meteorološka postaja, mjesto na kojem se obavljaju redovita motrenja i mjerenja meteoroloških elemenata. Meteorološke postaje razlikuju se prema broju meteoroloških elemenata koji se mjere, prema učestalosti motrenja i mjerenja te prema svrsi mjerenja. Instrumentima su najbolje opskrbljeni meteorološki opservatoriji, a potom sinoptičke meteorološke postaje (ossobito u zračnim lukama). Radi ujednačenja meteoroloških mjerenja i motrenja na cijelome svijetu, osnovana je 1873. Međunarodna meteorološka organizacija (International Meteorological Organization – IMO), koja se polovicom XX. st. pretvorila u Svjetsku meteorološku organizaciju (World Meteorological Organization – WMO). Na Međunarodnome meteorološkom kongresu u Beču 1873. prihvaćena je međunarodna klasifikacija meteoroloških postaja prema opsegu rada u četiri kategorije, no ta je podjela danas daleko šira i obuhvaća: sinoptičke, klimatološke, kišomjerne, zrakoplovno-meteorološke, agrometeorološke, radarske, raketne, pomorske, istraživačke i dr. kategorije.
Sinoptičke meteorološke postaje služe za potrebe prognoze vremena, imaju kvalificirano osoblje te instrumente za kontinuirano bilježenje tlaka, temperature i vlažnosti zraka, vjetra, oborina, trajanja sijanja Sunca te isparavanja, a provode najčešće mjerenja i motrenja svih vremenskih pojava u glavnim sinoptičkim terminima (00, 06, 12 i 18 sati po svjetskom vremenu ili 01, 07, 13 i 19 sati po srednjoeuropskom vremenu). Neke takve postaje obavljaju motrenja svaka tri sata, a neke i svaki sat. Dijele se na prizemne i visinske, prema tomu obavljaju li mjerenja u najdonjem sloju zraka, pri tlu (npr. mjerenje temperature zraka na visini od 2 m nad tlom), ili provode mjerenja viših slojeva atmosfere radiosondama, radarima, lidarima ili pilot-balonima. Visinska mjerenja obavljaju se na ograničenome broju postaja u 00 i 12 sati po svjetskom vremenu i njima se određuje stanje atmosfere (tlak, temperatura i vlažnost zraka te vjetar) najčešće do 30 km visine. Prizemne postaje dijele se na kopnene i pomorske, kopnene na one s osobljem i automatske, a jedne i druge prema opsegu programa rada na glavne i dopunske. Automatske postaje provode mjerenja glavnih meteoroloških elemenata, kontinuirano ih zapisuju na magnetske medije i javljaju sabirnim središtima. Pomorske postaje na kopnu i brodovima provode program sinoptičkih postaja s težištem opažanja stanja mora. Automatske postaje na moru, na usidrenim ili pokretnim plutačama, javljaju ne samo meteorološke već i oceanografske podatke (visinu valova, temperaturu mora, morske struje i dr.).
Meteorološke zrakoplovne postaje služe za zaštitu zračnoga prometa, nalaze se u zračnim lukama, a opskrbljene su i instrumentima za kontinuirano bilježenje vidljivosti i podnice oblaka te javljaju svoje podatke svakih pola sata. Velik broj komercijalnih zrakoplova takođertijekom leta javlja meteorološke podatke i na taj način dopunjuje podatke o stanju viših slojeva atmosfere.
Agrometeorološke postaje prikupljaju podatke za potrebe poljoprivrede te, uz već opisani program sinoptičkih postaja, provode i tzv. fenološka opažanja (početak listanja, cvatnje, opadanja lišća i dr.), a mjere i temperaturu tla.
Posebne meteorološke postaje, dijelom i istraživačkoga značaja, služe za mjerenje sferika (pražnjenja atmosferskog električnoga naboja u oblacima), za radarska mjerenja gibanja oblaka, mjerenja koncentracije ozona, određivanje svojstva Sunčeva i drugih zračenja ili za ispitivanja vrlo visoke atmosfere raketama.
Meteorološki opservatorij su postaje na kojima se obavljaju kompleksna instrumentalna istraživanja procesa u atmosferi i izvodi više vrsta programa meteoroloških opažanja; uz osnovni program mjerenja i opažanja provode se i specijalna mjerenja zračenja, sastojaka zraka i dr.
Glavna razlika među sinoptičkim i klimatološkim, odn. kišomjernim meteorološkim postajama jest to što u prvima rade školovani profesionalni meteorolozi različitih profila, a motritelji na klimatološkim postajama ljudi su različitih zanimanja koji imaju volje i strpljenja za taj posao.
