Planckova konstanta

Planckova konstanta [plaŋk~] (znak h), prirodna konstanta s pomoću koje je Max Planck 1900. postavio jednadžbu za zračenje crnoga tijela. Planck ju je nazvao kvantom djelovanja (numerička vrijednost h = 6,626 070 040 ∙ 10–34 J s). Ona se pojavljuje u zakonima u vezi s atomima i subatomskim česticama, a označuje granicu između klasičnog opisa fizikalnih pojava i kvantnih zakonitosti (→ klasična fizika; kvantna fizika; kvantna mehanika). S pomoću Planckove konstante Albert Einstein uveo je 1905. kvant svjetlosti, foton, koji za frekvenciju ν nosi energiju E = .

Slično je Niels Bohr 1913. s pomoću te konstante postavio svoj model atoma, u kojem su dopuštene samo one elektronske »staze« (energijske razine) za koje je kutna količina gibanja (spin) cjelobrojni višekratnik od h/2π, a prijelazom iz početne (p) u konačnu (k) »stazu« emitira se elektromagnetsko zračenje frekvencije

v = Ep − Ek/h .

Planckova konstanta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48573>.