struka(e):
Mickiewicz, Adam
poljski književnik
Rođen(a): Zaosie ili Nowogródek, danas Navahrudak u Bjelorusiji, 24. XII. 1798.
Umr(la)o: Istanbul, 26. XI. 1855.
ilustracija
MICKIEWICZ, Adam

Mickiewicz [mick’e'v’ič], Adam (Bernard), poljski književnik (Zaosie ili Nowogródek, danas Navahrudak u Bjelorusiji, 24. XII. 1798Istanbul, 26. XI. 1855). Jedan od najistaknutijih pjesnika slavenskog i europskog romantizma, svojim je djelima, napose dramskom poemom Dušni dan i epom Gospodin Tadija, kao i borbom za nacionalno oslobođenje u Poljskoj, odigrao značajnu ulogu u razvoju poljske nacionalne svijesti, stekavši status nacionalnog pjesnika.

Rana biografija i književni početci

Rođen najvjerojatnije na obiteljskom imanju u selu Zavosse (poljski Zaosie) ili pak u obližnjem mjestu Navahrudak (poljski Nowogródek, litavski Naugardukas) u Litavskoj guberniji Ruskoga Carstva, tri godine nakon nestanka poljsko-litavske države, diplomirao je 1819. u Vilniusu klasičnu filologiju, potom je do 1823. bio gimnazijski nastavnik u Kaunasu. Tijekom studija sudjelovao je 1817. u osnivanju Filomatskog društva (Towarzystwo Filomatyczne) kojem je posvetio svoje najznačajnije rano pjesničko djelo Odu mladosti (Oda do młodości, 1820), gdje, iako u klasicističkoj formi, pronosi romantičke ideale mladenaštva i zajedništva, poetički srodno poemama Friedricha Schillera. Iz istoga su razdoblja i dva sveska Pjesama (Poezje, 1822–23), koje su označile početak poljskoga romanizma. U prvom svesku glavninu čini ciklus Balade i romance (Ballady i romansy), koji je iznimno utjecao na suvremenike, pa je balada postala kanonskim žanrom književnosti romantizma, dok je u drugome objavio, još uvijek u klasicističkoj formi i s mjestimičnim odlikama staropoljskoga jezika, povijesni spjev Gražina (Grażyna), s temom iz srednjovjekovne Litve, obradivši motiv junaštva u duhu homerovske podvojenosti junaka između osobnoga probitka i viših ciljeva. U istom su svesku tiskani II. i IV. dio opsežne dramske poeme Dušni dan (Dziady).

Od progonstva u Rusiji do kraja života

Pošto je, zbog težnji za obnovom neovisnosti poljsko-litavske države, ruska vlast 1823. zabranila Filomatsko društvo, Mickiewicz je osuđen na šestomjesečnu zatvorsku kaznu koja je potom preinačena u progonstvo u Rusiju (boravio je u Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi i na Krimu) gdje je, zadržavši nastavničku službu, prijateljevao s dekabristima i Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Za boravka u Moskvi, napisao je cikluse ljubavnih Odeskih soneta (Sonety odeskie) te putopisnih Krimskih soneta (Sonety krymskie; oba tiskana 1826), a za boravka u Sankt Peterburgu povijesni spjev Konrad Wallenrod (1828), ponovno s temom iz kasnoga srednjovjekovlja i s povijesnom osobom kao naslovnim likom, u kojem se propituje nerazrješiv etički i moralni položaj pojedinca koji domovini pomaže nečasno, činom izdaje. Nastojeći stvarati izvan dosega ruske cenzure, pošto mu je dopušteno da napusti Rusiju, putovao je 1829. u Njemačku i Italiju te sa Zygmuntom Krasińskim u Švicarsku, a 1830. pokušao se priključiti poljskom ustanku. Dospjevši 1832. u Pariz, ušao je u krugove poljske tzv. velike emigracije, u sastavu koje je slovio za najveći duhovni i moralni autoritet. Zaokupljen političkim rješenjem poljskoga nacionalnog pitanja, ondje je iste godine objavio četvrti, tzv. pariški svezak Pjesama (napisan u Dresdenu; treći svezak, nastao u Rimu, izašao je 1833) te manifest Knjige poljskoga naroda i poljskoga hodočašća (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego), nazivan »katekizmom poljske emigracije«, središnji programski tekst poljskoga nacionalnog mesijanizma. Međutim, ubrzo se, politički razočaran, povukao iz javnoga života, a nakon 1834. prestao je pisati. U Parizu je 1840–44. predavao književnost na tek utemeljenoj katedri za slavistiku na Collège de France. Predavanja, objavljivana 1841–44., sadržavaju, uz analize geneze slavenskih književnosti, začetke mesijanizma u duhu mističkoga naučavanja Andrzeja Towiańskoga. Razišavši se s Towiańskim 1847., pokušao je osnovati vlastitu sljedbu u duhu kršćanskoga socijalizma. Za revolucije 1848–49. okupio je poljske postrojbe u sastavu talijanske vojske u borbama protiv Austrije. Vrativši se u Pariz, iako pod stalnim policijskim nadzorom, sa skupinom francuskih socijalista utemeljio je 1849. prorevolucionarni dnevnik La Tribune des peuples, u kojem je objavljivao nerijetko radikalne političke članke. Nakon zabrane lista 1852. dobio je namještenje u pariškoj vojnoj knjižnici. Proturuski orijentiran, za Krimskoga rata 1855. nastojao je na osmanskom teritoriju organizirati poljske postrojbe. Ne uspjevši u naumu, umro je, vjerojatno od kolere.

Glavna djela – Dušni dan i Gospodin Tadija

Nakon II. i IV. dijela Dušnog dana, objavljenih 1823., III. dio poeme objavio je 1832. u pariškome svesku Pjesama. U II. dijelu, koji je radnjom kronološki prvi te je i najranije nastao (1820–21), prisutni su gotički elementi strave i nadnaravnoga te najavljuju radnju IV. dijela (nastaloga 1821–22), u kojem se javlja glavni lik, prvi put u ljudskom obličju, tipski romantički junak, metafora neuzvraćene ljubavi, zarobljen u ekstremizmu vlastite iracionalne individualnosti, dok se III. dio, kao idealan spoj povijesno-političke poruke i romantičke metafizičnosti, smatra najuspjelijim Mickiewiczevim djelom i jednim od književnih vrhunaca europskoga romantizma. Kompozicijski je koncipiran kao niz fluidnih fragmenata, s mnoštvom sugestivnih protagonista koji ostvaruju dramsku ravnotežu između transcendentnih i martiroloških sadržaja te društvene satire, s nedvosmislenom političkom oštricom. Tumačen u suvremenika, navlastito zbog izrazite mesijanističke poruke, kao vizija povijesnoga puta poljskog naroda, u okolnostima političke nesamosvojnosti poljske države imao je ulogu identitetskoga i duhovnoga manifesta. Prvi pak dio Dušnoga dana, ostavši nedovršen, objavljen je posmrtno (1860) i sadržava nelinearno oblikovane dramske fragmente, struktura kojih je predmet književnopovijesnih i tekstoloških prijepora.

Posljednje veliko Mickiewiczevo književno djelo, nastajalo kad je, u nostalgičnoj tjeskobi za domovinom, djelovao u emigraciji te objavljeno u Parizu, idilični je ep Gospodin Tadija ili posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz, czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834), pisan poljskim aleksandrincem (trinaestercem), u središtu kojega su previranja poljsko-litavskoga plemstva na početku XIX. st. Ingeniozno spojivši konvencionalne ljubavne zapletaje mladoga plemića Tadeusza Soplice, po svemu tipična predstavnika šljahte koji će, u mnoštvu složenih dramskih preokreta, od melankolična zaljubljenika evoluirati do društvenoga reformatora, s kolektivnim nemirom i političkim očekivanjima što su ih donijeli Napoleonovi pohodi preko poljskih i litavskih krajeva, zahvatio je u sve bitne odlike poljskoga individualnoga i kolektivnoga bića, prikazavši doba odumiranja anakronična arkadijskoga plemićkog svijeta u koji je prodirao duhovni kozmopolitizam svojstven egzistencijalističkom nagnuću zreloga romantizma i u pasivni sarmatski svjetonazor unijevši egzaltiranost kao metaforu nepovratnosti nekadašnje poljske slave i državnosti (→ sarmatizam). Intenzitetu nacionalne identitetske obilježenosti Gospodina Tadije u poljskoj književnosti nema premca te je ponajviše pridonio pjesnikovoj tada već europskoj slavi.

Odjek i recepcija

Neposredno nakon smrti, Mickiewicz je slavljen kao bard europskog romantizma, a u poljskoj književnosti i kulturi kao prvi romantički pjesnik-prorok (poljski wieszcz). Status kanonskoga pisca ima i u litavskoj i bjeloruskoj kulturi. U kanonu svjetske književnosti smatra se jednim od začetnika romantičke lirike i tzv. slavenske drame. Mickiewiczev književni opus jedno je od prominentnih područja književne slavistike u svijetu; iako je središnja književna ličnost poljskoga romantizma, poetološki je na razmeđu kasnoga klasicizma i romantizma te autor koji je poljsku književnost iz prosvjetiteljskoga racionalizma uveo u romantički idealizam. Hrvatska je recepcija Mickiewiczeva djela iznimna. Od početka 1840-ih do potkraj XIX. st. smatran i u nas ponajvećim slavenskim piscem, poetički i svjetonazorski prisutan je u svim slavenofilskim nagnućima hrvatskih pjesnika te je bio prihvaćen kao organski dio romantizma i u njegovu sastavu projekta slavenske uzajamnosti. Povijesnopoetički najznatniji je Mickiewiczev trag u sonetima i baladama Stanka Vraza, koncepciji slavenske drame Petra Preradovića i lirsko-epskom modusu Franje Markovića, a manifestno-mesijanistički u programskome spisu Hrvati Mađarom Ivana Mažuranića. Najistaknutija djela na hrvatski su mu preveli Tomo Maretić (Gospodin Tadija ili posljednji porob u Litvi, 1893), Iso Velikanović (Soneti; Romance i balade; Grazyna; Konrad Wallenrod, 1908), Julije Benešić (Dušni dan, 1948) i Đorđe Šaula (Gospodin Tadija ili Posljednji nasrt u Litvi, 1951), a liriku su mu, mahom u časopisima i antologijama, prevodili i S. Vraz, Ivan Trnski, Đ. Šaula, Zdravko Malić te Pero Mioč.

Citiranje:

Mickiewicz, Adam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mickiewicz-adam>.