Talijani

ilustracija
TALIJANI, jezici u Italiji i glavni dijalekti talijanskoga jezika
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22

Talijani (talijanski Italiani), romanski narod nastanjen najvećim dijelom u Italiji (96,0% stanovništva, odnosno 54 053 345 pripadnika, 2001). Talijana ima i u Francuskoj (oko 1,1 milijun), Njemačkoj (oko 535 000), Švicarskoj (293 300), Belgiji (oko 273 000) i dr. Prema procjenama iz Italije se 1876–1970., uglavnom iz ekonomskih razloga, iselilo oko 25 milijuna Talijana. Do 1920-ih njihovo su glavno odredište bile prekomorske zemlje, posebice SAD, u koji se iselilo više od 50% ukupnoga broja migranata. Kao posljedica velik broj Talijana i njihovih potomaka danas živi u SAD-u, Kanadi, Brazilu, Argentini, Australiji i dr. Nakon II. svjetskog rata iseljavanje je uglavnom bilo usmjereno prema zapadnoeuropskim zemljama. U Hrvatskoj je 2001. živjelo 19 636 Talijana, od toga 90% u priobalju (uglavnom u Istri, na kvarnerskom primorju i otocima), a ostatak u kontinentalnoj Hrvatskoj (zapadna Slavonija). Osnovom današnjega talijanskog naroda mogu se smatrati italska plemena koja su u I. tisućljeću pr. Kr. činila glavninu stanovništva Apeninskoga poluotoka (→ italici). Bitan su čimbenik u razvoju talijanskog naroda bili i pripadnici različitih naroda koji su u različitim povijesnim razdobljima nastanjivali pojedine krajeve današnje Italije (Liguri, Etruščani, Grci, Feničani, Goti, Langobardi, Arapi, Normani i dr.), što se ponajbolje očituje kroz njezine regionalne kulturološke i jezične specifičnosti.

Povijest

Povijest  → italija, povijest

Jezik

Talijanski jezik romanski je jezik iz italoromanske podskupine. Na prostoru od Alpa do Kalabrije i Sicilije govori se veći broj srodnih, ali među sobom znatno različitih narječja, koja se mogu smatrati izravnim nastavkom vulgarnoga latinskoga na tim prostorima. Današnji se standardni i službeni talijanski jezik razvio na temelju firentinskoga dijalekta XIV. st. kakvim su se u svojim djelima služili veliki »trečentisti« Dante, Petrarca i Boccaccio. Talijanski je službeni jezik Italije, Republike San Marino, Vatikana i švicarskoga kantona Ticino (time i jedan od službenih jezika Švicarske Konfederacije), a govori se također u južnim dijelovima Grižunskoga kantona (u dolinama Mesolcina, Bregaglia i Poschiavo), na Korzici (gdje je posljednjih desetljeća korzički talijanski standardiziran te je dobio status regionalnoga jezika), u Slovenskom primorju te u Hrvatskoj u Istri (istromletački); iako pod jakim utjecajem većinskih domaćih jezika, talijanski se očuvao i među mnogobrojnim useljenicima u SAD-u i Južnoj Americi, a kao jezik kulture na Malti (danas uz engleski; govorni je jezik malteški; do 1934. talijanski je na Malti bio službeni) te donekle na području bivših talijanskih kolonija u Africi.

Zbog velike dijalektalne raznolikosti, pa i raznorodnosti, teško je lingvistički definirati ukupnost talijanskoga jezičnoga prostora, pa se ovdje izlažu samo značajke standardnoga jezika. Vokalski sustav ima pod naglaskom četiri stupnja otvorenosti (osim krajnjih vokalskih fonema /i, a, u/, također zatvoreni /ẹ, ọ/ i otvoreni /ę, ǫ/; u nenaglašenim je slogovima samo pet vokala jer se oprjeka između zatvorenih i otvorenih /e, o/ neutralizira). Suglasničkih fonema ima 20 (ili 21 ako se računa -/z/-), sa zvučnim i bezvučnim piskavim i šuštavim afrikatama /c, ʒ, č, 62721/, šuštavim /š/ koji nema zvučnoga para, palatalnim suglasnicima /ļ/ i /ń/. Specifično je talijanska suglasnička oprjeka po kvantiteti (negeminirani ~ geminirani: fato: usud ~ fatto: činjenica). Bliska povezanost dviju riječi u tekstu dovodi do geminacije prvoga suglasnika iduće riječi (dammelo: daj mi ga /to/ za da me lo, vattene: idi, odlazi za va te ne). Pomoćni su glagoli avere: imati i essere: biti; složen u 3. licu s prilozima ci i vi, glagol essere označuje bezlično postojanje (c’è, v’è: ima [ga], ci sono, vi sono: ima [ih]). Načelno postojeća značenjska razlika između složenoga perfekta i aorista (passato prossimo ~ passato remoto) ne poštuje se uvijek. Sintaksa je vrlo složena, osobito što se tiče uporabe glagola (konjunktiv). Vrlo je produktivna sufiksna derivacija.

Sa stajališta povijesnoga razvoja, valja upozoriti da je u VI–VII. st. na prostoru današnjega talijanskog jezika crta La Spezia–Rimini odvajala područje zapadne Romanije (koja čuva finalno -s i ozvučuje intervokalne bezvučne okluzive -p-, -t-, -k- te -s-) od istočne Romanije (koja gubi finalno -s- i čuva intervokalne bezvučne okluzive i -s-); u potonjim stoljećima granica čuvanja finalnoga -s- pomaknula se daleko na sjever, u Alpe, a granica ozvučivanja intervokalnih okluziva, zbog intenzivnoga leksičkog posuđivanja, razvodnjena je, odn. djelomično pomaknuta prema jugu, što će se odraziti i na dijalektalnu artikulaciju talijanskoga. Standardni talijanski jezik diftongirao je latinski ĕ, ŏ (vulgarni latinski ę, ǫ) samo u otvorenim naglašenim slogovima (piede: noga, buono: dobar, ali terra: zemlja, certo: siguran; jamačno, morto: mrtav, porta: vrata). Finalni latinski vokali u talijanskom su se dobro očuvali (osim što su se /u, o/ stopili u /o/). Pretonički latinski /e, o/ zatvorili su se u /i, u/ (mensura: mjera > misura, molinum: mlinski [kamen] > mulino: mlin). Osim naslijeđenih latinskih geminata, talijanski je razvio i nove, sekundarne geminate (noctem: noć > notte, septem: sedam > sette, istu/m/ ipsu/m/ > stesso: isti). Palatalizirale su se stare skupine pl-, fl-, kl- (plus: više > più, florem: cvijet > fiore, clarum: jasan, svijetao > chiaro), kao i romanska skupina -kl- (oculum > oclu: oko > occhio). U morfologiji, plurali imenica i pridjeva imaju dočetke -i (muški rod) i -e (ženski rod) (amici nuovi: novi prijatelji, case alte: visoke kuće) kao u rumunjskom i dalmatskom, a ne -s kao u zapadnoj Romaniji. Dočetak -iamo stoji u 1. licu množine indikativa (te konjunktiva i imperativa) svih konjugacija (amiamo: ljubimo, vediamo: vidimo, sentiamo: čujemo); kondicional na -ei (< habui, oblika pomoćnoga glagola habere u perfektu). U leksiku su se neke latinske riječi očuvale samo u talijanskom (nembo: tmast oblak, peccare: sagriješiti), u dijalektima su djelovali različiti supstrati (oskičko-umbrijski na srednjem jugu, ligurski na sjeveru, sikulski na Siciliji, etrurski u Toskani, venetski na sjeveroistoku), a djelovalo je i nekoliko slojeva germanskoga superstrata. Znatan je učeni utjecaj latinskoga, a u novije doba francuskog i španjolskoga te, u najnovije doba, engleskoga.

Tekst Indovinello veronese (iz VIII. ili IX. st.) neki smatraju latinskim tekstom, pa bi u tom slučaju najstariji talijanski tekst bio Placito di Capua (iz god. 960). Prvi je nešto opsežniji književni tekst Ritmo giullaresco toscano iz XII. st. Nakon nastojanja da se stvori književni jezik na pučkoj osnovi (Sicilijanska škola), potkraj XIII. i u početku XIV. st. djelatnošću Dantea, Petrarce i Boccaccia, koji su pisali na dijalektu bogatoga i prestižnoga grada Firence, udareni su temelji jedinstvenomu književnom jeziku za sve Talijane, kojim se ubrzo počelo pisati na sjeveru te malo zatim i na jugu Italije, a nakon 1470. njegovu je širenju u cijeloj Italiji snažno pridonijelo i tiskanje talijanskih knjiga. Osim prestiža Firence i njezinih trečentista, prihvaćanju firentinskoga toskanskoga kao općetalijanskoga jezika pridonijelo je i to što je toskanski bio među narječjima koja su ostala najbliža latinskomu te središnji zemljopisni položaj toskanskoga na prostoru politički razmrvljene Italije. Obradbi i kodifikaciji talijanskoga jezika pristupilo se već u XVI. st. (P. Bembo, F. Fortunio), a u XVII. st. tu će djelatnost nastaviti Accademia della Crusca i druge institucije. Pisani, književni i potom službeni i standardni talijanski jezik nakon ujedinjenja oblikovao se u skladu s jezičnim značajkama velikih kulturnih, gospodarskih i političkih središta, osobito Rima. Do kraja XIX. st. nacionalni talijanski jezik ostao je pretežno pisanim jezikom, jer se živa govorna komunikacija odvijala na dijalektima, no pojava niza jedinstvenih nacionalnih institucija pridonijela je tomu da se taj nacionalni i službeni jezik sve više i govori; društvene i tehnološke promjene nakon II. svjetskog rata imale su za posljedicu naglo širenje područja uporabe standardnoga jezika te, barem u nekim regijama, uzmicanje uporabe dijalekta (i danas se 2/3 stanovništva Italije, izvan službenih komunikacija, služi u govoru nestandardnim jezičnim oblicima). – Talijanski se dijalekti obično dijele na tri velike skupine: 1) sjeverne dijalekte, koji obuhvaćaju galotalijanske (pijemontski, ligurski, lombardski, emilijsko-romanjski) i mletačke (s trentinskima); 2) toskanske, te korzičke, koji su se zbog dugotrajna toskanskog utjecaja znatno toskanskomu približili; 3) srednjotalijanske, prijelazne prema južnima (lacijski, suvremeni rimski, umbrijski, središnji i južni markiđanski, sjevernoabruceški) i južnotalijanske, s »napuljskim« tipom (južnolacijski, abruceški, kampanijski, lukanski, sjevernopuljiški) i »sicilijanskim« tipom (salentinski, kalabrijski, sicilijanski).

Književnost

Razvoj talijanske književnosti obilježavaju, s jedne strane, regionalni i dijalektalni književni prinosi nižega stilskog registra, a s druge, visoke formalne i stilske karakteristike književnih djelâ na pučkom jeziku autori kojih su u početku pisali usporedno i na latinskome, pa i na francuskome jeziku. Latinski kao jezik birokracije, znanosti, vjere i kulture (npr. djela Tome Akvinskoga, 1225–74) zadržao se sve do baroka, a u nekim izoliranim primjerima čak i nakon XVII. st. (G. Vico, G. Pascoli). Početkom pisane talijanske književnosti na pučkome jeziku smatra se religiozno pjesništvo nastalo u prvim desetljećima XIII. st., isprva unutar heretičkih sljedbi, a zatim u novoosnovanim redovima (dominikanci, franjevci). Prvim književnim tekstom smatra se ritmizirana proza »Pjesma stvorenjâ« sv. Franje Asiškoga (1181–1226). U Umbriji se u to doba javila i lauda, pjesma kraćega stiha i liturgijskoga sadržaja, često u obliku dijaloga, od kojih je najpoznatija »Gospin plač«, koju je napisao Jacopone da Todi (1236–1306). Prozne su vrste: hagiografije, legende, exempla, kao i enciklopedijska djela pisana u didaktičke svrhe, npr. »Riznica« (ili »Blago«) B. Latinija (oko 1220–95), izvorno napisana na francuskome, a zatim skraćena i prevedena na pučki jezik. Za razvoj talijanske književnosti temeljne su bile tri pjesničke škole u XIII. st.: sicilska (scuola siciliana), toskanska (scuola toscana) te dolce stil nuovo. Sicilska se škola razvila na dvoru Fridrika II. u Palermu (kralj Sicilije 1198–1250), gdje su dvorski notari dijelom preuzeli poetiku trubadurske udvorne tradicije, ali bez glazbene pratnje, te stvorili nove oblike i sadržaje, slaveći najčešće ženu, »vladaricu« srca. Zahvaljujući kasnijim toskanskim prepisivačima, ti su sastavci postali jezično razumljiviji. Smatra se da je Jacopo da Lentini (oko 1210–60) napisao prvi sonet. Nakon smrti Fridrika II. (1250) i pada dinastije Hohenstaufovaca (1268), kulturnim je središtem postala Toscana: pripadnici toskanske škole pisali su na tamošnjem narječju, a tematika se s ljubavne proširila na političku i moralnu; npr. kancona »Poraz u Montapertiju«, koju je napisao Guittone d’Arezzo (oko 1235–94). Treća je u nizu, ali prva po svojoj cjelovitosti i koheziji, škola dolce stil nuovo, sa sjedištem u Firenci i Bologni, manifestom koje se smatra kancona »K nježnu se srcu Amor uvijek sklanja« G. Guiniz(z)ellija (oko 1235–76). Poetika dolcestilnovista tumačila je ljubav prema idealiziranoj ženi filozofski, kao čovjekov put prema Bogu, u čem posreduje žena-anđeo. Novost je i demokratična ideja o »plemenitu/nježnu srcu« (cor gentile) koje svakomu tko ga ima, neovisno o podrijetlu, dopušta takvu ljubav i iskušati. Najznačajniji predstavnici škole bili su mladi Dante (»Novi život«), G. Cavalcanti (oko 1255–1300) i Cino da Pistoia (oko 1270 – oko 1336). Na prijelazu iz XIII. u XIV. st. pojavio se i odgovor na spomenute pjesničke tendencije u obliku komično-realističnoga pjesništva, najznačajniji predstavnik kojega je bio C. Angiolieri (oko 1260–1312) iz Siene. Uz zbirku novela (»Knjiga novela« – »Novellino«) nepoznata autora, najčitaniji u XIII. st. bio je putopis od Venecije do Kine, »Milione« (nazvan prema obiteljskom nadimku), što ga je trgovac M. Polo najprije izdiktirao na francuskom u zatvoru u Genovi, a poslije je preveden na talijanski pučki jezik. U XIV. st. Giovanni Villani (oko 1275–1348) i D. Compagni pisali su kronike, realistične prikaze života i svakidašnjice u Firenci, ali s didaktičkim nakanama, i dalje u skladu sa srednjovjekovnim vjerskim dogmama. U XIV. st. (Trecento) djelovala su trojica velikana talijanske književnosti: Dante, Petrarca i Boccaccio. Dante Alighieri (1265–1321) autor je didaktičko-alegorijskog epa u tri dijela (stotinu pjevanja) »Božanstvena komedija«. Tema je Danteovo zamišljeno putovanje kroz pakao, čistilište i raj, odnosno alegorijski, njegov put pročišćenja od grješnoga do krjeposnoga života. Pisan u ulančano rimovanim tercetima, ep obuhvaća većinu značajnih događaja, ličnosti, pojmova iz tadašnje društvene i kulturne zbilje te povijesne baštine. Dante je autor i značajnih rasprava (npr. »O pučkome jeziku« i dr.). Francesco Petrarca (1304–74) najavio je humanizam zanimajući se za latinske autore te bogatom bibliotekom izvornika skupljanih na mnogobrojnim europskim putovanjima. Premda je književne ambicije koncentrirao na djela na latinskome (ep »Afrika«), jedinstven utjecaj na pjesnike izvršio je njegov »Kanconijer«, zbirka pjesama na pučkome jeziku posvećenih Lauri. Iako je tematika primarno ljubavna, zbirka sadrži i politički angažirane i vjersko-filozofske pjesme. Do stilskoga savršenstva doveo je sonetni oblik, a formalno i stilski trajno je utjecao na europske pjesnike (među njima dubrovačke i one splitskoga kruga), koji su se po njem nazvali petrarkistima. Giovanni Boccaccio (1313–75), sin toskanskoga trgovca, koji je književnu izobrazbu stekao na napuljskome dvoru, ženama je posvetio uokvirenu zbirku od 100 novela, »Decameron«, u kojoj šaljivim, ali i tragičnim pričama ocrtava ondašnje društvo od najnižih do najviših slojeva, podupirući lukavstvo, snalažljivost i inteligenciju pojedinca, a prezirući naivne, gramzive i tašte. Poput Dantea i Petrarce u poeziji, Boccaccio je postao uzorom u prozi na pučkome jeziku.

Prijelaz iz XIV. u XV. st. označio je početak epohe humanizma, za kojim, sve do sredine XVI. st., slijedi renesansa. U kulturi humanizma prvi se put javlja svijest o modernitetu vlastitoga doba u odnosu na ona prošla, a uz antičke, latinske, pronalaze se, proučavaju te prevode i grčki klasici. Intelektualci se okupljaju u akademije, mjesta susreta i filozofskih rasprava, uglavnom o književnim, filološkim i jezičnim pitanjima. Značajna je Accademia Platonica u Firenci, koju je utemeljio neoplatonist M. Ficino (1433–99). Književnost XV. st. (Quattrocento) obilježavali su traktati, pisani uglavnom na latinskome jeziku (L. Valla, G. Pico della Mirandola, L. B. Alberti), a pučki je jezik doživio potvrdu u drugoj polovici stoljeća u pjesništvu i epici. Obitelj Medici u Firenci, politički najmoćnija, bila je pokroviteljica umjetnosti i književnosti, a L. de’ Medici (1449–92) i sam je bio pjesnik. Na njegovu su dvoru djelovali A. Poliziano (1454–94), autor pastorale »Priča o Orfeju«, i L. Pulci (1432–84), autor komičnoga viteškog spjeva »Morgante«. Istodobno s dvorskom, na ulicama i trgovima živjela je usmena književnost zabavljača (canterina), koji su danomice u stihovima pričali nastavke viteških pustolovina iz bretonskoga i karolinškoga ciklusa. Na njihove teme dovezao se M. M. Boiardo (1441–94) spojivši motive dvaju starofrancuskih ciklusa u jedinstven, ali nedovršen viteški spjev »Zaljubljeni Orlando«, poslije polazište za Ariostovo djelo. U Napulju, pod vladavinom Aragonaca, utemeljena je Accademia Pontana, unutar koje su djelovali novelist Masuccio Salernitano (1410–75) i Jacopo Sannazaro (1456–1530), čiji je pastoralni roman »Arkadija« doživio velik uspjeh u Europi.

Talijanska renesansa, koja je trajala do sredine XVI. st., odnosno do pojave protureformacije, bila je politički i kulturološki burno razdoblje za cijeli Apeninski poluotok. Otkriće Amerike donijelo je ekonomsku krizu zbog premještanja glavnih trgovačkih putova iz Sredozemlja na Atlantik, dok je protestantizam u sjevernim europskim zemljama doveo do krize Katoličke crkve. Dotadašnji neoplatonizam smijenio je aristotelizam (1536. objavljen je izvornik Aristotelova »Pjesničkog umijeća«). P. Bembo (1470–1547) nastavio je rasprave o jeziku te »Zapisima o pučkom/narodnom jeziku« postavio jezičnu normu utemeljenu na toskanskom narječju trojice velikana iz Trecenta (Dantea, Petrarce i Boccaccia); napisao je prvu gramatiku pučkoga jezika te promicao Petrarkino pjesništvo kao uzor forme, stila i jezika. Među petrarkistima XVI. st. istaknulo se djelo dviju pjesnikinja, V. Colonna (1492–1547) i G. Stampa (1523–54). U renesansi su utemeljene mnoge moderne znanosti: N. Machiavelli (1469–1527) raspravom »Vladar« postao je pretečom političke znanosti, a F. Guicciardini djelom »Povijest Italije« utemeljio je talijansku historiografiju. B. Castiglione (1478–1529) u traktatu »Dvoranin« prikazao je idealnoga renesansnoga dvoranina koji skladno razvija sve svoje sposobnosti u suglasju s društvom i prirodom. Obnovljene su tragedija (G. G. Trissino, G. Rucellai, P. Aretino, G. Giraldi Cinzio) i komedija po uzoru na antičku. Među komedijama ističu se djela L. Ariosta, »Mandragora« N. Machiavellija i cjelokupan opus A. Beolca (Ruzante; oko 1496–1542) zbog inovativne kombinacije klasičnih pravilâ i pučke, ruralne tematike obrađene na narječjima. Remek-djelo renesansne književnosti viteški je ep »Mahniti Orlando« L. Ariosta (1474–1533), djelo koje prepleće ljubavnu i ratnu građu, dodaje elemente fantastičnoga i pruža svjež, ironičan pogled na znanu tematiku starofrancuskih romana. Talijansku renesansu obilježio je i P. Aretino (1492–1556), autor mnogobrojnih, isprva anonimnih satiričnih soneta usmjerenih protiv onodobnih vladara i crkvenih dužnosnika, a zatim parodističkih dijaloških traktata o prostitutkama te komedija, tragedija i vjerske proze. Razdoblje Tridentskoga koncila (1545–63) obilježilo je promjene u estetici, poetici i kulturi, a prijelazna poetika do početka poetike baroka (početak XVII. st.) bio je manirizam. Poetika manirizma bila je uvjetovana obnovom katoličkoga pravovjerja kroz cijeli niz represivnih mjera, odakle je potekao i oblik pastoralne drame kao bijega u utopijske svjetove mira i ugodna života. U tom je kontekstu najznačajnije djelo »Aminta«, pastoralni spjev T. Tassa (1544–95), hrvatski prijevod kojega je D. Zlatarić objavio u Veneciji prije tiskanja talijanskoga izvornika; potom »Egle« G. B. Giraldija Cinzija (1504–73) i »Vjerni pastir« G. B. Guarinija (1538–1612). Značajna je u tom razdoblju i pojava novoga kazališnog oblika, temeljena na improvizaciji, što ga izvode profesionalne, putujuće glumačke družine (→ commedia dell’arte). Od ostalih književnih žanrova izdvaja se epika s velikim junačkim spjevom T. Tassa »Oslobođeni Jeruzalem«. Tasso se, za razliku od Ariostova ironijskog odmaka od epskoga pripovijedanja, koristi samo visokim jezičnim registrom kako bi najsvečanije izložio temu o oslobađanju Kristova groba u Prvome križarskom ratu. U drugoj polovici XVI. st. (Cinquecento) zlatar i pustolov B. Cellini (1500–71) diktirao je svoje uspomene (»Život«) između 1558. i 1566., no zbog cenzure tiskane su tek 1728., a G. Vasari (1511–74) objavio je djelo o najpoznatijim umjetnicima epohe »Životi najizvrsnijih talijanskih graditelja, slikara i kipara«. Potkraj stoljeća kao rezultat sastanaka skupine intelektualaca u Firenci (→ camerata fiorentina) nastala je opera, kao svojevrstan eksperiment oživljavanja antičke grčke drame, za koju se smatralo da je morala biti pjevana. Primjenjujući tehniku recitar cantando (pjevano recitiranje) libretist O. Rinuccini i skladatelj J. Peri uprizorili su 1597. ili 1598. u kući Jacopa Corsija operu »Dafne«. Premda tim eksperimentom nije oživjela grčka tragedija, rodio se potpuno nov glazbeno-scenski žanr, koji je promovirao talijansku kulturu u svijetu. (→ opera)

Početkom XVII. st. (Seicento) nastupilo je razdoblje baroka u književnosti, u doba kada je zbog svojih filozofskih, kozmoloških i drugih znanstvenih radova bio spaljen na lomači G. Bruno (1548–1600). Kopernikanski, heliocentrični sustav promijenio je svjetonazor i postavke u znanosti, a u umjetnosti se počelo tragati za neobičnim, ružnim i neočekivanim. Estetika izraza njegovala se do krajnosti, tražilo se formalno savršenstvo književnoga djela, obilje retoričkih figura, osobito metafora. Javio se specifičan metaforički izraz končetizam (→ concettismo), tehnika spajanja semantički vrlo udaljenih i naoko nespojivih pojmova radi postizanja začudnosti. Vrhunac artificijelnosti nalazi se u epu »Adonis« G. Marina (1569–1625), koji je postao uzorom mnogobrojnim oponašateljima (→ marinizam). Alternativa Marinovu končetizmu bio je pjesnik G. Chiabrera (1552–1638), autor klasicističkih epova, opernih libreta, drama i velikoga broja pindarskih oda. Retorici marinizma odgovorio je i A. Tassoni (1565–1635) komičnim junačkim epom »Oteto vjedro«. U prozi baroka uočava se uspon romana koji je, premda tipološki još neodređen, postupno zauzeo mjesto koje je prije imala novela. Neki od romanopisaca bili su G. F. Biondi (→ biundović, ivan franjo), autor romana »Eromena«, Giovan Paolo Maran (1642–92) i dr. No u svjetskim razmjerima mnogo su značajniji bili barokni traktati, koji su obuhvaćali širok tematski krug, od putopisa do matematike ili filozofije. Među njima su najistaknutiji utopijsko djelo T. Campanelle (1589–1639) »Grad Sunca«, znanstvena rasprava G. Galileija (1564–1642) »Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima…« i teorijska razradba barokne metafore E. Tesaura (1592–1675) »Aristotelovski dvogled«. U Veneciji je 1637. otvoreno prvo kazalište u kojem su se naplaćivale ulaznice (Il Teatro di San Cassiano), što je znatno demokratiziralo dostupnost predstava, pospješilo otvaranja drugih kazališnih kuća i pridonijelo procvatu barokne opere. U Rimu je 1690. osnovana Accademia dell’Arcadia, institucija koja je potaknula obnovu »dobroga ukusa«, protivila se baroknomu pretjerivanju te se zauzimala za reafirmaciju klasičnih vrijednosti, ali u utopijskim, pastoralnim okvirima. Među osnivačima bili su L. A. Muratori (1672–1750), povjesničar i erudit, autor traktata »O savršenoj poeziji«, svojevrsnoga manifesta nove poetike, te G. M. Crescimbeni (1663–1728), zagovaratelj petrarkizma i autor prvoga pokušaja sustavne povijesti talijanske književnosti »Povijest pjesništva na pučkome jeziku«. Na promjenu barokne poetike i estetike utjecala je i reforma opernoga libreta libretista, pjesnika i povjesničara A. Zena (1668–1750), koju je najbolje ostvario P. Metastasio (1698–1782), libretist i carski pjesnik na bečkom dvoru.

U XVIII. st. u Napulju je djelovao filozof, povjesničar i pravnik G. Vico (1668–1744), čiju su originalnost prvi uočili romantičari, a zatim teoretičari poput B. Crocea u XX. st. Njegov traktat »Nova znanost…« govori o razvoju čovječanstva u cikličnim razdobljima koja se izmjenjuju tijekom povijesti, čime se usprotivio Descartesovu racionalizmu i promicao filozofiju istine koja proizlazi iz čovjekova stvaralaštva. Mlečanin C. Goldoni (1707–93) reformirao je talijansku komediju i napisao više od dvjesto kazališnih komada i opernih libreta. Na temeljima prevladavajuće komedije dell’arte izgradio je novu komediju karaktera, odbacio maske i umjesto predložaka ispisao cijeli tekst za sve likove u djelima. Ipak, dio onodobne javnosti priklonio se jednomu od njegovih suparnika, C. Gozziju (1720–1806), zagovorniku stare komedije dell’arte, koju je nadograđivao temama iz bajki. Premda su neki opći časopisi već postojali (Firenca, 1667; Rim, 1668), u drugoj polovici XVIII. st. (Settecento) utemeljeni su književni časopisi po uzoru na engleske: P. Verri (1728–97) osnovao je u Milanu »Il caffè«, a G. Gozzi (1713–86) u Veneciji časopis »La gazzetta veneta«. Potkraj XVIII. st. česte su bile autobiografije (npr. Goldoni: »Uspomene«, u hrvatskom prijevodu »Memoari«; G. G. Casanova: »Povijest mojega života«; L. Da Ponte: »Sjećanja«; V. Alfieri: »Život«). Prosvjetiteljsku poeziju pisao je G. Parini (1729–99) koristeći se klasičnim pjesničkim oblicima i bogatim realističkim i tehničkim rječnikom. Njegovo je remek-djelo nedovršeni satirički spjev »Dan«.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., u razdoblju predromantizma, miješali su se ostatci neoklasicizma s prvim romantičarskim navještajima. Neoklasicist V. Monti (1754–1828), prevoditelj »Ilijade« na talijanski jezik, prilagodio se političkim promjenama (npr. oda »Gospodinu Montgolfieru«). Suprotno Montiju, i mnogo bliže europskim književnim tokovima, kretao se i stvarao U. Foscolo (1778–1827), koji je školu pohađao u Splitu, autor danas antologijskih »Soneta« (1802., 1803), epistolarnoga romana »Posljednja pisma Jacopa Ortisa«, te spjeva u četiri dijela o značenju i izobrazbenoj vrijednosti grobova velikana »O grobovima«. Romantičarske ideje širili su mladi okupljeni oko milanskoga časopisa »Conciliatore«, kao i A. Manzoni (1785–1873) povijesnim romanom »Zaručnici« (definitivno izdanje 1840–42). U romanu koji se zbiva za španjolske vladavine u Lombardiji u XVII. st., izravno aludira na austrijsku prevlast u XIX. st., uvodi u zaplet siromašne i obespravljene vođene iskrenim vjerskim osjećajima i rješava tzv. jezično pitanje, tj. odabire toskanski govor izobraženih govornika, koji je postao uzorom standardnoga jezika u ujedinjenoj Italiji. O političkim i društvenim temama u preporodnom su duhu pisali C. Cattaneo (1801–69) i G. Mazzini (1805–72).

Neshvaćen od suvremenika, ali od kraja XIX. st. vrjednovan kao jedan od najboljih talijanskih pjesnika uopće, G. Leopardi (1798–1837) prevladao je zatvorene pjesničke oblike i zadane versifikacijske sheme petrarkističke tradicije spojivši misaono i lirsko u zbirci »Pjesme«, a filozofska stajališta i dvojbe razmatrao je u kratkim prozama i dijalozima »Moralna djelca« te u tisućama natuknica intelektualnoga dnevnika »Bilježnica misli«. Talijanskoj leksikografiji XIX. st. znatno je pridonio N. Tommaseo (1802–74), autor romana »Vjera i ljepota« i kratkih proza »Iskrice«, napisanih na talijanskom i hrvatskome jeziku. Dok je u Milanu objavljivao C. Porta (1775–1821), u Rimu je pjesnik G. G. Belli (1791–1863) pisao na tamošnjem narječju. Nakon ujedinjenja Italije (1861) objavljen je uspjeli preporodni roman Furlanca I. Nieva (1831–61) »Ispovijesti jednoga Talijana«. U Milanu je djelovao pokret »razbarušenih« (scapigliatura), skupina intelektualaca koji su istraživali fantastično, oniričko i bizarno (npr. Iginio Ugo Tarchetti, 1839–69; A. Boito, 1842–1918., i dr.). U tom je razdoblju opera promicala političke ideale i domoljublje (Rossini, Bellini, Donizetti, Verdi), a potkraj XIX. st. to je postala tzv. veristička opera (Mascagni, Leoncavallo, Puccini). Prvi talijanski nobelovac (1906) bio je pjesnik ujedinjene Italije, G. Carducci (1835–1907), koji je zbirkom »Barbarske ode« u polemičkom tonu oživio klasicizam te se vratio zatvorenim pjesničkim oblicima s kasnoromantičarskim tonovima. Pjesnik G. Pascoli (1855–1912) poetiku je »dječarca« (fanciullino) shvatio kao potragu za malim stvarima u kojima zbilja poprima mistično ozračje. U stihove je uveo fonosimbolizam, strane i stručne riječi, a vrijedan i nagrađivan mu je opsežni opus na latinskome jeziku. Potreba za širom izobrazbom te novouspostavljeni školski sustav u novoujedinjenoj državi, potaknuli su književno stvaralaštvo namijenjeno djeci i mladima: C. Collodi (1826–90) objavio je glasovito djelo »Pinocchio, povijest jednoga lutka«, a veliku popularnost u Europi postigao je i E. De Amicis (1846–1908) knjigom za pučkoškolce »Srce«. Kritičar i povjesničar književnosti F. De Sanctis (1817–83) djelom »Povijest talijanske književnosti«, ostvario je vrhunski primjer romantičnoga historicizma. Na scapigliaturu i francuski naturalizam dovezao se verizam, nastao 1870-ih na Siciliji, gdje je nekoliko pisaca opazilo sraz između ideala ujedinjene Italije i životne realnosti u ruralnoj, siromašnoj sredini, fizički i duhovno udaljenoj od kulturnih središta nove države. Glavni su predstavnici verizma L. Capuana (1839–1915) te G. Verga (1840–1922), koji je u novelama i romanima (npr. roman »Obitelj Malavoglia« i dr.) objektivno i s distance bilježio tragičnu zbilju rodne Sicilije; blizak mu je i F. De Roberto (1861–1927) s uspjelim romanom »Potkraljevi«, te u svom ranom razdoblju sardska spisateljica i nobelovka (1926) G. Deledda (1871–1936) (»Elias Portolu«, »Pepeo«, »Trska na vjetru« i dr.). A. Fogazzaro (1842–1911) približio se dekadentizmu i misticizmu romanom »Mali starinski svijet«; G. D’Annunzio (1863–1938) nakon prvoga naturalističkog razdoblja u »Peskarskim novelama«, tražio je forme nove estetike dovezujući se na francuski dekadentizam i simbolizam (npr. »Alcyone«, 1903–04., i dr.).

Na prijelazu iz XIX. u XX. st. (Novecento) pripovjedač I. Svevo (1861–1928) te dramatičar, pripovjedač i pjesnik, nobelovac (1934) L. Pirandello (1867–1936), nakon početne bliskosti s verizmom, različitim su sredstvima ostvarili rastakanje tradicionalnih pripovjednih te dramskih struktura i likova, u skladu sa suvremenim psihološkim teorijama. Pirandello u esejima (osobito u »Eseju o humorizmu« i dr.), dramama (»Šest likova traži autora« i dr.) te romanima (»Pokojni Matija Pascal« i dr.), ničeanskim uvidima relativizira kategorije identiteta, istine, zbilje, ludila, tako što obrće i osporava uvriježene opozicijske parove. Svevo pak svoje romane gradi oko neprilagođenih, inertnih likova koji isprva posrću pod teretom osjećaja nedostatnosti i pretjeranih ambicija, dok poslije protagonist (npr. »Zenova svijest«) autobiografskom razgradnjom svoje uloge u obitelji i poigravajući se psihoanalizom, dolazi do zaključka da je bolest, odnosno zdravlje, stvar osobnog uvjerenja. Neprilagođene intelektualce (gli inetti) u talijanskoj provincijskoj sredini prikazali su u prozi i F. Tozzi (1883–1920) te G. A. Borgese (1882–1952).

Talijansku poeziju XX. st. otvorio je smjer sutonske poezije (→ crepuscolari), sjetne, pejzažističke poezije koja je njegovala antidanuncijevsku, autoironijsku introvertiranost u stilu i intonaciji, a (malo)građansku svakodnevicu romantičnih vila, sanatorija, groblja, promicala u prostor povlaštena značenja (npr. pjesnici G. Gozzano, 1883–1916; S. Corazzini, 1886–1907., i dr.). Suprotno sutonjacima, futurizam, što ga je službeno promaknuo F. T. Marinetti (1876–1944) u »Manifestu futurizma« (1909), bio je ekstravertiran i ikonoklastičan pokret koji je odbacivao tradiciju poradi nove slike Zapada u znaku tehnološkoga zanosa, napretka i kolonijalnih širenja. Futurizam poziva na »nered«: zagovara ukidanje sintakse i »oslobađanje riječi« (parole in libertà). Uz Marinettija, pod okriljem futurizma u početku je djelovao i A. Soffici (1879–1965) te A. Palazzeschi (1884–1974), poznat kao autor alegorijskoga romana »Perelaov zakonik« te romana i novela u kojima svijet malograđanske svakodnevice potresaju besmislena djela i pobune smiješnih likova (i buffi).

Izvan književnih smjerova početkom XX. st. djelovali su pjesnici okupljeni oko časopisa »La Voce« (poeti vociani), npr.: tršćanski pjesnik zaokupljen i psihoanalizom, U. Saba (1883–1957); D. Campana (1885–1932), pjesnik koji je svoju tamnu stranu izrazio spojem simbolizma i ekspresionizma, uz oniričke i metafizičke elemente; ligurski pjesnik Camillo Sbarbaro (1888–1967), koji je odolijevanje životnomu neskladu pretočio u skromne oblike života, i dr. Među pjesnicima koje se ne može svrstati u književne smjerove nalaze se i Biagio Marin (1891–1985), gradeški dijalektalni pjesnik pejzažno-refleksivne poezije što teži apsolutu, katolički pjesnik C. Betocchi (1899–1986) te romanopisac i pjesnik C. L. Cergoly (1908–87). U prozi je izdvojeno mjesto zauzimao pripovjedač i dramatičar M. Bontempelli (1878–1960), promicatelj magičnoga realizma. Proturječan, satiričan i polivalentan autor, G. Papini (1881–1956) osnivač je nekoliko književnih časopisa, prozni pisac, pjesnik, autor povijesnih i filozofskih djela, avangardistički ikonoklastičan prema zapadnoj književnoj i filozofskoj tradiciji. U književnoj kritici u prvoj polovici XX. st. prevladavao je obrazac što ga je ponudio filozof B. Croce (1866–1952), predstavnik estetičkog idealizma, koji umjetnost poima kao duhovni kreativni čin utemeljen na intuiciji.

Simbolističko naslijeđe, iskustvo I. svjetskog rata, spoznaju o krhkosti opstojnosti i vitalističku nadu u sklad, u ogoljenim i esencijalnim stihovima svojega »čistoga pjesništva« spojio je G. Ungaretti (1888–1970), pjesnik koji je uz nobelovce E. Montalea (1896–1981) i S. Quasimoda (1901–68) utemeljio 1930-ih pjesnički smjer hermetizam. U znak otpora političkome iskustvu fašističke diktature, hermetizam raskida sve referencijalne veze s negativnom povijesnom zbiljom, stvarajući alternativnu egzistencijalnu i duhovnu dimenziju u složenom, metaforičnom pjesničkom izrazu koje prevladavaju negativne figure »odsutnosti« i »iščekivanja«. Uz razdoblje hermetizma i nakon njega pisali su pjesnici A. Gatto (1909–76), G. Caproni (1912–90), V. Sereni (1913–83), P. Bigongiari (1914–97) i M. Luzi (1914–2005).

Lirsku i esejističku prozu s obilježjima (auto)ironije pisao je A. Savinio (1891–1952); C. E. Gadda (1893–1973) posredstvom jezičnoga pastiša (neologizmi, arhaizmi, tehnicizmi) ekspresionistički je u proznim djelima te esejima isticao osjetilnu i jezičnu punoću životnoga kaosa. Jednostavnim proznim izričajem, pod utjecajem novinarskog iskustva, pisao je D. Buzzati (1906–72), autor romana »Tatarska pustinja« te znanstvenofantastične proze. Fantastične pripovijesti nerijetko eksperimentalne strukture s elementima groteske pisao je T. Landolfi (1908–79). Na suprotnom je polu tradicionalne proze Riccardo Bacchelli (1891–1985) pisao povijesne i psihološko-socijalne romane.

Na talijansku predratnu kulturu, idejama o angažiranoj ulozi intelektualca te ulozi kulture i škole u društvu, utjecao je marksistički filozof i književni kritičar, osnivač dnevnika »L’Unità«, A. Gramsci (1891–1937), žrtva fašističkih progona. Od 1930-ih do 1950-ih u talijanskoj umjetnosti (osobito filmu i književnosti) prevladavao je neorealizam. Neorealistička proza i poezija pisane standardnim talijanskim jezikom s regionalnim primjesama u središte su pozornosti postavile probleme društvene stvarnosti (ratne ili poratne), izražavajući društveni i ideološki optimizam. Pisac romana, dnevnika, putopisa i realističkih pripovijesti C. Alvaro (1895–1956), kritičar fašizma I. Silone (1900–78), kroničar gradskih poratnih zbivanja V. Pratolini (1913–91), pjesnik Rocco Scotellaro (1923–1953) većim dijelom pripadaju neorealizmu. Za razliku od njih, C. Levi (1902–75) iskustvu fašističke represije i izgona dodao je etnološko-antropološka zapažanja; V. Brancati (1907–54) ismijavao je slabosti i stereotipe talijanske južnjačke provincije; C. Pavese (1908–50) u neorealističku tematiku unio je egzistencijalističke dvojbe i pacifistički svjetonazor. Od neorealističkoga kanona naglašenim lirizmom odstupio je i E. Vittorini (1908–66), npr. u djelu »Razgovori na Siciliji«. B. Fenoglio (1922–63) u dokumentarnim je pripovijestima na pikarski način prikazao kaotičnost ratnih zbivanja. A. Moravia (1907–90) nakon uspjeha psihološkog romana »Ravnodušni ljudi«, u kojem je prikazao moralni rasap građanske obitelji, u poratnom se razdoblju priklonio neorealističkoj poetici (npr. roman »Rimljanka« i dr.). Neorealistički utopizam zamijenio je 1950-ih neoeksperimentalizam, smjer nastao u kontekstu poslijeratne rasprave o ideološkom dogmatizmu i sociologizmu (otpor ždanovizmu) s jedne strane, te preispitivanja političkih gledišta i osobito talijanske fašističke prošlosti s druge. U želji za književnom rekonstrukcijom izvorne talijanske jezične i društvene zbilje, neoeksperimentalisti zamjenjuju stilizirani standardni jezik narječjem i žargonom. Na sicilijanskom je narječju pisao pjesnik Ignazio Buttita (1899–1997), a na furlanskom P. P. Pasolini (1922–75). Taj ideološki samosvojan, angažiran i provokativan pjesnik, pripovjedač, kritičar, dramatičar i režiser, tematizirao je život rimskoga potproletarijata te polemički preispitivao kategorije slobode, moći, nasilja, vjere, utopije i alteriteta, često ih prelamajući kroz antički ili biblijski intertekst. Neoeksperimentalizmu pripada i pjesnik, kritičar, polemičar socijalističkoga usmjerenja F. Fortini (1917–94), koji je pjesništvu namijenio etičko preispitivanje savjesti.

Ideološki i poetički zaokret 1960-ih uveo je heterogeni pokret neoavangarde kojemu je zajednički cilj bio deprovincijalizacija talijanske kulture, otklon od realističkoga kanona i izravnog ideološko-političkog angažmana književnosti. Ikonoklastični u odnosu na domaću tradiciju (izuzimajući eksperimentatora kao što je Gadda), uz prihvaćenu lekciju europskih modernista, ugledaju se na francuski novi roman, američki rani postmodernizam, dok se u književnoj teoriji i filozofiji oslanjaju osobito na francuski strukturalizam. Otvoreni prema jezicima masovnih medija i novim tehnologijama te interdisciplinarnom eksperimentu u pjesništvu, slikarstvu i prozi, povezali su se s kulturnom industrijom, no istodobno su se lingvističkim i strukturalnim eksperimentalizmom borili protiv poimanja umjetnosti kao tržišne robe. Tako je antiromane ili metaromane izrazito oslabljenih fabula pisao pripovjedač, esejist i kritičar G. Manganelli (1922–90), zatim kritičar i pjesnik plurilingvističkoga, ludičkoga pjesništva s psihoanalitičkim aluzijama i nadrealističkim pomacima E. Sanguineti (1930–2010) te romanopisac i kritičar A. Arbasino (r. 1930). Prvu značajniju teorijsku knjigu »Otvoreno djelo« (1962), u okrilju neoavangarde, napisao je teoretičar i romanopisac U. Eco (1932–2016). U sklopu pokreta djelovale su skupine, nazvane po godini okupljanja (’63 i ’70), odnosno pjesnici Lamberto Pignotti (r. 1926), Elio Pagliarani (1927–2012), Franco Verdi (1934–2009), A. Porta (1935–89) i dr. Blizak pokretu bio je A. Zanzotto (1921–2011), autor ludičko-regresivnoga, plurilingvističkoga pjesništva koje kroz apstrakciju i enformel traži utopijski bijeg od zbilje. U duhu neoavangardnog eksperimentalizma svoja su prva djela napisali L. Malerba (1927–2008) i S. Vassalli (r. 1941). Mimo književnih smjerova, talijansko poslijeratno pjesništvo obilježili su pjesnici samosvojnih poetika: S. Solmi (1899–1981), Ruggero Jacobbi (1920–81), M. Guidacci (1921–92), autorica koja je dio svoje zbirke »Slavenski notes« posvetila Slavi Raškaj i drugim hrvatskim slikarima, B. Cattafi (1922–79) te Maria Luisa Spaziani (1924–2014). Tu su zatim S. Aleramo (1876–1960), Sandro Penna (1906–77), G. Caproni (1912–90) te U. Bellintani (1914–2000), pjesnik arhetipsko-mitološkog viđenja prirode, Angelo Maria Ripellino (1923–78), slavist, esejist, neomaniristički pjesnik, potom pjesnik izrastao na neorealizmu, E. F. Accrocca (1923–96), te Giovanni Ramella Bagneri (1929–2008).

Romanopisac G. Tomasi di Lampedusa (1896–1957) postao je poznat po slojevitu povijesno-psihološkom romanu »Gepard« (1958; film u režiji L. Viscontija, 1963), koji introspekcijski prikazuje suton sicilijanske aristokracije i smjenu naraštaja oko 1860. G. Bassani (1916–2000) istančanom je psihološkom prozom ispunio povijesno-politički okvir (fašizam i rasizam, stradanja židovske zajednice u predratnoj Ferrari) u romanu »Vrt obitelji Finzi-Contini« (1962; film u režiji V. De Sice, 1971). Između nadrealizma, realizma i egzistencijalizma smještaju se romani i novele G. Parisea (1929–86), a refleksivne »krimiće« te političke romane-eseje, često nastale prema stvarnim slučajevima iz talijanske mafijaške zbilje, pisao je L. Sciascia (1921–89). Znanstvene te znanstvenofantastične teme s etičkom problematikom (iskustvo nacističkoga logora) u svojim je djelima pomirio P. Levi (1919–87). Prirodoslovno obiteljsko okružje uvelike je odredilo prozu I. Calvina (1923–85), romanopisca, novelista, esejista koji je svojim opusom svjedočio o promjenama na talijanskoj kulturnoj sceni od 1950-ih do kraja 1980-ih.

Suvremenu prozu obilježili su i G. Bufalino (1920–96), neobarokni pisac citatnih i autocitatnih proza, romanopisac P. Volponi (1924–94), koji je kritičkom i filološkom pomnošću pratio odnose između otuđenoga pojedinca i proizvodnih struktura, pripovjedač, scenarist i režiser M. Soldati (1906–99), zatim Vincenzo Consolo (1933–2012), autor povijesno-metaforičke proze izrazito sklon jezičnom eksperimentu. Ostali su značajniji prozni autori: G. Piovene (1907–74), Mario Rigoni Stern (1921–2008), Paolo Barbaro (1922–2014), Pietro Citati (r. 1930), C. Sgorlon (1930–2009), Giuseppe Pontiggia (1934–2003), F. Camon (r. 1935), te autor satirično-humorističnih romana, pripovijetki i dramskih tekstova Stefano Benni (r. 1947).

Književnica E. Morante (1912–85), koja je u romanima (npr. »Povijest«) i pripovjednim zbirkama, nerijetko usredotočenima na inicijacijska iskustva, spajala psihološku tankoćutnost i elemente magičnoga s povijesnim kontekstom, kao i novinarka, pjesnikinja i pripovjedačica Anna Maria Ortese (1914–98), čije djelo oscilira između realizma, alegorije i magičnoga realizma, potom pripovjedačica tzv. malih stvari N. Ginzburg (1916–91) te D. Maraini (r. 1936), u romanima i zbirkama zaokupljena društvenim položajem žene – među najznačajnijim su književnicama talijanske poslijeratne proze.

U suvremenom pjesništvu ističu se pjesnikinje A. Rosselli (1930–96), Alda Merini (1931–2009) i Vivian Lamarque (r. 1946) te pjesnici N. Risi (1920–2015), Luciano Erba (1922–2010), Roberto Roversi (1923–2012), G. Giudici (1924–2011), Cesare Ruffato (r. 1924), potom kritičar, anglicist i prevoditelj Roberto Sanesi (1930–2001), Giovanni Raboni (1932–2004), Maurizio Cucchi (r. 1945), Cesare Viviani (r. 1947), te Patrizia Valduga (r. 1953), Valerio Magrelli (r. 1957) i dr.

Sudbine pojedinaca u političkoj povijesti istočne talijanske granice pratio je pisac istarskoga podrijetla F. Tomizza (1935–99) te germanist i pisac srednjoeuropske orijentacije C. Magris (r. 1939). Talijansko kazalište XX. st., uz mnogobrojne pripovjedače-dramatičare, osobito su obilježili napuljski glumac, komediograf i režiser E. de Filippo (1900–84) te komediograf, radikalni satiričar, proklamirani prijatelj potlačenih, nobelovac (1997) D. Fo (1926–2016), koji od 1960-ih u maniri srednjovjekovnih pučkih pjevača (giullara) izvodi »Smiješni misterij«, groteskno-satiričnu rekonstrukciju srednjovjekovnih misterija i prikazanja.

Nakon stišavanja razornog učinka radikalnog eksperimentalizma neoavangarde potkraj 1970-ih, došlo je do postupne obnove tradicionalnih modela u prozi i pjesništvu. Jedan se naraštaj pisaca nadovezao na američku poslijeratnu rock-kulturu i književnost (npr. J. D. Salingera), najavljujući svojevrsnu »hegemoniju« mladosti i mladenačke kulture tipičnu za novo tisućljeće. Osobito su važnu ulogu u tom posredovanju imali Andrea De Carlo (r. 1952) i Pier Vittorio Tondelli (1955–91). Na različite načine Aldo Busi (r. 1948), Erri De Luca (r. 1950), Michele Mari (r. 1955), Edoardo Albinati (r. 1956), Marco Lodoli (r. 1956), Enrico Palandri (r. 1956), Sandro Veronesi (r. 1959) ispisuju zajednički senzibilitet, odgajan na stranim (ne samo književnim) uzorima, skloni probijanju nacionalno-regionalnih mentaliteta. Populističku, katoličku inačicu new agea, uz priličnu i kontroverznu medijsku pozornost, unutar istoga naraštaja, njeguje u prozi Susanna Tamaro (r. 1957).

Od 1980-ih postmodernističku poetiku predstavljaju, uz Calvinov hiperroman, metapovijesni i citatni romani U. Eca (»Ime ruže« i dr.) zajedno s njegovim teorijskim djelima kojima prati i zacrtava vodeće teorijske tendencije (formalizam, strukturalizam, teorija recepcije, semiotika i dr.). Postmodernističkim eklekticizmom obilježena je i proza A. Tabucchija (1943–2012) te A. Baricca (r. 1958). Pripovjedač Gianni Celati (r. 1937), pjesnik i romanopisac Roberto Pazzi (1946) te prozaik Daniele Del Giudice (r. 1949) tek povremeno u svojim tekstovima posežu za izričitim postmodernističkim postupcima. Izdvojeno pak mjesto pripada književnici Eleni Ferrante (rođ. vjerojatno 1943), koja je iznimnu svjetsku popularnost, osim umjetnički uspjelim romanima, stekla i skrivanjem vlastitoga identiteta.

Istodobno, na samom kraju XX. st., mladenačka kultura zauzela je središnje mjesto na talijanskoj kulturnoj i izdavačkoj sceni. Najavio ga je već i mladenački pulp prvijenac Enrica Brizzija (r. 1974) »Jack Frusciante je izašao iz grupe« (»Jack Frusciante è uscito dal gruppo«, 1994), a opsežni izdavački projekt početkom 1990-ih (Under 25) osobito je pogodovao naraštaju mlađih pisaca, uglavnom izniklomu iz skupine »mladih ljudoždera« (naslov antologije iz 1996), koja svojevrsnim fetišizmom nasilja, usredotočenošću na tijelo i različite poremećaje ponašanja opisuje lice i naličje globalnoga zapadnoga društva. Tim se temama u romanima i pripovijestima, nerijetko ih prelamajući kroz dječju optiku, bavi književnica Simona Vinci (r. 1970), a bliski su joj i Giulio Mozzi (r. 1960) te Giuseppe Culicchia (r. 1967), dok romanopisac, esejist i novinar Mauro Covacich (r. 1965) kritički prikazuje goruće društvene probleme i pojave poput reality showa, terorizma, ekoloških prijetnji i dr. Performansu kao umjetničkom izričaju skloni su prozni pisac, pjesnik, dramatičar, esejist Tiziano Scarpa (r. 1963), čiji roman-pastiš »Oči na gradeli« (»Occhi sulla graticola«, 1996) najavljuje žanrovski polivalentna djela, zatim pjesnik i pripovjedač Aldo Nove (r. 1965), ambivalentna odnosa prema trash kulturi, prisutnoga već od prve pripovjedne zbirke »Woobinda« (1996). Silvia Ballestra (r. 1969) zamijenit će postupno naslijeđe neoavangardnoga jezičnog eksperimentalizma tradicionalnim pripovjednim obrascima, kao što će ranu grotesknu, stripovsku, crnohumornu prozu s elementima pulpa i trasha Niccolò Ammaniti (r. 1966) ublažiti tematiziranjem etičkih aspekata generacijskoga sukoba u romanu »Ja se ne bojim« (»Io non ho paura«, 2001).

Kazalište

Kazalište staroga Rima nasljednik je starogrčkih izvedbenih i žanrovskih pretpostavki, ali ne i kultnoga pa ni političkog aspekta kazališnih svečanosti, koje će ondje poprimiti oblik zabave (ludi scaenici) i oduška što ga građanima daruje vlast. Ipak, obilježeno je značajnim arhitektonskim inovacijama, gradnjom monumentalnih polucilindričnih konstrukcija (Pompejevo kazalište iz 55. pr. Kr.) te izumom novih formi poput izvedaba putujućih družina, mima i pučke atelane, od kojih se potonja drži prethodnicom vještina komedije dell’arte. Nakon pada Rimskoga Carstva nestali su i klasični kazališni oblici, napuštene zgrade, a začeta je nova tradicija putujućih i do nedavno sajmištima ili pak plemićkim dvorovima namijenjenih nastupa žonglera, uličnih zabavljača i šarlatana (giullari i buffoni), svagda pod udarom crkvenog progona i zabrana. Nasuprot njoj u crkvama se u XIV. i XV. st. razvila liturgijska dramatika, sacra rappresentazione, poglavito u umbrijskih i toskanskih bratovština, kojoj će se biblijske teme, pasije i svetačke legende (najpoznatiji je »Gospin plač« Jacoponea da Todija) uskoro prikazivati na otvorenom, na provizornim pozornicama trga. Prilagodbu njezinih izvedbenih okolnosti svjetovnim sadržajima i učenijim intervencijama obilježuje izvedba »Priče o Orfeju« A. Poliziana 1480., kojoj će ideološko ozračje poslije dati i novu omiljenu kazališnu vrstu, pastirsku dramu A. Beccarija, T. Tassa, G. B. Guarinija, katkada zvanu i »tragikomedijom« zbog hibridnoga karaktera. Humanistička pozornica, koju su također nosili amateri, okrenula se ponovno antičkim poetičkim propisima (Horaciju i Aristotelu, koji je podlijegao mnogobrojnim pretumačenjima) i pretežito rimskim dramskim tekstovima (Plautovim i Terencijevim) kao predlošcima prijevodima i prilagodbama (commedia erudita), te novostvorenim tragedijama i komedijama. Dok je prva nastojala slijediti Aristotelov model, nadahnjujući se i Senekinim moralizmom (u autora G. G. Trissina, G. Rucellaia i Lodovica Dolcea), komedija, okrenuta talijanskoj svakodnevici, u XVI. st. doživjela je znatan procvat u djelima L. Ariosta, N. Macchiavellija i P. Aretina, napose farsama i pučkim komedijama Ruzzantea i A. F. Grazzinija (Lasce). Velik je prinos talijansko kazalište dalo u području perspektivne scenografije (Giacomo Barozi da Vignola i Nicola Sabbattini pisali su traktate o tehnici, S. Serliju pripisuje se načelo jedinstvenoga žanrovskog prizorišta sa smjenjivim likovnim inačicama za tragediju, komediju i pastoralu), napose arhitekture, pa su se izvedbe iz plemićkih kuća ubrzo preselile u stalna kazališta (najdojmljiviji su Teatro Olimpico u Vicenzi i Teatro Farnese u Parmi). No začetci profesionalizacije talijanskoga glumišta duguju se glumcima improvizirane komedije (tek će u XVIII. st. steći dodatak dell’arte, po kojem je postala slavna), koja je dugo bila prezren, ali vitalan društveno-kulturni fenomen putujućih družina tipski zaduženih glumaca što su pod maskom glumili prema grubo ocrtanom scenariju (canovaccio) – premda su najpoznatiji, Gelosi, usput izvodili i cijeli onodobni talijanski žanrovski raspon – i što su u svojoj umjetnosti kontrasta (starih i mladih, muškog i ženskoga, gospodara i slugu, »elegantne« i »energetske« stilizirane ekspresije) uspjeli sažeti i učenu i pučku tradiciju, i jezično bogatstvo i tjelesnu akrobatiku, pronoseći Europom ne samo svoj stil glume i oblike zapleta nego i za mnoge nepojmljiv novitet: glumicu, nastupajući jednako na ulici kao i u plemićkim kućama ili na dvoru. Slavu komedije dell’arte okončao je u XVIII. st. komediograf C. Goldoni, a u ime novih zahtjeva za fiksiranim tekstom, sadržajima iz građanske svakodnevice i realističnom glumom, unatoč rezistenciji u spektakularnim ambicijama C. Gozzija. Tragedija je u XVII. st. bila u znaku vjerskoga nagovora i pod zaštitom isusovačkoga kazališta, pa će ju u XVIII. st. tek S. Maffei i poglavito V. Alfieri vratiti svjetovnomu kazalištu i klasicističkim mjerilima, a potonji je stvorio najznačajniji nacionalni tragički korpus. Uza tzv. stabilna kazališta u Italiji su kontinuirano djelovale putujuće glumačke družine, među kojima se izdvaja subvencionirana Compagna Reale Italiana, utemeljena 1806., koja je izvodila raznolik dramski repertoar: dominirao je Alfieri, uzor, uz W. Shakespearea i J. W. Goethea, tragičarima Alessandru Verriju, Alessandru Pepoliju, Giovanniju Pindemontiju, V. Montiju, dok je u komediji Giovanni Giraud slijedio Goldonija. Najznačajniji su uspjesi Manzonijeve povijesne tragedije »Grof di Carmagnola« i »Adelchi« te naturalistički komadi G. Verge u drugoj polovici stoljeća. Ipak, XIX. st. ne nudi jedinstvenu sliku i zbog znatnih razlika u kulturnim prilikama pojedinih regija (prednjačili su Torino, Milano i Venecija na sjeveru, a Napulj na jugu), pa je to prije svega epoha velikih glumaca, nerijetko i voditelja družina (mattatori), kojima se prilagođavao repertoar: od tradicionalnoga komičara i putnika Filippa Cammarana, preko L. Vestrija, Carlotte Marchionni i Gustava Modene do A. Ristori i T. Salvinija, novih pronositelja talijanskoga glumišnoga nacionalnog ponosa i izvan matičnih granica. Glumačko-dramska suradnja do koje je došlo u propalom no grandioznom projektu reforme talijanskoga kazališta, idealizirajući rimske korijene i tragajući u simbolističkom smjeru, jest ona G. D’Annunzija i E. Duse, predvodnice novoga glumačkoga naraštaja (R. Ruggeri, E. Zacconi, E. Gramatica). Preokret, međutim, najavljivan futurističkim pokretom (F. T. Marinetti) i teatrom groteske (L. Chiarelli), nastupio je prije svega s L. Pirandellom, radikalnim kritičarom građanskog naslijeđa i anticipatorom niza avangardnih procedura kao što su raspršivanje prizorišnoga prostora onkraj barokne pozornice, u prostor cijeloga kazališta, glumačka pomutnja privatnog i fikcijskoga jastva, propitivanje diktata dramskoga predloška. Komercijalno kazalište varijetea i kabareta, osobito cirkus, bit će oslonac avangardnoj inovaciji. A. G. Bragaglia promicao je nove scenografske ideje, utemeljene na »tehnici vizualizacije« te postavljao noviji i ambiciozniji repertoar (A. Jarry, F. Wedekind, L. Pirandello). Tijekom fašizma osnovani su Akademija dramskih umjetnosti i Ente Teatrale Italiano te Nacionalni institut za staru dramu, koji su i danas aktivni. Nakon II. svjetskog rata država je reorganizirana, pa je i kazališni entuzijazam rastao, ponajprije u pogledu omasovljenja kazališne publike mrežom lokalnih aktivnosti. Dominirao je teatar režije i formirana su tzv. stabilna kazališta, uz koja se vežu najznačajnija imena, G. Strehler, Luigi Squarzina, Gianfranco de Bosio. Najslavniji je milanski Piccolo Teatro, osnovan 1947., koji je talijanskomu kazalištu vratio međunarodni ugled. Među dramatičarima javili su se zastupnici egzistencijalističke drame (U. Betti, D. Fabbri), dok se dijalektalnim opusom izdvaja E. de Filippo. Kazališni se život 1950-ih i 1960-ih koncentrirao u Milanu i Rimu; avangardisti Carmelo Bene, Franco Cuomo, M. Ricci i Giuliano Scabia promovirali su nov odnos prema kazališnom prostoru, publici i tehnici, a predstavu vidjeli kao work-in-progress. Kraj 1960-ih i 1970-e obilježeni su studentskom pobunom i novim reformističkim kazališnim impulsom niza alternativnih skupina da se iziđe izvan institucijskih struktura. Najznačajniji su ljevičarski nastrojen suradnički par F. Rame i D. Foa. Posljednja desetljeća XX. st. donijela su novu, drugu avangardu, teatar poezije, umjetnost performansa, video i body art, koje objedinjuje Giorgio Barverio Corsetti, umjetnički ravnatelj venecijanskoga bijenala (La Biennale di Venezia) od 1999. Nove skupine poput Motusa, Fanny & Alexander i osobito Societas Raffaello Sanzio danas su nemimoilazne sastavnice suvremene međunarodne pozornice.

Knjižnice

Knjižnice u Italiji među najstarijima su na europskom tlu. Plinije Stariji (I. st.) opisuje u svojem djelu Prirodoslovlje javne knjižnice, a arheološkim iskapanjima u Rimu i Herkulaneju nađene su sobe s bogatim privatnim knjižnicama. U ranom srednjovjekovlju uz skriptorije u samostanima Vivarium, Bobbio, Montecassino (VI–VIII. st.) postojale su i knjižnice, a od XIII. st. franjevci, dominikanci i drugi redovi osnivali su bogate zbirke rukopisa u samostanima. Rana proizvodnja kvalitetnoga papira i mnoge tiskare u XV. st., humanistički svjetonazor i ljubav prema knjizi, obogatili su Italiju mnogobrojnim zbirkama knjiga koje su visoki svećenici i istaknuti intelektualci često darivali gradovima ili sami osnivali za javnu uporabu. Vrlo su bogate bile privatne knjižnice renesansnih knezova, kardinala i papa, a mecenatstvo je omogućilo angažiranje najistaknutijih umjetnika, koji su radili na izgradnji knjižnica za smještaj i korištenje zbirka u Veneciji i Firenci te za opremanje Vatikanske knjižnice. Tijekom XVII. st., nazvanoga i velikim stoljećem talijanskih knjižnica, mnogi su crkveni i svjetovni intelektualci osnivali knjižnice ili poklanjali vlastite zbirke za javnu uporabu. Kardinal Federico Borromeo osnovao je Bibliotecu Ambrosianu u Milanu (1609), kardinal Angelo Rocca Bibliotecu Angelicu u Rimu (1614), biskup Francesco Cini knjižnicu u Osimu (1667), papa Aleksandar VII. Bibliotecu Alessandrinu u Rimu (1666), koja je poslije postala knjižnicom Rimskoga sveučilišta. Ugledni plemići osnivali su knjižnice u Urbaniji (1607), Riminiju (1619), Torinu (1687), Vicenzi (1696) i dr. Višestoljetna podijeljenost Italije na nekoliko država odrazila se i na talijanske knjižnice, pa se mnoge od njih i danas nazivaju nacionalnima. Zadaće nacionalne knjižnice u današnje doba obavljaju Biblioteca Nazionale Centrale di Firenze (osnovana 1861., od 1886. izdaje nacionalnu bibliografiju, ima 5,6 milijuna svezaka knjiga, 3700 inkunabula, 25 000 rukopisa) i Biblioteca Nazionale Centrale di Roma (osnovana 1876., ima više od 6 milijuna jedinica građe, oko 8000 rukopisa i 2000 inkunabula), koje čuvaju i vrijednu hrvatsku nacionalnu baštinu skupljenu i propisima o obveznom primjerku. I druge knjižnice, poput Marciane, Angelice i Vatikanske knjižnice čuvaju značajne hrvatske prvotiske i stare rukopise. Modernizaciju i informatizaciju knjižnica potiče nacionalna bibliografska služba, Servizio Bibliotecario Nazionale, a bibliotekarska udruga Associazione italiana biblioteche (osnovana 1930) potiče razvoj bibliotekarstva i knjižnica, objavljuje mjesečnik AIB Notizie i časopis Bollettino AIB.

Filozofija

Na tlu Italije, u razdoblju antike razvila se rimska filozofska misao (→ rimsko carstvo, filozofija). U srednjem vijeku, talijanska filozofija počela se konstituirati od XIII. st., u razdoblju skolastičke obnove filozofske misli. Filozofska i teološka kultura u Europi pa i u Italiji tada se razvijala pod utjecajem franjevaca i dominikanaca. Franjevci su bili otvoreni prema neoplatonizmu i aristotelizmu, ali su ostali vezani za nauk sv. A. Augustina, koji je 383–88. djelovao u Milanu i Rimu. U tome treba tražiti suprotnost naučavanja franjevaca kakav je bio sv. Bonaventura (1221–74) prema averoističkom aristotelizmu dominikanca Tome Akvinskoga (1225–74), koji je na Aristotelovu nauku sagradio teološku znanost. Iako se XIII. st. s teocentričnom predodžbom svijeta smatra vrhuncem skolastike, ona je na njegovu izmaku doživjela začetak krize otvaranjem diskusije o odnosu vjere i uma. Interes za moralnu i političku filozofiju, koji je Dante Alighieri (1265–1321) pokazao u »Božanstvenoj komediji«, razvidan je i u njegovim uže filozofskim spisima »Gozba« (1304–07) i »Monarhija« (1310–12. ili 1313–17). Odvajanje filozofije od teologije kao i moralna i politička promišljanja postali su u XIV. st. okosnice talijanske filozofske misli. Uzrok je tomu naslijeđe misli antičkoga Rima, te procvat gradova-država u kojima je nastao građanski sloj, filozofija kojega je bila okrenuta promišljanju praktičnih pitanja ljudskoga postojanja (moral i politika). Apeninski poluotok primio je veliku intelektualnu emigraciju nakon pada Bizanta (1453), a već je od prije u Firenci djelovala škola grčkih filozofa koji su došli u povodu ekumenskoga koncila (1438–39). Donijevši izvorna Platonova djela, oni su prouzročili procvat neoplatonizma. Pod zaštitom Cosima Medicija djelovala je Platonistička akademija, koju je isprva vodio bizantski filozof G. G. Pleton (1355–1450), a potom M. Ficino (1433–99). Tri su glavna predstavnika neoplatonizma: Ficino, G. Pico della Mirandola (1463–94) i Hrvat F. Petrić (1528–97), koji je djelovao u Ferrari i Rimu. Pico della Mirandola prvi je spojio neoplatonizam s teorijama preuzetima iz kabale te s arapskom mišlju. Petrić se zauzimao za oslobođenje filozofske misli od Aristotelova autoriteta te je poricao skolastička tumačenja Platona. Padovanska aristotelovska škola bavila se Aristotelovim etičkim i političkim djelima, a ne samo njegovim spisima iz fizike i metafizike, kao što je to pretežno činila skolastika. Njezini su predstavnici P. Pomponazzi (1462–1525), G. Zabarella (1532–89) i Cesare Cremonini (1550–1631). Pomponazzi je smatrao kako za moralno djelovanje nije potrebna pretpostavka besmrtnosti duše, jer je vrlina nagrada samoj sebi. U Zabarellinim djelima izražena je zaokupljenost problemima znanosti, logike i metode. Leonardo da Vinci (1462–1519), velikan renesanse, prvi je naslutio organsku vezu iskustva, matematike i znanstvenih istraživanja. Filozofija B. Telesija (1508–88) izraz je nove koncepcije spoznaje, jasne već i po samoj terminologiji (sila u fizici, podražaj u fiziologiji, itd.). Firentinac N. Machiavelli (1469–1527) prvi je promišljao politiku kao autonomno područje u odnosu na moral te ju utemeljio na vlastitim osnovama kao pozitivnu znanost. Prihvaćajući kopernikansku paradigmu, G. Bruno (1548–1600) prvi je ustvrdio kako je svijet beskonačan te sadrži mnoštvo svjetova. Na tim je shvaćanjima oživio panteizam aleksandrijskih filozofa. Telesijev učenik T. Campanella (1568–1639), autor utopijskoga djela »Grad sunca«, obrušavajući se na skolastiku, iskazuje uvjerenje u moć znanosti. Prvi predstavnik nove znanosti G. Galilei (1564–1642) izvršio je svojim znanstvenim otkrićima jednak utjecaj na filozofiju kao i na prirodne znanosti. Polet filozofije zaustavila je inkvizicija. G. Bruno spaljen je na lomači, Campanella u više navrata bio utamničen, protiv Galileija vodio se proces (1633). Tek potkraj XVII. st. javio se G. B. Vico (1668–1744), koji je u djelu »Nova znanost« postavio kao kriterij spoznaje konverziju istine u činjenicu te zasnovao novu znanost, okrenutu proučavanju povijesti. U XVIII. st. djelovala su dva kulturna kruga u kojima se razvijala prosvjetiteljska misao, u Napulju i Milanu. Predstavnici su napuljskoga kruga Vicov učenik A. Genovesi (1712–69), zatim G. Filangieri (1752–88) i Francesco Mario Pagano (1748–99). Lombardski krug okupljao se oko Accademia dei Pugni, a njegovi su predstavnici Pietro Veri (1728–97), C. Beccaria (1738–94) i Gian Domenico Romagnosi (1761–1835). Oba su kruga bila zaokupljena problemima znanosti o društvu te se bavila proučavanjem ekonomije i prava. U XIX. st. filozofski se interes sve više okretao njemačkoj filozofiji, osobito I. Kantu, kojemu je P. Galluppi (1770–1846) kritički sljedbenik, a Ottavio Colecchi (1773–1847) dosljedan. A. Rosmini Serbati (1797–1855) svoj je filozofski sustav zasnovao na oživljavanju talijanskog platonizma te pokušao filozofiju prilagoditi katoličkim dogmama. S istom je namjerom V. Gioberti (1801–52) razvio svojevrsni kršćanski idealistički realizam. G. Mazzini (1805–72) u svojoj filozofiji povijesti s religioznim natruhama definirao je naciju ne samo kao empirijsku nego i kao moralnu zajednicu. U XIX. st. u Italiji se javila i pozitivistička filozofija s C. Cattaneom (1801–69), a pratila ju je i sociološka misao V. Pareta (1848–1923). Sredinom XIX. st. u Napulju je došlo do procvata hegelijanskog idealizma u djelima Augusta Vere (1813–85), Bertranda Spavente (1817–83) te F. De Sanctisa (1817–83). Na toj se tradiciji razvijala filozofija A. Labriole (1843–1904), koji je prvi nazvao Marxovu misao filozofijom prakse (praxis). Na napuljskoj tradiciji hegelijanstva nastale su filozofije B. Crocea (1866–1952) i G. Gentilea (1875–1944). Gentile je idealističkom filozofijom aktivizma svršio u teoretiziranju fašizma, dok je Croce stvorio originalnu idealističku filozofiju na promišljanju Hegelove dijalektike. A. Gramsci (1891–1937) razvio je originalno shvaćanje marksizma promišljajući ulogu organskog intelektualca u uspostavljanju kulturne hegemonije. Suvremenu talijansku filozofiju obilježava pokušaj spajanja pozitivističkih zasada s egzistencijalističkom filozofijom N. Abbagnana (1901–90) i s marksizmom G. Della Volpea (1895–1968) i A. Banfija (1886–1957). Tradiciju koju je zasnovao Della Volpe nastavio je Lucio Colletti (1924–2001), koji je od marksista postao kritičarom marksizma, te Nicolao Merker (1931–2016), koji se na tragu Della Volpea posvetio povijesti filozofije i epistemologiji povijesti. Samostalnu misao razvili su N. Bobbio (1909–2004), G. Vattimo (r. 1936) i Emanuele Severino (r. 1929). Prvi se s neoprosvjetiteljskoga stajališta bavio filozofijom prava i politike, Vattimo se usmjerio prema kritičkomu promišljanju ontološke hermeneutike, dok Severino, u suprotnosti s Heideggerom, promišlja bitak kao nepromjenljiv te u nihilizmu vidi bit povijesti Zapada. U duhu Croceova historicizma vlastitu je filozofsku misao razvio Gennaro Sasso (r. 1928), dok su se Eugenio Garin (1909–2004) i Tullio Gregory (r. 1929) posvetili proučavanju povijesti filozofije na prijelazu srednjeg vijeka u moderno doba. Stapanje humanističke misli s egzistencijalizmom razvidno je u djelu E. Pacija (1911–76), dok se njegov učenik Pier Aldo Rovatti (r. 1942) razvio u smjeru dekonstrukcionizma. Spoj fenomenologije i egzistencijalne filozofije vidljiv je u promišljanju E. Grassija (1902–90), a Giovanni Reale (1931–2014), koji se u početku bavio proučavanjem antifilozofije, razvijao se u smjeru klasične hermeneutike. Promišljanjem semiotike i filozofije jezika bave se U. Eco (1932–2016), Tullio De Mauro (1932–2017) te Lia Formigari (r. 1931), koja je dala prinos i kognitivnim znanostima. Analitičkom filozofijom te općenito filozofijom znanosti bavi se Silvano Tagliagambe (r. 1945).

Likovne umjetnosti

Prvi umjetnički predmeti (kultni ženski kipići, crteži na zidovima špilja) na Apeninskom poluotoku pojavili su se u mlađem paleolitiku (Addaura kraj Palerma, Romanelli kraj Otranta). U starijem neolitiku razvile su se kulture impresso (Stentinello na Siciliji, Molfetta u Apuliji) i obojene keramike (Matera). Kasno brončano i rano željezno doba obilježile su kulture vezane uz sojenička naselja (prva su nastala već potkraj neolitika), naselje tipa terramara u sjevernoj, srednjoj i južnoj Italiji (s ornamentiranom keramikom, menhirima i dolmenima), situlska kultura (pod egejskim utjecajem) na Siciliji, te nuraghi na Sardiniji (→ megalitička arhitektura). U željezno doba bogatstvom materijala i likovnim oblikovanjem isticale su se italske kulture Villanova, Este, picenska (→ picenum) i etrurska kultura (→ etruščani, likovne umjetnosti). Grčka kolonizacija južne Italije i Sicilije u VIII. i VII. st. pr. Kr. prenijela je u te krajeve grčku umjetnost, koja se postupno širila na ostale dijelove Apeninskoga poluotoka i potom odlučujuće utjecala na razvoj antičke rimske umjetnosti. Iz rimskoga su doba mnogobrojni, više ili manje sačuvani, spomenici kazališta, amfiteatri (Arena u Veroni, Kolosej u Rimu), hramovi (Panteon u Rimu), terme, slavoluci (Ancona, Benevento, Rim), stupovi s reljefima (Aurelijev i Trajanov stup u Rimu), statue (konjanički kip Marka Aurelija u Rimu, tzv. Kolos u Barletti), reljefima ukrašeni sarkofazi i žrtvenici (→ ara pacis augustae), zidne slike (Pompeji, Herkulanej), mozaici i dr. (→ rim; rimsko carstvo, likovne umjetnosti). O ranoj umjetnosti kršćana svjedoče zidne slike u katakombama (u Rimu i dr.), mozaici u crkvama (Sta Pudenziana i Sta Maria Maggiore u Rimu, V. st.), sarkofazi s reljefima i dr. (→ starokršćanska umjetnost). Bizantska umjetnost ostavila je najjači pečat u Ravenni, zatim u Veneciji, Rimu i na Siciliji. Obilježja bizantskoga graditeljstva osobito su izražena u ravennskim crkvama iz VI. st. (bazilike S. Apollinare Nuovo i S. Apollinare in Classe, te crkva S. Vitale). Kiparski radovi izvedeni u tehnici rezanja i bušenja (kapiteli, transene i dr.) te mnogobrojna sitna plastika u bjelokosti odlikuju se dekorativnošću. Posebno mjesto u slikarstvu bizantskog razdoblja zauzimaju mozaici u Ravenni (VI. st.), na Siciliji (Cefalù, Palermo, Monreale, XII. st.) i Sv. Marku u Veneciji (uglavnom iz XIII. st.). Langobardska umjetnost zastupljena je u dekorativnoj plastici u kamenu (Sigvaldova ploča iz VIII. st. u katedrali u Cividaleu) i mnogobrojnim raskošnim zlatarskim predmetima od V. do VIII. st. (→ langobardi, Likovna umjetnost). Istaknuta ostvarenja karolinškoga graditeljstva (→ karolinška umjetnost) nalaze se u gradiću Malles Venosta u Južnom Tirolu (crkva S. Benedetto s ulomcima dekora u štuku, pleternom plastikom i freskama iz IX. st.) i u crkvi S. Ambrogio u Milanu (zlatni oltar iz 840-ih, rad majstora Volvinija, IX. st.).

Arhitektura

U doba romanike u odnosu na francuske i njemačke spomenike toga razdoblja talijansko graditeljstvo bilo je razmjerno konzervativno i uglavnom se oslanjalo na starokršćansku tradiciju (bazilike s drvenim krovištem), ali je postupno razvijalo svoje specifičnosti. U Lombardiji su se potkraj XI. i početkom XII. st. gradile velike nadsvođene crkve osebujne vanjštine, najčešće urešene lezenama, frizovima s malim plošnim lukovima, klesanim ukrasima na pročelju, odvojenim zvonikom i izbačenim ulaznim trijemom (S. Abbondio u Comu, S. Ambrogio u Milanu, S. Michele u Paviji, S. Zeno u Veroni, katedrale u Modeni, Piacenzi i dr.). Lombardijski se način raširio po cijeloj sjevernoj i središnjoj Italiji. Osebujno obilježje pročelju katedrale (započeta 1063), krstionici i kosom tornju u Pisi (XII. st.) dali su nizovi patuljastih galerija, a višebojni mramor, prema antičkim uzorima, krstionici katedrale i crkvi S. Miniato al Monte u Firenci (XI. st.). Spajanjem različitih utjecaja, osobito normanskih i islamskih, nastao je osebujan graditeljski stil u južnoj Italiji i na Siciliji (katedrale u Cefalùu i Monrealeu, XII. st.). Jedan je od najmonumentalnijih spomenika toga doba crkva sv. Marka u Veneciji, koja se ubraja jednako i u romaničku i u bizantsku umjetnost. Sačuvano je malo romaničkih svjetovnih građevina (gradska vijećnica u Orvietu, tornjevi u San Gimignanu). Gotika se u Italiji najranije pojavila u graditeljstvu, osobito u primjeni ukrasnih elemenata. Gotička građevna načela prvi su uveli cisterciti potkraj XII. i početkom XIII. st. (opatije Fossanova, Casamari, San Galgano), a slijedili su ih prosjački redovi (franjevci i dominikanci), stvorivši prostran i jednostavan tip tzv. propovjedničke crkve (S. Francesco u Assisiju, 1228–53). Tijekom XIII. st. izgrađene su crkve u Bologni, Sieni, Firenci (Sta Maria Novella, Sta Croce), Veneciji (Sta Maria Gloriosa dei Frari, Santi Giovanni e Paolo). Izuzevši katedralu u Sieni (dovršena sredinom XIII. st.), većina velikih gotičkih katedrala (u Orvietu, Firenci, Napulju i dr.) započeta je potkraj XIII. st. i njihova se gradnja nastavila u XIV. st. pa i u XV. st. Tek u katedrali u Milanu (1386–XIX. st.) potpuno je ostvaren gotički sustav gradnje. Razdoblje XIII–XIV. st. doba je jačanja i bogaćenja gradova, u kojima su se gradile mnogobrojne svjetovne građevine, uglavnom privatne palače u Firenci (Bargello, Palazzo Vecchio, Loggia dei Lanzi), Sieni (Palazzo pubblico), Perugi, Bologni i osobito u Veneciji (južni krak Duždeve palače), gdje je nastao novi arhitektonski stil – dekorativna cvjetna gotika (gotico fiorito). Kao palače utvrde izgrađeni su kašteli u Paviji i Milanu. Italija je kolijevka renesanse, koja je tijekom svojega razvoja u XV. st. (talijanski Quattrocento) i XVI. st. (talijanski Cinquecento) stvorila novu, sveobuhvatnu sliku svijeta, u čijem su središtu bili čovjek i priroda. Novo graditeljstvo, nadahnuto antikom, odlikuje se promišljenim i preglednim razmjerima, jednostavnim, mirnim i skladnim oblicima, a njihov je začetnik u Firenci bio F. Brunelleschi (1377–1446), graditelj Nahodišta (1419–21) i goleme kupole katedrale (1420–36). Uz Brunelleschija, svestrani umjetnik (uomo universale), graditelj, slikar, kipar, pisac rasprava o slikarstvu i matematičar bio je L. B. Alberti (1404–72). Projektom firentinske palače Rucellai (1446–51) stvorio je prauzor svih kasnijih građevina te vrste. U Firenci je u stilu rane renesanse podignuto više palača, od kojih su se isticale Medici-Riccardi (M. di Bartolomeo Michelozzi; 1396–1472), palača Strozzi po nacrtima G. da Sangalla (1445–1516) i Benedetta da Maiana (1442–97); u Sieni palača Spannocchi (Giuliano da Maiano; 1432–90), u Veneciji palača Vendramin-Calergi (P. Lombardo; oko 1435–1515), a u Urbinu vojvodska palača (L. Vranjanin, talijanski Luciano Laurana; između 1420. i 1425–79). U to su se doba oblikovale urbanistički planirane cjeline (ostvarenja Biagia Rossettija /oko 1447 – oko 1516/ u Ferrari) i idealni gradovi (Pienza, Palmanova). Gradio se velik broj ljetnikovaca okruženih parkom, osobito u Toskani u XV. st. (vila u Poggio a Caiano, djelo G. da Sangalla), u visokoj renesansi u okolici Rima (Villa d’Este P. Ligoria). Nadahnut strukturom antičkih građevina, osobito središnjim tlocrtom Panteona, D. Bramante (1443. ili 1444–1514) ostvario je taj antički ideal u Tempiettu u samostanskom dvorištu rimske crkve S. Pietro in Montorio, a osobito projektom nove bazilike sv. Petra u Rimu u obliku grčkoga križa s velikom središnjom kupolom i četirima bočnim kupolama (gradnja započela 1506). Bramantea je na tome projektu naslijedio Rafael Santi, potom Michelangelo Bounarroti (1475–1564). Razdoblje od 1510. do 1600. bilo je stilski prilično raznoliko; još su se stvarala djela u duhu visoke renesanse, razvijao se manirizam i klasicističko graditeljstvo, a pojavila su se već i djela s baroknim obilježjima. Michelangelo je kao graditelj ostvario maniristički zasnovanu kapelu Medici i za kasniji razvoj prema baroku važno stubište Biblioteke Laurenziane u Firenci, te novi projekt za baziliku sv. Petra u Rimu. Kupolu su prema njegovu djelomice izmijenjenom nacrtu završili 1588–90. G. della Porta (oko 1540–1602) i D. Fontana (1543–1607). U duhu manirizma reprezentativnu palaču konveksnoga pročelja Massimo alle Colonne (1532–35) projektirao je u Rimu B. Peruzzi (1481–1556), u Mantovi G. Romano (1499–1546) Palazzo del Tè, a u Firenci G. Vasari (1511–74) Palazzo degli Uffizi. Glavni predstavnik klasicizma A. Palladio (1508–80) svojim je djelima vilom La Rotonda kraj Vicenze, crkvom S. Giorgio Maggiore u Veneciji i dr., te načelima u raspravama o graditeljstvu snažno utjecao na razvoj europskoga graditeljstva XVII. i XVIII. st. Osim Palladija, najznačajniji su teoretičari arhitekture toga doba S. Serlio (1475–1554), V. Scamozzi (1552–1616) i osobito Vignola (1507–73); njegova prostorna koncepcija i raspored unutrašnjosti isusovačke crkve Il Gesù u Rimu (1568), ali i njezino pročelje, što ga je izveo G. della Porta, postali su uzorom većini graditelja baroknih crkava. U Veneciji je J. Sansovino (1486–1570) ostvario slikovitu inačicu visokorenesansnoga graditeljstva (Loggetta, palača Corner). Puni razvoj baroka u Italiji dosegnut je u XVII. st. (talijanski Seicento). Glavno obilježje baroknoga graditeljstva bilo je sažimanje prostora (koji je uglavnom uvijek središnji), organsko povezivanje građevine s okolicom i slikovita razigranost zidnih ploha. Središte novih zbivanja postao je Rim, gdje su najznačajniji graditelji bili: C. Maderno (1556–1629), G. L. Bernini (1598–1680), Pietro da Cortona (1596–1669), F. Borromini (1599–1667) i Carlo Rainaldi (1611–91). Početkom XVII. st. bila je dovršena bazilika sv. Petra; Maderno joj je dodao uzdužni brod i monumentalno pročelje (1607–14), a Bernini kolonade (1657–67), koje su u elipsi obuhvaćale trg ispred nje. U najznačajnije rimske crkve toga doba ubrajaju se S. Andrea della Valle (C. Maderno), S. Carlo alle Quattro Fontane (F. Borromini), S. Andrea al Quirinale (G. L. Bernini) i Sta Maria della Pace (pročelje izveo P. da Cortona). Palače su dobile raskošne trijemove i stubišta (npr. palače Barberini i Doria-Pamphili u Rimu). U okviru različitih urbanističkih rješenja u Rimu velika se pozornost poklanjala oblikovanju gradskih trgova s fontanama (npr. Berninijeva Fontana dei Quattro Fiumi na trgu Navona). Najznačajniji graditelji izvan Rima bili su u Veneciji B. Longhena (1589–1682), graditelj reprezentativne osmerokutne crkve Sta Maria della Salute s dominantnom kupolom, a u Torinu G. Guarini (1624–83). U Bologni su članovi obitelji Bibiena (ili Galli Bibiena) stvorili u Italiji i u cijeloj Europi u XVII. i XVIII. st. tip barokne kazališne zgrade i iluzionističke scenografije. U XVIII. st. (talijanski Settecento) u graditeljstvu su se uz barokna načela sve češće primjenjivala i klasicistička. Najistaknutiji predstavnici kasnobaroknoga graditeljstva na prijelazu u klasicizam bili su F. Juvara (1678–1736), autor bazilike Superga kraj Torina, i L. Vanvitelli (1700–73), autor kraljevske palače u Caserti, a predstavnici klasicizma A. Galilei (1691–1731) i G. Piermarini (1734–1808), graditelj kazališta Teatro alla Scala u Milanu. Barokna tradicija zadržala se u izgradnji stubišta (npr. ispred crkve Sta Trinità dei Monti u Rimu) i fontanâ (Fontana di Trevi u Rimu). U XIX. st. (talijanski Ottocento) arhitektura je dugo bila u znaku klasicizma, a njezini su glavni predstavnici bili G. Valadier (1762–1839) i G. Jappelli (1783–1852). U drugoj polovici stoljeća prevladavao je historicizam; njegov predstavnik, arhitekt Alessandro Antonelli (1798–1888) autor je 167 m visoke građevine od opeke i kamena tzv. Mole Antonelliana u Torinu (između 1863. i 1889). U primjeni novih materijala i tehničkih postupaka talijanska je arhitektura u to doba još zaostajala za postignućima velikih industrijskih zemalja Europe. Arhitektura je na prijelazu stoljeća bila u znaku secesije (talijanski nazivi: liberty ili stile floreale), čiji su glavni predstavnici Ernesto Basile (1857–1932), Raimondo D’Aronco (1857–1932) i Giuseppe Sommaruga (1867–1917). God. 1914. futurist A. Sant’Elia (1888–1916) objavio je »Manifest futurističke arhitekture«, u kojem je izložio svoja avangardna estetska i tehnička načela. Moderna arhitektonska shvaćanja zastupali su Giovanni Michelucci (1891–1990), Giuseppe Terragni (1904–43), Gino Pollini (1903–87), Ignazio Gardella (1905–99) i Luigi Figini (1903–91), koji su 1930-ih ostvarili nekoliko značajnih projekata. Njihova je nastojanja kočio službeno povlašteni pseudomonumentalni rimski stil, čiji je glavni predstavnik bio Marcello Piacentini (1881–1960). Moderna je arhitektura ponovno prevladala nakon II. svjetskog rata. Naprednim su se idejama isticali P. L. Nervi (1891–1979), koji je smionim i originalnim armiranobetonskim konstrukcijama stvorio novu strukturalnu estetiku (Mala i Velika palača športa na stadionu Flaminio za Olimpijske igre u Rimu, 1955–60) i G. Ponti (1891–1979), koji je s Nervijem i suradnicima autor Pirellijeva nebodera u Milanu (1955–59). U 1960-ima razvio se nov racionalni pristup arhitekturi, a zasnivao se na istraživanju arhetipskih oblika. Autorskom osobnošću odlikuju se ostvarenja F. Albinija (1905–91), C. Scarpe (1906–78), projektanta izložbenoga salona tvrtke Olivetti u Veneciji (1957–58), G. De Carla (1919–2005), autora Studentskoga naselja u Urbinu (1966), A. Rossija (1931–97), autora stambenoga kompleksa u milanskoj četvrti Gallaratese (1969–73., u suradnji s Carlom Aymoninom; 1926–2010) i Teatra del Mondo u Veneciji (1979). Postmodernistička arhitektura 1980-ih i 1990-ih uglavnom je reinterpretirala povijesna razdoblja, stilove i pojedine graditelje, s jakim naglaskom na redukciji oblika. Glavni su predstavnici: Vittorio Gregotti (r. 1927), autor mnogobrojnih projekata, od kojih se ističe Prirodoslovni fakultet u Palermu (1969–88) i Teatro degli Archimboldi u Veneciji (2002), R. Piano (r. 1937), koautor multimedijalne građevine Centre national d’art et de culture Georges Pompidou u Parizu (1971–77), Gae (Gaetana) Aulenti (1927–2012), autorica preuređenja kolodvora Orsay u novi Muzej impresionista u Parizu (1982–85), i Massimiliano Fuksas (r. 1944), autor športskih i školskih objekata te groblja (Orvieto, 1990).

Kiparstvo

Romaničko kiparstvo dugo je bilo pod utjecajem starokršćanskih i bizantskih shema; tek su u XII. i XIII. st. ostvareni veliki kiparski opusi na portalima katedrala (Ferrara i Modena), krstionicama (Pisa i Parma) i propovjedaonicama crkava (S. Frediano u Luki, Sant’Andrea u Pistoji i S. Zeno u Veroni). Potkraj XII. st. majstori su počeli potpisivati svoja djela: Wiligelmo iz Modene (reljefi na katedrali u Modeni), Niccolò (reljefi na glavnom portalu katedrale u Ferrari, 1135) i B. Antelami (mramorni reljef »Skidanje s križa« iz 1178. na katedrali te kipovi i reljefi na krstionici u Parmi, 1196–1216). Posebnu skupinu romaničkih kiparskih radova čine brončane vratnice crkvenih portala (S. Zeno u Veroni; katedrale u Pisi i Monrealu, radovi majstora Bonanusa iz Pise; katedrale u Ravellu, Monrealu i Traniju majstora Barisanusa iz Tranija). U XIII. st. (talijanski Duecento) i XIV. st. (talijanski Trecento) razvijala se gotika, u kojoj su se kraće ili dulje zadržavali bizantski (u slikarstvu) i romanički elementi (u kiparstvu). Tijekom srednjeg vijeka u talijanskoj umjetnosti nije prestalo zanimanje za antičku rimsku umjetnost. Kipari starokršćanskoga i ranoromaničkoga razdoblja nadahnjivali su se antičkom baštinom koristeći se samo dekorativnim motivima. Tek se sredinom XIII. st. snažna kiparska osobnost N. Pisano (oko 1220 – između 1278. i 1284) nadahnuo antičkom figuralnom plastikom. Izveo je ekspresivne reljefe na propovjedaonici krstionice u Pisi (1259–60). U njegovim su potonjim radovima, ali i u opusu njegova sina G. Pisana (između 1245. i 1250 – nakon 1314), te djelomice kod Arnolfa di Cambija (oko 1245 – oko 1302), uz antičku komponentu bili prisutni i utjecaji francuskoga gotičkoga kiparstva. Novo doba toskanske plastike najavio je 1330. A. Pisano (između 1290. i 1295 – između 1348. i 1349) brončanim reljefima na južnim vratnicama firentinske krstionice. U Firenci su djelovali A. Orcagna (oko 1308–68) i Nanni di Banco (pravo ime Giovanni di Antonio di Banco; oko 1380–1421), a u Sieni Jacopo della Quercia (1374–1438), začetnik novoga kiparskog izraza. Oslobodivši se srednjovjekovnih shemâ, snažno je utjecao na firentinske kipare od Donatella do Michelangela. U kiparstvu XV. st. novo renesansno shvaćanje razvio je L. Ghiberti (1378–1455) realističnom modelacijom likova u pokretu na reljefima sjevernih vratnica firentinske krstionice (1403–24). Najdosljedniji u stvaranju novoga plastičnog izraza bio je Donatello (1386–1466), osobito u svojem mramornom »Davidu« (oko 1430) i brončanim kipovima i reljefima za propovjedaonicu firentinske crkve San Lorenzo. Sustavno proučavanje anatomije oživjelo je rad na portretnom poprsju, kakvim su se obogaćivali nadgrobni spomenici, a prauzor takvoga poprsja izradio je B. Rossellino (1409–64). Slijedili su ga njegov brat A. Rossellino (1427–79), D. da Settignano (između 1429. i 1432–64), A. Pollaiuolo (1432–98) i Benedetto da Maiano, autor znamenite propovjedaonice u crkvi Sta Croce u Firenci (1480–85). Reprezentativne brončane konjaničke spomenike stvorili su Donatello u Padovi (»Gattamelata«, 1446–50) i A. del Verrocchio (1435–88) u Veneciji (»Bartolomeo Colleoni na konju«, 1479–88). Članovi obitelji Della Robbia, osobito Luca (1400–82) i Andrea (1435–1525), specijalizirali su se u izradbi figuralnih reljefa i kipova od pocakljene i polikromirane terakote. Među istaknute kipare izvan firentinskoga kruga ubrajaju se: A. Rizzo (između 1430. i 1435 – između 1499. i 1500) u Veneciji i F. Vranjanin (talijanski Francesco Laurana; između 1420. i 1425–1502) u Napulju i na Siciliji te u južnoj Francuskoj, kamo je prenio duh talijanske renesanse. Najznačajniji kipar visoke renesanse, Michelangelo je kipove i reljefe oblikovao u anatomski jasnoj modelaciji, monumentalnom volumenu i punoj ljudskosti (»Pietà«, »David«, »Mojsije«, alegorijski kipovi na sarkofazima Giuliana i Lorenza Mlađega Medicija). U Veneciji u duhu visoke renesanse radio je kipar i graditelj J. Sansovino. Od manirističkih kipara ističu se B. Cellini (1500–71), autor glasovite zlatne soljenke izrađene za francuskoga kralja Franju I., B. Ammanati (1511–92) i Giambologna (1529–1608). Među kiparima XVII. st. najvažniji i najutjecajniji bio je G. L. Bernini, koji je u punoj mjeri ostvario izraz barokne slikovitosti, razigranosti i dramatičnosti (»Apolon i Dafne«, »Ekstaza sv. Terezije«, figure na fontanama, portretna poprsja, nadgrobni spomenici papâ Urbana VIII. i Aleksandra VII.). Osim njega, predstavnici su rimskoga kiparstva Flamanac F. Duquesnoy (1597–1643) i A. Algardi (1595–1654). U kiparstvu klasicizma središnja umjetnička osobnost toga stila bio je A. Canova (1757–1822). Svojim je načinom utjecao na naraštaje kipara XIX. st. Potkraj XVIII. st. visoke umjetničke dosege, osobito u javnoj plastici, postigli su u svojim djelima G. Duprè (1817–82) i Vincenzo Gemito (1852–1929), u čijim su se radovima nazirale realističke težnje. Prvi i glavni predstavnik impresionizma u talijanskom kiparstvu bio je M. Rosso (1858–1928). On je znatno utjecao na futurističkoga slikara i kipara U. Boccionija (1882–1916), čija su djela izražavala estetiku prostornoga dinamizma, pokreta i brzine opisanu u »Tehničkome manifestu« iz 1910. Futuristički slikar G. Balla (1871–1958) eksperimentirao je s različitim kiparskim materijalima. U najznačajnije majstore XX. st., osobito u figuraciji, ubrajaju se autori ekspresivnih figura Arturo Martini (1889–1947) i M. Marini (1901–80), autor brončanih kipova naglašene vertikalne stilizacije G. Manzù (1908–91), Agenore Fabbri (1911–98) te E. Greco (1913–95), čija su djela obilježena modernim pristupom klasičnim oblicima. Apstrakciju su zastupali, više ili manje dosljedno, Mirko Basaldella (1910–69), Luciano Minguzzi (1911–2004), Berto Lardera (1911–89), braća Arnaldo (r. 1926) i Giò Pomodoro (1930–2002) te L. Fontana (1899–1968), utemeljitelj umjetničkog pokreta spazialismo, kojim se zauzimao za umjetničku integraciju boje, zvuka, pokreta, vremena i prostora te utjecao na pojavu likovnog smjera arte povera. Lumino-kinetičke objekte izrađivao je B. Munari (1907–98). Od sredine 1960-ih ambijentalnim instalacijama, performansima i umjetničkim akcijama članovi arte povera Mario Merz (1925–2003), M. Pistoletto (r. 1933), J. Kunelis (r. 1936), Pino Pascali (1935–68) i Giulio Paolini (r. 1940) priključili su se konceptualnoj umjetnosti. Prepoznatljivom autorskom osobnosti u duhu minimalizma stvarali su Giuseppe Spagnulo (1936–2016), Alba D’Urbano (r. 1955), Massimo Kaufmann (r. 1963), koji je oblikovao skulpture u kovini, i Bernhard Rüdiger (r. 1964). Mlađi naraštaj talijanskih kipara, od kojih su se istaknuli Antonio Riello (r. 1958), Stefano Arienti (r. 1961) i Liliana Moro (r. 1965), izrađuje ironične kipove i instalacije kojima komentira svijet oko sebe.

Slikarstvo

U romaničkome slikarstvu još se dugo zadržala bizantska tradicija (mozaici u crkvi sv. Marka u Veneciji i više crkava na Siciliji), a mali zaokret prema slikarstvu europske romanike pokazivale su freske u donjoj crkvi S. Clemente u Rimu (XI. st.). Tijekom XIII. st. u slikarstvu su prevladavale bizantske ikonografske sheme (maniera greca), ali su se počela primjenjivati, tijekom srednjega vijeka sačuvana, iskustva antičke umjetnosti, osobito u oblikovanju ljudskoga lika. Potkraj XIII. st. u Firenci Cimabue (oko 1240–1302), u Rimu P. Cavallini (oko 1240–1330), u Sieni Duccio di Buoninsegna (oko 1255–1319) nastojali su se osloboditi tradicionalnih bizantskih shema i prikazati likove izravnije, u živom pokretu i s individualnim obilježjima. Taj je proces okončao Firentinac Giotto (oko 1267–1337), koji je freskama u Assisiju (1297–99) i Padovi (oko 1304–13) stvorio nov likovni jezik (arte moderna), oslobodivši ga tradicionalnih shema romaničkoga slikarstva i bizantske ikonografije. Kompoziciju je gradio slobodno, čvrsto modeliranim likovima dao je ljudsku neposrednost, a radnju biblijskih prizora i prizora iz života sv. Franje dramatski je pokretao i smještao u realan krajolik ili arhitektonske okvire, ostvarujući time osnovne preduvjete za razvoj ranorenesansnoga slikarstva. Duh i metodu monumentalnih Giottovih djela nastavili su Giottino (XIV. st.), B. Daddi (djelovao 1320–48), T. Gaddi (između 1295. i 1300–66) i dr. Suprotno težnjama ugledanja na stvarnost, slikarska škola u Sieni zadržala je idealizaciju lika i motiva. Glavni je predstavnik te škole S. Martini (oko 1284–1344), slikar nježnih i profinjenih Madona. Braća Pietro (oko 1280–1348) i Ambrogio Lorenzetti (oko 1290 – oko 1348) u svojim su radovima, osobito na freski »Alegorija i posljedice dobre i zle vladavine u gradu i na selu« u Gradskoj vijećnici u Sieni (oko 1338–40), spojili idealistički duh gotičke sienske slikarske škole s realistički oblikovanim prostorom i likovima, čime su obilježili prijelaz od isključivo crkvenog sadržaja na svjetovni. U sjevernoj Italiji održao se u slikarstvu i iluminaciji kasnogotički internacionalni stil, osobito u djelima veronskoga majstora Altichiera (oko 1330–93). Novo razdoblje u slikarstvu započelo je u Firenci djelovanjem Masaccia (1401–29). Njegove freske u crkvi Sta Maria del Carmine (1426–27), što ih je oko 1481–83. dovršio Filippino Lippi (oko 1457–1504), označile su pobjedu monumentalnoga renesansnog realizma nad minucioznim kasnogotičkim naturalizmom. Taj internacionalni kasnogotički stil zastupali su Gentile da Fabriano (oko 1370–1427) i Pisanello (1395–1455), čiji su se crteži, osobito prikazi životinja, odlikovali elegantnim poetskim realizmom. Općenito su se u Quattrocentu više izrađivale freske (veliki ciklusi u Firenci, Arezzu, Orvietu, Padovi, Mantovi, Rimu i dr.) nego slike na dasci ili platnu, a uz tradicionalnu crkvenu tematiku i sve brojnije mitološke prizore ustalio se i portret. U Firenci su se uz Masaccia isticali Fra Angelico (1395. ili 1400–55), koji je zadržao idealistički način slikanja likova, P. Uccello (1397–1475), Filippo Lippi (oko 1406–69), Andrea del Castagno (1423–57) i Domenico Veneziano (oko 1400–61). U stvaralaštvu drugoga naraštaja, iz sredine i druge polovice XV. st., B. Gozzolija (oko 1420–97), S. Botticellija (1444. ili 1445–1510) i D. Ghirlandaija (1449–94) dogodile su se korjenite promjene: slobodnije oblikovanje volumena, znalačka uporaba perspektive i anatomije, tonsko modeliranje i dr. U konzervativnijem slikarstvu Siene isticao se Sassetta (1392–1450). U sjevernoj Italiji najutjecajniji je slikar bio A. Mantegna (1431–1506), autor prve iluzionističke kompozicije u Camera degli Sposi na dvoru mantovskih vojvoda Gonzagâ i kompozicije »Mrtvi Krist« (1506., prvo uspješno riješeno perspektivno skraćenje). U Ferrari je djelovao C. Tura (oko 1430–95), čija su djela obilježena oštrim crtežom i kiparskom modelacijom oblika. U Veneciji se dugotrajna gotička tradicija održala u djelima obitelji Vivarini, osobito u djelima Antonija (oko 1420 – prije 1484) i Bartolomea (oko 1432 – nakon 1491), koji je pod utjecajem padovanske slikarske škole uveo plastičnu modelaciju figura i vjeran opis detalja. Ta se venecijanska tradicija završila s obitelji Bellini, osobito ocem Jacopom (oko 1400 – oko 1471), koji je u mletačko slikarstvo unio nove renesansne elemente, i njegovim sinovima Gentileom (1429–1507), autorom ekspresivnih portreta i narativnih kompozicija venecijanskih ambijenata s realističkim detaljima, i Giovannijem (oko 1431–1516) začetnikom Sacra (santa) conversazione. V. Carpaccio (oko 1460–1526) radio je velike narativne kompozicije. Antonello da Messina (oko 1430–79) prenio je u Veneciju iskustva nizozemskog slikarstva i način slikanja u ulju. U središnjoj Italiji u Urbinu je djelovao slikar i teoretičar Piero della Francesca (između 1410. i 1420–92), autor portretnih likova u prostoru oblikovanom s pomoću perspektive, o kojoj je napisao raspravu »O perspektivi u slikarstvu« (1474–82). U tom je razdoblju Rim prvi put preuzeo vodstvo u općem razvoju talijanske likovne umjetnosti te je početkom Cinquecenta postao glavno središte umjetničkih zbivanja. Važan je događaj bilo oslikavanje Sikstinske kapele, na kojoj su radili S. Botticelli, D. Ghirlandaio, Perugino, Pinturicchio (oko 1454–1513) i L. Signorelli (između 1440. i 1450–1523). Visokoj su renesansi pečat dala trojica genijalnih majstora: Leonardo da Vinci (1452–1519), u čijim je slikarskim djelima visoka renesansa dosegnula vrhunac, osobito u »Poklonstvu kraljeva« (1481) i monumentalnoj zidnoj slici »Posljednja večera« (1495–97) u blagovaonici milanskoga samostana Sta Maria delle Grazie (u toj je slici uveo trokutastu kompoziciju, a linearnu perspektivu Quattrocenta nadomjestio zračnom s pomoću boje), Michelangelo Buonarroti, u čijem su opusu nakon kiparskih djela slijedile freske »Stvaranje svijeta« (1508–12) i »Posljednji sud« (1536–41) u Sikstinskoj kapeli u Rimu, te Rafael Santi (1483–1520), autor fresaka u vatikanskim odajama (Stanze). Njegove su freske najbolji primjeri snažne i uravnotežene visokorenesansne kompozicije. Najveći dio svojega opusa ostvario je u Italiji glasoviti hrvatski minijaturist J. Klović (1498–1578), prozvan Michelangelom minijature zbog transponiranja monumentalnih kompozicija u sitni format. Ostali su predstavnici toga razdoblja slikari u Firenci Bartolomeo della Porta (1472–1517), a u Veneciji Andrea del Sarto (1486–1531), Giovanni Bellini, Giorgione (1477/78 – nakon 1510), autor »Oluje«, djela koje je značilo prekretnicu u slikanju krajolika, Tizian (oko 1488–1576), koji je u svojim djelima, osobito portretima, ostvario najviši domet kolorizma mletačke slikarske škole, i J. Palma st. (oko 1480–1528), pod čijim se utjecajem razvila slikarska škola, koja je dugo ponavljala učiteljeve sheme i bila važna za kasniji razvoj europskoga kolorizma. U doba renesanse talijansko slikarstvo postalo je uzorom mnogobrojnim sjevernoeuropskim umjetnicima od A. Dürera, H. Baldunga, H. Holbeina ml. do Q. Massysa. U Francuskoj su Talijani Rosso Fiorentino (1494–1540) i F. Primaticcio (1504–70) bili osnivači fontenbloške slikarske škole. Najistaknutiji predstavnici prijelazne faze visoke renesanse u manirizam bili su u Firenci majstori biblijskih i mitoloških kompozicija te portreta, najčešće obitelji Medici, Pontormo (1494–1557) i A. Bronzino (1508–72). U Sieni je djelovao D. Beccafumi (1484–1551), a u Parmi glavni predstavnik manirizma Il Parmigianino (1503–40). Profinjenim skladom pretežito hladnih boja i uporabom chiaroscura slikao je kompozicije s figurama izduženih dijelova tijela i tehnički zahtjevne portrete (»Autoportret u konveksnom zrcalu«, 1524), a otkrio je i nove mogućnosti bakroreza. Prijelaz iz zreloga manirizma u barok označila su djela Baroccija (1535–1612) iz Urbina. Venecijanski su slikari više ili manje ustrajali na idealima visoke renesanse: uz Tiziana, L. Lotto (oko 1480–1556), majstor realističkih portreta, P. Bordone (1500–71) i P. Veronese (1528–88), autor velikih iluzionističkih kompozicija s vješto razmještenim skupinama likova u živu gibanju. Izrazitu osobnost unutar mletačkog manirizma ostvarili su Tintoretto (1518–94), koji je spojio blještavi kolorizam sa snažnim osjećajem za prostornost i dramatska kompozicijska rješenja, A. Medulić (oko 1510–63), koji je osobito uspješno rješavao problem prostora, poglavito zračnu perspektivu, J. Bassano (oko 1510–92) i J. Palma ml. (1544–1628). Na sjeveru Italije isticao se Correggio (1489–1534), slikar fresaka u kupoli katedrale u Parmi (1522–30), kojima je najavio barokni iluzionizam. D. Dossi (oko 1490–1542) bio je glavni predstavnik ferrarske, a G. Ferrari (1475. ili 1480–1546) pijemontsko-lombardijske škole XVI. st. U najznačajnije portretiste sjeverne Italije ubraja se G. B. Moroni (oko 1525–78). Od XIV. st. oživjele su i mnoge grane umjetničkog obrta (intarzija u drvu, zlatarstvo, radovi u metalu, staklu, emajlu). U doba renesanse osobito su bili cijenjeni predmeti primijenjene umjetnosti. Mnogi značajni umjetnici izrađivali su predloške za tapiserije (Rafael), zlatarske predmete (B. Cellini) i pokućstvo (namještaj bogato ukrašen rezbarijama, intarzijama, slikama), pa su granice u kvaliteti s visokom umjetnošću gotovo nestale. Visok domet bio je postignut na području sitne brončane plastike i medaljerstva, čiji je začetnik Pisanello, keramike (manufakture u Faenzi, Urbinu), staklarstva (u Veneciji) i dr. Slikarstvo ranoga XVII. st. i početak baroka označili su Caravaggio i obitelj Carracci. Svojim naturalizmom i do tada neviđenom primjenom svjetlosti Caravaggio (1571–1610) je utjecao na mnoge talijanske i europske slikare XVII. st. (P. P. Rubens, Rembrandt, D. Velásquez). Među njegovim su sljedbenicima O. Gentileschi (1563–1639) i njegova kći Artemisia (1593–1652/53) te Bartolomeo Manfredi (1587–1620/21). Drugačiji barokni stil oblikovali su začetnici bolonjske škole, značajne po eklekticizmu i prikazivanju mitoloških tema, braća Agostino (1557–1602) i Annibale Carracci (1560–1609) te njihov bratić Ludovico (1555–1619). Annibaleove zidne slike u rimskoj palači Farnese ostale su prauzor ranobaroknoga dekorativnog slikarstva. Način braće Carracci nastavili su G. Reni (1575–1642), Domenichino (1581–1641), G. Lanfranco (1580–1647) te Guercino (1591–1666), koji je svoj likovni izraz temeljio na sintezi Correggiova sfumata i mletačkoga kolorizma. U Rimu su ostvarili izvanredna djela Pietro da Cortona (1596–1669) u palači Barberini i A. Pozzo (1642–1709) u crkvi S. Ignazio, a svojim su velikim stropnim mitološko-alegorijskim kompozicijama postali uzor svim europskim baroknim slikarima. Još su se isticali španjolski slikar J. de Ribera (1591–1652) i S. Rosa (1615–73), predstavnici napuljske barokne škole, koji su se oslanjali na Caravaggia, potom C. Maratta (1625–1713) u Rimu te B. Strozzi (1581–1644) u Genovi i Veneciji. Najvažniji su za razvoj slikanja krajolika bili Annibale Carracci i S. Rosa, a mrtve prirode Caravaggio i Giovan Battista Ruoppolo (1629–93). Grafikom su se bavili mnogobrojni slikari; kao bakrorezac isticao se S. della Bella (1610–64), koji je pod imenom Étienne de la Belle radio u Francuskoj. U slikarstvu kasnoga baroka XVIII. st. na prvome je mjestu bila Venecija, koja je u to doba, unatoč političkom i gospodarskom slabljenju, doživjela svoj posljednji procvat; bila je središte mode, kazališnoga i društvenog života. U Veneciji su radili S. Ricci (1659–1734), F. Benković (1677–1753), G. B. Piazzetta (1682–1754) i posljednji veliki majstor kasnobaroknoga iluzionizma G. B. Tiepolo (1696–1770). Ozračje rokokoa ostvarili su u svojim djelima P. Longhi (1702–85), portretistica R. Carriera (1675–1757) te vedutisti Canaletto (1697–1768) i F. Guardi (1712–93). U Rimu su djelovali G. P. Pannini (1691–1765), slikar veduta i arhitektonskih crteža rimskih ruševina, te P. G. Batoni (1708–87), posljednji istaknuti predstavnik kasnoga baroka, u Napulju F. Solimena (1657–1747), u Bologni G. M. Crespi (1665–1747), u Genovi A. Magnasco (1667–1749), a u Bergamu portretist V. Ghislandi (1655–1743). Venecija je u to doba prednjačila i u razvoju grafike, kojom se bavila većina poznatih slikara (G. B. Piazzetta i G. B. Tiepolo). Najznačajnije grafičke radove, isprva u duhu kasnoga baroka a potom klasicizma, ostvario je u Rimu G. P. Piranesi (1720–78). U doba baroka primijenjene umjetnosti dosegnule su visoku razinu, osobito u arhitektonskim dekoracijama u štuku, a talijanska je scenografija bila vodeća u Europi (djelovanjem L. O. Burnacinija /1636–1707/ i obitelji Bibiena). U XIX. st. glavna središta slikarstva postali su Milano, Firenca i Napulj. Istaknuti slikari klasicističko-romantičkoga razdoblja bili su A. Appiani (1754–1817) i F. Hayez (1791–1881). U slikarstvu sredine i druge polovice stoljeća isticali su se T. Cremona (1837–78), Gaetano Previati (1852–1920) i G. Segantini (1858–99), majstor poetičnih alpskih krajolika naslikanih divizionističkom tehnikom. Osebujnim slikarskim stilom u Toskani je slikala, uglavnom krajolike, skupina slikara, tzv. macchiaioli (od talijanski macchia: mrlja), služeći se svijetlim čistim bojama nanesenima u mrljama, po čemu su prethodnici impresionista; najutjecajniji su bili slikari i grafičari G. Fattori (1825–1908) i Silvestro Lega (1826–95). Među prvima je impresionizam prihvatio G. De Nittis (1846–84), djelujući pretežito u Parizu i Londonu i slikajući izravno u prirodi. Glavni predstavnik secesije bio je Leonetto Cappiello (1875–1942), koji se proslavio izradbom plakata. Početak modernoga talijanskog slikarstva označio je futurizam, a vodeći futuristički slikari bili su U. Boccioni, C. Carrà (1881–1966), G. Balla, G. Severini (1883–1966) i Luigi Russolo (1885–1947). Kao reakcija na futuristički dinamizam, 1917. nastalo je metafizičko slikarstvo, što su ga zastupali G. de Chirico (1888–1978) i C. Carrà; nakratko im se priključio F. De Pisis (1896–1956). U Parizu su se afirmirali A. Magnelli (1888–1971), slikar apstraktnih kompozicija istančane kromatike, i A. Modigliani (1884–1920), koji se uklopio u likovni stil pariške škole, stvorivši snažne portrete i senzualne ženske aktove. Opus koloristički profinjenih mrtvih priroda stvorio je G. Morandi (1890–1964). Skupinu »Novecento«, osnovanu 1922., koja je prema težnjama fašizma trebala širiti pseudomonumentalnu i pseudoklasičnu umjetnost, postupno su napustili svi njezini važniji pripadnici: Arturo Tosi (1871–1956), M. Sironi (1885–1961) i M. Campigli (1895–1971). Potkraj 1930-ih među umjetničkim skupinama izrazito antifašistički usmjerena bila je »Corrente« (1938), čiji su glavni predstavnici bili Renato Birolli (1906–59), R. Guttuso (1912–87), ekspresionisti M. Mafai (1902–65) i Scipione (1904–33) te Afro (1912–76), jedan od začetnika apstraktnoga slikarstva u Italiji. Prvi predstavnik geometrijske apstraktne struje bio je Atanasio Soldati (1896–1953). Nakon II. svjetskog rata Italija se sve više uključivala u umjetnička kretanja suvremene europske i američke umjetnosti. Apstraktno se slikarstvo snažnije razvijalo, osobito unutar skupine »Gruppo degli Otto Pittori Italiani«; među njegove izrazitije predstavnike ubrajaju se: Afro, A. Burri (1915–95), Giuseppe Santomaso (1907–90) i E. Vedova (1919–2006). Istodobno, figuraciji su se priklonili umjereni realisti zaokupljeni socijalnom tematikom R. Guttuso i Ernesto Treccani (1920–2009). Samouki slikar D. Gnoli (1933–70), koji je od 1955. živio u Americi, slikao je u duhu nadrealizma. Od 1950-ih nove inačice modernizma zagovarali su M. Rotella (1918–2005), jedan od prvih predstavnika novoga realizma, E. Baj (1924–2002), L. Fontana, glavni predstavnici informela Sergio Vacchi (1925–94) i A. Burri, koji je svojim slikarskim eksperimentima anticipirao tzv. siromašnu umjetnost (arte povera). Njezini su glavni protagonisti bili M. Pistoletto, autor ambijentalnih instalacija, kojima je znatno utjecao na likovna zbivanja 1970-ih, i P. Manzoni (1933–63). Kompozicije u stilu pop-arta slikao je V. Adami (r. 1935). Potkraj 1970-ih analitičko su slikarstvo zastupali: Giorgio Griffa (r. 1936) i Gianfranco Zappettini (r. 1939). U duhu postmodernoga slikarstva (talijanski nazivi transavanguardia i arte cifra) nakon 1978. slikali su, reinterpretirajući uglavnom talijanske slikare između dvaju svjetskih ratova, Sandro Chia (r. 1946), Mimmo Paladino (r. 1948), Enzo Cucchi (r. 1950), Francesco Clemente (r. 1952) i Nicola De Maria (r. 1954). Prepoznatljiv likovni rukopis, figurativan ili apstraktan, ostvarili su suvremeni slikari Giovanni Anselmo (r. 1934), Ettore Spalletti (r. 1940) i Gilberto Zorio (r. 1944). Dio mlađega naraštaja talijanskih slikara, od kojega su se istaknuli Antonella Mazzoni (r. 1957), Mario Dellavedova (r. 1958), Giovanni Alberini (r. 1959), Marco Cingolani (r. 1961) i Amedeo Martegani (r. 1963), priklonio se slikarstvu pop-arta, magičnoga realizma i metafizičkoga slikarstva. Među najznačajnije autore arhitektonskoga (adaptacije, uređenje unutrašnjih prostora), umjetničkoga (nakit, moda, scenografija, porculan, staklo, tekstil, itd.) i industrijskog oblikovanja ubrajaju se Marcello Nizzoli (1887–1969), Marco Zanuso (1916–2001), braća Livio (1911–71), Pier Giacomo (1913–68) i Achille (1918–2002) Castiglioni, predstavnici funkcionalističkoga pristupa u oblikovanju proizvoda široke potrošnje, potom Gae Aulenti, Andrea Branzi (r. 1938) i Michele de Lucchi (r. 1951) te Cesare Paolini (1937–83), Franco Teodoro (r. 1939) i Piero Gatti (r. 1940), tvorci planetarno popularnoga udobnoga stolca-vreće (»sacco«, 1968).

Glazba

Početci umjetničke glazbe u stanovništva koje je nastavilo živjeti na Apeninskom poluotoku nakon pada antičkih kultura vezani su uz pojavu različitih lokalnih glazbenih »dijalekata« unutar glazbe ranoga kršćanstva, pri čem su prednjačila crkvena središta u Rimu, Akvileji, Beneventu i Milanu. No od kraja VIII. do sredine XIII. st. te su lokalne tradicije bile službeno gotovo potpuno zamijenjene univerzalnim gregorijanskim pjevom, što ga je kao repertoar započeo provoditi papa Grgur I. Veliki početkom VII. st., a formiranje su mu dovršili franački redovnici karolinške dinastije. Višestrukost ranih srednjovjekovnih neumatskih načina zapisivanja glazbe od sredine XI. st. počeo je zamjenjivati sustav s notnim crtovljem iznimno važnoga teoretičara Guida iz Arezza. Talijanska sakralna glazbena kultura proizvela je ili njegovala u tom razdoblju i forme sekvenca, tropa i pjevanih liturgijskih drama, a već od sredine XI. st. bilježi se i pojava ranoga primitivnog dvoglasja (organum) prema francuskim uzorima. Svjetovna glazba spominje se tek od XII. st., u obliku plesova, žonglerskih pjesama i trubadurske lirike, osobito u Bologni i gradovima Toskane i Sicilije. U XIII. i napose XIV. st. razvila se umjetnost kraćih ballata, madrigala i caccia, tj. uglazbljenja tzv. poesia per musica. Od XIII. st. datira i praksa pjevanja lauda, paraliturgijskoga repertoara s često preuzetim popularnim melodijama pod koje su se kontrafakturom podmetali nabožni tekstovi. Za talijansku glazbu kasnoga srednjeg vijeka, tzv. glazbu Trecenta, karakteristično je i svjetovno višeglasje (glavne forme: ballata, madrigal i caccia), njegovano na dvorovima i pri crkvama u Padovi, Veroni, Milanu i Firenci; najistaknutiji autori bili su Jacopo da Bologna, Bartolino da Padova i F. Landini. U razdoblju renesanse najvažnija glazbena djelatnost bila je na dvorovima velikih feudalnih obitelji i pri značajnim crkvama i katedralama u Milanu, Veneciji, Bologni, Ferrari, Mantovi, Firenci, Rimu i Napulju te u nizu manjih središta. Glazbenici talijanskog podrijetla bili su isprva u manjini, jer su najvažnija mjesta zauzimali istaknuti skladatelji i pjevači iz sjeverne Europe, poglavito Francuzi i Flamanci (npr. G. Dufay, Josquin des Prés, H. Isaac, A. Willaert i velik broj drugih). Tijekom cijeloga XV. st. talijanska umjetnička glazba njegovala je specifične oblike (strambotti, capitoli, ode, soneti i dr.) improviziranih pripovijetki i lirskih pjesama u izvedbi kojih pjesnici glazbenici deklamiraju ili pjevaju prateći se na žičanom glazbalu (lutnji ili harfi). Ta se tradicija nastavila i u XVI. st. u repertoarima frottola, karnevalskih pjesama, barzelletta, lauda i dr., a snažan je impuls zadobila otkrićem tiskanja nota, u Veneciji 1501. god. (O. Petrucci, A. Antico da Montona), i širokom distribucijom tiskanih nota. Glavni su predstavnici te vrste glazbe bili B. Tromboncino i M. Cara, koji su djelovali na dvorovima u Ferrari i Mantovi. Od 1530-ih pojavila se, zbog povećane humanističke brige za kvalitetu pjesničkoga teksta kao predloška za uglazbljivanje, nova zbirna i tipično talijanska forma nazvana madrigal, koja će tijekom XVI. i početkom XVII. st. postati najvažniji i najinovativniji oblik svjetovne glazbe ne samo u Italiji nego i drugdje u Europi. Tu su formu podjednako uspješno promicali franko-flamanski skladatelji A. Willaert, Ph. Verdelot, J. Arcadelt, C. de Rore, Giaches de Wert, O. di Lasso i dr., kao i talijanski skladatelji C. Festa, L. Marenzio, L. Luzzaschi, C. Gesualdo da Venosa, C. Monteverdi i dr. U istome razdoblju, između 1530-ih i 1640-ih, nametnuo se stil venecijanske crkvene glazbe obilježen bogatim zvukovnim koloritom, višezbornošću i uporabom glazbala, kakav su njegovali kapelnici i orguljaši crkve sv. Marka – A. Willaert, G. Zarlino, A. i G. Gabrieli, C. Monteverdi i dr. – kao model ne samo za talijansku već i europsku katoličku glazbu uopće. Taj će status mletačka škola podijeliti još samo s tzv. rimskom školom G. P. da Palestrine, s autoritetom papinske kapele, osobito nakon reformi koje je na području crkvene glazbe nametnuo Tridentski koncil 1563. U razdoblju kasne renesanse prvi je veći zamah zadobila instrumentalna glazba, osobito ona za lutnju i orgulje te za blokflaute, viole, kornete i dr., a posebno se širila u obliku tiskanih tabulatura. Važnu je ulogu potkraj renesanse odigrala djelatnost dviju tzv. firentinskih camerata, kojom su skupine pjesnika, glazbenika i drugih humanista (G. de’ Bardi, G. Caccini, J. Peri, O. Rinuccini, Girolamo Mei i dr.) svojom kritikom suvremene polifonije i zauzimanjem za emotivno-ekspresivnu melodiju po uzoru na starogrčku glazbu pripremile teren za pojavu baroknoga glazbenog stila i estetike. Taj se stil, izrazito monodijski u fakturi i po karakteru, isprva očitovao u skladanju vokalnih melodija s instrumentalnom pratnjom u basu i značio je potpuni otklon od kontrapunktičke polifonije koja je kao strukturni princip prevladavala od kasnoga srednjeg vijeka do kraja renesanse. Ubrzo je svoju najizrazitiju primjenu našao u operi, osobito nakon uspješnih izvedbi Monteverdijevih ranih opera »Orfej« i »Arianna«, izvedenih u Mantovi 1607. i 1608. Opera se ubrzo proširila cijelom Italijom, poglavito u Rimu i Veneciji (gdje je 1637. otvoreno prvo javno operno kazalište u svijetu), a potom u Bologni, Milanu, Genovi, Napulju i dr. Glavni talijanski skladatelji opera u XVII. st. bili su C. Monteverdi, F. Cavalli, A. Stradella i A. Scarlatti. Po uzoru na svjetovnu glazbenu scenu ustrojen je u novome stilu i barokni oratorij (melodramma sacra), žanr crkvene dramatske glazbe bez scenskoga prikazivanja, glavni predstavnici kojeg su bili G. Carissimi i A. Stradella. Tijekom XVII. st. instrumentalna se glazba u Italiji nastavila razvijati, sada potpuno osamostaljena u formama kancone, tokate, solo sonate uz continuo i dr., a njezini glavni promicatelji bili su G. Gabrieli, B. Marini, G. Frescobaldi i A. Corelli, skladajući skladbe za gudaće instrumente, čembalo, orgulje i različite kombinacije glazbala. Umjetnička glazba skladana u Italiji u XVIII. st., koja je obuhvaćala dvije vrste opera, instrumentalnu i komornu glazbu te sakralnu liturgijsku glazbu, izvodila se najvećim dijelom javno, privatno ili u crkvama. Najprestižnija umjetnička vrsta bila je opera, kao sredstvo moralnog i građanskog odgoja, ideološke promidžbe i društvene kritike. Dijelila se na tzv. operu seriu ili ozbiljnu operu (dramma per musica) i komičnu operu (commedia per musica, opera buffa). Glavni su operni ideolozi i reformatori bili A. Zeno i P. Metastasio, najvažniji operni libretist, na čijih je sedamdesetak libreta skladano gotovo 1000 opera (npr. samo na libreto »Napuštena Didona« oko 60 opera, a na »Olimpijadu« oko 50). U nekoliko naraštaja najznačajniji talijanski operni skladatelji obaju žanrova u XVIII. st. bili su A. Scarlatti, N. Porpora, G. B. Pergolesi (»Služavka gospodarica«), L. Leo, L. Vinci, A. Caldara, A. Vivaldi, N. Jommelli, N. Piccinni, A. Salieri, B. Galuppi (»Seoski filozof«), P. Anfossi, A. Sacchini, G. Paisiello (»Nina ili luda od ljubavi«), D. Cimarosa (»Tajni brak«), T. Traetta, G. Sarti, N. Zingarelli i mnogobrojni drugi, a talijanska je opera u izvornom ili imitiranom obliku osvojila sve europske pozornice. Sustav u kojem je opera u Italiji djelovala temeljio se na putujućim trupama skladatelja, pjevača i koreografa, a glavna su središta bila Napulj i Bologna te Venecija kao najrazvijenije tržište. U operi serii dugo se zadržala i uporaba kastrata te dominacija pjevača virtuoza nad skladateljima. Najpoznatije talijanske glazbene škole XVIII. st. bila su četiri napuljska konzervatorija, ustanove u Palermu, Veneciji (tzv. ospedali), Bologni (kapela bazilike S. Petronio) i Rimu. Međunarodno poznati privatni učitelji glazbe bili su G. B. Martini u Bologni i G. Tartini u Padovi. Produkciju instrumentalne glazbe obilježila je djelatnost više istaknutih skladatelja, ponajprije A. Corellija, A. Vivaldija, G. Tartinija, G. B. Sammartinija i L. Boccherinija, ali i mnogih drugih, npr. D. Scarlattija, T. Albinonija, P. A. Locatellija, F. Geminianija, F. M. Veracinija, G. B. Viottija, M. Clementija, Vincenza Manfredinija, itd. Corelli je osobito zaslužan za razvoj tehnike i forme violinske sonate, Vivaldi za formu koncerta i concerta grossa s golemim opusom od 433 sačuvana koncerta za violinu, violončelo, violu d’amore, flautu, blokflautu, obou, fagot, mandolinu i različite kombinacije glazbala, Tartini za formu violinskoga koncerta (ukupno 135), Sammartini za pretklasičnu simfoniju (ukupno 142), a Boccherini za komornu glazbu za gudače (kvinteti, kvarteti, trija, sonate, simfonije, koncerti). Sakralna glazba bila je tijekom XVIII. st. vrlo zastupljen žanr, ali opterećen utjecajem opere i staromodnošću Palestrinina stila, te bez veće umjetničke vrijednosti, osim nekih iznimaka (npr. Pergolesijeva »Stabat mater«). U XIX. st., pretežito u razdoblju romantizma, opera (melodramma) etablirala se u Italiji kao glavni glazbeni medij novoga građanskog društva, pri čem su odlučujuće uloge odigrali impresariji (Domenico Barbaja, Vincenzo Jacovacci i dr.) i novi izdavači (Ricordi). Prvu polovicu stoljeća obilježio je isprva iznimni uspjeh G. Rossinija s njegovim komičnim i drugim operama (npr. »Seviljski brijač«, »Talijanka u Alžiru«, »Semiramida«, »Vilim Tell«), a potom i velikih ranoromantičkih melodičara V. Bellinija (»Norma«, »Puritanci«, »Mjesečarka«) i G. Donizettija (»Lucia di Lamermoor«, »Ljubavni napitak«, »Kći puka«). Njih su slijedili skladatelji L. Cherubini, G. Spontini, G. S. Mercadante i dr., od kojih su neki djelovali i u inozemstvu. Najznačajniji talijanski skladatelj XIX. st. G. Verdi obilježio je drugu polovicu stoljeća, a osobitu je popularnost u najširoj javnosti zadobio podjednako ranom, tzv. operom risorgimenta »Nabucco« kao i dramama pojedinca u operama iz 1850-ih (»Rigoletto«, »Trubadur«, »La traviata«) i kasnijim djelima poput »Falstaffa« i »Otella«. Verdi je, uz Bellinija i Donizettija te kasnijega Puccinija, do danas ostao omiljeni prototipski skladatelj romantičkoga bel canta kao karakterističnog općeg obilježja talijanske glazbe. Pred kraj stoljeća afirmirali su se skladatelji A. Ponchielli (»La Gioconda«) i A. Boito (»Mefistofele«), te tzv. veristi, P. Mascagni (»Cavalleria rusticana«), R. Leoncavallo (»Pagliacci«) i neki drugi. Istaknuta operna kazališta XIX. st. bila su La Scala (Milano), La Fenice (Venecija), San Carlo (Napulj), te ona u Firenci, Bologni, Palermu, Rimu i dr. U tom se razdoblju smanjila uloga i kvaliteta crkvene glazbe, unatoč nekoliko iznimnih djela (npr. Rossinijeva »Stabat mater«, Verdijev »Rekvijem«). Slično se može ocijeniti i stanje u instrumentalnoj glazbi unatoč svjetskom uspjehu violinista i skladatelja N. Paganinija. Tek je u posljednjoj trećini XIX. st. u Italiji započeo ponovno rasti interes za instrumentalnu glazbu, osobito za gudaće kvartete i simfonije. Gotovo tijekom cijeloga stoljeća najveći dio talijanske instrumentalne glazbe bile su fantazije, varijacije, aranžmani i druge preradbe operne glazbe za glasovir, pretežito salonskoga profila. U XIX. st. javila se i suvremena znanost o glazbi, gdje su se istaknuli G. Mazzini (»Filozofija glazbe« – »Filosofia della musica«) i Oscar Chilesotti kao začetnik talijanske muzikologije. Početak XX. st. obilježio je nastavak velike talijanske belkantističke operne tradicije – prije svega u značajnom opusu G. Puccinija (svjetske uspješnice »La Bohème«, »Tosca«, »Madame Butterfly«, »Čedo Zapada«, »Turandot« i dr.) – i komercijalizacija operne industrije. Instrumentalna glazba doživjela je iznenadni procvat početkom djelatnosti tzv. generacije osamdesetih: skladatelji I. Pizzetti, A. Casella, O. Respighi, M. Castelnuovo-Tedesco i najznačajniji među njima G. F. Malipiero, svaki s vlastitim poetikama i stilskim usmjerenjima, okupili su se preko modernističkih manifesta i društava Società Italiana di Musica Moderna (1917) i Corporazione delle Nuove Musiche (1923) radi promicanja suvremenije talijanske postromantičke, pretežno neoperne glazbe. Prethodila su im individualna postignuća glasovirača, skladatelja i estetičara F. B. Busonija te, u određenoj mjeri, i futurista Luigija Russola kao preteče tzv. konkretne glazbe. Iako u Italiji u doba fašizma nije bilo tako snažne cenzure kao u nacističkoj Njemačkoj, ipak je modernistički duh ustupio pred tradicionalističkim tendencijama minornijih skladatelja (s iznimkama kao što su L. Dallapiccola i G. Petrassi), a donekle i opera u 1930-ima pred suvremenijim tipovima zabave (radio). Nakon II. svjetskog rata počele su bujati avangardne tendencije, osobito pod utjecajem njemačkih škola u Darmstadtu i Kölnu. Osnovana su središta avangardne glazbe u Milanu (Studio di Fonologia Musicale, 1955), Firenci, Pisi, Padovi, festivali suvremene glazbe u Palermu, Veneciji, Rimu, Milanu, Torinu, Firenci i dr. Talijanski skladatelji različitih avangardnih usmjerenja koji su postigli međunarodni ugled bili su B. Maderna, L. Berio, L. Nono, S. Bussotti i dr. Nakon 1980-ih počela je slabjeti državna i javna potpora avangardnoj glazbi (ukinuti su npr. specijalizirani orkestri i zborovi RAI-a u Napulju, Rimu i Milanu). Među mlađim talijanskim skladateljima ističu se Giorgio Battistelli, Stefano Gervasoni, Luca Francesconi, Giuseppe Soccio, Marco Stroppa i drugi.

Talijanski interpreti umjetničke glazbe bili su na glasu već od razdoblja kasnoga srednjeg vijeka. Tako su, među ostalima, osobito bili poznati npr. slijepi firentinski orguljaš iz XIV. st. F. Landini; trio virtuoznih madrigalskih »pjevajućih gospoja« (Tarquinia Molza, Laura Peverara i Lucrezia Bendidio) iz Ferrare i Vittoria Archilei u XVI. st.; ranobarokni pjevač G. Caccini, sopranistice Anna Renzi i Giulia Masotti, orguljaš G. Frescobaldi, violinisti B. Marini, C. Farina, G. Torelli i A. Corelli u XVII. st.; europski ugled i slavu postigli su u XVIII. st. kastrati Farinelli (pravo ime Carlo Broschi) i Senesino (pravo ime Francesco Bernardi), sopranistice Francesca Cuzzoni i Faustina Bordoni, pijanist M. Clementi, violinisti P. A. Locatelli, A. Vivaldi, F. Geminiani, G. Tartini, P. Nardini, F. M. Veracini, G. Pugnani i G. B. Viotti, čelisti Francesco Alborea, Salvatore Lanzetti, G. Bononcini i L. Boccherini; u XIX. st. tenori Giovanni Davide, Andrea Nozzari, Giovanni Rubini i Francesco Tamagno, sopranistice Giuditta Pasta, Giulia Grisi, Giuseppina Strepponi, Adelina Patti i Gemma Bellincioni, violinist N. Paganini, čelist Alfredo Piatti; u XX. st. tenori E. Caruso, M. Del Monaco, G. Di Stefano, Franco Corelli, B. Gigli, T. Schipa i L. Pavarotti, sopranistice Lisa Della Casa, Toti Dal Monte, R. Tebaldi, Renata Scotto i M. Freni, pijanisti A. Benedetti-Michelangeli i M. Pollini, te čelisti A. Janigro i E. Mainardi.

U području tradicionalne glazbe Italija pokazuje veliku raznolikost uvjetovanu različitim dijalektima govornoga jezika te društvenom i povijesnom rascjepkanošću na mnogo manjih regionalnih jedinica i folklornih izričaja. Među narativnim oblicima najrašireniji su balada u sjevernim regijama, ulična balada i narativna pjesma u tzv. ottavi rimi u središnjim područjima, te južnjačka storia. Balade pripadaju tradicionalno oralnomu ženskom repertoaru ruralnoga društva (glavne teme: nasilje nad ženama, izdaja, zabranjena ljubav i žene prijestupnice zakona, s novijom podvrstom balada žena koje sade rižu), ali ima i onih koje pripadaju muškomu repertoaru. Karakterizira ih dvoglasje u paralelnim tercama. Ulične balade stvaraju i izvode plaćeni profesionalni ulični pjevači (cantastorie), često uz instrumentalnu pratnju. Teme o kojima pjevaju uglavnom su novije priče o prijestupnicima. Narativne pjesme u ottavi rimi često vuku podrijetlo iz renesansne epike, a izvode ih amateri na tradicionalnim društvenim okupljanjima zvanima veglie. Odulje južnjačke storie u strofnoj formi, s temama o časti, krvi i politici, uz pratnju gitare, izvode se na gradskim trgovima i obično ih vizualno prate plakati zvani cartelloni. Izraziti primjeri lokalne tradicije pripadaju lirskomu pjevanju u središnjoj i južnoj Italiji, a obilježava ih improviziranje riječi i glazbe, subjektivnost i izražavanje osjećaja te osobit način lokalne interpretacije (alla verbicarese, contrasti, stornelli, dispetti i dr.). Odlikuje ih i izrazita melizmatika, povremeno korištenje plesnih ritmova i melodija ili izražajnoga pjevanja u visokom registru s iskazivanjem individualiziranih izvodilačkih vještina. Oblici su lirskoga pjevanja serenate (pjesme ljubavi ili rastanka), često dvoglasne villotta i vatoccu (u pokrajinama Umbria, Marche i Abruzzi) ili canto a coppia. Među Talijanima je do nedavno bila vrlo raširena uporaba dječjih pjesama, osobito uspavanki, te pjesama uz fizički rad (pjesme žetelaca, ribara, solara, gondolijera, tkalaca i dr.), ali taj se repertoar ubrzano gubi zbog izmijenjenih društvenih prilika u modernom društvu. Tzv. obredna glazba sastoji se od svadbenih pjesama (npr. sonata per la sposa, camminareccia, crellareccia i dr.), pogrebnoga naricanja, terapeutskih melodija (glazba i ples uz tarantizam u Pugli, sardinska argia i dr.), glazbe uz vjerske blagdane i obrede (npr. božićne, uskrsne, karnevalske, uz marijanske i druge svetačke festivale), katkada s predstavljačkim elementima (Zeza u Campaniji, Befanate i znameniti Maggio drammatico u Toskani). Uporaba tradicijskih glazbala usko je povezana s plesnom praksom. U sjevernoj i središnjoj Italiji plesove (npr. izvorni ruggero, saltarello, monferrinu i dr., ali i akulturirani valcer, polku i mazurku) prati ansambl skupljen oko violine (gitare, mandolina, bas). Violina u kombinaciji s tamburinom, gitarom i harmonikom prati obrede tarantizma u Pugliji. Ipak, najširu uporabu ima glazbalo zampogna (gajde), i danas još osobito nazočno u središnjoj i južnoj Italiji u nizu varijanti (npr. müsa, piva, surdulina, zampogna a paro, zampogna zoppa, zampogna a chiave, a’moderna i dr.). Rabi se vrlo široko u obrednoj glazbi, procesijama, plesovima i kao pratnja pjevanju. Zasebnu skupinu talijanskoga tradicijskog instrumentarija čine glazbala podrijetlo kojih je u instrumentariju umjetničke glazbe: među idiofonska glazbala pripadaju kastanjete, zvona, cimbala, drombulje, triangli i dr., u membranofonska se ubrajaju tamburini te bubnjevi različitih vrsta i veličina, od aerofonskih susreću se flaute, klarineti, oboe, harmonike i dr., a među kordofonskima uz najproširenije gitaru i mandolinu još se bilježe i ostatci uporabe harfe na jugu i citre na sjeveru Italije.

Posebno područje talijanske glazbe tvori njezina zabavna i popularna glazba u XX. st. Približno u prve dvije trećine stoljeća, prije prodora anglo-američke pop i rock glazbe, talijanska canzona (popularni gradski napjev) – od O sole mio i drugih pjesama novoskladanih u napuljskoj tradiciji do novijih skladbi nastalih između 1950-ih i 1970-ih autori ili interpreti kojih su bili npr. D. Modugno, C. Villa, Mina, Adriano Celentano, Fabrizio De André i mnogi drugi – bila je međunarodno poznat i priznat model ležerno emotivne glazbene zabave, tvoreći zvukovni simbol mediteranske glazbe i životnoga stila dolce-far-niente kao protuteže unutar zapadnog industrijsko-potrošačkoga društva, usporediv s ugledom koji su u planetarnim razmjerima uživali talijanska moda, film, dizajn industrijske robe od automobila do namještaja te talijanska kuhinja.

Film

Prve filmske projekcije izveo je 1895. Filoteo Albertini aparatom cinetografo, sličnim cinématographeu braće Lumière koji je ipak prevladao. Kao i drugdje, i u Italiji su prvo snimani svakodnevni prizori (od 1896). Početkom XX. st. osnivaju se prvi filmski studiji (do I. svjetskog rata središte talijanske filmske industrije bio je Torino, a potom Rim) te počinju snimati mnogobrojni spektakli, uglavnom s temama iz rimske prošlosti i mitologije (G. Pastrone). Uz spektakle najpopularnije su bile salonske melodrame s likovima fatalnih žena (F. Bertini, L. Borelli, Pia Menichelli). Kao reakcija na dominantne žanrove javio se sredinom 1910-ih tzv. filmski verizam reprezentativna djela kojega su »Izgubljeni u magli« (»Sperduti nel buio«, 1914) Nina Martoglia, »Assunta Spina« (1915) Gustava Serene i »Pepeo« (»Cenere«, 1916) Feba Marija i E. Duse, sva snimana u realnim ambijentima. Nakon ulaska Italije u I. svjetski rat, a osobito nakon završetka rata dolazi do opadanja, a potom i krize kinematografije, koja se počela oporavljati tek početkom 1930-ih kada fašistički režim potiče promidžbene mogućnosti filma, premda pretežito implicitno, revitalizacijom povijesnog spektakla; uz taj žanr, najpopularniji su eskapistički ljubavni filmovi (tzv. filmovi bijelih telefona, tako nazivani zbog obvezna stiliziranog rekvizita kićenih interijera). Tada je došlo i do značajnih događaja na širem kinematografskom planu: pokrenut je festival u Veneciji, osnovana visoka filmska škola Centro Sperimentale di Cinematografia te filmski studiji Cinecittà. Potkraj 1930-ih javila se esteticistička tendencija tzv. kaligrafizma (M. Soldati, R. Castellani); njegovi melankolični i autodestruktivni junaci tvore poveznicu s neorealizmom, najznačajnijom strujom talijanskog filma uopće. Neorealizam je inaugurirao snimanje na autentičnim lokacijama, rad s glumcima s ulice kao idealnim reprezentantima novoga tipa junaka, tzv. običnog čovjeka kojega muče socijalni problemi (siromaštvo, nezaposlenost), društvenu kritičnost te u cjelini pokušaj nadvladavanja iluzionističkih elemenata filma, pa tako i melodramskih fabula radi predstavljanja tzv. krišaka života. S uzorima u nijemom verizmu i pojedinim djelima s početka 1930-ih (A. Blasetti), uz izravne preteče početkom 1940-ih (»Opsesija« L. Viscontija iz 1942), neorealizam je vrhunac dosegnuo u drugoj polovici 1940-ih u djelima Viscontija, R. Rossellinija i V. De Sice; uz njih su se u tom razdoblju istaknuli A. Lattuada, koji je neorealističku poetiku spajao s povijesnim temama, G. De Santis, koji je uveo erotske komponente, L. Zampa, P. Germi, C. Lizzani i R. Castellani, koji je uveo optimističke komponente, te scenarist C. Zavattini. Društvena i ekonomska stabilizacija u Italiji početkom 1950-ih utjecala je na jenjavanje neorealizma te na pomak s pretežito socijalne problematike na psihološku; to je razvidno u tzv. neorealizmu duše, kojemu priloge daju De Sica te osobito Rossellini, a potom, u početcima karijera, F. Fellini i M. Antonioni, te poslije, 1960-ih, u specifičnim inačicama, E. Olmi i P. P. Pasolini. Rossellinijevi su filmovi početkom 1950-ih ujedno najavili modernizam, koji je vrhunac dosegnuo početkom 1960-ih u zrelim fazama F. Fellinija i M. Antonionija. Istodobno je došlo i do obnove populističkih žanrova, osobito spektakla te karikaturalnih komedija, koje su režirali i istaknuti redatelji poput De Sice, a koje su 1960-ih i 1970-ih u djelima D. Risija, M. Monicellija i P. Germija dosegnule razinu ironije i društvene satire. Od sredine 1960-ih psihološku problematiku nakratko je potisnula politička; nju je najavio Rossellini, koji se potom posvetio televiziji, originalnim povijesno-obrazovnim filmovima, a najistaknutiji redatelji bili su P. P. Pasolini u pojedinim filmovima, potom F. Rosi, Elio Petri, Gillo Pontecorvo, B. Bertolucci, L. Wertmüller, L. Cavani, M. Bellocchio; zasebno mjesto pripada pak Viscontiju, koji je od 1960-ih dao nenadmašne priloge filmovima evokacije prošlosti, obiteljskim melodramama (u tom žanru istaknuo se i M. Bolognini) i adaptacijama književnih djela; potonjima je osebujne priloge početkom 1970-ih dao i Pasolini. Najpopularniji su komercijalni žanrovi toga razdoblja filmovi fantastike (Mario Bava, Dario Argento) te špageti-vestern (S. Leone). Razdoblje od 1970-ih nadalje odlikuje eklektičnost; uz F. Fellinija, koji je tada najavio postmodernizam, najistaknutiji su redatelji koji trajno oplemenjuju neorealističku tradiciju (E. Olmi, P. i V. Taviani), pa E. Scola, koji se ističe metafilmskim djelima, potom od 1980-ih Gianni Amelio, Pupi Avati, N. Moretti, G. Tornatore.

Talijani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60277>.