struka(e): |

paradoks (prema grč. παράδοξος: neočekivan).

1. Iskaz koji je suprotan uobičajenomu mišljenju ili očekivanju. U logici se općenito smatra da su paradoksalne one tvrdnje koje, u pravilno izvedenim i prividno nepobitnim zaključcima, dovode do rezultata koji se isključuju, te su tako međusobno proturječni. Neki logičari smatraju da su paradoksi također i sofizmi, paralogizmi i sl. U suvremenoj matematici i matematičkoj logici (posebice glasoviti Russelov paradoks) tvrdi se da paradoksi proizlaze iz proturječjâ skrivenih u osnovnoj definiciji. Paradoksija u logici označuje stav koji počiva na prividno ispravnoj logičkoj argumentaciji, ali koji je ili proturječan ili u proturječju s provjerenim činjenicama.

2. U retorici paradoks znači spajanje u jedan suvisli iskaz takvih pojmova koji po svojoj biti ili po zdravom razumu proturječe jedan drugomu. Primjer je prvoga tipa paradoksa fraza istinita laž, a drugoga tipa rečenica Ja uvijek lažem. U prvome primjeru riječ je o oksimoronu, gdje se paradoks sažima u dvije riječi. Paradoksu rado pribjegavaju književni ili filozofski aforizmi. U književnoj historiografiji on se obično vezuje uz osobine barokne poezije. Američka nova kritika međutim proglašava paradoks obilježjem poezije uopće, zbog njezine težnje da stvara nove i neočekivane kombinacije riječi (Cleanth Brooks, Valjano skovana urnaThe Well Wrought Urn, 1947). U dekonstrukciji i teoriji autoreferencijskih sustava paradoks postaje sastavnim dijelom teorijske argumentacije. Kao što želi pokazati već i sam naziv de-kon-strukcije, paradoks je nerazrješiv aspekt značenjske strukture svakog, a ne samo pjesničkoga teksta i upućuje na njegovu trajnu višeznačnost ili aporetičnost.

Citiranje:

paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/paradoks>.