STRUKE:

vrijeme

vrijeme, neprekidni slijed promjena u kojem se trenutci ili njihove transformacije mogu zamisliti kao neprekidni niz oblika koji jedan drugoga potire, tako da se formira tijek različitih konfiguracija i brzina koji sadrži mogućnosti novoga i nepredvidivoga.

1. U fizici, temeljna fizikalna veličina koja obilježava trajanje zbivanja ili razmak između dvaju događaja. Vrijeme omogućuje razlikovanje dvaju inače identičnih događaja u istoj točki prostora. Razmak (udaljenost) između tih događaja služi kao osnova za mjerenje vremena. Događanje, promjena i gibanje ne mogu se shvatiti bez vremena. Vrijeme se može uočiti samo po promjeni događanja. Mnoge se pojave u prirodi pravilno ponavljaju i mogu poslužiti za određivanje vremena. Tako se npr. Zemljinom vrtnjom oko njezine osi određuje vrijeme od jednoga dana, a njezinim gibanjem oko Sunca vrijeme od jedne godine. Na načelu njihala konstruirana je ura njihalica. Za određivanje vremena služe i druge naprave, npr. pješčani sat, vodeni sat, mehanički sat, digitalni sat, atomski sat i dr. S pomoću vremena i prostora (prijeđenoga puta) određuje se brzina gibanja. Vrijeme je skalarna veličina. Sve do XX. stoljeća smatralo se da je vrijeme isto za svakoga i na svakom mjestu (Galileo Galilei, Isaac Newton). Galileijeve transformacije iskazuju stav da je vrijeme za sve referentne sustave isto. Vrijeme se shvaćalo kao tijek. Albert Einstein u teoriji relativnosti postavio je tvrdnju da vrijeme ovisi o brzini gibanja sustava. Ako su npr. dva sata sinkronizirana i postavljena jedan uz drugi, oni pokazuju isto vrijeme sve dok ostaju jedan uz drugi. Ako se jedan od satova giba nekom vrlo velikom brzinom (usporedivom s brzinom svjetlosti), a drugi sat ostaje mirovati, onda će gibajući sat pokazivati da je proteklo manje vremena nego na mirujućem satu. Sat koji se giba ide sporije za faktor  1 − v²/c² , gdje je v brzina gibanja sustava, a c brzina svjetlosti. Ta se pojava naziva dilatacija vremena. Dokazana je eksperimentalno na više načina, npr. uspoređivanjem vremena poluraspada brzih miona koje se povećava s brzinom tih čestica. Dok su se prostor i vrijeme u Newtonovoj klasičnoj fizici smatrali odvojenim entitetima, u teoriji relativnosti oni su povezani u jedan četverodimezionalni prostor–vrijeme, pri čem je vrijeme samo jedna od komponenata prostora–vremena. Dok su svi smjerovi u prostoru ravnopravni, vrijeme ima svoj smjer od prošlosti preko sadašnjosti u budućnost; smjer vremena je pozitivan, što se očituje na nekoliko načina. Biološki smjer vremena osjeća se kao proces starenja, termodinamički kao porast entropije, a kozmološki u činjenici da se svemir širi počevši od svojega vremenskoga početka (→ veliki prasak). Međudjelovanja se u fizici elementarnih čestica podvrgavaju diskretnoj simetriji obrata vremena pa se precizno provjerava njegova neobratljivost (T-invarijantnost). U fizici dodatnih dimenzija (više od četiriju dimenzija), u kozmologiji i višedimenzijskim teorijama struna i superstruna (→ supergravitacija) vremenu pripada uvijek samo jedna dimenzija.

2. U astronomiji, klasično praćenje tijeka vremena i određivanje vremenskih jedinica postizalo se opažanjem periodičnih promjena položaja Sunca i drugih nebeskih tijela na nebeskoj sferi (→ dan; godina; sunčano vrijeme). Utjecaj eliptičnosti Zemljine staze korigirao se jednadžbom vremena. Razvoj preciznijih astronomskih i, općenito, fizikalnih instrumenata i metoda uvjetovao je određivanje apsolutne veličine vremenskoga trajanja (→ sekunda), prema kojoj se izračunavaju (mjere) klasične vremenske jedinice. Danas se sekunda određuje s pomoću 350 atomskih satova smještenih na 66 lokacija na Zemlji, kojima se rad koordinira u Međunarodnom uredu za utege i mjere u Sèvresu u Francuskoj (→ BIPM). Na temelju toga određuje se trajanje sekunde i tzv. međunarodno atomsko vrijeme (TAI) te iz njega univerzalno vrijeme (UTC) kao temelj za sva mjerenja i za tzv. građansko vrijeme, mjesna vremena, vremenske zone te različita službena vremena. (→ sat)

3. U meteorologiji, stanje atmosfere u nekom trenutku na promatranome mjestu, izraženo vrijednostima meteoroloških elemenata kao što su tlak, temperatura, vlažnost, vidljivost, naoblaka i druge meteorološke pojave (kiša, snijeg) i dr. U širem smislu, stanje troposfere ili njezina donjega dijela kroz nekoliko dana, najdulje do jednoga mjeseca, a određuje se na meteorološkim postajama u određenim vremenskim razdobljima.

Pod umjetnim djelovanjem na vrijeme razumiju se aktivnosti koje dovode do promjene vremenskih uvjeta na nekom lokalitetu. U užem smislu to su izazivanje ili povećanje količine oborina, raspršivanje magle, sprječavanje pojave tuče i slabljenje ili promjena putanje tropskih ciklona. U širem smislu to su povećanje gradova, sječa šuma na velikim arealima (kao u području Amazone), stvaranje novih velikih jezera, povećanje gustoće prometa i emisija velikih količina plinova iz industrijskih i drugih objekata, što dovodi do efekta staklenika, onečišćenja zraka i dr. Ta su djelovanja postupna i dugotrajna. Promjene klime našega planeta potkraj XX. stoljeća izazvane čovjekovim djelovanjem globalnih su razmjera.

Povećanje količine oborina postiže se ubacivanjem u oblake čestica srebrnoga jodida ili suhoga leda zrakoplovom, raketama ili uređajima s tla. Na njima se u oblacima stvaraju ledotvorne jezgre. One u oblaku postaju oborinski elementi koji, kada se dovoljno povećaju, padaju iz oblaka kao oborina. Pojava tuče nastoji se spriječiti ubacivanjem navedenih tvari u oblake, kako bi se umjesto manjega broja velikih ledenih zrnca dobio velik broj manjih zrnca, koja ne mogu nanijeti toliko veliku štetu. Za razliku od aktivnosti za izazivanje i povećanje količina oborina, koje su u nekim dijelovima svijeta pokazale dobre rezultate, smatra se da djelovanja radi sprječavanja pojave tuče imaju ograničene i teško dokazive učinke pa ih Svjetska meteorološka organizacija ne preporučuje. Raspršivanje magle u zračnim lukama pokazalo se većinom uspješnim, no za to, kao i kod djelovanja na oblake, trebaju u atmosferi postojati određeni mikrofizikalni uvjeti. Međutim, ubacivanje ledotvornih tvari radi promjene putanje tropskih ciklona nije se pokazalo uspješnim.

4. U lingvistici, termin za jednu od glagolskih gramatičkih kategorija. Glagolsko vrijeme uvijek postavlja radnju ili stanje glagola u odnos prema određenoj točki na vremenskoj osi (u prošlosti, sadašnjosti, ili budućnosti). Ako se ta točka pomišlja u odnosu prema trenutku govorenja, riječ je o apsolutnom glagolskom vremenu, a ako se ona postavlja u odnos prema vremenu koje je iskazano nekim drugim glagolom u rečenici, riječ je o relativnom glagolskom vremenu. Odnos relativnog i apsolutnoga glagolskog vremena osobito dolazi do izražaja u jezicima koji imaju pravila o slaganju vremena (lat. consecutio temporum): u lat. rečenici Rogabam, quid fecisses »Pitao sam što si (bio) radio« glagol rogare »pitati« nalazi se u prošlom (nesvršenom) vremenu (imperfektu) koje se odnosi na trenutak govorenja (apsolutno vrijeme); glagol facere »raditi« dolazi u konjunktivu pluskvamperfekta (relativno vrijeme), jer izražava da se radnja zavisne rečenice dogodila prije radnje glavne rečenice. Podjela na prošlo, buduće i sadašnje vrijeme nije u jezicima onoliko česta kako bi se očekivalo: mnogi jezici prošlomu vremenu (preteritu) suprotstavljaju jedno ne-prošlo vrijeme, koje može izražavati i sadašnjost i budućnost (npr. u izumrlom hetitskome), a u mnogim jezicima razlikuje se nekoliko prošlih vremena ovisno o stupnju udaljenosti radnje glagola od sadašnjosti (npr. nedavno prošlo vrijeme, davno, i vrlo davno ili pretprošlo vrijeme). Neki jezici (npr. adigejski jezici na Kavkazu) sustavno razlikuju određena i neodređena vremena, ovisno o tome zamišlja li se ostvarenje radnje glagola u nekom određenom trenutku ili razdoblju, ili pak u neodređenoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Premda nije univerzalna, vrijeme kao gramatička kategorija postoji u mnogim jezicima, često u osebujnom odnosu prema drugim glagolskim kategorijama poput vida (aspekta) i načina. U gramatičkim opisima mnogih jezika vlada nedosljednost u terminologiji, pa se oblici koji izražavaju vidske oprjeke često nazivaju posebnim glagolskim vremenima.

5. U filozofiji, jedan od osnovnih pojmova, tijesno povezan s činjenicom da u ljudskom iskustvu postoji promjena. Nekoliko je načina na koje se iskazuje postojanje u vremenu: prošlost, sadašnjost, budućnost, trajanje. U grčkoj filozofiji odvaja se pojam vremena od konkretnih promjena koje se događaju u njem. Pitagorejci su vrijeme povezivali s prostorom (s rotacijom nebeskih sfera). Elejci su negirali gibanje i vrijeme, što pokazuju Zenonovi paradoksi. Grčki atomisti nisu poricali vrijeme ni gibanje, ali vrijeme nisu svrstavali u prva načela, za razliku od prostora i materije. Heraklit je poricao nepromjenljivost supstancije i kao načelo uveo neprekidnu promjenu. Epikur je vrijeme smatrao slučajnošću slučajnosti. Za Platona je vremenitost privid koji se očituje u promjeni, a vrijeme pokrenuta slika vječnosti. Aristotel vrijeme povezuje s brojem, pri čem mu je vrijeme izraz za gibanje prema onomu prije i onomu poslije. Grčki su filozofi razlikovali još i vrijeme kao kronološko, tj. numeričko, kvantitativno, kao kairotičko ili prikladno, kvalitativno ili metafizičko. Ideja o vremenu kao iluziji prisutna je u grčkoj filozofiji još i prije Platona (sofist Antifon iz V. st. pr. Kr. držao je da vrijeme nije stvarnost nego samo pojam ili mjera), u budističkoj filozofiji, ali i u suvremenoj filozofiji J. E. McTaggarta, koji je iznio stav o nerealnosti vremena i o vremenu kao proizvodu našega uma.

Za razliku od grčkih mislilaca, kršćanski su filozofi i teolozi bili uvjereni da svijet ima početak u vremenu, a vrijeme teče pravocrtno prema svojemu svršetku (eshatološko shvaćanje vremena). Na pitanje što je vrijeme sv. Augustin odgovara da zna kada ga nitko ne pita, a da ne zna kada ga se pita o vremenu, tj. da ne može dati preciznu definiciju vremena. Vrijeme za njega ima svoj početak i ono je jedno od Božjih stvorenja.

I. Kant branio je Newtonovu ideju o postojanju apsolutnoga i relativnoga prostora i vremena. Apsolutno vrijeme (i prostor) bilo bi neovisno o bilo čem i predstavljalo bi mogućnost svakoga gibanja i promjene. Takvo shvaćanje apsolutnoga vremena (i prostora) kritizirali su G. W. Leibniz, G. Berkeley, R. Bošković, E. Mach i dr. Leibniz je vrijeme (i prostor) shvaćao kao odnose (relacije) među stvarima u prostoru i vremenu. Prostor mu je odnos koegzistencija, a vrijeme slijed sukcesija. Za Boškovića su prostor i vrijeme načini (modusi) postojanja stvari i izvan i mimo njih ne može se govoriti o prostoru i vremenu (relacijska teorija prostora i vremena). Ta se teorija najjasnije očituje u teoriji relativnosti, gdje su prostor i vrijeme združeni u novi entitet, prostor–vrijeme. Svojstva vremena (i prostora) tu se mijenjaju s obzirom na klas. shvaćanje, tj. vrijeme se rasteže (dilatacija vremena), a prostor sužava (kontrakcija dužina).

U filozofiji egzistencije, a posebno kod M. Heideggera, vrijeme je temeljni način iskustva smisla bitka, dok je H. Bergson vrijeme shvaćao kao trajanje (durée), ne samo kao fizički medij i mentalni konstrukt nego kao intuiciju u kojoj se stječu prošlost, sadašnjost i budućnost.

6. U ekonomiji, trajanje u duljim ili kraćim razdobljima, ritam u slijedu događaja, i u trenutcima događaja, odluka, rokova, s dugotrajnijim ili kratkotrajnijim posljedicama. Sa stajališta sadašnjega trenutka može biti prošlo, sadašnje i buduće, ali ono sa stajališta ljudskoga djelovanja ima različito značenje. Pojavljuje se i kao povijesno vrijeme, kao razdoblja velikih društveno-političkih i kulturnih promjena, značajnih tehnoloških inovacija i ekonomskog napretka, te kao duži ili kraći ciklusi kolebanja gospodarskih prilika. Za potrebe ekonomske analize definirana su kratka, srednja, duga i sekularna razdoblja, prilagođena različitim procesima, koji zahtijevaju kraće ili dulje vrijeme kako bi iscrpli svoje pokretačke čimbenike. Kalendarska godina također je prilagođena potrebama i procesima koji se u njoj odvijaju. Ona je standardni okvir za poslovne, administrativne, fiskalne, političke i kulturne djelatnosti, kao i za iskaze njihovih rezultata. Za potrebe analize proizvodnih procesa, razlikujemo vrijeme pripreme, vrijeme proizvodnje, vrijeme rada, a sa stajališta izgradnje proizvodnih pogona razlikujemo vrijeme projektiranja, vrijeme ulaganja i izgradnje i vrijeme rada (eksploatacije). Vrijeme prometa obuhvaća nabavu sredstava i materijala za proizvodnju te vrijeme prodaje gotovih proizvoda. Sa stajališta rada vrijeme dijelimo na radno i neradno, a radno opet na radni dan i radni tjedan. U financijskom području također se pojavljuju različita operativna razdoblja. Tako je štednja u načelu odgođena potrošnja, koja dovodi do vremenskog odmaka dobivanja novca od prodaje i izdatka dobivenoga novca za kupnju. Zadržavanje novca ima prednost većeg izbora i pogodnijega vremena za kupnju, što se izražava kao preferencija likvidnosti i usporava novčani optjecaj, a ako se štednja drži u banci, ona može biti oročena uz novčani dobitak na određeno, ugovoreno, vrijeme. Krediti također mogu biti ugovoreni za dulja ili kraća razdoblja između njihova korištenja i otplate. Upotreba vremena može osobito biti složena u spekulativnim poslovima, u kojima se izravno igra na neizvjesnost i rizik budućih zbivanja. Vrlo važno područje primjene vremenske analize područje je potrošnje. Potrošnju obično pratimo po novčanim izdatcima za potrošna dobra, ali između nabave i potrošnje potrošnih dobara može postojati znatan vremenski odmak. U slučaju trajnih potrošnih dobara sama potrošnja može trajati dugo nakon trenutka njihove nabave, jer se troše postupno pružajući kroz dugo vrijeme koristan potrošni učinak. Slično se ponašaju i javna dobra, koja pružaju potrošne usluge velikomu broju potrošača godinama i desetljećima nakon plaćenih troškova izgradnje.

vrijeme. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65498>.