STRUKE:

eter

eter (grč. αἰϑήρ: čisti gornji zrak; nebo), hipotetična tvar elastičnih svojstava, ali bez mjerljive mase, za koju se pretpostavljalo da ispunjava prostor i s pomoću koje je objašnjavano širenje svjetlosti i drugih elektromagnetskih valova. U grčkoj teoriji prirodnih elemenata peti element – uz vodu, zemlju, vatru, zrak (Aristotel) – u kojem se gibaju nebeska tijela. U Newtonovoj čestičnoj teoriji eter ima sekundarno značenje, on je tek protuteža teoriji djelovanja na daljinu (actio in distans). Hipotezu etera kao fine, nevidljive supstancije između vidljivih tjelesa, deformiranjem i titranjem koje se prenosi svjetlost ili gravitacija, razradili su René Descartes i Christiaan Huygens. Zanimanje za eter oživljava s valnom teorijom u XIX. st., kada su Thomas Young i Augustin Fresnel eksperimentalno pokazali da su svjetlosni valovi kontinuirani. U Fresnelovoj je teoriji eter nepomičan u prostoru, i omogućuje tumačenje novootkrivenih valnih svojstava svjetlosti – interferenciju, ogib i polarizaciju. George Gabriel Stokes postavio je 1846. teoriju eterskoga vjetra prema kojoj eter struji za tijelima koja se kreću u njemu. James Clerk Maxwell predvidio je kao mjerljivu pojavu »strujanje« etera zbog kretanja Zemlje. Albert Abraham Michelson je, u suradnji s Edvardom Williamsom Morleyem, izveo Michelson-Morleyev pokus (1887) koji je dao negativan rezultat o postojanju etera.

eter. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18480>.