STRUKE:

Planck, Max

ilustracija
PLANCK, Max
ilustracija1ilustracija2

Planck [plaŋk], Max, njemački fizičar (Kiel, 23. IV. 1858Göttingen, 4. X. 1947). Studij započet u Münchenu nastavio je u Berlinu, doktorirao je 1879. u Münchenu i ondje ostao kao predavač (1880–85). God. 1885–89. bio je profesor u Kielu, a 1899. dobio je profesorsko mjesto u Berlinu, gdje je ostao do umirovljenja 1927. U Berlinu je proučavao raspodjelu zračenja crnoga tijela po frekvencijama. God. 1900. postavio je jednadžbu (Planckov zakon) kojom je obuhvatio poznate zakone zračenja i istodobno izbjegao problem tzv. ultraljubičaste katastrofe tada poznatih zakona. Planckova se jednadžba temelji na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora kojima je opisao crno tijelo, čime je uveo princip diskontinuiteta u fizici. Prema Plancku, energija se može emitirati i apsorbirati samo u diskretnim količinama, kvantima. Iako s Planckom započinje kvantna era, on sam nije sudjelovao u daljnjem razvoju kvantne teorije. Sljedeći korak učinio je A. Einstein u godini svojih velikih otkrića, 1905., kada je uveo kvant svjetlosti, foton. Svakomu Planckovu kvantiziranom oscilatoru odgovara foton određene valne duljine, odnosno frekvencije. God. 1918. kvantna teorija bila je široko prihvaćena i na njezinim je temeljima objašnjen niz pojava, za što je Planck te godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Istodobno je Planckov interes bila Einsteinova specijalna teorija relativnosti i uz njegovu potporu Einstein je 1914. bio pozvan u Berlin, gdje su mu se nudili iznimni uvjeti istraživanja na berlinskoj Akademiji. Planck, koji je uz akademski rad obnašao i najviše adm. dužnosti, u drugoj polovici života bio je zaokupljen filozofskim i općim pitanjima vezanima uz probleme fizike. Nakon 1945. svojim je autoritetom spasio Berlinsko društvo cara Vilima od ukidanja. To je društvo preimenovano 1948. u Društvo »Max Planck« (Max-Planck-Gesellschaft). Unutar toga društva, sjedište kojega je danas u Münchenu, od 2001. djeluje 79 instituta pod Planckovim imenom.

Planckov zakon, jednadžba kojom je M. Planck objasnio ovisnost raspodjele energije zračenja crnoga tijela o temperaturi i time objasnio nepodudaranje eksperimentalnih rezultata s Jeans-Rayleighovim zakonom zračenja crnoga tijela (→ jeans, james hopwood). Taj zakon, koji se oslanjao na pretpostavku da crno tijelo zrači energiju kontinuirano, doveo je do paradoksalnoga rezultata da gustoća emitiranoga zračenja raste neprekidno s frekvencijom zračenja (tzv. ultraljubičasta katastrofa), što je bilo u suprotnosti s eksperimentom, prema kojemu gustoća zračenja opada prema ljubičastomu dijelu spektra. Uvođenjem revoluc. hipoteze prema kojoj su oscilatori, koji se nalaze u crnome tijelu i koji emitiraju zračenje, kvantizirani, Planck je izveo zakon zračenja prema kojemu je raspodjela energije zračenja E crnoga tijela temperature T po frekvencijama ν dana izrazom:

Planck Max.jpg

U toj je formuli c brzina svjetlosti, k Boltzmannova konstanta, a h je Planckova konstanta. Eksponencijalno opadanje doprinosa visokih frekvencija rješava problem ultraljubičaste katastrofe. Istodobno, Planckova formula ima dva granična slučaja. Za male frekvencije i na granici  → 0 Planckova se formula slaže s klasičnom. Na granici visokih frekvencija iz Planckova zakona može se dobiti Wienov zakon za temperaturnu ovisnost maksimuma emisije zračenja. Iz Planckova zakona proizlazi i Stefan-Boltzmannov zakon, prema kojemu ukupna snaga zračenja ovisi o četvrtoj potenciji temperature.

Planck, Max. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48572>.