Aristotel

ilustracija
ARISTOTEL

Aristotel (grčki Ἀριστοτέλης, Aristotélēs), grčki filozof, znanstvenik i polihistor (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr.Halkida, 322. pr. Kr.). Presudno odredio europsku filozofiju i znanost sve do danas. Rođen u visokoobrazovanoj liječničkoj obitelji, stupio je u Platonovu Akademiju kao osamnaestogodišnji mladić i u njoj ostao dvadeset godina. Makedonski kralj Filip pozvao ga je da bude odgojiteljem njegovu sinu Aleksandru, a kada je ovaj stupio na prijestolje i započeo svoj pohod na Aziju, Aristotel se 335. pr. Kr. vratio u Atenu i na vježbalištu (γυμνάσιον) u gaju, posvećenome Apolonu Likejskomu, osnovao vlastitu filozofsku školu Likej (Λύϰειον), koju su nazvali i peripatetičkom (jer se nastava obavljala u šetnji – περίπατος unaokolo po vježbalištu), a njezine učenike i sljedbenike peripateticima. Tu je školu vodio sve do 323. pr. Kr. kada je nakon Aleksandrove smrti, u ozračju antimakedonskog raspoloženja, optužen za bezboštvo i prognan iz Atene te se povukao u Halkidu na otoku Eubeji, gdje je godinu dana poslije i umro.

Tijekom vremena Aristotelovo je značenje sve više raslo, tako da ga arapski i kršćanski mislioci srednjega vijeka nazivaju jednostavno Filozofom. Njegov misaoni genij enciklopedijskoga značaja obuhvaća sveukupno znanje onoga doba, raščlanjujući ga u pojedine discipline, tako da znanosti očituju svoj temelj u filozofiji i bivaju razumljive samo u toj cjelini s pomoću najmanjeg broja temeljnih pojmova i počela (elemenata). Spekulativna sinteza na jednoj strani, na drugoj se dopunjuje majstorskim poznavanjem fenomena prirode i ljudske zajednice, suptilnost analize i argumentacije kulminira u nepristranu sudu.

Aristotel je dugi niz godina bio Platonovim učenikom, pa zato i njegovo mišljenje otkriva tu pozadinu: premda je svojega učitelja visoko cijenio, još je više cijenio istinu i postupno se oslobađao platonizma, da bi ga napokon prevladao i izborio vlastitu perspektivu mišljenja. Središnje mjesto pritom pripada ontološkoj teoriji idejâ. Za Platona ideje su opće strukture bitka, odvojene i izdvojene s one strane pojedinačnoga bića, i zato posjeduju bitak za sebe. Za Aristotela pak, obratno, sve su opće strukture prisutne u zbiljskome pojedinačnom biću i nemaju bitka za sebe. Odatle zacijelo proizlaze i neizbježne posljedice različnoga shvaćanja svih ostalih problema i područja – prirode, ljudske zajednice i umjetnosti.

Znanosti se dijele u tri skupine ovisno o stavu čovjeka prema svijetu i osebujnosti traženja istine koja u njima dolazi do riječi: teorijske ili promatrajuće, praktične ili djelujuće i poietičke ili proizvodne. Svaka se od tih skupina opet dijeli na tri vrste: teorijska znanost obuhvaća prvu filozofiju ili metafiziku, fiziku (anorganska i organska bića, ili današnju biologiju) i matematiku; praktična znanost uključuje ekonomiju (gospodarstvo), etiku i politiku, a proizvodna se tiče raznih umijeća i umjetnosti riječi, retorike i poetike. Prema svojoj biti ili samoj stvari, na prvom su mjestu i na najvišoj cijeni teorijske znanosti.

No prije tih znanosti dolazi priprema spoznaje, propedeutika koju Aristotel zove analitika, a danas se naziva logika, spisi koji su u kasnoj antici prozvani Organon (Ὄργανον) (oruđe). To umijeće ili vještina opisuje uvjete koji se moraju poštovati u svakome mišljenju i govoru kojemu je svrha postizanje istine, a znanost u pravom smislu dokazana je spoznaja uzroka stvari ili njihova razloga. Takva se spoznaja odvija u oblicima koji se zovu pojam, sud i zaključak, a njihovu je valjanost prvi put istražio Aristotel odredbom demonstrativne spoznaje ili silogizma, u kojem se iz dviju premisa izvodi zaključak, kako to propisuju pojedine silogističke figure i njihovi modusi. Napokon, zaključivanje ili znanstveno dokazivanje razlikuje se od običnoga svakidašnjega govora i rečenice time što kopula jest, povezujući subjekt i predikat, nešto kao nužno izriče ili niječe, tvrdi ili opovrgava. To je izjavni govor (λόγος ἀποφαντιϰός), koji se razlikuje od drugih vrsta govora gdje je ta veza između subjekta i predikata samo više ili manje vjerojatna. Pritom se očituje neraskidiv odnos između riječi i stvari, logike i ontologije, što počiva na najvišem načelu protuslovlja: »Nemoguće je da isto istomu i prema istomu istodobno pripada i ne pripada«, odnosno jest i nije, što također služi kao temelj Aristotelovoj teoriji istine kao sukladnosti (istosti, podudarnosti, slaganja, adaequatio): spoznaja je slična stvari poput odslika.

Karakteristično je da većina tumača Aristotelove logike veću pozornost poklanja deduktivnomu zaključivanju u analitici, a manju najopsežnijemu dijelu OrganonaTopici (Τοπιϰά), nauku o »dijalektičkom« zaključivanju, gdje izričaji (iskazi) nisu nužno istiniti nego vjerojatni. Njihova je najveća korist u traženju onih mjesta koja su za ispravan sud nezaobilazna, kao i u pronalaženju i utvrđivanju prvih počela znanosti.

Velik dio Aristotelovih spisa posvećen je prirodi, anorganskoj i organskoj, čime se bave rasprave o fizici i kozmologiji, te problemima organizma. Od svih je njih najznamenitija Fizika (Φυσιϰά), filozofski i istodobno znanstveni spis antičke znanosti kao teorijskoga kvalitativnog opisa počelâ i uzrokâ prirode, svih osjetnina i pokretnih stvari. Taj se posao obavlja raščlambom (analizom) ustroja prirodnih bića kao jednog roda bića i zato se može označiti kao ontologija (prirode). Određujući pak mjesto fizike među teorijskim znanostima, Aristotel ju, nasuprot Platonu, stavlja iznad matematike i iza »prve filozofije«, i tako je označuje kao »drugu filozofiju«.

Kada je priroda (narav) već navedena kao jedan rod bića, potrebno je pobliže odrediti njezin pojam jer ona obuhvaća sva živa i neživa tijela – biljke, životinje, pa i samog čovjeka. No kao što se sve ono što se određuje time nužno razgraničava prema onomu što ono nije, tako se i sam pojam prirode određuje najopćenitije s obzirom na sve ostalo. Naime, sve prirodne stvari imaju u sebi uzrok ili počelo kretanja (ϰίνησις, motus) naspram onih koje to nemaju, koje ne nastaju same po sebi nego po drugome. To su umjetna bića ili tehničke stvari, koje svoj bitak duguju umijeću ili tehnici, one ne mogu nastati po sebi niti se kretati. U najužoj vezi s tom odredbom prirode nalazi se i Aristotelov čuveni nauk o sklopu uzroka kretanja ili promjene: tvarni uzrok (causa materialis), oblikovni uzrok (causa formalis), tvorni uzrok (causa efficiens) i svršni uzrok (causa finalis). Valja napomenuti da se sam pojam uzroka u novome vijeku sužava i svodi samo na tvorni uzrok, dok su preostala tri značenja »pala u zaborav« kao neprikladna za pojam prirode novovjekovne matematičke prirodne znanosti. Za Aristotela pak sklad među uzrocima u prirodninama uspostavlja sama priroda, dok u umjetnim bićima to čini tvoritelj svojom tvorbom u tvorevini. Sve što se zbiva u prirodi nalazi se u stalnom pokretu, tako da pokretnost čini dominantnu ontološku značajku ne samo prirode nego i bitka uopće.

U tom se poretku stvari i samo kretanje, kao složen pojam, shvaća u skladu s dvodimenzionalnom strukturom bića kao bića, naime kao mogućnosti i zbiljnosti (δύναμις-ἐνέργεια, odn. ἐντελέχεια), tj. kao prijelaz jednoga u drugo. No kretanje tu označava i svaku promjenu pa se pobliže razlikuje prema oblicima kategorija, pri čemu se u prvome redu javlja kao premještanje ili micanje, a od njega je najsavršenije kružno kretanje nebeskih tijela, što zacijelo upozorava na paradigmu Aristotelove kozmologije. U neposrednoj vezi s pojmom kretanja stoje pojmovi neprekidnoga, beskonačnoga, mjesta (prostora), praznine i vremena, pri čemu se rasprava o vremenu ubraja među središnja poglavlja razumijevanja prirode: ono je vječno kao i samo biće kao biće. »Vrijeme je broj kretanja naprama ‘prije’ i ‘poslije’«, tako glasi čuvena Aristotelova odredba, otklanjajući svako shvaćanje vremena kao beskonačnog niza diskretnih točaka »sada«, pa i poznate Zenonove aporije protiv kretanja.

Odredba »broj kretanja« odnosi se na mjeru ili trajanje pokreta, a brojiti prema svojoj naravi, ističe Aristotel, ne može ništa osim duše (ψυχή), ili točnije uma (νοῦς) u duši, pa je prema tome opravdan i zaključak: ne bude li duše, neće moći biti »brojenja« ni vremena. To dovodi pred novu veliku temu Aristotelova mišljenja, raspravu O duši (Περὶ ψυχῆς). Već sama činjenica da se ona nadovezuje na Fiziku jasno pokazuje obzor njezina razumijevanja: kao i sve prirodno, ona je nerazdvojno vezana uz organizam, tjelesnost, vremenskost pa prema tome i konačnost, nije odvojiva od tijela, ali nije ni isto što i tijelo. Ona je »počelo života«, razlikuje se prema funkcijama što ih obavlja u živim bićima; u biljaka je vegetativna i odlikuje ju hranidba, rast i razmnožavanje, budući da sva živa bića stvaraju potomstvo »kako bi imala udjela u vječnosti i božanskome«. Viši je oblik životinjska duša, koja ima moć kretanja, žudnje i osjetilnog zamjećivanja, i napokon čovječja ili razumska, koja ima moć spoznaje. Navedeni stupnjevi duše u svojoj različnosti i jedinstvu bivaju jasniji u svjetlu poznate Aristotelove odredbe: »Duša je prva ostvarenost (ἐντελέχεια) prirodnoga organskog tijela«, u supstancijalnom jedinstvu s njim i nerazdvojiva od njega. Po tome se vidi koliko je to shvaćanje suprotno Platonovu vjerovanju u besmrtnost i neprolaznost duše, i daleko od npr. novovjekovnoga »psihofizičkog paralelizma« Renéa Descartesa.

U sažetku, ontološku relevantnost fenomena duše iskazuje Aristotel stavkom: ako je duša moć spoznaje, ona je u mišljenju »na neki način sveukupno biće«, ili jezikom suvremene filozofije – način čovječjeg bitka u svijetu. No, kao što u prirodi postoji razlika tvornog i (s)tvorenog, tako se i u samoj duši jedan njezin dio kreće opažajući i razmišljajući, to je trpni um (νοῦς παϑητιϰός), ili diskurzivni razum, a drugi je pak um odvojen, netrpan, po svojoj biti čista djelatnost – tvorni um (νοῦς ποιητιϰός), i na taj način besmrtan i vječan. No, ako je tako neovisan o svim drugim dijelovima duše pa i tijela, onda Aristotel tvorbenom umu daje poseban položaj, koji nije baš posve u skladu sa središnjim postavkama njegova nauka o duši.

Takav izniman položaj djelatnoga (teorijskoga, spekulativnog) uma, međutim, tvori prijelaz i most k njegovoj »prvoj filozofiji« ili metafizici, kojoj je tema teorija ili čisto motrenje bitka. Metafizika (Τὰ μετὰ τὰ φυσιϰά) je Aristotelovo najslavnije djelo i ona je današnji naslov dobila poslije, dok je prema samoj stvari prva filozofija: ona je ontologija i u isti mah teologija (ϑεολογιϰή), najviša teorijska znanost. Razmatrajući biće kao biće i sve što mu pripada po sebi, prva počela i uzroke, biće kao takvo i u cjelini, ona nužno prerasta u pitanje o najvišem i najbićevnijem biću, onom božanskom, ili o Bogu.

U tom sklopu otvara se niz posebnih tema, jer »biće se kazuje mnogovrsno« (τὸ ὂν λέγεται πολλαχῶς): prema prigotku, prema shemi priroka ili kategorija, prema mogućnosti i zbiljnosti te prema istinitom i lažnom. Kategorija ima deset: s jedne strane to je bivstvo (οὐσία) o kojem se sve pririče, s druge strane pak ono što mu se pririče i prigodno ga određuje (τὸ συμβεβηϰός) kao kakvoća, kolikoća, mjesto, vrijeme, odnos, položaj, svojstvo, tvorba i trpnja – na taj se način biće artikulira i strukturira. U nauku o bivstvu razlikuje se »prvo« i »drugo« bivstvo: prvo je samo pojedinačno biće, drugo je vrsta ili rod, te njegova odredba ili definicija označava bit s pomoću najbližega roda i vrsne razlike. Nadalje, biće se u obzoru vremena kreće i mijenja, pa prema tome i bitkuje kao mogućnost i zbiljnost ili ostvarenost, i odatle je jasno da su kretanje i vrijeme vječni. No, budući da potraga za početkom kretanja ne može ići u beskonačnost, očigledno mora bivati jedan prvi pokretač kao čista djelatnost. To je ona najviša i najpotpunija zbiljnost koja sve omogućuje tako da netvarno, bestjelesno i nepokretno u prirodi i čovjeku vječno pokreće – to je ono žudljivo, ljubljeno, božansko biće kao čisti oblik. Njegova je bit mišljenje, um sama sebe umuje i ta je najviša umska djelatnost što pokreće i održava svemir umsko motrenje (ϑεωρία): Bog je živ, vječan i najbolji, a čovjek je s njime povezan upravo svojim sudioništvom u toj djelatnosti – teorijom ili spekulativnim mišljenjem, uvidom u bit bitka. Arapski, a zatim i kršćanski aristotelizam u srednjem vijeku prigrlio je tu metafiziku i prilagodio je svojim potrebama, o čemu djelomice svjedoči i povijest znanosti – matematika, astronomija i medicina.

No filozofija nije samo ljubav prema znanju kao najdubljoj spoznaji i mudrosti, niti se iscrpljuje tek u svojoj teorijskoj funkciji. Ona je podjednako i praktična djelatnost, težnja prema najboljemu životu i volja čovjeka da u najvećoj mjeri ostvari svoju čovječnost. Za razliku pak od teorijske djelatnosti spoznaje, u kojoj sudjeluje samo razumski dio duše, u praktičnom životu sudjeluje i nerazumski dio, žudnja (ὄρεξις), bez koje bi volja ostala nemoćna i nikada ne bi prerasla u ćudoredno djelovanje. Tomu odgovara i osebujno znanje, razboritost (φρόνησις), koje odlikuje nastojanje i izbjegavanje, vodi ga promišljaj i izbor odnoseći se na ono što još nije, naime na ono buduće i zato je ćudoredna činidba prospektivna. Ta je spoznaja svagda ovisna o konkretnoj situaciji te kao razboritost postiže istinu samo u ocrtu kako to nalaže narav ćudorednih stvari koje su nestalne i promjenljive. U Nikomahovoj etici (Ἠϑιϰὰ Νιϰομάχεια) (i drugim etičkim spisima) Aristotel razmatra tu čovječju težnju prema višem dobru i određuje ga kao blaženstvo (εὐδαιμονία) – svrhu svih čovječjih djelatnosti. Tako je djelatni život druga strana misaonoga života, što se ostvaruje u sklopu etičkih krjeposti kao slobodan izbor prema srednosti između dvaju ekstrema u ontološkome smislu, dok u ćudorednome tvori vrhunac. Među krjepostima u skladu sa životom polisa ističu se hrabrost, umjerenost, darežljivost i velikodušnost, ali na prvome mjestu stoji pravednost (διϰαιοσύνη). Osim etičkih, Aristotel razmatra i dianoetičke (spoznajne) krjeposti u svojevrsnom redoslijedu stupnjeva postizanja istine, od umijeća, znanosti i razboritosti do mudrosti i umnosti kao uvida u prapočela i moći, što u sebi ujedinjuje sve ostale oblike spoznaje i odgovarajuće znanosti teorije, prakse i proizvodnje.

Kao što je Aristotelova teorijska filozofija veoma produktivno djelovala na suvremeno mišljenje, navlastito svojom inspiracijom fenomenologije i njezina nauka o intencionalnosti, tako je i njegova praktična filozofija još snažnije djelovala svojom »metodikom«. Naime, narav područja ćudoređa i prakse uopće zahtijeva također specifičan način spoznaje koji se znatno razlikuje od apodiktičke metode teorijskih disciplina. To je ona »alternativa« što je Topika određuje kao vjerojatne sudove i »ugledne stavove« (ἔνδοξα) na koje se pojedinac ugleda u svagdašnjem životu. U toj je perspektivi praktična filozofija u suvremenome mišljenju shvaćena kao uzoran obrazac hermeneutike.

Za razliku od novovjekovnoga rascjepa između etike i politike (kako to primjerice zastupaju Niccolò Machiavelli i Thomas Hobbes), Aristotelova se etika nastavlja i postiže svoju punu svrhu tek u sklopu s politikom. U svojoj Politici Aristotel razmatra život polisa s pomoću topike i uzorom na praksu odgoja (παιδεία) i pravosuđa. Zato država nije nikakva idealna utopija ni »odslik duše« u njezinoj vječnosti, kako to zamišlja Platon, nego konkretan poredak Dobra u svojoj posebnosti i promjenljivosti, kako to potvrđuje i Aristotelova komparativna analiza ustavnog poretka mnogobrojnih zbiljskih grčkih gradodržava. U takvu poretku, zajednica prethodi pojedincu i kao pravedna vladavina slobodnih građana teži općemu dobru pravednom razdiobom bogatstva s razmjerno najvećim brojem srednjoimućna sloja. Građani su državljani po tome što slobodno odlučuju o svim poslovima zajednice na raznovrsne načine, glasovanjem i ždrijebom u vijećima, ostvarujući tako svoju građansku krjepost – prava i dužnosti. Već prema tome kako se odlučuje i koliko ih odlučuje, Aristotel pravi svoju poznatu razdiobu oblika vladavine razlikujući monarhiju, aristokraciju i umjerenu demokraciju (politiju) kao krjeposne i pravedne oblike, od njihovih zastrana – tiranije, oligarhije i ohlokracije. Sama se pak pravednost ostvaruje na dva temeljna načina: kao izjednačujuća (iustitia commutativa) i kao diobena (iustitia distributiva), i dok prva sve građane izjednačuje u temeljnim pravima, druga ih razlikuje prema načelu svakomu prema zasluzi! Prijeporno pitanje o »prvenstvu« prirodnog i zakonskog (pozitivnog) prava pojavljuje se također u novom svjetlu: oboje je promjenljivo, ali svako na svoj način. Svoje razumijevanje čovjeka u sklopu praktične djelatnosti Aristotel iskazuje svojim poznatim odredbama da je čovjek političko biće (ζῶον πολιτιϰόν) i ne može kao građanin živjeti bez države, a jednako je tako i govorno biće (ζῶον λόγον ἔχον), što se može pojmiti samo u svojem međudjelovanju; te odredbe i danas potiču na filozofsku raspravu. Naime, iskonska zajednica ljudi kao politički život ne može se svesti na neki socijalni amalgam, a još manje promatrati samo kao izvanjski skup po sebi neovisnih pojedinaca. Ako je najviši etički i politički imperativ prijateljstvo, onda to među građanima znači solidarnost – način iskustva svijeta i odnosa prema drugima. Nadalje, ontološki pojam čovjeka kao govornog bića dobiva svoju političku relevantnost u tome što se političke rasprave vode u vijećima potkrijepljenima govorima, bez kojih se ne mogu donijeti valjane odluke.

To dovodi do razmatranja uvjerljiva govora, o čemu raspravlja Aristotelova Retorika (Ῥητοριϰή), taj stoljetni uzor škole govornika. Govorništvo je umijeće javno izgovorene usmene riječi kojim se nekoga može uvjeriti i pridobiti za pravednu stvar, i pritom se služi posebnom vrstom zaključivanja – retoričkim silogizmom (ἐνϑύμημα), koji poput onoga praktičnog istinu postiže kao vjerojatnost. Govori se dijele na sudbene, političke (savjetodavne) i pohvalne (epideiktičke), no u svakome, osim potkrjepe vlastitih stavova golemu ulogu igra pobuđivanje čuvstava – apel na srce slušatelja. Pohvala i pokuda pak ravnaju se pozivanjem na primjere krjeposna i dolična života uglednih pojedinaca te osudom poročnoga i nedoličnoga. Teorija govorničkog stila također navodi slična sredstva kojima se služi i pjesništvo – metaforu i druge trope, uglađenost, jasnoću i ljepotu izraza kako bi se slušatelji uvjerili i pridobili za vlastitu stvar.

Govor i riječ, međutim, javljaju se također na pisani način i o tome raspravlja poetika u spisu O pjesničkoj umjetnosti (Περὶ ποιητιϰῆς), koji je ostao uzornim obrascem razumijevanja pjesničke riječi do danas. Pjesništvo je prema svojoj biti sačinjanje (ποίησις), ali takvo da teži nasljedovanju ljudskoga djelovanja (μíμησις τῆς πράξεως) što se obavlja glasom, ritmom i harmonijom, i njegove su glavne vrste ep, tragedija i komedija. Imajući pred sobom kao uzore djela velikih tragičara Eshila, Sofokla i Euripida, Aristotel je zaključio da je od svih pjesničkih vrsta najizvrsnija tragedija. Njezino ishodište tvori neka zgoda koja mora biti oblikovana na doličan način, mora imati skladan odnos dijelova, jedinstvo mjesta, vremena i radnje, zaplet i rasplet. U tom sklopu valja razumjeti i Aristotelovu odredbu njezine svrhe, naime da »sućuti i strahom postiže očišćenje takvih čuvstava«, pri čemu se to očišćenje (ϰάϑαρσις) zbiva kao duševna identifikacija naše sudbine sa sudbinom tragičnog junaka. Prikazujući pak ljudsku sudbinu u njezinim krajnjim mogućnostima – života i smrti, smatra Aristotel, pjesništvo je »mudrije i vrjednije od povijesti«, jer dok ova govori o onome što se dogodilo i o pojedinačnome, pjesništvo je »filozofskije« zato što govori o onome što se moglo dogoditi i o općem. Nasuprot Platonovoj metafizici lijepoga, Aristotel je time položio temelje sveukupnoj kasnijoj poetici i teoriji umjetnosti.

Aristotelovu su filozofsku školu u antici nastavili njegovi učenici Teofrast, Eudem s Roda i Straton iz Lampsaka, a oko 50. pr. Kr. Andronik s Roda sredio je i izdao njegove spise. S vremenom se razvio tzv. aristotelizam, donoseći mnogobrojne komentare učiteljevim spisima. U XIX. st. dolazi do određene »renesanse« aristotelizma u Friedricha Adolfa Trendelenburga i Franza Brentana, a na posve drugi način u sustavu Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Suvremen pristup Aristotelu u duhu misaonih nastojanja našega doba došao je do izražaja u prvome redu u fenomenologiji, egzistencijalnoj ontologiji i hermeneutici od Edmunda Husserla i Nicolaija Hartmanna do Martina Heideggera i Hans-Georga Gadamera.

Bogato i opsežno Aristotelovo djelo sastoji se od mnogih pojedinačnih spisa i danas se obično dijeli i navodi prema poretku u mjerodavnom izdanju Immanuela Bekkera (Berlin, 1831). Na prvom su mjestu logički spisi pod zajedničkim naslovom Organon; zatim prirodnofilozofski Fizika, O nebu, Parva naturalia i O duši; potom slijedi Metafizika i rasprave o etici i politici: Nikomahova etika i Politika, te Retorika i Poetika. Jedan dio spisa svakako potječe od samog učitelja, dok je velik dio nastao od učeničkih zabilježaka s predavanja (slično kao što se to mnogo poslije dogodilo s Hegelovim djelima), o čemu je dragocjena svjedočanstva podastrla današnja tekstologija i golema literatura o Aristotelu na mnogim svjetskim jezicima.

Najranija recepcija Aristotelovih djela u Hrvatskoj odvijala se uglavnom u okvirima teoloških rasprava. Naročit procvat Aristotelova filozofija doživljava u doba renesanse, kojoj veliki prinos daju hrvatski renesansni mislioci Frane Petrić, Matija Frkić, Federik Grisogono, Pavao Skalić i dr. U XVIII. st. u Aristotelovu duhu svoju filozofiju razvija posebice Ruđer Bošković. Razvoj neoskolastike u Hrvatskoj s kraja XIX. i početka XX. st. pokazuje dosljedno vraćanje Tomi Akvinskom i Aristotelu (Josip Stadler, Antun Bauer, Stjepan Zimmermann, Albert Bazala, Franjo Šanc i dr.). Najnovija istraživanja Aristotela u Hrvatskoj ravnopravno baštine kontinentalni i tzv. anglosaski način razumijevanja Aristotelove filozofije (Miljenko Belić, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Ante Pažanin, Josip Talanga i dr.). Prevođenje Aristotelovih djela na hrvatski počinje tek u drugoj polovici XIX. st., kada Armin Pavić s grčkoga prevodi Aristotelovu Poetiku (1869), koju 1902. ponovno prevodi Martin Kuzmić. Josip Lach prevodi 1939. djelo O duši, a Niko Majnarić 1948. Ustav atenski. Sustavnoj recepciji Aristotela u Hrvatskoj osobito su pridonijeli prijevodi Tomislava Ladana, i to ponajprije zbog prevoditeljeva vraćanja izvornoj ćirilo-metodijevskoj tradiciji hrvatskoga filozofijskoga nazivlja. Tako se najprije pojavljuje Nikomahova etika (1982), potom Metafizika (1985), Fizika (1987) i Politika (1988). Toj tradiciji hrvatskog filozofijskog nazivlja ostaje vjeran i prijevod Aristotelovih Kategorija Filipa Grgića iz 1992. Također valja spomenuti da je Zdeslav Dukat 1983. preveo Aristotelovo djelo O pjesničkom umijeću, Marko Višić Retoriku (1989), Milivoj Sironić O duši (1996) i Darko Novaković Nagovor na filozofiju (1996).

Aristotel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3834>.