Kapica, Pjotr Leonidovič

ilustracija
KAPICA, Pjotr Leonidovič

Kapica [kap’i'cə], Pjotr (Pëtr) Leonidovič, ruski fizičar (Kronštadt, 8. VII. 1894Moskva, 8. IV. 1984). Doktorirao (1923) i radio (1921–34) s Ernestom Rutherfordom na Sveučilištu u Cambridgeu. Od 1935. ravnatelj Instituta za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi, od 1955. upravljao programom umjetnih Zemljinih satelita. Najpoznatiji su mu radovi s područja magnetizma i fizike niskih temperatura. Ustanovio da električni otpor polikristalnih metalnih uzoraka u jakom magnetskom polju raste linearno s jakošću polja (Kapicin zakon, 1929). Razvio je metode za stvaranje ekstremno jakih magnetskih polja (1924), te ukapljivanje helija (1934) i kisika (1939) u industrijskim razmjerima. Otkrio je suprafluidnost tekućega helija (1938), uočio temperaturni skok koji se pojavljuje na granici metala preko kojega se toplina predaje suprafluidnomu heliju (Kapicin temperaturni skok, 1941). Nakon 1945. bavio se i nuklearnom fizikom. Za inovacije i otkrića na području niskih temperatura 1978. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku (iste su godine nagrađeni i Arno Alan Penzias i Robert Woodrow Wilson). Bio je član Royal Society od 1929. i Sovjetske, danas Ruske akademije znanosti od 1929.

Kapica, Pjotr Leonidovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30295>.