Vinkovci, grad 22 km jugozapadno od Vukovara, 29 km sjeverno od Županje i 40 km južno od Osijeka, istočna Slavonija; 28 111 st. (2021). Leži na obali rijeke Bosut, u nizinskom području (90 m apsolutne visine). U staroj gradskoj jezgri (XVIII. st.) barokna župna crkva sv. Ivana Nepomuka (1777) i pravoslavni hram Silaska Svetog Duha (1793) te niz kasnobaroknih zgrada. Gimnazija (osnovana 1779). Gradska knjižnica i čitaonica (osnovana 1875); Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (osnovano 1917); Gradski muzej (osnovan 1946; arheološka, prirodoslovna, povijesna, etnografska zbirka); folklorna manifestacija Vinkovačke jeseni (od 1966). Drvna, kožarska, tekstilna, metalna, prehrambena industrija; proizvodnja građevnoga materijala; centar za oplemenjivanje bilja. Vinkovci su glavno željezničko čvorište istočne Hrvatske; ondje se spajaju posavska i podravska pruga te pruge koje iz BiH vode prema Madžarskoj. Rodno su mjesto bana J. Šokčevića, autora glazbe hrvatske himne J. Runjanina, kemičara i farmaceuta J. Domca, arheologâ J. Brunšmida i V. Hoffillera, književnikâ J. i I. Kozarca, J. Ivakića, V. Kovačića, V. Reinhofera, povjesničara F. Šišića, numizmatičara B. Horvata, književnika i publicista V. Lunačeka, književnoga kritičara J. Bognera, slikarâ S. Šumanovića i S. Kopača, slikara i grafičara A. Kinerta, kipara i slikara V. Radauša, filmskoga redatelja R. Sremca, redatelja i spikera I. Hetricha, glumca I. Ficija i dr.
Velik broj arheoloških nalaza potvrđuje da su se na širem prostoru Vinkovaca usporedno pojavljivale ili smjenjivale različite kulture, među kojima su osobito mnogobrojni nalazi starčevačke (Tržnica, Ervenica, Pjeskana), sopotske (Ervenica, Pjeskana, bivša Brodska imovna općina), badenske (Dirov brijeg, sjecište željezničke pruge i potoka Barica), vučedolske (Tržnica, hotel Slavonija, Narodni magazin, Ervenica, Krnjaš), vinkovačke (dva kulturna sloja na humku Tržnice), vatinske (Krnjaš) te daljske kulture (Tržnica). U starije željezno doba taj su prostor naselili Iliri, a nalazi keltskoga novca iz mlađega željeznog doba potvrđuju prisutnost keltsko-latenske kulture (Ervenica, Tržnica, Krnjaš, ciglana Dilj, Novo Selo). U I. st. pr. Kr. područje je došlo pod vlast Rimskog Carstva i bilo je dio rimske provincije Panonije, a nakon njezine podjele u II. st. ušlo je u sastav Druge odnosno Sirmijske Panonije. U doba rimske vladavine bilo je utemeljeno veće gradsko naselje (Cibale), koje je od II. st. bilo municipij, a za cara Karakale (211–217) dobilo je status kolonije (Colonia Aurelia Cibalae). Zahvaljujući položaju na magistrali koja je povezivala zapadni i istočni dio Carstva, postalo je važnim uporištem na području rimskoga limesa. Cibale su bile i istaknuto ranokršćansko središte. Već u III. st. imale su svog biskupa, Euzebija, 304., u progonima za careva Dioklecijana i Maksimilijana, bio je spaljen cibalski »prvak lektora« Polion, a od materijalnih ostataka ističu se oni ranokršćanskoga kompleksa iz IV./V. st. na lokalitetu Kamenica. U Cibalama su rođeni rimski carevi, Valentinijan I. i Flavije Valent. Grad su 441. osvojili Huni, nakon čega se do 566. smjenjivala vlast Gepida (od kojih potječe najviše arheoloških tragova iz doba seobe naroda), Ostrogota, Langobarda i Bizanta. U drugoj polovici VI. st. na to su se područje doselili Avari i Slaveni, potom su ga zauzeli Franci (796) te kratkotrajno Bugari u IX. st., a od sredine X. st. područje današnjih Vinkovaca najvjerojatnije je bilo pod vlašću Mađara. Izostanak arheoloških tragova iz IX. i X. st. sugerira da se ranije naselje kraj cibalskih ruševina ugasilo, a novo se nije oblikovalo sve do XI. st. Tada se počinje naseljavati središnje područje današnjih Vinkovaca, a novo se naselje pojavilo na lokalitetu Meraja. Ondje je oko 1100. podignuta i jednobrodna ranoromanička crkva (kraj nje je, vjerojatno početkom XIV. st., izgrađena prostranija gotička crkva). Bila je posvećena sv. Iliji, pa se tako nazivalo i naselje koje se kraj nje razvilo (mađarski Zenthelye odnosno Szentillye). Ono je bilo u posjedu plemićkoga roda Szente-Mágocs, isprva obitelji Baćinski (Liskovački) pa u XV. st. obitelji Ašlanski, potom je dijelom pripadalo Talovcima i obitelji Bánffy Gorjanski te naposlijetku vlastelinu Vidu Serlythu/Serlyghu. U listini Bosanskoga kaptola iz 1491. prvi je poznati spomen Vinkovaca (Vykocz) kao jednoga od posjeda naselja Svetog Ilije. Ono se na kraju XV. st. spominje kao trgovište (oppidum Zenthille), a na početku XVI. kao distrikt (districtus Zenth Ilye cum pertinetiiis), što svjedoči da je bilo središte vlastelinskoga sklopa od više sela. Vinkovački kraj dolazi pod vlast Osmanlija između 1526. i 1536. Naselje sa župnom crkvom prema svem sudeći bilo je opustošeno i napušteno jer se 1560-ih u defteru Srijemskoga sandžaka navodi selo Vinkovci u posjedu kojega je i obradiva zemlja napuštenoga sela Ilinci (što je prvi spomen naselja Svetog Ilije u hrvatskom izričaju). Selo Vinkovci pripadalo je nahiji Ivankovo, koja je pak bila u kadiluku Nijemci pa u XVII. st. u kadiluku Vukovar u okviru Srijemskoga sandžaka. U selu je za osmanske vladavine živjelo pretežno kršćansko stanovništvo. Vinkovci su oslobođeni najvjerojatnije nakon protjerivanja Osmanlija iz Osijeka 1687. odnosno konačno nakon sklapanja Karlovačkoga mira 1699., te s okolnim područjem 1702. ulaze u sastav novoutemeljene Posavske krajine. Već 1708., u popisu franjevačkih župa, spominje se i vinkovačka župa s obnovljenom crkvom sv. Ilije. Župom su isprva upravljali franjevci iz Šarengrada, do 1780. je u sastavu Pečuške, potom Bosansko-srijemske biskupije sa sjedištem u Đakovu (Đakovačko-osječka nadbiskupija). Današnja župna crkva izgrađena je 1777 (posvećena sv. Ivanu Nepomuku, od 1972. sv. Euzebiju i Polionu), pa je stara crkva neko vrijeme bila vojno skladište (danas povremeno služi u muzejsko-galerijske svrhe). Nakon što je 1753. Brodu dodijeljen status vojnoga komuniteta, Vinkovci postaju sjedište Brodske graničarske pukovnije. I Vinkovci su za vladavine Marije Terezije dobili status vojnoga komuniteta (1766), što je, iako je dio njegova stanovništva ostao pod ingerencijom vojnih vlasti, podrazumijevalo određene pravne i gospodarske povlastice, ali su taj status već 1787. izgubili. Ipak, struktura se stanovništva od polovice XVIII., a osobito u XIX. st., mijenja te raste broj obrtnika i trgovaca. Vojne su vlasti izgradile niz upravnih i drugih zgrada, već 1710. započele su uređivati gradski trg, a od polovice XVIII. st. drvene se kuće zamjenjuju građevinama od opeke u stilu vojnograničarske barokne arhitekture te je 1775. izgrađena zgrada sjedišta pukovnije (Gradski muzej od 1950), a 1777–80. i župni dvor. Privremena bolnica otvorena je 1731 (izgradnja namjenske jednokatne bolničke zgrade završena je 1856), oko 1762. započela je djelovati osnovna škola, a vjerojatno 1780. i gimnazija (nova gimnazijska zgrada izgrađena je 1879). Brži razvoj Vinkovaca započeo je u drugoj polovici XIX. st. izgradnjom željezničkih pruga i ukidanjem Vojne krajine (1881). Vinkovci 1873. postaju sjedište Brodske okružne oblasti, a nakon njezina ukidanja 1875. sjedište kotara. Od 1886. do sloma Austro-Ugarske Monarhije pripadali su Srijemskoj županiji. Kao sjedište Brodske imovne općine, koja je gospodarila šumskim fondom na području današnjih Vinkovaca, Slavonskoga Broda i Županje (ukinuta 1942), bili su i šumarsko središte toga dijela Slavonije, 1878. spojeni su na željezničku prugu koja je Brod na Savi povezivala s Budimpeštom, čime su stvoreni uvjeti za trgovinu s Bosnom, željeznicom su 1886. povezani i s Gunjom, 1901. sa Županjom i 1910. s Osijekom. Uz sitni obrt, razvijaju se manufakture i industrijska postrojenja (kožare, paromlini, pekare, pivovare, pilane, ciglane) te trgovina. Osnivaju se i novčarske ustanove, npr. Vinkovačka štedionica (1876), Prva vinkovačka vjeresijska zadruga (1893), Vinkovačka eskomptna banka (1895). Razvija se i kulturni život: 1875. otvorena je Vinkovačka čitaonica, koja je 1900. preimenovana u Hrvatsku čitaonicu, a 1876. diletantsko kazalište (održalo se do 1912). Gospodarski razvoj pratio je i demografski rast (4493 st. 1857; 7315 st. 1880; 10 455 st. 1910). U Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji Vinkovci su sjedište kotara u Srijemskoj oblasti (1922–29), u Drinskoj pa u Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41); proglašeni su gradom 1920. Utemeljeni su novi pogoni i tvornice: pilana Slavia (1919), tvornica za proizvodnju i trgovinu kožarskom robom Braća Marton (1922), Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn (1922; Državna tvornica opeke i crijepa Dilj Vinkovci od 1946., danas Dilj d. o. o.), Ferolim za proizvodnju limene i željezne robe (1923; od 1963. kao pogon zagrebačkoga Dalekovoda, od 2005. Unidal, od 2018. Unior), za gospodarske konjunkture 1920-ih kratko je djelovala tvornica automobila Zora (otvorena 1921), a nakon Velike gospodarske krize tvornica vate Viteks (1935). Za NDH Vinkovci su dio Velike župe Vuke. Kao važno željezničko čvorište bili su 1944–45. višekratno izloženi angloameričkim, sovjetskim te bombardiranjima partizanskoga zrakoplovstva, najteže 17. X. 1944. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ulaze u Vinkovce 13. IV. 1945. Vinkovci su bili u sastavu okruga Slavonski Brod do 1949. pa oblasti Osijek do 1951. Od 1951. sjedište su istoimenoga kotara (koji je 1955. bio znatno uvećan spajanjem s bivšim kotarevima Županja i Vukovar) pa od 1963. središte istoimene općine. Na temeljima mahom nacionaliziranih poduzeća i pogona, intenzivira se industrijalizacija. Razvijaju se napose kožarsko-prerađivačka i tekstilna industrija (1945. osniva se Kvalitet, tvornica cipela; 1945. spajanjem Ženske odjevne zadruge i Gradskoga krojačkog poduzeća nastaje nova tvornica konfekcije; 1947. utemeljeno je poduzeće Proleter, tvornica vunene robe, preimenovana 1969. u Vintex), potom građevinska (osim Dilja, otvara se 1953. poduzeće Graditelj), drvna (1956. Drvna industrija Slavonski hrast, od 1961. pod imenom Spačva) te poljoprivredna industrija (1962. Poljoprivredno-industrijski kombinat Vinkovci, od 2019. PIK Vinkovci plus). Za Domovinskoga rata Vinkovci su dio istočnoslavonskoga bojišta. Već je u travnju 1991. zbog barikada u okolnim selima sa srpskom većinom bio na neko vrijeme prekinut cestovni promet prema Osijeku i Vukovaru. U topničkim i zračnim napadima JNA u jesen 1991. oštećen je velik broj građevina u povijesnom urbanom središtu, dok su župni dvor i knjižnica u potpunosti spaljeni (dvor i crkva obnovljeni su 1994–98., dok je nova zgrada knjižnice podignuta 2023). Od 1992. Vinkovci su u sastavu Vukovarsko-srijemske županije, te su do 1997. bili njezino sjedište. Od najvećim dijelom devastirane industrije življe posluju poduzeća PIK Vinkovci plus, Spačva i Dilj. Broj stanovnika, koji je tijekom XX. st. neprestano rastao (17 219 st. 1948; 29 106 st. 1971; 35 347 st. 1991), u samostalnoj RH je u padu (33 239 st. 2001).
