Sjedinjene Američke Države

ilustracija
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40ilustracija41ilustracija42ilustracija43ilustracija44ilustracija45ilustracija46ilustracija47ilustracija48ilustracija49ilustracija50ilustracija51ilustracija52ilustracija53ilustracija54

Sjedinjene Američke Države (akronim SAD; United States of America, akronim USA), država u Sjevernoj Americi; obuhvaća 9 371 219 km² uključujući unutrašnje vode (223 799 km²), ali bez dijela Velikih jezera koji leži unutar granica SAD-a (155 295 km²). Sastoji se od 50 saveznih država i 1 saveznog distrikta (Columbia). Osim glavnog dijela, koji leži između Kanade (ukupna duljina granice 8893 km) na sjeveru, Atlantskog oceana na istoku, Meksičkoga zaljeva i Meksika (3152 km) na jugu te Tihog oceana na zapadu, SAD obuhvaća Alasku na sjeverozapadu Sjeverne Amerike i Havajsko otočje (savezna država Hawaii) u Tihom oceanu. Po veličini teritorija SAD je četvrta država na svijetu.

Prirodna obilježja

U reljefu SAD-a izdvaja se planinski prostor na zapadu i pretežito nizinsko područje na istoku; granica između njih pruža se približno duž meridijana od 100° W. Najmlađi je geomorfološki element u SAD-u atlantsko primorje; građeno je od tercijarnih i kvartarnih sedimenata. Njegov sjeverni dio razveden je duboko uvučenim zaljevima, od kojih su najvažniji Delaware i Chesapeake. Prema zapadu srednje atlantsko primorje prelazi preko blago nagnutoga predgorja (Piedmont) u gorje Appalachian Mountains (2037 m), koje je građeno od prekambrijskih stijena i nabrano u paleozoiku. Na prijelazu Piedmonta u primorsku ravnicu Atlantskog oceana stvorile su rijeke niz brzaca i slapova (linija slapova, Falls Line), koji imaju veliku važnost za dobivanje električne energije. Od Velikih jezera na sjeveru do Meksičkoga zaljeva na jugu pruža se Središnja nizina (Interior Lowland ili Central Lowland ili Great Central Plain), kojom protječe rijeka Mississippi. Građena je uglavnom od paleozojskih naslaga. Preko Velikih nizina (visoki ravnjak zapadno od Mississippija) prostrana Središnja nizina uzdiže se prema planinama na zapadu. Planinski zapadni dio SAD-a sastoji se od Stjenjaka ili Rocky Mountainsa na istoku i Pacifičkih Kordiljera (najviši vrh Denali, prije Mount McKinley, 6190 m, u Aljaskom gorju; Primorsko gorje ili Coast Ranges; Kaskadno gorje ili Cascade Range, Sierra Nevada) na zapadu; između njih je pojas aridnih unutrašnjih zavala i ravnjaka (Veliki bazen/Great Basin ili Velika zavala s Velikim slanim jezerom, Kolumbijski ravnjak i dr.). Stjenjak se pruža od Aljaske na sjeveru do rijeke Rio Grande (španjolski Río Bravo) na jugu; građen je od paleozojske kristalične jezgre pokrivene mezozojskim naslagama, koje su se u tercijaru snažno nabrale; orogeneza traje i danas. Prema sjeveru, do rijeke Yukon, postupno se snizuje. Za postanak sjevernog dijela Stjenjaka veliku su važnost imali rasjedi (→ kordiljeri sjeverne amerike), s kojima je u vezi i vulkanska aktivnost (vrući izvori i gejziri u dolini rijeke Yellowstone).

SAD se ističe velikim klimatskim regionalnim razlikama. U nižem istočnom dijelu, koji je otvoren utjecaju hladnih zračnih masa s Arktika i toplih, vlažnih zračnih masa iz Meksičkoga zaljeva, izmjenjuju se hladni sjeverni vjetrovi (norther i blizzard) s vrućim južnim vjetrovima.

U sjevernom atlantskom primorju, zbog hladne vode (Labradorska struja) koja ondje protječe sa sjevera između kopna i tople Golfske struje (Cold Wall: hladni zid), klima je kontinentalna. Posebno je izražena kontinentalnost u Središnjoj nizini (osobito u njezinu prerijskom dijelu) i na unutrašnjim planinskim ravnjacima i zavalama, gdje je dnevno i godišnje kolebanje temperature znatno. U planinskom pojasu na zapadu klima je planinska, u primorju Tihog oceana oceanska, oko Meksičkoga zaljeva suptropska. Područja u zaleđu Sierra Nevade imaju pustinjsku klimu (pustinja Mojave, Death Valley). Količina oborina smanjuje se od istoka i jugoistoka prema zapadu; u primorju Atlantskog oceana i Meksičkoga zaljeva padne godišnje 1000 do 1500 mm oborina, na istočnom podnožju Stjenjaka 300 mm (u Velikoj zavali oborina ima manje od 250 mm), na Stjenjaku 500 do 1000 mm, na unutrašnjim planinskim ravnjacima i zavalama 100 do 400 mm, a u Primorskom gorju, osobito na oceanskoj strani, 2000 do 3000 mm (utjecaj zapadnih vlažnih vjetrova s Tihog oceana).

Vrlo razgranata riječna mreža SAD-a pripada slijevu Atlantskog oceana, Meksičkoga zaljeva i Tihog oceana. U Atlantski ocean ulijevaju se rijeke Connecticut, Hudson, Delaware, Potomac, Savannah i dr., koje teku s jugoistočnih pristranaka Appalachiansa; za plovidbu je osobito važna rijeka Saint Lawrence. U Meksički zaljev utječe rijeka Mississippi, koja je s pritokom Missouri duga 5970 km. Osim Mississippija, koji odvodnjava više od polovice teritorija SAD-a, u Meksički zaljev utječu i rijeke Alabama i Tombigbee, Brazos, Colorado, Rio Grande i dr. Slijevu Tihog oceana pripadaju Columbia, Colorado, Yukon (Alaska) i dr. Velika jezera (Superior, Michigan, Huron, Erie i Ontario), koja površinom od 155 295 km² pripadaju SAD-u, veže s Atlantskim oceanom rijeka Saint Lawrence (Saint Lawrence Seaway). Endoreični tokovi na području Velike zavale ulijevaju se u jezera, od kojih je najveće Veliko slano jezero (Great Salt Lake). Plovnost rijeka (Hudson, Saint Lawrence, Connecticut, Susquehanna, Potomac, James, Mississippi, Savannah, Ohio i dr.) olakšavala je prva prodiranja u unutrašnjost kontinenta. SAD ima 40 749 km plovnih rijeka i kanala. Riječna i jezerska plovidba odvijaju se uglavnom u istočnom dijelu zemlje. Najveći hidroenergetski potencijal imaju pacifičke rijeke, osobito u porječju Columbije. Za iskorištavanje hidroenergije i za umjetno natapanje podignute su na mnogim rijekama brane; površina umjetno natapanog obradiva zemljišta (pretežno u zapadnim saveznim državama) iznosi 22,4 milijuna hektara (2003). SAD iskorištava samo manji dio raspoloživoga hidroenergetskog potencijala; u ukupnoj proizvodnji električne energije hidroenergija sudjeluje sa 7,1% (2009). U novije doba obavljaju se zahvati u vezi sa sanacijom zagađenih rijeka (osobito na sjeveroistoku i jugozapadu zemlje).

Sjeverni krajevi SAD-a jugoistočno od jezera Winnipeg i južno od jezera Michigan i Erie pokriveni su šumama četinjača, a srednji i južni dio Appalachiansa šumama listača. U Središnjoj nizini razvile su se prerije visokih trava, koje prema zapadu prelaze u prerije niskih trava, a prema jugozapadu u polupustinjske stepe i polupustinje; prava pustinja Mojave s Dolinom smrti (Death Valley) nalazi se u južnoj Californiji. Stjenjak je obrastao šumama četinjača, unutrašnji ravnjaci i zavale stepskom i polupustinjskom vegetacijom, a Primorsko gorje (Coast Range) bujnim šumama četinjača (sekvoja). Na krajnjem sjeveru Alaske razvila se tundra, a oko Meksičkoga zaljeva i na Floridi suptropska vegetacija.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2010. god. SAD je imao 308 745 538 st., a prema procjeni za 2012. god. 313 914 040 st. ili 33,5 st./km². Velikom gustoćom naseljenosti izdvaja se sjeveroistok SAD-a, koji se ubraja među područja s najvećom koncentracijom stanovništva na Zemlji (savezna država New Jersey, 438,1 st./km²; Rhode Island, 332,2 st./km²). Izuzev Californije (92,6 st./km²), gustoća naseljenosti snizuje se od istoka prema zapadu. Najslabije su naseljeni planinski krajevi Stjenjaka (Montana, 2,6 st./km²) i područja unutrašnjih kotlina i ravnjaka (Wyoming, 2,3 st./km²). Prema prvom službenom popisu stanovništva SAD je 1790. imao 3 929 214 st.; iste su godine među doseljenicima bili 89,1% Englezi, 5,6% Nijemci, 2,5% Nizozemci, 1,9% Irci i 0,6% Francuzi. Anglosaska kolonizacija, koja tvori jezgru američkog naroda, bila je ograničena potkraj XVII. i u XVIII. st. na atlantsko primorje (Nova Engleska). U daljnjem naseljavanju državnog područja izdvaja se nekoliko useljeničkih valova (→ amerika, Amerika Sjeverna, Stanovništvo). Izgradnjom prometnica (1869. željeznička je pruga doprla do pacifičke obale), koje slijede smjer useljeničkih gibanja (okomit na smjer pružanja prirodnih zapreka), bila je ubrzana kolonizacija prostranih središnjih i zapadnih krajeva. Potomci europskih doseljenika (bijelci; bez Hispanoamerikanaca) čine 63,7% stanovništva (2010); na crnce (potomci prisilno dovođenih crnaca potkraj XVII. i u XVIII. st.) otpada 12,6%, na Azijce 4,9% (Kinezi, Filipinci, Indijci, Vijetnamci i dr.), a na Indijance i Eskime 0,9% stanovništva; Hispanoamerikanci (bilo koje rase; podrijetlom iz Meksika, Portorika i dr.) čine 16,3% stanovništva. Godine 1900. u 17 južnih saveznih država, uključujući District of Columbia, živjelo je 89,7% crnačkoga stanovništva (1970. god. 53%). Indijanaci žive uglavnom u zapadnom dijelu SAD-a, najviše u Californiji (362 801 pripadnik, 2010), Oklahomi (321 687) i Arizoni (296 529). Najbrojniji su Indijanci Navajo (286 731 pripadnik, 2010), Cherokee (284 247), Ojibwa (Chippeva; 112 757), Sioux (112 176), Choctaw (103 910) i Apaši (63 193). Iako na saveznoj razini nije proglašen službenim, engleski je jezik najrašireniji i de facto službeni (nacionalni); uz engleski u Louisiani je raširen i francuski, u Hawaiima havajski, a u New Mexicu španjolski. Stanovnici su pretežito kršćani (83,3%, 2005), a ima i židova (1,9%), muslimana (1,6%), budista (0,9%), hinduista (0,4%) i dr. Među kršćanima je najviše katolika (25,9%, 2001), baptista (17,2%; jugoistok SAD-a izuzev Floridu), metodista (7,2%) i luterana (4,9%). Godine 1900. SAD je imao 76 212 168 st., 1920. god. 106 021 537 st., 1970. god. 203 302 031 st., a 2000. god. 281 421 906 st. Brz porast stanovništva rezultat je prirodnoga priraštaja i velikog useljivanja. U razdoblju 1820–2005. u SAD se uselilo ukupno 70,8 milijuna ljudi (37,8 mil. 1820–1930); do 1976. uselilo se oko 7,0 milijuna Nijemaca, 5,3 milijuna Talijana, 4,9 milijuna Britanaca, 4,7 milijuna Iraca, 4,2 milijuna ljudi iz bivše Austro-Ugarske, 4,0 milijuna Kanađana, 3,4 milijuna Rusa, 2,0 milijuna Meksikanaca. Znatan je i broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka (434 425 st., 2009), najviše u saveznim državama Srednjeg zapada (Midwest; oko 40%). Najbrojnije su kolonije Hrvata u Pittsburghu, Clevelandu, Chicagu, Detroitu, San Franciscu, San Pedru, San Diegu. U novije doba najjače je useljivanje Hispanoamerikanaca (uglavnom iz Meksika), i to u područje zapadnog i južnog SAD-a, gdje živi oko 77% od ukupno 50 milijuna Hispanoamerikanaca u SAD-u (California, Texas, Florida), te u saveznu državnu New York (3,4 milijuna pripadnika). Osim Meksikanaca (13,3% svih useljenika 2010), u većem broju doseljavaju državljani Kine (6,8%), Filipina (5,6%), Dominikanske Republike (5,2%), Kube, Vijetnama i dr. Za popisa 2000. god. 15,2% Amerikanaca izjasnilo se da su njemačkog podrijetla, 10,8% irskog, 8,8% afroameričkog, 8,7% engleskog, 7,2% američkog, 6,5% meksičkog, 5,6% talijanskog i dr. U međupopisnom razdoblju 1990–2000. stanovništvo je raslo po prosječnoj godišnjoj stopi od 1,3% (13‰), a 2000–10. po stopi od 1,0% (9,7‰). Na stopu prosječnoga godišnjeg porasta broja stanovnika utjecao je više prirodni priraštaj nego useljavanje u razdoblju 2000–09. Broj stanovnika zbog prirodnog priraštaja porastao je za 15,9 milijuna, a zbog pozitivne migracijske bilance (razlika broja useljenih i iseljenih stanovnika) za 8,9 milijuna. Stopa nataliteta iznosi 12,9‰, mortaliteta 7,9‰, a prirodni priraštaj 5,0‰ (2011); smrtnost dojenčadi iznosi 6,1‰ (2011). U dobi je do 14 godina života 19,8% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,2%, a od 65 i više godina 13,0% stanovništva (2010). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. iznosi 81,1 godina, a za muškarce 76,3 godine. Najveći porast broja stanovnika (1,3%, 2010–11) imaju države na zapadu i jugu SAD-a, i to zbog većega prirodnog priraštaja (jug SAD-a) i useljavanja (zapad SAD-a), a najmanji države na sjeveru središnjega dijela (Srednji zapad ili Midwest, 0,3%, 2010–11). U unutrašnjim migracijama stanovništvo gube sjeveroistočne države (New York) te California, a dobivaju južne države (Florida, Texas, Arizona). Ekonomski je aktivno 153 889 000 st. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 1,4%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 15,6%, u uslužnim djelatnostima 74,1%, a nezaposleno je 8,9% radne snage. Među mnogim sveučilištima najznačajnija su i najpoznatija Harvard University (Cambridge, Boston), Massachusetts Institute of Technology (Cambridge, Boston), Yale University (New Haven), Stanford University (Palo Alto), California Institute of Technology (Pasadena), University of California (Berkeley, Los Angeles), Princeton University (Princeton), University of Chicago (Chicago), Columbia University (New York), Johns Hopkins University (Baltimore), Cornell University (Ithaca), New York University (New York) i University of Pittsburgh (Pittsburgh). U gradovima živi 82,4% stanovništva (2011). Glavni je grad Washington (601 723 st., 2010). SAD ima 289 gradova s više od 100 000 st. (2010), od čega je 9 gradova s više od milijun stanovnika. Najveći je grad New York s 8 175 133 st., a slijede Los Angeles s 3 792 621 st., Chicago s 2 695 598 st., Houston s 2 099 451 st., Philadelphia s 1 526 006 st., Phoenix s 1 445 632 st., San Antonio s 1 327 407 st., San Diego s 1 307 402 st. i Dallas s 1 197 816 st.

U SAD-u je jako izražena metropolitanizacija; od 51 metropolitanskoga područja s više od milijun stanovnika najveća su New York–Northern New Jersey–Long Island (18,9 milijuna stanovnika, 2010), Los Angeles–Long Beach–Santa Ana (12,8 milijuna stanovnika), Chicago–Joliet–Naperville (9,5 milijuna stanovnika), Dallas–Fort Worth–Arlington (6,4 milijuna stanovnika), Philadelphia–Camden–Wilmington (6,0 milijuna stanovnika), Houston–Sugar Land–Baytown (5,9 milijuna stanovnika), Washington–Arlington–Alexandria (5,6 milijuna stanovnika), Miami–Fort Lauderdale–Pompano Beach (5,6 milijuna stanovnika) i Atlanta–Sandy Springs–Marietta (5,3 milijuna stanovnika).

Gospodarstvo

Početkom XX. st. SAD je izrastao u svjetski značajnu gospodarsku silu, a gospodarsku prevlast učvrstio nakon II. svjetskog rata. Vrijednost američkoga BDP-a rasla je s 91,2 milijarde USD (1930) na 293,8 milijarda USD (1950), 1038,5 milijarda USD (1970), 5803,1 milijardu USD (1990) te 9817 milijarda USD (2000). U svjetskom BDP-u ostvarenom u drugoj polovici XX. st. udjel SAD-a bio je neznatno manji od udjela EEZ-a i iznosio je 25,9% (1960), 23% (1970) i 21,5% (1980). Godine 2005. udjel SAD-a u svjetskom BDP-u bio je 28%. Američke izravne investicije u svijetu porasle su s 11,8 milijarda USD (1950) na 227,3 milijarde USD (1981). Posebno je u zapadnoeuropskim zemljama SAD povećao izravne investicije s 14% od ukupnih investicija (1950; oko 1,7 milijarda USD) na 44% od ukupnih investicija (1981; oko 101,3 milijarde USD). Wall Street kao popularni naziv za Newyoršku burzu i druge financijske institucije u toj ulici, postao je simbol gospodarske i financijske moći SAD-a.

Potkraj XX. st. SAD je imao najveće udjele u svjetskom izvozu proizvoda visoke tehnologije; 1989. bio je vodeći u svjetskom izvozu proizvoda zrakoplovne industrije (45,8%), izvozu preciznih alata i znanstvene opreme (25,2%) te računala (24%); drugi u svijetu bio je po izvozu mikroelektroničkih proizvoda (21,9%) i organskih kemikalija (15,5%), a treći u svijetu po izvozu medicinskih i bioloških sredstava (12,2%), alatnih strojeva i robotike (12,1%) te telekomunikacijske opreme (8,8%).

Utjecaj SAD-a značajan je i u mnogim međunarodnim ekonomskim, financijskim i dr. organizacijama; 2002. zadržao je najviše glasačkih prava u MMF-u (17,1%) i Svjetskoj banci (16,4%). SAD je pojedinačno vodeći u financiranju rada UN-a s 340 milijuna USD (2003; Japan osigurava 300 milijuna USD, a EU 585 milijuna USD). U svjetskim obrambenim i vojnim troškovima 2005. SAD je bio vodeći s udjelom od 48% (slijede Velika Britanija i Francuska s 5%); 2004. vojni proračun iznosio je oko 380 milijarda USD, a 2005. oko 478 milijarda USD.

Američko globalno gospodarsko značenje održalo se i početkom XXI. st. (od 500 vodećih svjetskih kompanija, 170 ih ima sjedište u SAD-u). Vodeće su kompanije u svijetu po ukupnom prometu (2005) američki Exxon Mobil (328,2 milijarde USD) i Wal-Mart (312,4 milijarde USD); od petoga su do sedmoga mjesta General Motors (192,6 milijarda USD), Chevron (184,9 milijarda USD) i Ford Motor (178,1 milijarda USD), a deseto mjesto u svijetu imao je ConocoPhillips (162,4 milijarde USD). Maloprodajni lanac Wal-Mart ima više od 5000 trgovina širom svijeta s približno 1,6 milijuna zaposlenih (restorani McDonald’s imaju oko 400 000 zaposlenih). Sedam američkih kompanija bilo je 2005. među prvih deset u svijetu prema ostvarenom profitu: Exxon Mobil (36,1 milijarda USD), Citigroup (24,6 milijarda USD), Bank of America (16,4 milijarde USD), General Electric (16,3 milijarde USD), Chevron (14,1 milijarda USD), ConocoPhillips (13,6 milijarda USD) i Microsoft (13 milijarda USD).

Industrija se zasniva na vađenju nafte i plina, proizvodnji naftnih derivata, čelika, motornih vozila, alatnih strojeva, zrakoplova, kemikalija, hrane, tekstila, odjeće, namještaja, građevnoga materijala, električne, elektroničke i dr. opreme. SAD je među vodećima u svijetu u rudarstvu, posebno u proizvodnji bakra, željezne rude, ugljena, molibdena, zlata, cinka, srebra, olova, žive, sumpora, barita, dijamanata, kaolina, soli, gipsa, fosfata i dr. U poljoprivredi je SAD među svjetski vodećima u proizvodnji pšenice, ječma, kukuruza, soje, uljarica, pamuka, voća i povrća, duhana, krmiva, drva i dr., te u uzgoju svinja, konja, peradi itd. Među prvima je u proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa, kože, meda, ulovu ribe i dr.

Američka filmska i tzv. zabavna industrija također su među prvima u svijetu; 2003. kompanija Walt Disney bila je na 60. mjestu u SAD-u s prometom od 27 milijarda USD; deset najgledanijih igranih filmova ostvarilo je prihod od 2,36 milijarda USD (najviše filmovi Titanik sa 600,7 milijuna USD i Zvjezdani ratovi s 460,9 milijuna USD); vrijednost prodaje glazbenih kompaktnih diskova (2003) bila je 11,2 milijarde USD, itd. Raširenost tzv. kulturnih proizvoda iz SAD-a (uz globalni utjecaj američkih masovnih medija) ponegdje se ocjenjuje i kao kulturni imperijalizam (2005. UNESCO je prihvatio Konvenciju o zaštiti i promicanju različitosti u kulturnom izražavanju, uz protivljenje SAD-a i Izraela).

God. 2005. SAD je bio vodeći potrošač nafte s 24,6% svjetske potrošnje (944,6 milijuna tona); u proizvodnji nafte na trećem je mjestu (iza Rusije i Saudijske Arabije) sa 7,9% svjetske proizvodnje (310,2 milijuna tona); po zalihama nafte jedanaesti je u svijetu s 2,4% svjetskih zaliha (29,3 milijarde barela). Prvi je u svijetu (2005) i po potrošnji plina (23% svjetske potrošnje), drugi (iza Rusije) po njegovoj proizvodnji (19% svjetske proizvodnje), a po zalihama prirodnoga plina na šestom je mjestu (3% svjetskih zaliha). SAD je 2005. bio drugi (iza Kine) u svjetskoj proizvodnji ugljena (19,9%) i njegovoj potrošnji (19,6%). Početkom 2000-ih u proizvodnji električne energije u SAD-u nuklearne elektrane sudjeluju s približno 20% (SAD u pogonu ima oko 100 nuklearnih reaktora; u svijetu ih je ukupno oko 430). God. 2005. SAD je bio vodeći u svjetskoj potrošnji energije s udjelom od 22%. Početkom 2000-ih ispušta oko 24% od ukupnih štetnih plinova u svijetu (SAD odbija tzv. Protokol iz Kyota iz 1997. o smanjenju štetnih plinova u atmosferi).

Po ukupnoj radnoj snazi SAD je četvrti u svijetu (iza Kine, Indije i EU-a), sa 151,4 milijuna radno sposobnih stanovnika. Unatoč povremenim razdobljima recesije i stagnacije te iznimnom useljavanju, stopa nezaposlenosti relativno je malena i iznosi 4,8% (2006). Početkom 2000-ih siromašno je oko 12% stanovništva (oko 36 milijuna stanovnika 2003).

God. 2004. u ukupnom svjetskom izvozu SAD je sudjelovao s 13,1% (819 milijarda USD), po čemu je bio na drugome mjestu (iza Njemačke); u svjetskom uvozu bio je prvi s udjelom od 16,9% (1526,4 milijarde USD). Američki je izvoz raznolik i njegova je vrijednost 2006. iznosila oko 1037 milijarda USD. Najviše se izvozi u Kanadu (22,2%) i Meksiko (12,9%), s kojima je SAD od 1994. u Sjevernoameričkoj zoni slobodne trgovine (NAFTA), potom u Japan (5,8%), Kinu (5,3%), Veliku Britaniju (4,4%), Njemačku (4%), Južnu Koreju (3,1%), Nizozemsku (3%) i dr. Vrijednost uvoza 2006. bila je oko 1855 milijarda USD. Najviše se uvozi iz Kanade (16,4%), Kine (15,5%), Meksika (10,7%) i Japana (8%), potom iz Njemačke (4,8%), Velike Britanije (2,9%) i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini (2006) vodeći su partneri Kanada (18,5%), Kina (11,9%), Meksiko (11,5%), Japan (7,2%) i Njemačka (4,5%).

U vanjskotrgovinskom poslovanju SAD niz godina ima značajan deficit (zasnovan na velikom uvozu iz Kine, uvozu nafte i dr.). Godine 1991. deficit je bio 66,2 milijarde USD, a 2006. oko 820 milijarda USD. Vanjski je dug 1980. iznosio 914,3 milijarde USD, a 2006. oko 10 040 milijarda USD (oko 76% BDP-a). U 2011. ostvaren BDP od 14 991 milijardu USD, 49 100 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 3,1% i nezaposlenost od 9% čini gospodarstvo SAD-a najsnažnijim u svijetu.

Promet

Željeznička mreža, koja je povezala obale udaljene oko 4500 km, sjedinila zemlju u jedinstveno golemo tržište, ubrzala naseljavanje zapadnih krajeva i pridonijela industrijskom razvoju, gubi od 1920-ih prvotnu važnost u robnom i putničkom prometu; njezina se ukupna duljina smanjila od 428 607 km u 1916. na 331 311 km u 1975. te na 202 039 km u 2008. Radi bolje organizacije putničkoga željezničkog prometa na većim udaljenostima, osnovana je 1971. National Railroad Passenger Corporation (Amtrak), koja godišnje preveze oko 31 milijun putnika. U novije doba važnost željeznice u robnom prometu raste (ugljen, kemikalije, automobili, žitarice i dr.). Cestovna mreža duga je ukupno 6 518 997 km (2009); posebno je gusta u sjeveroistočnom dijelu SAD-a. Na njoj prometuje 246,3 milijuna motornih vozila, od čega 134,9 milijuna automobila (2009). Cestovni prijevoz prevladava i u putničkom i u robnom prometu (70% robnoga prometa, 2007). Među unutrašnjim vodenim putevima (duljina 40 749 km, 2008) u prijevozu roba osobito se ističe Mississippi (662,1 milijun tona, 2009) i Ohio (229,5 milijuna tona) te Saint Lawrence Seaway (otvoren 1959); za zaštićenu plovidbu manjih morskih brodova duž američke obale sagrađeni su Atlantic Intracoastal Waterway, koji se pruža usporedno s obalom Atlantskog oceana od rta Cod do Key Westa, i znatno prometniji Gulf Intracoastal Waterway (108,1 milijun tona), duž obale Meksičkoga zaljeva. Najvažniji su kanali za riječne brodove: Illinois–Michigan Canal (dio plovnoga puta jezero Michigan–Meksički zaljev), New York State Barge Canal (jezero Erie–rijeka Hudson) i Tennessee–Tombigbee Waterway. Najprometnije luke SAD-a nalaze su uz obalu Meksičkoga zaljeva: najveće su South Louisiana (na Mississippiju kraj La Placea; robni promet 2010. iznosio je 236,3 milijuna tona), Houston (227,1 milijun tona), Beaumont (77,0 milijuna tona), Corpus Christi (73,7 milijuna tona), New Orleans (72,4 milijuna tona) i Texas City (56,6 milijuna tona). Na atlantskoj obali najveća je luka New York (139,2 milijuna tona, 3. u SAD-u), a na tihooceanskoj Long Beach (75,4 milijuna tona). U povezivanju velikoga državnog prostora posebno je važan vrlo razvijeni zračni promet; SAD ima 13 513 zračnih luka i uzletišta (2013). Od 25 najprometnijih putničkih zračnih luka na svijetu u 2012. čak ih je 10 u SAD-u; najveće su Atlanta (92,4 milijuna putnika, 2011), Chicago (66,7 milijuna putnika), Los Angeles (61,9 milijuna putnika), Dallas (57,7 milijuna putnika), Denver (52,8 milijuna putnika), Miami (40,8 milijuna putnika), Las Vegas (40,6 milijuna putnika) i Houston (41,1 milijun putnika). Glavna su vrata SAD-a New York; kroz zračne luke J. F. Kennedy (47,7 milijuna putnika), Newark (33,7 milijuna putnika) i LaGuardia (24,1 milijun putnika) godišnje prođe više od 100 milijuna putnika.

Novac

Novčana je jedinica dolar SAD-a (US dollar; US$, USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa.

Povijest

Predci Indijanaca stigli su na područje SAD-a za posljednjega ledenog doba iz Azije preko kopnenoga mosta na mjestu današnjega Beringova tjesnaca. Općenito se smatra da su prvi doseljenici došli prije 30 do 40 tisuća godina, iako prema nekim procjenama i znatno prije (prije 100 000 godina i više). Točan je broj pretkolumbovskoga stanovništva SAD-a nemoguće utvrditi. Pretpostavlja se da je u SAD-u i Kanadi u doba prvoga kontakta s Europljanima bilo oko 250 različitih plemenskih zajednica. One su se obično razvrstavale s obzirom na kulturološki različita područja: subarktičko područje (Kutchin, Cree i dr.), istočno šumsko područje (Huroni, Mohawk, Seneca, Irokezi, Delaware, Cherokee i dr.), područje prerija i ravnica (Dakota, Assiniboin, Crow, Pawnee, Comanche, Blackfoot, Arapaho i dr.), sjeverozapadnu obalu (Tlingit, Haida, Kvakiutl, Tsimshian i dr.), Veliku zavalu (Ute, Šošoni i dr.), Californiju (Wintun, Yuki, Pomo i dr.), jugozapad (Hopi, Zuni, Apaši, Navajo i dr.) i sjeverozapad (Cœur d’Alène, Nez Percé, Kutenai i dr.). Na području SAD-a danas živi približno 2,5 milijuna Indijanaca.

Kolonijalno doba (1513–1775)

Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492., europski su pomorci više od jednoga stoljeća i dalje tražili zapadni put prema Indiji. Ta su nastojanja omogućila da se kartografski utvrdi velik dio sjeveroistočne i južne američke obale i istraže neke velike rijeke. Na područje današnjega SAD-a prvi su od Europljana došli Španjolci, koji su se već 1513. iskrcali na Floridi, a 1536. prodrli u New Mexico te ga zaposjeli 1540–42. Slijedili su ih Francuzi, koji su 1564. u Floridi izgradili naseobinu Fort Caroline. Tu su naseobinu već sljedeće godine uništili Španjolci pod Pedrom Menéndezom de Avilésom i osnovali svoje naselje San Agustín de la Florida (danas St. Augustine), prvo stalno naselje Europljana u SAD-u. Prvi engleski pokušaji kolonizacije u Sjevernoj Americi (H. Gilbert, W. Raleigh) potkraj XVI. st. nisu uspjeli. God. 1606. škotski i engleski kralj Jakov I. dao je skupini kolonista (tzv. Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju između 34. i 41. paralele. Oni su 1607. utemeljili Jamestown, prvo stalno britansko naselje u SAD-u, poslije središte kolonije Virginije. God. 1620. skupina protestantskih disidenata doplovila je brodom Mayflower i osnovala Plymouth, prvo naselje kolonije Massachusetts, u kojoj su zatim niknuli Salem, Boston, Providence. Usporedno s Britancima na područje istočne obale SAD-a došli su Nizozemci, koji su nakon 1614. počeli podizati prva naselja (Novi Amsterdam na otoku Manhattanu). Ona su se nalazila u sastavu nizozemske provincije Nove Nizozemske sve do 1644., kada su ih zaposjeli Englezi i osnovali novu koloniju (New York). Do kraja XVII. st. bilo je osnovano jedanaest engleskih, odnosno poslije britanskih kolonija: New Hampshire, Massachusetts, Rhode Island, Connecticut, New York, New Jersey, Pennsylvania, Maryland, Virginia, North Carolina i South Carolina. Usporedno s razvojem britanskih kolonija Francuzi su tijekom XVII. st. podignuli sustav utvrda i faktorija koji se pružao od rijeke Saint Lawrence do Velikih jezera i preko Ohija do doline Mississippija. To je područje R. C. de La Salle proglasio 1682. francuskim posjedom prozvavši ga Louisianom u čast francuskoga kralja Luja XIV. Između obaju kolonijalnih teritorija izbijali su oružani sukobi, koji su tekli usporedno s ratovima između Velike Britanije i Francuske u Europi i u Indiji, a trajali su, s dužim ili kraćim prekidima, od druge polovice XVII. st. do mira u Parizu 1763. kojim je Francuska morala Velikoj Britaniji predati Kanadu i područje istočno od Mississippija, a područja zapadno od Mississippija i New Orleansa odrekla se u korist svojega saveznika Španjolske, koja je istim mirom Floridu morala predati Britancima. Samo nekoliko godina nakon toga (1769) Španjolci su pod vodstvom Gaspara de Portolá i u pratnji misionarske skupine franjevca Junípera Serre počeli zaposjedati Californiju i njoj susjedne krajeve. U idućim godinama bila je osnovana 21 misija između San Diega i Sonome, a one su privukle velik dio indijanskoga stanovništva i postale središtima obrta i poljodjelstva.

Razvoj britanskih kolonija, koje su do polovice XVIII. st. postigle znatnu samoupravu, bio je ograničavan samovoljnim oporezivanjem kolonista (Stamp Act iz 1765., Townshend Act iz 1770), koji su se tijekom 1760-ih organizirano počeli odupirati centralističkoj i merkantilističkoj politici britanske vlasti. Tako je u Novoj Engleskoj 1765. bila osnovana organizacija Sinovi slobode (Sons of Liberty), a iste je godine na kongresu 9 kolonija u New Yorku (tzv. Stamp Act Congress) bilo odbijeno plaćanje svih izvanrednih poreza, bio je proglašen bojkot britanske robe te je prihvaćeno glavno načelo politike američkih kolonija »Nema oporezivanja bez predstavljanja« (No taxation without representation). Njime je bila zatražena izravna zastupljenost američkih kolonija u britanskom Parlamentu, koji je to odlučno odbio (Declaration Act, 1766). Premda je britanski Parlament nakon sukoba britanske vojske i Amerikanaca u Bostonu 1770 (The Boston Massacre) ukinuo izvanredna porezna davanja, on je već 1773. dao Istočnoindijskoj kompaniji monopol na izvoz čaja. Kada su agenti kompanije, unatoč otporu kolonista, pokušali u Bostonu istovariti čaj, skupina Amerikanaca prodrla je na brod i bacila (16. XII. 1773) sav tovar čaja u more. Taj je događaj u povijesti poznat kao Bostonska čajanka (The Boston Tea Party). Nakon britanskog nasilja u koloniji Massachusetts (1773) predstavnici 13 kolonija sastali su se iduće godine u Philadelphiji na prvome Kontinentalnom kongresu, na kojem su se ponovno zauzeli za povećanje autonomije te rješenje krize mirnim putem. Budući da je kralj Đuro (George) III. odbacio njihove prijedloge te izjavio da se kolonije moraju pokoriti, učestali su incidenti između kolonista i britanske vojske. Britanci su na njih odgovorili zatvaranjem luka, predajom nizine Ohija Kanadi (Quebec Act, 1774) i nizom represivnih mjera.

Američki rat za neovisnost (1775–83)

Sukob 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi s Velikom Britanijom izbio je u travnju 1775. kraj Lexingtona i Concorda, između massachusettske dobrovoljačke milicije i Britanaca. Taj događaj bio je povod da se na zasjedanju drugoga Kontinentalnoga kongresa u Philadelphiji (sastao se 10. V), koji je preuzeo ulogu revolucionarne vlade, imenuje G. Washington vrhovnim vojnim zapovjednikom. Premda je s Kongresa bila poslana peticija kralju s namjerom da se sukob riješi mirnim putem, Đuro III. odbacio je u kolovozu 1775. tu mogućnost, proglasio koloniste pobunjenicima te na njih poslao redovitu vojsku i 20 000 njemačkih plaćenika. Ratne operacije vodile su se s promjenljivom srećom, a 4. VII. 1776. Kontinentalni kongres prihvatio je Deklaraciju o neovisnosti, na temelju koje su Sjedinjene Američke Države bile proglašene slobodnima i neovisnima o Velikoj Britaniji. Porazom i predajom britanskoga generala Johna Burgoynea kraj Saratoge 17. X. 1777. nastao je preokret u ratu, a na strani kolonista ušle su u rat Francuska (1778), Španjolska (1779) i Nizozemska (1780). Britanske snage kapitulirale su u bitki kraj Yorktowna 19. X. 1781. Mirom sklopljenim u Parizu 3. IX. 1783. priznata je neovisnost Sjedinjenih Američkih Država na području od Atlantske obale do Mississippija i od Velikih jezera do Floride. Nositelji revolucije bili su sitni farmeri i trgovci, pomorci, radnici i obrtnici predvođeni radikalnim mladim pravnicima kojima su se pridružili mnogobrojni europski dobrovoljci (M. J. du Motier de Lafayette, C. H. de Saint-Simon, T. A. Kościuszko).

Oblikovanje SAD-a (1783–1861)

Za osiguranje novostečene neovisnosti bila je prijeko potrebna jača centralizacija vlasti i političko-gospodarsko učvršćenje veza između država konfederacije koju je Kontinentalni kongres proglasio još 1777. U svibnju 1787. bila je sazvana u Philadelphiji ustavna konvencija, koja je pod predsjedanjem G. Washingtona nakon gotovo četiri mjeseca donijela konačni nacrt ustava (Constitution of United States of America), temeljnoga zakona prve moderne demokratske države u svijetu. Prilikom donošenja toga nacrta pojavile su se dvije političke grupacije: federalisti, predvođeni A. Hamiltonom, J. Adamsom i G. Washingtonom (pristaše snažne središnje vlasti, predstavnici bogatijega građanstva), i antifederalisti (poslije demokrati), predvođeni Th. Jeffersonom (pristaše suverenosti država članica i protivnici centralizma, predstavnici malih farmera). S obzirom na to da je glasačko pravo u izborima delegata za ratifikaciju Ustava u većini država bilo ograničeno visokim imovinskim cenzusom (i nije obuhvaćalo žene), federalisti su osigurali većinu te odobrili Ustav. On je stupio na snagu 1788. pošto ga je izglasovalo 9 država (ostale su se pridružile do 1790). Za prvoga predsjednika SAD-a bio je izabran G. Washington (1789–97).

Naseljavanje Zapada započelo je netom prije prihvaćanja Sjeverozapadne ordonance 1787., kojom je bilo predviđeno da se područje sjeverno od Ohija i istočno od Mississippija, poznato kao Sjeverozapadni Teritorij (Northwest Territory), može podijeliti na zasebne države čim dosegne određenu granicu napučenosti. Konfederacija sastavljena od 13 država brzo se širila, tako da su u nju ubrzo ušli Vermont (1791), zatim države nastale od Sjeverozapadnoga Teritorija i Teritorija Mississippi, Kentucky (1792), Tennessee (1796), Ohio (1803), Louisiana (1812), Indiana (1816), Mississippi (1817), Illinois (1818) i Alabama (1819). Nakon Washingtona predsjednik je bio J. Adams (1797–1801), a zatim Th. Jefferson (1801–09). Za njegova je mandata 1803. od Napoleona I. Bonapartea za 15 milijuna dolara otkupljena cijela Louisiana koju su Španjolci 1800. prepustili Francuzima. Interes nacije usmjeren je na naseljavanje Zapada (Winning of the West). Doseljenici, uglavnom emigranti iz Europe, dobivali su od države zemlju po simboličnoj cijeni od 1 dolara po jutru. Teoretski ravnopravni Indijanci bili su potiskivani sa svojih plodnih zemalja sve dublje na Zapad. Budući da su Britanci podupirali prepade Indijanaca na američki teritorij, protubritansko raspoloženje toliko je poraslo da je SAD 1812. najavio Velikoj Britaniji rat (tzv. Drugi rat za neovisnost) u kojem je za mandata J. Madisona (1809–17) pokušao Britancima preoteti Kanadu. Rat je završio 1814. mirom u Gentu i vraćanjem predratnoga stanja. Velika Britanija ipak nije mogla zaustaviti daljnje nadiranje SAD-a na Zapad. Godine 1818. bio je određen i dio zapadne kanadsko-američke granice crtom na 49. paraleli. Radi razvoja industrije i unutarnjeg tržišta, za mandata J. Monroea (1817–25) bile su nametnute visoke zaštitne carine. Kako bi ojačala unutarnja trgovina, gradile su se komunikacije (željezničke pruge, ceste, kanali). Gospodarski razvoj u prvoj polovici XIX. st. kretao se uglavnom u znaku porasta kapitalističko-industrijske privrede na temelju najamnoga rada na Sjeveru i na Zapadu, te poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga rada na velikim plantažama Juga. Zbog proturječnih političkih i gospodarskih interesa nastali su sporovi između Sjevera i Juga u nizu pitanja. Neslaganja oko održanja ili ukidanja ropstva porasla su nakon kupnje Louisiane (1803) i još su se više zaoštrila 1819., kada je Missouri zatražio da uđe u Uniju kao robovlasnička država. Sjeverne su se države usprotivile jer bi time Jug dobio većinu u Senatu pa je kompromis bio postignut tek 1820 (Missouri Compromise). Tada je i nova sjeverna država Maine bila primljena u Uniju. Tim kompromisom bilo je zabranjeno ropstvo sjeverno od 36°30′ sjeverne širine, a nove su se države od tada primale u Uniju u paru (jedna robovlasnička i jedna nerobovlasnička). SAD je 1819. otkupio od Španjolske Floridu za 5 milijuna dolara, a 1823. proglasio je Monroevu doktrinu, kojom su bila formulirana osnovna načela njegove vanjske politike: nemiješanje u poslove europskih država i sprječavanje intervencija europskih sila u poslove američkoga kontinenta. Mandat A. Jacksona (1829–37) bio je obilježen demokratizacijom političkog života i liberalizacijom gospodarstva nasuprot prijašnjemu protekcionizmu, no s druge strane započela se provoditi represivna politika prema Indijancima, koji su bili prisiljeni na preseljenje zapadno od Mississippija (»put suza«, 1836). Kada je 1846. Velika Britanija Americi prepustila Oregon, dio zapadne granice prema Kanadi bio je povučen crtom 49. paralele. Odijelivši se 1836. od Meksika, Texas je 1848. ušao u Uniju kao robovlasnička država. Zbog toga je buknuo američko-meksički rat (1846–48), koji je završio porazom Meksika i mirom u Guadalupe Hidalgu (1848); Meksiko je izgubio sva područja sjeverno od rijeke Rio Grande. Tako je pripojenjem Novoga Meksika i Californije SAD postao država na Pacifiku. Do novih nesporazuma između država industrijskoga Sjevera i robovlasničkoga Juga došlo je nakon proglašenja zakona Kansas-Nebraska Act (1854), na temelju kojega su robovlasnici s Juga pokušali Kansas silom pretvoriti u robovlasničku državu. Budući da su im se farmeri oduprli i osnovali (1854–55) protuvladu u Topeki, Kansas je ubrzo postao područje krvavih sukoba između robovlasnika i abolicionista (mali građanski rat nazvan Bleeding Kansas, 1854–59). Na Sjeveru je 1854. bila osnovana Republikanska stranka, koja se borila protiv širenja ropstva na zapadna područja SAD-a. Usporedno sa stranačkim raslojavanjem na Sjeveru jačao je i pokret za bezuvjetno i neodgodivo oslobođenje crnih robova u SAD-u pod vodstvom W. L. Garrisona, čiji su istomišljenici još 1833. osnovali Američko društvo za borbu protiv ropstva (American Anti-Slavery Society). Događaji oko zakona Kansas-Nebraska Act te političko djelovanje abolicionista na Sjeveru bili su predigra velikomu sukobu između Sjevera i Juga.

Američki građanski rat (1861–65)

U studenome 1860. za novoga predsjednika SAD-a bio je izabran kandidat republikanaca A. Lincoln (1861–65). Izbor istaknutoga protivnika ropstva za predsjednika države bio je povodom za pobunu robovlasničkoga Juga. Svojim istupom iz Unije 20. XII. 1860. South Carolina je započela akciju za odcjepljenje robovlasničkih država (slijedile su ju Mississippi, Florida, Alabama, Georgia i Louisiana, a ubrzo i Texas, Virginia, Arkansas, Tennessee i North Carolina), koje su 4. II. 1861. u Montgomeryju osnovale Konfederativne Američke Države ili Konfederaciju sa središtem u Richmondu. Za predsjednika je bio izabran J. Davis. Budući da je Lincoln u inauguralnom govoru (4. III. 1861) osporio južnim državama pravo na secesiju, Južnjaci su 12. IV. 1861. bombardirali Fort Sumter na ulazu u charlestonsku luku, čime je započeo Američki građanski rat. Tijekom rata Lincoln je donio dva povijesna zakona: Homestead Act (1862), o besplatnoj dodjeli slobodne državne zemlje farmerima koji se obvežu da će ju obrađivati barem 5 godina (to je 13. ustavni amandman) i Emancipation Act (1863), zakon o oslobođenju robova. Nekoliko dana nakon kapitulacije Juga (9. IV. 1865) Lincoln je poginuo u atentatu kao žrtva fanatičnoga Južnjaka. Premda je rat donio teške gubitke objema stranama, Jug je iz njega izišao privredno upropašten. Svojom pobjedom Sjever je sačuvao jedinstvo Unije i osigurao njezin daljnji industrijsko-kapitalistički razvoj.

Doba političke i gospodarske konsolidacije (1865–98)

Za mandata novoga predsjednika A. Johnsona (1865–69) započela je obnova Juga. Služeći se amnestijom, Johnson je vratio politička prava istaknutim secesionistima. Budući da su oni u svojim državama ponovno stavili na snagu rasističke zakone (Black Codes), Kongres je 1867., unatoč vetu predsjednika Johnsona, donio Zakon o rekonstrukciji, kojim su područja južnih država bila stavljena pod vojnu upravu. Za njezina trajanja bivši crni robovi dobili su građansko (1868) i puno glasačko pravo (1870), a bili su doneseni i zakoni u prilog malim farmerima. Nakon završetka razdoblja rekonstrukcije (1877), Jug je s reorganiziranom upravom ponovno dobio predstavništvo u Kongresu. Međutim, nakon odlaska federalnih postrojbi bivši pristaše secesije ponovno su ograničili crnačka građanska prava u svim državama Juga.

SAD je znatno povećao svoj teritorij kupivši 1867. od Rusije Aljasku. Ukidanje ropstva, intenzivna izgradnja željezničke mreže, velika imigracija jeftine radne snage iz Europe, nepostojanje socijalnog zakonodavstva, znatno proširenje unutarnjeg tržišta, golema prirodna bogatstva zemlje i brz razvoj tehnike pogodovali su naglu razvoju američke industrije. Za nepuna tri desetljeća nakon Građanskoga rata SAD je postao prva industrijska zemlja svijeta. Usporedno se razvijao i proces koncentracije kapitala. Golema gospodarska ekspanzija u posljednjim desetljećima XIX. st. stvorila je big business s naglo obogaćenim »barunima pljačkašima« (ratni profiteri sa Sjevera), među kojima su se posebno isticali kraljevi željeznica (C. Vanderbilt, Jay Gould), čelika (A. Carnegie), nafte (J. D. Rockefeller), mesne industrije (Philip Danforth Armour, Gustavus Franklin Swift), poljoprivrednih strojeva (Cyrus Hall McCormick) i magnati financijskoga kapitala. Lincolnov Homestead Act iz 1862. stimulirao je naseljavanje novih zapadnih područja, gdje se nakon Građanskoga rata intenzivno razvijalo poljodjelstvo, kojemu su tehničko-industrijski izumi pružali sve veću mogućnost mehanizacije. Potkraj stoljeća stvarale su se jake radničke sindikalne organizacije. God. 1881. bila je osnovana Federation of Organized Trade and Labor Unions of America and Canada, iz koje je 1886. proizišla sindikalna organizacija American Federation of Labor (AFL). Borba za ostvarenje 8-satnoga radnog dana dovela je 1. svibnja 1886. do velikoga štrajkaškog pokreta koji je u Chicagu završio nasiljem, pa se taj dan od 1889. slavi kao praznik međunarodne radničke solidarnosti.

Uspon u svjetsku velesilu (1898–1945)

Snažan gospodarski razvoj SAD-a potkraj XIX. st. te potreba za novim izvorima sirovina i tržištima snažno su utjecali na oblikovanje američke vanjske ekspanzionističke (imperijalne) politike. Među prvim žrtvama takve politike bili su Havaji, koje je SAD anektirao 1898., a iste je godine poveo rat protiv Španjolske. Ona se morala odreći Kube (koja je postala republikom pod protektoratom SAD-a) te Filipina, Portorika i Guama (koje je uz novčanu odštetu prepustila Sjedinjenim Državama). Zainteresiran za tržišta Dalekog istoka, SAD je nametnuo europskim silama »politiku otvorenih vrata« u Kini. Od Velike Britanije otkupio je 1901. pravo izgradnje Panamskoga kanala (Hay-Pauncefoteov ugovor), a njegovo je korištenje (otvoren 1914) unaprijed osigurao odvojivši Panamu od Republike Kolumbije i proglasivši ju »neovisnom«. Očuvanje prestiža SAD-a na cijelom američkom kontinentu bila je zadaća panameričkih kongresa i konferencija koje su se održavale od 1889. Nakon umorstva predsjednika W. McKinleya (1897–1901), ekspanzionistička politika »dolarske diplomacije« dobila je svoje obilježje u osobi novoga predsjednika, republikanca Th. Roosevelta (1901–09). Za njegove uprave SAD je intervenirao u nizu srednjoameričkih i južnoameričkih zemalja te uspostavio kontrolu nad Dominikanskom Republikom, Venezuelom, Hondurasom, Nikaragvom i Kubom. Nastavljač te politike bio je i predsjednik W. H. Taft (1909–13). Početkom XX. st. intenzivirala se borba za prava radnika (International Workers of the World, osnovano 1905), borba crnačkoga stanovništva protiv rasne diskriminacije (National Association for the Advancement of Colored People) te borba žena za pravo glasa (National Women’s Party). Osnivale su se prve sufražetske organizacije (1869), a među ženama se posebno istaknula Susan B. Anthony. Prvi put u povijesti žene su dobile pravo glasa u Wyomingu (1869), Utahu (1870), Coloradu (1893) i Idahu (1896). Početkom XX. st. bila je osnovana Nacionalna ženska stranka, prva ženska udruga koja je djelovala na saveznoj razini. Tada su pojedine države, njih 15, izglasovale pravo žena na glasovanje, ali tek su im u I. svjetskom ratu to pravo priznale i ostale. Na saveznoj im je razini to pravo bilo zajamčeno 1920. Uoči izbora 1912. nastao je rascjep među republikancima; od njih su se odvojili tzv. progresisti pod Th. Rooseveltom, koji su tražili opsežne reforme u korist radnika i farmera. Taj je raskol omogućio pobjedu demokrata W. Wilsona (1913–21). Za njegove uprave bio je uveden federalni progresivni porez na dohodak, a farmerima su dane kreditne olakšice; izbori za senatore počeli su se provoditi općim glasovanjem, a doneseni su i zakoni protiv trustova. U prvim godinama I. svjetskog rata Wilson je vodio politiku neutralnosti. Zbog blokade Centralnih sila na moru, SAD je prodajom ratnoga materijala zemljama Antante stekao golem financijski i politički dobitak. To je stvorilo silnu privrednu konjunkturu u zemlji pa se izvoz od 1914. do 1917. gotovo utrostručio. U prosincu 1916. i siječnju 1917. predsjednik Wilson ulagao je kod zaraćenih strana velike napore kao posrednik za prekid rata i sklapanje »mira bez pobjede«. No utjecaj američkih financijskih krugova zainteresiranih za zemlje Antante, sve jače protunjemačko raspoloženje i, napokon, »neograničeni podmornički rat« koji je povela Njemačka, a u kojem su stradavali i američki brodovi, potaknuli su SAD da 6. IV. 1917. uđe u I. svjetski rat na strani Antante i time znatno pridonese pobjedi saveznika. Svoj program za uspostavljanje svjetskog mira Wilson je donio 8. I. 1918. u poslanici američkomu Kongresu. (→ četrnaest točaka predsjednika wilsona)

Nakon rata ponovno se pojavila jaka izolacionistička struja. Kongres je odbio ratificirati Versailleske mirovne ugovore pa SAD nije ušao u Ligu naroda. Godine 1921. sklopio je s Njemačkom separatni mirovni ugovor gotovo istovjetan Versailleskomu, no bez klauzule o Ligi naroda. U intervenciji protiv SSSR-a pridružio se zapadnim imperijalističkim zemljama. U to doba SAD je ušao u razdoblje poslijeratnoga prosperiteta. »Zlatne« 1920-e godine (Golden Twenties) protekle su u znaku republikanskih predsjednika W. G. Hardinga (1921–23) i C. Coolidgea (1923–29) i njihove politike tradicionalizma i izolacionizma. Zabrana prodaje alkohola (1920) potaknula je pak razvoj organiziranoga kriminala. Razbuktalo se i djelovanje Ku-Klux-Klana, obnovljenoga 1915. na Jugu. U razdoblju 1921–29. naglo je porasla industrijska proizvodnja zbog uvođenja tekuće vrpce, ali i zbog provođenja gospodarsko-financijske ekspanzije prema zemljama Latinske Amerike. God. 1929. kriza visoke konjunkture izazvala je 20. X (»crni petak«) slom newyorške burze i početak do tada najveće svjetske gospodarske krize (1929–32), koja je do ljeta 1931. zahvatila i gotovo sve europske zemlje. Katastrofalan pad vrijednosnih papira, slom privrede, smanjenje industrijske proizvodnje za polovicu, smanjenje obrađenih poljoprivrednih površina, stečajevi banaka i poduzeća te porast nezaposlenosti (oko 15%) doveli su do teških socijalnih poremećaja. Zbog utjecaja krize predsjednik H. C. Hoover (1929–33) proglasio je 1931. europskim zemljama moratorij za otplatu ratnih dugova SAD-u. Novi predsjednik, demokrat F. D. Roosevelt (1933–45) svojom je politikom New Deala pokušao pronaći izlaz iz krize i provesti sanaciju privrede. Donio je niz važnih mjera na području privrede, radničkoga zakonodavstva i financija. Zbog rastućega japanskog ekspanzionizma u istočnoj Aziji Roosevelt je 1934. uspostavio diplomatske odnose sa SSSR-om. U Latinskoj Americi, pod parolom »dobrosusjedskih odnosa«, SAD je počeo voditi politiku popuštanja: odrekao se svojih prava na Kubu, ukinuo patronat nad Haitijem i 1938. obećao Filipinima proglašenje neovisnosti u roku od 10 godina. Godine 1935. svojim zakonom o zabrani prodaje i isporuke oružja zaraćenim državama (Neutrality Act) Roosevelt je potaknuo politiku neutralnosti, koju je napustio 1937., kada je u znamenitome siječanjskom govoru osudio »vladavinu terora i međunarodnoga bezakonja«. SAD je potom prešao na politiku »kolektivne sigurnosti« radi zaštite od prijeteće opasnosti agresivnoga fašizma. Zauzimanjem predsjednika Roosevelta, a zbog opasnosti za SAD od pobjede nacističke Njemačke, izolacionističke su težnje bile svladane. Kako bi se pomoglo budućim saveznicima, Kongres je 4. XI. 1939. donio zakon Plati pa nosi (Cash and Carry) o prodaji ratnoga materijala (formalno) svim državama, a u stvarnosti i prije svega Velikoj Britaniji i Francuskoj. Sljedeće je godine Velikoj Britaniji bila prodana velika količina ratne tehnike. Usporedno je bio donesen i zakon o općoj vojnoj obvezi te odobren vojni proračun od 16 milijarda dolara. Na izvoz nekih strateških sirovina u Japan bio je stavljen embargo, a Kini je bio odobren kredit od 100 milijuna dolara. Ponovni izbor Roosevelta u studenome 1940. zapravo je bio potvrda politike pomaganja država u ratu protiv sila Osovine. U ožujku 1941. bio je izglasan Zakon o zajmu i najmu (Lend-Lease Act), kojim je bila omogućena opsežna isporuka ratnoga materijala državama »obrana kojih je od životnog interesa za obranu SAD-a«. Idućeg mjeseca SAD je zaposjeo Grenland, a patroliranje ratne flote bilo je prošireno na 100 milja od američke atlantske obale; u svibnju iste godine bilo je proglašeno »stanje krajnje nacionalne opasnosti«, a sustav patroliranja ratne flote proširen na južni Atlantik; Dakar, Azorski otoci, Grenland i Island bili su proglašeni teritorijima od interesa za nacionalnu obranu SAD-a, čime se sve više manifestirala Rooseveltova odlučnost da svim snagama pomogne Velikoj Britaniji. Svladavajući otpor izolacionista, Roosevelt je već u tom razdoblju udarao temelje buduće američke strategije. Na konferenciji vojnih predstavnika SAD-a i Velike Britanije u Washingtonu od siječnja do ožujka 1941. bilo je dogovoreno da će, u slučaju ako se SAD nađe u ratu protiv Njemačke i Japana, Saveznici usredotočiti napore najprije protiv Njemačke, a potom protiv Japana. Napad Njemačke na SSSR 22. VI. 1941. vlada SAD-a osudila je i napadnutomu najavila svoju potporu. Bio je ubrzan proces vezivanja SAD-a za antifašističke sile: 6. VII. američke postrojbe zamijenile su britansku posadu na Islandu; 2. VII. Kongres je produžio trajanje vojnoga roka na 18 mjeseci; 30. VII. osobni Rooseveltov predstavnik H. L. Hopkins otputovao je u Moskvu radi sporazuma o pomoći SSSR-u; 14. VII. Roosevelt i britanski premijer W. L. S. Churchill potpisali su Atlantsku povelju; 29. IX. bila je održana u Moskvi konferencija predstavnika SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a o uzajamnom pomaganju u ratu protiv sila Osovine; 9. X. Roosevelt je zatražio od Kongresa ukidanje zakona o neutralnosti, a 13. XI. izglasovane su izmjene i dopune toga zakona, kojima je američkim trgovačkim brodovima bilo omogućeno da se mogu naoružati i prenositi materijal u pristaništa zaraćenih strana. Unatoč žestokom otporu izolacionista, SAD je bio na putu da stupi u rat, a japanski napad na Pearl Harbor (7. XII. 1941) učinio je to neminovnim. Veliki gubitci ratnih brodova na Havajima, odnosno ulazak SAD-a u rat, snažno su potaknuli ratnu proizvodnju. Sutradan nakon japanskog napada na Pearl Harbor SAD je objavio rat Japanu, a 11. XII. Njemačka i Italija navijestile su rat SAD-u. Bila je objavljena mobilizacija, odobreni krediti za naoružanje, te u siječnju 1942. osnovan Odbor za ratnu proizvodnju. Na vanjskopolitičkom planu napori su bili usmjereni na što uspješniju koordinaciju savezničkih ratnih napora i na jačanje antifašističke koalicije. Potkraj 1941. i na početku 1942. u Washingtonu je bila održana konferencija na kojoj su predstavnici Velike Britanije i SAD-a potvrdili prethodno postignutu suglasnost o redoslijedu akcija protiv sila Osovine. Delegacija SAD-a inzistirala je da se već 1942. intervenira u zapadnoj Europi, ali je prevagnulo britansko stajalište da se do ožujka 1942. izvede desant u sjevernoj Africi, što je zbog potrebe jačeg angažiranja Amerikanaca na Pacifiku poslije odloženo za studeni. U Rio de Janeiru je 15. I. 1942. bila održana konferencija predstavnika država Amerike, na kojoj su sve zemlje, osim Čilea i Argentine, obećale potporu SAD-u. U lipnju 1942. bio je objavljen rat Bugarskoj, Madžarskoj i Rumunjskoj. Nakon uspjeha Japanaca na pacifičkom bojištu u prvih šest mjeseci rata, tijekom 1942. počelo je zaustavljanje njihove ekspanzije. Nakon neodlučne pomorsko-zračne bitke u Koraljnome moru (1–12. V. 1942), Amerikanci su izvojevali značajnu pobjedu kraj otoka Midway (4–5. VI. 1942), koja je značila prekretnicu u ratu na Pacifiku. Pošto su u kolovozu 1942. američke snage izvele desant na Guadalcanal, u borbi za posjed tog otoka vodilo se šest pomorsko-zračnih bitaka, koje se po žestini ubrajaju u najogorčenije u povijesti pomorskog ratovanja. Ne manje žestoke bile su i kopnene borbe koje su trajale punih šest mjeseci, sve dok Amerikanci nisu 9. II. 1943. Japance potisnuli s otoka. Tom su pobjedom snage SAD-a konačno slomile ofenzivnu moć Japanaca i preuzele stratešku inicijativu na pacifičkom bojištu. Već u jesen 1942. američke su postrojbe u suradnji s britanskima izvele uspješan sjevernoafrički desant u Maroku i Alžiru, koji je u koordinaciji s ofenzivom britanske 8. armije iz Egipta doveo 1943. do potpunoga poraza njemačko-talijanskih snaga u sjevernoj Africi. To je omogućilo američko-britanskim snagama da u srpnju 1943. izvedu desant na Siciliju, koji je ubrzo doveo do kapitulacije Italije. Uz uspješno angažiranje u sjevernoj Africi i Italiji, Amerikanci su 1943. počeli napade protiv Japana. Lomeći ogorčen otpor japanskih postrojbi, Amerikanci su zauzeli niz pacifičkih otoka i otočja. Već potkraj 1943. američki general D. D. Eisenhower bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga za invaziju na okupiranu Europu, koja je počela 6. VI. 1944. desantom u Normandiji. U tim su borbama američke snage imale odlučujuću ulogu. Od ukupnoga broja savezničkih snaga u Europi, koje su do svibnja 1945. narasle na više od 4 milijuna ljudi, SAD je dao oko 2 585 000 vojnika. Osim toga, svojom golemom proizvodnjom ratnoga materijala postao je arsenalom zemalja antifašističke koalicije, pa je i time mnogo pridonio pobjedi nad nacističkom Njemačkom. Zauzevši Marijanske otoke i protjeravši Japance s Nove Gvineje, američke snage otpočele su u jesen 1944. napad na Filipine te nakon žestokih borbi oslobodile u veljači 1945. glavni grad Manilu. Dana 19. II. Amerikanci su izveli desant na otok Iwo Jima, gdje su do 16. III. skršili otpor Japanaca, a 1. IV. 1945. iskrcali su se na Okinawu te nakon dugotrajnih borbi 21. VI. slomili japanski otpor. Time su bili stvoreni preduvjeti za invaziju na Japan, koji je s osvojenih baza bio izložen sve žešćemu zračnom bombardiranju, te je, pošto su Hiroshima (6. VIII) i Nagasaki (9. VIII) napadnuti atomskim bombama, kapitulirao (14. VIII).

U II. svjetskom ratu SAD je mobilizirao oko 14 milijuna vojnika. Njegovi gubitci na svim bojištima Europe, Afrike i Azije bili su razmjerno mali (oko 300 000 mrtvih), što je velikim dijelom bio rezultat angažiranja u borbi moćne tehnike. Na teritoriju SAD-a nisu se vodile ratne operacije i SAD nije bio izložen bombardiranju. Uz ostale čimbenike, i ta je činjenica omogućila razvijanje ratnoga potencijala do najvećih razmjera; tijekom rata bilo je proizvedeno oko 300 000 aviona, 86 000 tenkova, 253 000 topova i izgrađeno 6,6 milijuna tona ratnog i 34,4 milijuna tona trgovačkog brodovlja, a savezničkim je zemljama bila dana pomoć u vrijednosti od približno 49 milijarda dolara.

SAD nakon 1945.

Nakon II. svjetskog rata SAD je ostao svjetska velesila (1950. imao je oko 151,3 milijuna stanovnika). Nakon smrti F. D. Roosevelta, u travnju 1945. predsjednik je postao H. Truman (na vlasti do 1953). U drugoj polovici 1940-ih pogoršali su se odnosi sa SSSR-om (→ hladni rat; blokovska politika); SAD je uz britansku pomoć suzbijao komunističku gerilju u Grčkoj i stvaranje prosovjetskih republika (azerbajdžanske i kurdske) u Iranu. God. 1947–48. SAD je pokrenuo program pomoći europskim zemljama (→ marshall, george catlett, marshallov plan), a 1949. bio je vodeći u osnivanju Sjevernoatlantskoga saveza (NATO). Istodobno je nastojao održati prevlast u Latinskoj Americi te je sudjelovao u stvaranju Organizacije američkih država (1948). Početkom 1950-ih SAD je nastojao ograničiti utjecaj Kine (vojno je podupirao Tajvan), održavao je vojnu prisutnost u Japanu i na Filipinima, te sudjelovao u Korejskom ratu (1950–53). Istodobno je unutar SAD-a bila vođena oštra antikomunistička kampanja (→ makartizam). Tijekom 1953–61. predsjednik je bio D. D. Eisenhower (državni tajnik 1953–59. bio je J. F. Dulles). Geopolitičko okruženje Sovjetskoga Saveza i Kine bilo je dopunjeno stvaranjem seato pakta (1954) i CENTO pakta (1955). SAD je podupirao državne udare u Iranu (1953) i Gvatemali (1954), pobunu u Tibetu (1956–59) i dr. (→ obavještajna služba; cia). Na Bliskom istoku SAD nije bio sklon revolucionarnim arapskim režimima; podupirao je monarhijske države (Jordan, Saudijsku Arabiju i dr.), te Izrael (→ arapsko-izraelski sukob). Godine 1958. SAD je vojno intervenirao u Libanonu, a od kraja 1950-ih jačao je vojnu prisutnost u Iranu. Za vrijeme predsjednika J. F. Kennedyja (1961–63) američko-sovjetsko sučeljavanje najizrazitije je bilo oko Kube i vojnog angažmana SAD-a u Indokini, koji je (1964) prerastao u Vijetnamski rat. Pokrenuo je opsežan program postizanja građanske ravnopravnosti i socijalne reforme (New Frontier), koji je težio uspostavi pravednijega društva s boljim sustavom obrazovanja, zdravstvenim osiguranjem za sve građane, te ukidanjem rasne diskriminacije. Pošto je Kennedy bio ubijen u atentatu, predsjednik je 1963–69. bio L. B. Johnson. Nastavio je Kennedyjevu politiku socijalnih reformi i pokrenuo program Veliko društvo (Great Society), koji je doveo do obuhvatnoga zakonodavstva za zaštitu prava Afroamerikanaca i žena, uvođenja programa medicinske pomoći starijim osobama te niza programa za poboljšanje obrazovanja i stanovanja. God. 1965. SAD je vojno intervenirao u Dominikanskoj Republici. U 1960-ima jačao je crnački pokret za građanska prava; 1968. bio je ubijen njegov vođa M. L. King. Tijekom 1969–74. predsjednik je bio R. M. Nixon (utjecajan u njegovoj administraciji bio je H. A. Kissinger). U prvoj polovici 1970-ih SAD je započeo normalizaciju odnosa s Kinom i ograničavanje strateškog oružja u dogovoru sa SSSR-om (→ razoružanje); 1973. okončao je sudjelovanje u Vijetnamskom ratu, podupro državni udar u Čileu, te Izrael u ratu s Egiptom i Sirijom. Nixon je bio prisiljen dati ostavku zbog afere Watergate. Tijekom 1974–77. predsjednik je bio G. R. Ford, a 1977–81. J. E. Carter (za savjetnika angažirao Z. Brzezinskog). Posredovanjem SAD-a 1978. bio je postignut egipatsko-izraelski mirovni sporazum (→ camp david). Godine 1979. SAD je izgubio strateške pozicije u Iranu (podupirao je Irak u Iračko-iranskom ratu, 1980–88). Početkom 1980-ih SAD je naoružavanjem pobunjenika pokušao srušiti ljevičarsku vlast u Nikaragvi (uz pomoć Hondurasa) i prosovjetski režim u Afganistanu (uz pomoć Pakistana i Saudijske Arabije). Tijekom 1981–89. predsjednik je bio R. Reagan. Napravio je zaokret u ekonomskoj politici obilježen smanjenjem poreza i izdataka savezne vlade te poticanjem poduzetništva. Vojnom intervencijom 1983. SAD je srušio ljevičarsku vladu Grenade, a 1986. zrakoplovima napao Libiju (optužujući ju za međunarodni terorizam). Potkraj 1987. sa SSSR-om je bio postignut novi sporazum o nuklearnom razoružanju. G. H. W. Bush bio je predsjednik 1989–93. Potkraj 1989. SAD je vojno intervenirao u Panami, a početkom 1991. napao je Irak (nakon iračke okupacije Kuvajta, tzv. Zaljevski rat) te pojačao vojnu prisutnost u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru i dr. Početkom 1990-ih, nakon raspada Sovjetskoga Saveza, SAD je dominirao svjetskom politikom te je vojno-politički bio angažiran na području bivše Jugoslavije, Bliskom istoku, Srednjoj Americi, Korejskom poluotoku i dr.; poticao je i stratešku suradnju s Rusijom. Godine 1992. s Kanadom i Meksikom bio je potpisan sporazum o stvaranju Sjevernoameričke zone slobodne trgovine. Tijekom 1993–2001. predsjednik je bio W. J. Clinton. To je razdoblje gospodarskog prosperiteta, uravnoteženoga proračuna i reformi zdravstvenog i obrazovnoga sustava. God. 1995. SAD je sudjelovao u uspostavljanju mira u BiH (→ daytonski sporazum), te s Indijom zaključio sporazum o vojnoj suradnji; 1998. zrakoplovima je napadao uporišta radikalnih islamističkih grupa u Sudanu i Afganistanu. Od sredine 1990-ih SAD potiče širenje NATO-a; u ožujku 1999. predvodio je ograničene napade NATO-a na Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), radi rješavanja krize na Kosovu. George Walker Bush (sin G. H. W. Busha) predsjednik je od siječnja 2001 (reizabran 2004); kao zadaću američke globalne politike on postavlja borbu protiv međunarodnog terorizma i režima koji ga podupiru (»osovinom zla« Bush naziva Irak, Iran i Sjevernu Koreju). U terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku i sjedište Ministarstva obrane (Pentagon) u blizini Washingtona (11. IX. 2001), bilo je oko 3000 poginulih. SAD je za napade optužio islamističku skupinu Al-Qaidu (al-Qaeda), predvođenu Osamom bin Ladenom (koji je podupirao talibanski režim u Afganistanu). U listopadu 2001. SAD je vojno intervenirao u Afganistanu i uspostavio prozapadni režim (od kolovoza 2003. u stabilizaciji Afganistana sudjeluje i NATO). U ožujku 2003. SAD je sa saveznicima napao Irak, a potkraj 2006. i u siječnju 2007. pomagao vojnu intervenciju Etiopije u Somaliji. Od siječnja 2009. predsjednik je B. H. Obama (reizabran je u studenome 2012). Godine 2010. iz Iraka su povučene američke borbene snage. God. 2011. SAD vojno sudjeluje u rušenju režima u Libiji te podržava pobunjeničke snage u Siriji. Nastavljen je politički i drugi pritisak na Sjevernu Koreju i Iran (zbog njihovih nuklearnih programa) te pritisak na Kubu, Venezuelu i druge zemlje koje SAD smatra prijetnjom za svoje geopolitičke interese. Početkom 2000-ih održana je američka vojna prisutnost širom svijeta (u Njemačkoj, Južnoj Koreji, Japanu, Afganistanu, Italiji, Velikoj Britaniji, Turskoj, Džibutiju, Bahreinu, Kataru, Kirgistanu, Kosovu i dr.). Na području Bliskog istoka se SAD bori protiv snaga Islamske države Iraka i Levanta (ISIS), Al-Qaide i drugih radikalnih islamističkih organizacija (povremeni su američki zrakoplovni i raketni napadi na njihove položaje i uporišta u Siriji, Libiji, Jemenu i drugdje). Potkraj 2014. i početkom 2015. SAD povlači borbeni dio interventnih snaga iz Afganistana, a zadržava jedinice za obuku i podršku afganistanskoj vojsci (oko 8400 američkih vojnika sredinom 2017). Na predsjedničkim izborima u studenome 2016. pobijedio je Donald Trump, kandidat Republikanske stranke (predsjednik je od 20. I. 2017). Nastavio je američki vojni angažman na Bliskom istoku, održavajući savezništvo s Izraelom, Egiptom i Saudijskom Arabijom.

Hrvatsko iseljeništvo

Iako nazočnost Hrvata na prostoru SAD-a seže u daleku prošlost, do skupnoga je doseljavanja došlo tek u XIX. st. Po tom Hrvati pripadaju u američku novu imigraciju. Prema procjenama, u SAD se ukupno uselilo i trajno ostalo oko 600 tisuća Hrvata. Najsnažniji useljenički val trajao je od 1870-ih do I. svjetskog rata. Između dvaju ratova useljavanje je bilo bitno smanjeno zbog restriktivne useljeničke politike SAD-a, a takva se tendencija nastavila i poslije. Tijekom cijeloga razdoblja odvijao se i povratni proces, koji je obuhvatio oko 20% iseljenika, najviše do 1914. Hrvati žive u više od 40 saveznih država u 300-tinjak naselja. Njihovu raširenost odredile su prve skupine fizičkih radnika koje su se naselile u industrijskim središtima poput Detroita, Pittsburgha, Chicaga i Clevelanda, ili u metropolitanskim područjima Los Angelesa, San Francisca, New Yorka i dr. Struktura doseljenika sporo se mijenjala. Do sredine XX. st. doseljenici su uglavnom bili nekvalificirani ili nižekvalificirani mlađi radnici, a zatim sve više visokoobrazovane osobe. Sukladno tomu odvijao se i usporeni uspon na društvenoj ljestvici. Značajniji ulazak Hrvata u srednji sloj američkoga društva novija je pojava. Većina doseljenih Hrvata boravak u SAD-u doživljavala je privremenim. To je usporavalo njihovu integraciju u američko društvo te, uz lošu socijalnu politiku, bitno pridonijelo društvenomu samoorganiziranju doseljenika. Najviše su pokrenuli dobrotvornih društava i time postali značajan čimbenik američkoga fraternalizma. Prva takva udruga bilo je Slovinsko-ilirsko pripomoćno dobrotvorno društvo utemeljeno u San Franciscu 1857., a najznačajnija Hrvatska bratska zajednica (HBZ) osnovana 1894. u Alleghenyju u Pennsylvaniji. Kulturne potrebe iseljenici zadovoljavaju u mnogobrojnim društvima u kojima njeguju tradicijsku kulturu. Mnogobrojne tamburaške i plesne skupine te pjevačke zborove okuplja Omladinska kulturna federacija koja djeluje u sklopu HBZ-a. Svojevrstan su oblik društvenog okupljanja bile i hrvatske katoličke župe. Prva je utemeljena 1894. u Pittsburghu, a do I. svjetskog rata bilo ih je 32. Iako su gotovo sva iseljenička društva na neki način politizirana, prvi pokušaj formiranja političke organizacije bio je osnutak Hrvatskoga saveza 1912. kao njihove krovne organizacije. On je bio nositelj političke djelatnosti za I. svjetskog rata iz kojih se razvio snažan projugoslavenski iseljenički pokret koji je podupirao Jugoslavenski odbor u Londonu. Između dvaju svjetskih ratova svoju organizaciju u SAD-u imala je Hrvatska seljačka stranka, nacionalistički orijentirane iseljenike okupljali su Hrvatsko kolo i Hrvatski domobran, a organizirane radnike Hrvatska sekcija Komunističke partije SAD-a. Za II. svjetskog rata iseljeništvo se snažno politiziralo na antifašističkoj osnovi. Politički ciljevi bili su formulirani na Kongresu američkih Hrvata u Chicagu u veljači 1942., čije je odluke provodilo Vijeće američkih Hrvata. Jedinstvo postignuto u ratu raspalo se nakon njega, a iseljenici su se dijelili na one koji su tolerirali, odnosno podupirali obnovljenu komunističku Jugoslaviju, i na one koji su joj se protivili. Potonji su se isprva okupljali u političkoj organizaciji Ujedinjeni Hrvati Amerike i Kanade. Političko jedinstvo iseljenika bilo je obnovljeno tek početkom 1990-ih, kada su iseljenici moralno, politički i materijalno snažno podupirali uspostavljanje hrvatske neovisnosti. Uz društveno organiziranje usko je povezano iseljeničko novinstvo. Prvi listovi (L’ecco della patria, Slavenska citronika, Slavjanska sloga) izlazili su kratko, nisu sačuvani i o njima se malo zna. Tek su se 1890-ih godina pojavile novine s dužim trajanjem i većim utjecajem. Među značajnijima su bili Napredak (Hoboken), Hrvatska Zora (Chicago), Chicago (Chicago), Danica (Pittsburgh), Narodni list (New York), Zajedničar (Pittsburgh), Radnička straža (Chicago), Hrvatski svijet (New York). Iseljenička društva i novinstvo usporavali su asimilaciju koja je snažno zahvatila naraštaj Hrvata rođenih u SAD-u. Hrvatski doseljenici kao lojalni građani dali su značajan doprinos materijalnom i duhovnomu razvoju SAD-a. Osobito je bilo zapaženo njihovo sudjelovanje u američkoj vojsci u I. i II. svjetskom ratu. Mnogi hrvatski umjetnici i znanstvenici stekli su afirmaciju u SAD-u.

Politički sustav

Prema Ustavu od 17. IX. 1787 (nadopunjen s 27 amandmana: prvih deset iz 1791., posljednji iz 1992), SAD je savezna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nositelj izvršne vlasti. Predsjednički kandidati imenuju se na stranačkim konvencijama nakon provedenoga procesa stranačkih predizbora (primaries). Kandidati za predsjednika moraju biti američki državljani stariji od 35 godina, koji su rođeni u SAD-u i u njem žive barem 14 godina. Predsjednika bira kolegij izbornika (Electoral College), tijelo izabrano na općim izborima u saveznim državama. Broj izbornika pojedine države jednak je zbroju mandata te države u oba doma Kongresa (Congress). Izabran je kandidat za kojega glasuje natpolovična većina kolegija. Predsjednik je biran za mandat od 4 godine i može biti biran najviše na dva mandata. Predsjednik SAD-a ima široke ovlasti: nositelj je državne vlasti, odgovoran je za provedbu saveznih zakona; uz potvrdu Senata imenuje suce Vrhovnoga suda i savezne činovnike; ima pravo veta na zakonodavne prijedloge, koji Kongres može odbiti dvotrećinskom većinom glasova u oba doma; nema pravo zakonodavne inicijative, ali kroz poruku o stanju u državi, govoru koji iznosi na početku godišnjega zasjedanja Kongresa, može ponuditi cjelovit program zakonodavne djelatnosti; zajedno sa Senatom kreira i vodi vanjsku politiku te uz pristanak Senata zaključuje međunarodne ugovore. Prema Ustavu predsjednik SAD-a može biti optužen za teška kršenja zakona i zloporabu ovlasti (izdaja, podmićivanje i dr.) te može biti uklonjen s dužnosti. U tom slučaju Zastupnički dom (House of Representatives) podiže optužnicu i službeno pokreće postupak optužbe (Impeachment). Senat presuđuje o njezinoj valjanosti; dvotrećinskom većinom glasova svih senatora nekoga se može proglasiti krivim. Impeachment je institucija kontrole i ravnoteže vlasti u predsjedničkom sustavu. Potpredsjednik SAD-a biran je zajedno s predsjednikom, a ima simbolične ovlasti, osim ako je predsjednik spriječen u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju predsjednikove smrti, potpredsjednik ga nasljeđuje do kraja zakonom predviđenog mandata. U izvršnoj vlasti predsjedniku republike pomaže kabinet kojemu sam predsjeda, a njegove članove (tajnike) imenuje nakon potvrde Senata. Kabinet nije kolektivno tijelo niti ima mogućnost odlučivanja, a konačnu odluku o načinu izvršnoga djelovanja donosi predsjednik. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Kongres, koji se sastoji od Zastupničkoga doma i Senata. Zastupnički dom ima 435 zastupnika, a savezne države su zastupljene sukladno broju stanovnika; izravno ih biraju građani izbornih okruga na mandat od dvije godine. U Zastupničkom domu zastupljeni su i američki prekomorski teritoriji (američko otočje Virgin, Američka Samoa, Guam i Portoriko) te Savezni okrug Columbia, koji imaju pravo glasa samo u parlamentarnim odborima. Senat ima 100 senatora, po dva senatora iz svake savezne države, koje izravno biraju građani saveznih država na mandat od 6 godina, a svake dvije godine provodi se izbor trećine senatora. Senatom službeno predsjeda potpredsjednik SAD-a. Osnovna je ustavna ovlast Kongresa donošenje zakona u okviru prava i nadležnosti federacije. Aktivno je biračko pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Savezna se sudbena vlast dijeli na okružne sudove, prizivne sudove te na savezni Vrhovni sud (Supreme Court), koji obavlja zadatke najvišega prizivnoga i ustavnoga suda. Njegovih 9 sudaca predlaže te, uz potvrdu Senata, imenuje predsjednik republike na doživotnu dužnost. Svi sudovi imaju pravo propitivanja ustavnosti zakona, ali samo pri rješavanju konkretnih slučajeva i ako se jedna od stranaka u sporu pozove na Ustav. Sudske odluke imaju odlike presedana. Administrativno se SAD sastoji od 50 država (states) i Saveznog okruga Columbia (District of Columbia), u sastavu kojega je glavni grad Washington. Savezne države imaju vlastite ustave i dvodomne parlamente (osim Nebraske, koja ima jednodomni) koji imaju zakonodavnu vlast. Izvršnu vlast imaju izravno izabrani guverneri, a sudbenu državni vrhovni sudovi. Administrativno su savezne države podijeljene na okruge, gradove i općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 4. srpnja (1776).

Književnost

U pretkolonijalnom razdoblju književnost na tlu SAD-a odvijala se usmenom predajom na nizu amerindijanskih jezika i nosila je ritualna, religijska i prigodna obilježja. Pisana književnost pratila je kolonizaciju istočne obale tijekom XVII. st. i osnutak prvih kolonija engleskih doseljenika u području Virginije i Nove Engleske, dok su južne i jugozapadne dijelove buduće države istraživali i kolonizirali Španjolci. Najraniji spisi iz Novoga svijeta na engleskom i španjolskom jeziku putopisne su i epske verzije susreta civilizacija (»Brodolom i komentari« što ih je 1542. napisao A. N. Cabeza de Vaca /1507–59/, tekstovi R. Hakluyta /1552–1616/ i Johna Smitha /1580–1631/). Puritanci J. Winthrop (1588–1649) i John Cotton (1584–1652) zastupali su načela autokratske oligarhije; njima se svojim liberalnijim i demokratskijim stajalištima suprotstavio Roger Williams (1604–83). Prva su autentična pjesnička imena A. Bradstreet (1612–72) i E. Taylor (1645–1729), a dominirali su puritanski pisci iz »dinastije Mather«; C. Mather (1663–1728) sastavio je »Magnalia Christi Americana«, crkvenu povijest Nove Engleske zamišljenu kao analogiju velikim epovima Staroga svijeta.

Pjesništvo Jonathana Edwardsa (1703–58) već je upućivalo na slabljenje puritanstva kao obvezne društvene institucije. B. Franklin (1706–90) u »Autobiografiji« je zacrtao tip marljiva, snalažljiva i poduzetna Amerikanca te je, u prosvjetiteljskom duhu, tradicionalnomu moralizatorstvu dao praktičan svjetovni oblik. Poezija je u XVIII. st. bila pod utjecajem engleskoga neoklasicizma. Najnadareniji predstavnik toga naraštaja Ph. M. Freneau (1752–1832) patriotski je i refleksivan liričar i politički satiričar (»Britanski zatvorenički brod«). Prije rata za neovisnost napisao je Hector St. John de Crèvecœur (1735–1813) »Pisma američkoga farmera« (»Letters from an American Farmer«); u tom je djelu romantički idealizirao zemljoradnički život i raspravljao o pitanju što je Amerikanac.

Početkom XIX. st. književnost je sve više izražavala nacionalnu svijest. Dok je Ch. B. Brown (1771–1810) pisao po uzoru na »gotski roman«, Hugh Henry Brackenridge (1748–1816) u epizodnome romanu »Moderno viteštvo« (»Modern Chivalry«, 1792–1815) prikazao je život pionira na graničnim područjima. Susanna Rowson (1762–1824) autorica je popularnih sentimentalnih romana (»Charlotte Temple«). Temelje američkoj noveli udario je W. Irving (1783–1859). U zbirci pripovijedaka i crtica, »Knjiga crtica Geoffreya Crayona«, tečnim i humorom protkanim stilom prikazao je englesku i američku lokalnu scenu, običaje i legende, osobito one koje su vezane uz rane nizozemske doseljenike (zapamćeni su njegovi ekscentrični likovi Diedricha Knickerbockera i Ripa Van Winklea).

Shvaćanja i stremljenja europskoga romantizma došla su do izražaja u romanima J. F. Coopera (1789–1851), koji je prikazao odnose doseljenika i domorodaca te lik osamljena, plemenita, jednostavna i gruba pionira na granici civilizacije. Njegov roman »Posljednji Mohikanac« i ostali romani u seriji »Priče o Kožnoj Čarapi« prva su američka djela koja su stekla široku popularnost u Europi i utjecala na razvoj pustolovnoga žanra. Književnice L. M. Child (1802–80) i Catherine Sedgwick (1789–1867) pridonijele su žanru povijesnog romana. Majstor novele i pjesnik E. A. Poe (1809–49) stekao je glas i kritičko-teorijskim tekstovima. Dok u njegovoj lirici zvučnost i ritam prevladavaju nad smislom, u novelama je ostvario atmosferu morbidnosti, groze i tajanstvenosti spojivši ju sa strogom, racionalnom logikom izlaganja. N. Hawthorne (1804–64) posezao je za motivima iz legenda i povijesti Nove Engleske da bi u svojim novelama i romanima (»Skrletno slovo«) ispitivao problematiku puritanskoga shvaćanja grijeha i zla. H. Melville (1819–91) autor je egzotičnih putopisa s Južnoga mora (»Typee«), realističkih autobiografskih pomorskih romana (»Redburn«) te simbolističkih pomorskih pripovijesti (»Benito Cereno«, »Billy Budd«). Remek-djelo i jedan od vrhunaca svjetske književnosti njegov je roman »Moby Dick« (1851), u kojem je sukob između pojedinca i prirode podigao na alegorijsku razinu.

Sredinom XIX. st. cvjetao je filozofski i književni pokret transcendentalizam, koji je odigrao važnu ulogu u intelektualnom životu Amerike. Kao romantički i mistički individualizam nastao pod utjecajem Th. Carlylea i njemačkoga idealizma, transcendentalizam je bio reakcija i na racionalističku i na kalvinističku ortodoksiju. Eseji R. W. Emersona (1803–82) postali su popularnom lektirom obrazovanih ljudi i u Europi. H. D. Thoreau (1817–62) u djelu »Walden« dao je autobiogrfski prikaz svjesno izabranoga osamljeništva, dok je načela romantičnog individualizma doveo do krajnjih granica u ogledu »Građanska neposlušnost«. S. M. Fuller (1810–50) autorica je prvog američkog feminističkoga manifesta »Žena u devetnaestom stoljeću«.

Sustav robovskoga rada crnaca obrađuju »robovske pripovijesti«, tj. dramatična svjedočanstva iz prve ruke o životu u ropstvu i bijegu u slobodu, mješavina abolicionističke propagande i književnosti na temeljima kršćanske autobiografije: autori su najpoznatijih Olaudah Equiano (1745–97), Frederick Douglass (1818–95) i Harriet Jacobs (1813–97). Uz pokret za ukidanje crnačkoga ropstva vezano je ime pjesnika J. G. Whittiera (1807–92) i niza abolicionista (W. L. Garrison, sestre Grimké). Književno djelo koje je odigralo najveću ulogu u buđenju svijesti o položaju crnaca bio je roman »Čiča Tomina koliba« (1852) H. Beecher Stowe (1811–96).

Prvi je značajni američki pjesnik bio W. C. Bryant (1794–1878) s pejzažnim, slobodarskim i patriotskim motivima. H. W. Longfellow (1807–82) istaknuo se vještom versifikacijom svojih konvencionalnih, didaktičkih i sentimentalnih pjesama pod utjecajem njemačke romantike. Po uzoru na finski narodni ep »Kalevala«, napisao je ep »Hiawatha« (1855) na temu indijanskoga života. Iste godine bilo je objavljeno prvo izdanje pjesničke zbirke »Vlati trave« W. Whitmana (1819–92). Svoju ekstatičnu viziju povezanosti svih bića i uloge demokratske Amerike, Whitman je izrazio nerimovanim, ritmičkim stihom koji je potaknuo razvoj slobodnoga stiha u modernom europskom pjesništvu. Nasuprot Whitmanovoj ekspanzivnosti stoji samozatajna pjesnikinja E. Dickinson (1830–86), čija je profinjena lirika puna emotivnog intenziteta, smionih slika i napregnute sintakse.

Karakterističan američki humor javio se u usmenoj narodnoj predaji i razvijao u komičnim i satiričnim novinarskim crticama. Taj je humor dosegnuo vrhunac u djelima S. L. Clemensa (pseudonim Mark Twain, 1835–1910). Kritičan prema socijalnom i kulturnom naslijeđu Europe (»Naivčine u inozemstvu«), oslanjao se na pučki govor i zdrav razum, ali je u nekim djelima (npr. roman »Huckleberry Finn«) prikazao i moralne probleme onodobne Amerike. F. B. Harte (1836–1902) bio je sklon romantičnomu prikazu bizarnih elemenata Dalekoga zapada (npr. zbirka novela »Sreća logora Roaring Camp i druge crtice«). J. Ch. Harris (1848–1908) koristio se crnačkim govorom i folklorom američkoga Juga u pričama što ih pripovijeda »Uncle Remus«, dok je G. W. Cable (1844–1925) prikazao život kreola u pričama »Davni kreolski dani«.

Među majstorima su američke proze u XIX. st. i povjesničari W. H. Prescott (1796–1859), koji je opisao osvajanje Meksika i Perua, John Lothrop Motley (1814–77) i F. Parkman (1823–93), koji je u »Kalifornijskom i Oregonskom putu« opisao onodobni život Indijanaca. H. B. Adams (1838–1918) u autobiografiji je izložio svoju »dinamičku teoriju povijesti«.

Za razvoj realizma u američkoj književnosti zaslužan je W. D. Howells (1837–1920), kao romanopisac i urednik uglednoga časopisa »Atlantic Monthly«. U tom je časopisu Rebecca Harding Davis (1831–1910) objavila jednu od prvih realističkih novela u američkoj književnosti »Život u čeličanama« (»Life in the Iron Mills«, 1862), dok njezina kasnija djela predstavljaju spoj sentimentalizma i realizma. H. James (1843–1916) nastavio se na europsku tradiciju realističkoga slikanja društva pridodavši joj suptilnu psihološku analizu osobito u ozračju susretišta različitosti američkih i europskih svjetova. Jamesovu analizu društveno-moralnih situacija slijedila je E. Wharton (1862–1937), npr. u »Kući radosti«, a nekoliko drugih spisateljica nastavilo je tradiciju regionalnoga realizma (S. Orne Jewett, 1849–1909; M. E. W. Wilkins Freeman, 1852–1930). W. Cather (1873–1947) u romanima »Moja Antonija« i »Smrt dolazi po nadbiskupa« spojila je realizam s idealizmom. Ch. Chesnutt (1858–1932) koristio se crnačkim usmenim izričajem i folklorom u novelama, dok je u romanima (npr. »Kuća iza cedrova«) ocrtao tragične likove rasnih mješanaca u segregiranoj Americi. K. Chopin (1850–1904) romanom »Buđenje« i Charlotte Perkins Gilman (1860–1935) kratkom pričom »Žute zidne tapete« (»The Yellow Wallpaper«, 1892) odražavaju zanimanje za ženske teme i nove ženske tipove.

Naturalizam se u američkoj književnosti javio s novelama S. Cranea (1871–1900), čiji je najpoznatiji roman »Crvena značka hrabrosti« klasično djelo o muškom odrastanju u jeku rata. F. Norris (1870–1902) opisao je ekonomske probleme i socijalne sukobe oko proizvodnje žita, a Th. Dreiser (1871–1945) primijenio je Zolin deterministički naturalizam na ponašanje pojedinca u društvenoj sredini (romani »Sestra Carrie«, »Američka tragedija«). J. London (1876–1916) pisao je o ničeanskim likovima (»Morski vuk«) te o slutnji budućih totalitarnih društava (»Željezna peta«). U. Sinclair (1878–1968) žurnalističkim je načinom opisao socijalne probleme na svim područjima američkoga života, a Slovenac L. Adamič (1899–1951) pisao je o radničkome pokretu, doseljeničkom životu i starom zavičaju u Sloveniji. Socijalne probleme i krizu ljudskih odnosa u američkom velegradu originalnom je tehnikom otkrivao J. Dos Passos (1896–1970) u romanu »Manhattan Transfer« i trilogiji »USA«, dok je kod J. Th. Farrella (1904–79) u nizu romana o irsko-američkom junaku Studsu Loniganu prevladao naturalizam. Među proleterskim piscima između dvaju svjetskih ratova istaknuo se E. Caldwell (1903–87), osobito romanom »Duhanski put«, te J. Steinbeck (1902–68), koji je epskim zahvatima prikazivao radnički život Kalifornije (»Plodovi gnjeva«), kombinirajući naturalizam sa sentimentalnošću i humorom. S. Lewis (1885–1951) duhovito je slikao provincijski život američkoga Srednjeg zapada te stvorio prototip američkoga malograđanina (»Babbitt«), dok je R. Wright (1908–60) autobiografski oslikao položaj crnaca (»Domorodac«).

Među inovatorima pripovjedne tehnike nakon I. svjetskoga rata istaknuli su se G. Stein (1874–1946) i Sh. Anderson (1876–1941). Blizak njihovu krugu, E. Hemingway (1898–1961) je mit svoje »izgubljene generacije« ostvario opasnim pothvatima, pojedinačnim ili u okviru ratnih sukoba na međunarodnoj pozornici (romani »Zbogom oružje«, »Kome zvono zvoni«), a njegov suvremenik F. S. Fitzgerald (1896–1940) pisao je o bespućima izgubljena čovjeka u razdoblju nakon I. svjetskoga rata (roman »Veliki Gatsby«). U svojevrsnim duhovnim autobiografijama Th. Wolfe (1900–38) ostvario je lirsku viziju Amerike. W. Faulkner (1897–1962) oslikao je mračne odnose na američkome Jugu, rascijepljenom rasnim sukobima i stalnom prisutnošću antagonističkoga naslijeđa Američkoga građanskoga rata (roman »Svjetlo u kolovozu«). Kao inovator kompozicije i stila, Faulkner je jedan od najsmionijih eksperimentatora »strujom svijesti« (roman »Buka i bijes«). Moralnim implikacijama međuljudskih odnosa na Jugu bavio se i R. P. Warren (1905–89) u romanu »Svi kraljevi ljudi«, a u nizu pisaca toga područja SAD-a ističu se C. McCullers (1917–67), F. O’Connor (1925–64) i W. Styron (1925–2006). M. Mitchell (1906–49) dala je popularno-sentimentalni prikaz Juga u romanu »Zameo ih vjetar«.

Harlemski preporod 1920-ih (→ harlem renaissance) osvijestio je moderne tendencije koje su razarale potku tradicionalnoga ruralnog svijeta i odražavale nove društvene uloge crnaca, o čem svjedoče djela Z. N. Hurston (1891–1960), Nelle Larsen (1891–1964) i Jeana Toomera (1894–1967). Crnački intelektualci, navlastito B. T. Washington (1856–1915) te W. E. B. Du Bois (1868–1963), kao publicist, sociolog i zagovornik crnačkoga nacionalizma (»Duše crnoga puka«), znatno su pridonijeli američkoj kulturi.

Iskustva u američkoj vojsci za II. svjetskoga rata opisuju u svojim djelima I. Shaw (1913–84; roman »Mladi lavovi«), H. Wouk (r. 1915; roman »Pobuna na brodu Caine«), J. Jones (1921–77; roman »Odavde do vječnosti«) i N. Mailer (1923–2007; roman »Goli i mrtvi«). Među vodećim piscima na tragu realizma i modernizma književnici su B. Malamud (1914–86), R. Ellison (1914–94), S. Bellow (1915–2005), J. Baldwin (1924–87) i J. Updike (1932–2009). Svojom tmurnom vizijom u romanu »Lovac u žitu« (1951), J. D. Salinger (1919–2010) preteča je grotesknoga prikaza otuđenoga svijeta. Rusko-američki pisac V. Nabokov (1899–1977) najavio je intertekstualnost, autoreferencijalnost i ludičnost kao odlike postmodernističke proze. Spisateljice čiji je tradicionalni način pripovijedanja stekao veliku popularnost jesu P. Buck (1892–1973), autorica romana o Kini, K. A. Porter (1890–1980) i M. McCarthy (1912–89).

Hladnoratovske ideološke podjele i sukobi, traumatična sjećanja na užase koncentracijskih logora i atomskog uništenja, antikomunistička makartijevska histerija, uzdrmavanje položaja političkih elita crnačkim pokretom za građanska prava iz 1950-ih, uspon kontrakulture i feminizma, niz šokantnih političkih ubojstava 1960-ih i skandala tijekom 1970-ih, uzdrman ekonomski položaj zemlje naftnom krizom i usponom novih svjetskih ekonomija tijekom 1980-ih i 1990-ih te prevlast tehnologije – sve je to kontekst u kojem je nastajala postmodernistička proza različitih tendencija i tehnika izražavanja. Uz T. Capotea (1924–84; roman »Hladnokrvno«), u duhu »novoga žurnalizma« i nefikcionalne proze stvaraju T. Wolfe (1930–2018), J. Didion (r. 1934), H. S. Thompson (1937–2005), također i N. Mailer (»Vojske noći«). Timothy O’Brien (r. 1946) ostvario je niz poluautobiografskih djela o vijetnamskome ratu. Proroci kontrakulture bili su bitnici J. Kerouac (1922–69; roman »Na cesti«) i W. Burroughs (1914–97; roman »Goli ručak«).

Razbijanje mimetičke iluzije, eksperimentiranje jezikom i pripovjednim postupcima, poigravanje ontološkim i epistemološkim zadanostima, ironija, apsurd, groteska i crni humor obilježavaju djela tzv. fabulista i metafikcionalnih pisaca kakvi su npr. J. Heller (1923–99), W. H. Gass (1924–2017), J. Barth (r. 1930), D. Barthelme (1931–89), R. Coover (r. 1932), D. DeLillo (r. 1936), Th. Pynchon (r. 1937), K. Acker (1947–97), P. Auster (r. 1947) i drugi.

Revizija daljnje i bliže povijesti, uz zamagljivanje granica između historiografije i fikcije, u središtu je zanimanja K. Vonneguta (1922–2007), E. L. Doctorowa (1931–2015), Coovera, De Lilla, Pynchona. Psihološki realizam i postmodernističko eksperimentiranje spajao je Ph. Roth (1933–2018). Gerald Vizenor (r. 1934) i I. Reed (r. 1938; »Mumbo Jumbo«) stvaraju kompleksne sustave i prikaz manjinskih povijesti kao alternativu službenoj povijesnoj verziji.

Propitivanje tradicije Zapada i američke povijesti iz perspektive multikulturnih identiteta zaokuplja cijeli niz romanopisaca. T. Morrison (r. 1931) stvara pod utjecajem crnačkoga folklora, magijskoga realizma, W. Faulknera i V. Woolf. Djela A. Walker (r. 1944) prožeta su feminizmom, idejama pokreta za građanska prava i crnačkim duhovnim naslijeđem (»Boja purpura«). N(avarre) Scott Momaday (r. 1934) otvara prostor za slobodniji prikaz indijanske egzistencije. L. M. Silko (r. 1948), Louise Erdrich (r. 1954) i Sherman Alexie (r. 1966) polaze od dijaloga i sukoba kultura između bijelaca i američkih Indijanaca. M. H. Kingston (r. 1940; »Ratnica«) i Amy Tan (r. 1952) ispisuju zanemarenu povijest azijskih useljenika.

Najnoviji naraštaj prozaika odlikuju ironičan povratak realizmu, epski zapleti i seciranje suvremenoga materijalističkog i potrošačkoga mentaliteta postindustrijskoga kapitalizma (npr. Jonathan Franzen /r. 1959/, David Foster Wallace /1962–2008/). Klasičnijim romanesknim tehnikama koriste se Cormac McCarthy (r. 1933), E(dna) Annie Proulx (r. 1935), Larry McMurtry (r. 1936), Anne Tyler (r. 1941), T(homas) C(oraghessan) Boyle (r. 1948) i Jane Smiley (r. 1949). Tradiciju novele minimalističkim stilom nastavlja R. Carver (1938–88). Tradicionalne ženske žanrove preoblikuje J. C. Oates (r. 1938). Žanrovska proza iznjedrila je S. Kinga (r. 1947) kao majstora horora, što nasljeduje Bret Easton Ellis (r. 1964; »Američki psiho«). Za invencije u polju znanstvene fantastike kroz pojam kiber-punka zaslužan je William Gibson (r. 1948; »Neuromancer«). Ursula K. Le Guin (1929–2018) spaja anarhizam, feminizam i fantastiku.

Već se prvi američki pjesnici u XX. st. odlikuju stanovitom oporošću izraza i izravnošću misli iako su E. A. Robinson (1869–1935) i E. L. Masters (1869–1950) još uvijek »kasnoviktorijanski« pjesnici. R. Frost (1874–1963) pjesnik je Nove Engleske. Prividno tradicionalan, no značajan inovator, ujedno je i najpopularniji američki pjesnik XX. st. Pjesnik Chicaga C. Sandburg (1878–1967) slijedi Whitmana u eksperimentiranju slobodnim stihom, a V. N. Lindsay (1879–1931) stvara estradnu liriku pod utjecajem crnačkoga ritma. Tijekom 1920-ih u Harlemu procvat doživljava i pjesništvo koje se temelji na ritmu i dinamici jazza i bluesa, usmenoj crnačkoj i zapadnjačkoj tradiciji, kao kod C. McKaya (1889–1948), J. L. Hughesa (1902–67) i C. Cullena (1903–46). Uoči I. svjetskoga rata formirala se skupina »imagista« kojoj su pripadali A. Lowell (1874–1925), E. Pound (1885–1972), H. Doolittle (1886–1961) i J. G. Fletcher (1886–1950). Zalagali su se za upotrebu preciznih riječi, jasnih i konkretnih slika, za kadencu umjesto pravilne metrike, koncentriran izraz. Pound je utjecao na formiranje T. S. Eliota (1888–1965), koji je u poemi »Pusta zemlja« ostvario središnje pjesničko djelo engleskoga jezika prve polovine XX. st. Vezan kao i imagisti uz europsku tradiciju, Eliot ponajprije pripada engleskoj kulturnoj sredini, dok u sljedećem naraštaju engleski pjesnik W. H. Auden (1907–73) postaje Amerikancem. Pound utječe i na »objektivističku poeziju« Charlesa Reznikoffa (1894–1976) i Louisa Zukofskog (1904–78). W. C. Williams (1883–1963) je u nastavcima nedovršene poeme »Paterson« razvio epsku viziju sudbine jednoga grada. E. E. Cummings (1894–1962) igrao se grafičkim sredstvima koja su postala sastavni dio pjesničkoga sadržaja, M. C. Moore (1887–1972) spajala je izražajnu metaforiku sa suptilnom misaonom strukturom, kao i hermetični W. Stevens (1879–1955) koji je melodioznim jezikom punim individualne simbolike gradio apstraktnu predodžbu realnosti. Teoretičari »nove kritike« s američkoga Juga usporedno su stvarali i pjesništvo puno kompleksne ironije: J. C. Ransom (1888–1974), A. Tate (1899–1979), R. P. Warren. Individualnim dramskim tonom R. Lowell (1917–77) razvio je motive iz obiteljske, kulturne i religijske tradicije vezane uz Boston i obalu Massachusettsa. Smisao za romantičko doživljavanje realnosti obnovio je Th. Roethke (1908–63) slijedeći Irca W. B. Yeatsa. U godinama nacističke opasnosti angažiranu poeziju pisala je romantičarka E. St. Vincent Millay (1892–1950). Nakon II. svjetskoga rata avangardna i eksperimentalna poezija težila je jezičnoj i smisaonoj složenosti, ali i smanjenju jaza između umjetnosti i života. Pjesnici su potjecali uglavnom iz socijalno obilježenih skupina i urbanih sredina te su bili pod utjecajem američkoga idioma, a od ostalih umjetnosti osobito pod utjecajem jazza i slikarstva. Ispovjedna poezija S. Plath (1932–63) i A. Sexton (1928–74) ironičan je komentar na promijenjeno shvaćanje ženskoga i građanskoga identiteta, a sličan ton njeguju i E. Bishop (1911–79) i A. Rich (1929–2012). Bitnici sa zapadne obale 1950-ih i 1960-ih promovirali su javno ekstatično i ritmično izvođenje pjesama; »Urlik« A. Ginsberga (1926–97) smatra se himnom kontrakulture, uz djela L. Ferlinghettija (r. 1919), G. Snydera (r. 1930) i drugih. Njujorška škola njegovala je dosjetku, konkretnost i formu, a predstavnici su prvoga naraštaja James Schuyler (1923–91), Kenneth Koch (1925–2002), Frank O’Hara (1926–66) i J. Ashbery (1927–2017). Pjesnik Ch. Olson (1910–70) bio je vodeći predstavnik projektivističke ili eksperimentalne poezije Black Mountain, nazvane prema istoimenom koledžu (→ black mountain college), koju obilježuje improvizacija i otvorenost forme (djela D. Levertov /1923–97/, R. Creeleyja /1926–2005/ i drugi). Na sličnom su tragu i ostale suvremene tendencije, poput jezične poezije te poezije performansa, osobito otkako je 1970-ih David Antin (1932–2016) promovirao »govorenu pjesmu« (»talk poem«). Improvizacija, tzv. osobna, usmena i organska poezija, upotreba kulturno i etnički obilježenih formi, politički aktivizam i shvaćanje poezije kao komunikacije, trajno obilježavaju pjesništvo G. Brooks (1917–2000), M. Angelou (1928–2014), I. A. Barake (1934–2014), Sonie Sanchez (r. 1934), Audre Lorde (1934–92), Lucille Clifton (1936–2010), June Jordan (1936–2002) i drugih.

Američka drama povodila se sve do XX. st. za europskim uzorima i tek se postupno emancipirala pod utjecajem američke pučke melodrame. Prvi je značajni američki dramatičar E. O’Neill (1888–1953), koji je, služeći se tijekom života različitim tehnikama, dosegnuo status značajnoga tragičara našega doba (»Dugo putovanje u noć« i dr.). C. Odets (1906–64) istaknuo se dramama iz razdoblja ekonomske krize, a socijalnu i antifašističku kritiku sadržavaju i drame L. Hellman (1905–84; »Male lisice«). Američka drama nakon II. svjetskoga rata usmjerila se na socijalnu kritiku i na poetsko ispitivanje morbidnih psiholoških stanja: prvu je pretežno gajio A. Miller (1915–2005), a drugu T. Williams (1911–83). Nakon 1960-ih pod utjecajem »teatra apsurda« pisali su dramatičari E. Albee (1928–2016) i A. Kopit (r. 1937). Broadway sve više zamjenjuju alternativne pozornice gdje se briše granica između kazališnih komada i publike, a kreativni proces i izvedba postaju važniji od tekstualnoga predloška (Living Theatre J. Becka /1925–85/ i J. Maline /1926–2015/, Open Theatre, Caffé Cino, La Mama i dr.). Crnačka dramatičarka L. Hansberry (1930–65) postigla je velik uspjeh dramom »Grožđica na suncu« (1959). Političko-revolucionarno kazalište 1960-ih vezuje se uz imena etničkih dramatičara (I. A. Baraka; Ed Bullins, r. 1935; Ntzoke Shange, r. 1948). Otvoreno se progovaralo o seksualnosti, koristio se brutalan i izravan jezik, dominirali su ton crnoga humora i groteske. D. Mamet (r. 1947) koristi se minimalističkim dijalozima te oporim izričajem. D. Rabe (r. 1940) autor je vijetnamske trilogije, Beth Henley (r. 1952) u »Zločinima srca« (»Crimes of the Heart«) otkriva nerazrješive sukobe u malograđanskoj sredini, a Tina Howe (r. 1937) secira propadanje elitnih bostonskih obitelji. A. Wilson (1945–2005) jedan je od istaknutih crnačkih dramatičara. Adrienne Kennedy (r. 1931) i Suzan-Lori Parks (r. 1964) nastavljaju tradiciju E. Albeeja, dok Tony Kushner (r. 1956) odaje Williamsov utjecaj. S. Shepard (1943–2017) spaja prikaz bolesnih obiteljskih i međuljudskih odnosa uglavnom na američkom Zapadu s elementima pop-kulture.

U XIX. st. književna kritika nastajala je kao usputna ili popratna djelatnost pjesnika, pripovjedača, mislilaca (Poe, Emerson, Lowell, Howells, James i dr.). U XX. st. ona se razvijala kao posebna književna vrsta kroz polemički, demokratski usmjeren žurnalizam H. L. Menckena (1880–1956), preko antipuritanske koncepcije povjesničara književnosti Vana Wycka Brooksa (1886–1963). Kriteriji vrjednovanja T. S. Eliota, uz teoriju Engleza I. A. Richardsa, pridonijeli su nastanku »nove kritike« na zasadama agrarnoga američkoga Juga u radovima već spomenutih J. C. Ransoma, A. Tatea, R. P. Warrena, zatim R. P. Blackmura (1904–65) i C. Brooksa (1906–94). Yvor Winters (1900–68) suprotstavio im je »moralnu« kritiku. Škola je doživjela vrhunac objavljivanjem »Teorije književnosti« (1949) R. Welleka (1903–95) i Austina Warrena (1899–1986). »Čikaška škola« proučava postavke ranijih kritičkih smjerova i distinkcije među književnim rodovima (M(eyer) H(oward) Abrams, 1912–2015; R. S. Crane, 1886–1967; W. Booth, 1921–2005; poslije Martha Nussbaum, r. 1947). K. D. Burke (1897–1993) teoretičar je književnoga djela kao »simboličke akcije«.

Tzv. njujorški kritičari suprotstavljaju se pozitivističkoj i društveno usmjerenoj kritici: E. Wilson (1895–1972), L. Trilling (1905–75) te I. Howe (1920–93). E. D. Hirsch (r. 1928) izlaže principe hermeneutike i kognitivnoga pristupa u teoriji interpretacije. L. A. Fiedler (1917–2003) i Norman O(liver) Brown (1913–2002) unose elemente psihoanalitičke kritike. S. Sontag (1934–2004) najavljuje ukidanje granica između visoke i popularne umjetnosti.

Nakon 1968., pod utjecajem recepcije francuske filozofije i teorije kulture, kritika postaje sve neovisnijom o književnosti i snažno se razvija. Dekonstrukcija i srodni poststrukturalizam oslanjaju se na radove francuskoga filozofa J. Derridaa, a istaknuta Yaleska škola kritike (Paul de Man, 1919–83; J. H. Miller, r. 1928; G. H. Hartman, 1929–2016; Harold Bloom, r. 1930) sklona je europskom romantičarskom korpusu.

Za »novi historizam« presudan je utjecaj marksističke filozofije (W. Benjamin, A. Gramsci i dr.), antropologije (C. Geertz) te francuskoga teoretičara M. Foucaulta, što S. Greenblatt (r. 1943) i drugi primjenjuju na englesku renesansnu dramu. Na presjecištu historiografije i književne teorije rade povjesničari H. White (1928–2018) i Dominick LaCapra (r. 1939). Jedan je od istaknutih marksističkih kritičara F. Jameson (r. 1934).

Feministička kritika od 1970-ih dovodi do revalorizacije djela niza književnica te do jačanja utjecaja kritičkih (pozitivnih ili negativnih) čitanja, posebice S. Freuda i J. Lacana. Među istaknutijim su predstavnicama prvoga smjera Kate Millett (1934–2017), Sandra Gilbert (r. 1936), E. Showalter (r. 1941) i Susan Gubar (r. 1944), dok razgranatu feminističku teoriju zastupaju Toril Moi (r. 1953), Jane Gallop (r. 1952), Shoshana Felman (r. 1942) i Judith Butler (r. 1956). Etnička i postkolonijalna kritika nagoviješta etički zaokret na tragu postmodernističkoga kraja »velikih pripovijesti« i poststrukturalističke reorganizacije znanja. Iznimno poticajna bila je studija palestinsko-američkoga autora E. Saida (1935–2003) »Orijentalizam« (1978), te radovi G. Spivak (r. 1942), Homija K. Bhabhe (r. 1949), H. L. Gatesa (r. 1950), Glorije Anzaldúe (1942–2004) i drugih.

Kazalište

Početci mu sežu u rano XVIII. st., kada su bila otvorena kazališta u Williamsbourgu (1716) i New Yorku (1732), gdje je u New Theatreu prvi put bio izveden jedan komad G. Farquhara. I prije su se zasigurno davale predstave u svim kolonijama, amaterske i studentske, posebice na Jugu, tolerantnijem u tom pogledu od Sjevera, gdje je kazalište bilo oštro osuđivano i zabranjivano, premda prvi podatci o javnim izvedbama potječu baš iz puritanske Nove Engleske, a prvo je trajno kazalište (Southwark Theatre) bilo otvoreno u kvekerskoj Philadelphiji 1766. Dokumenata je malo jer su novine tada rijetko posvećivale pozornost kazališnoj djelatnosti, ali obrazovaniji doseljenici nesumnjivo su zahtijevali vrstu zabave na koju su bili naviknuli, a o kojoj su vijesti dolazile iz Londona, iz kojega su uskoro stizala i gostovanja pa i pojedini profesionalni glumci koji su pomagali američkim amaterima. Do kraja XVIII. st. kazališna djelatnost ustalila se u New Yorku (Park Theatre), Philadelphiji (Chestnut Street Theatre), Charlestonu (Charleston Theatre) i Bostonu (Boston Theatre), gdje su, uz iznimku New Yorka, kazališne trupe uspostavile i vlastite regionalne turneje, a sredinom XIX. st., kada se broj američkih gradova uvišestručio i kada je svaki veći grad imao svoje kazalište, spomenutim su se središtima pridružili Cincinnati, Los Angeles, Chicago i San Francisco. George Frederick Cooke jedna je od prvih engleskih glumačkih zvijezda na američkim pozornicama. Broj izvedaba se povećavao, kazališta su se specijalizirala, no dramatičari nisu bili traženi, a glumci su prednjačili u autoritetu nad redateljima i scenografima. D. L. Boucicault je 1860-ih promovirao putujuće družine pa je već 1880-ih broj stalnih ansambala bio drastično smanjen. Prevladavala je popularna zabava. Potkraj XIX. st. iz kazališnog života povukle su se ključne osobe, producenti Lester Wallack i Albert Marshman Palmer, a umro je Augustin Daly. No njihova su kazališta davala klasičnu i suvremenu englesku komediju, njemačke farse (Daly) i francuske melodrame (Palmer) pa je zasluga tek velikih izvođačkih imena s prijelaza stoljeća, kao što su Joseph Jefferson, Frank Mayo ili Denman Thompson, što se počela probijati autonomna američka dramska produkcija, unutar koje su se tijekom druge polovice XIX. st. isticali William Gillette i Clyde Fitch, a početkom XX. st. W. Moody i Augustus Thomas. Autohtoni dramski autori, zajedno s publikom, pozivali su na promjenu kazališnog repertoara, a novinska kritika, unutar koje se osobito isticao W. Winter, tek se uoči samoga I. svjetskog rata profilirala u estetskim kriterijima. Dvije važne tehnološke inovacije – električno svjetlo i film, ubrzo uključen u vodviljske predstave – stubokom su izmijenile uvjete izvedbe. Manje kazališne kuće za publiku niže klase, s melodramama i jeftinim mjuziklima na repertoaru, gubile su posjetitelje, željne novih atrakcija. U kazalište je stizala i obrazovanija publika srednje klase, nezadovoljna komercijalizmom i plitkošću kazališnih sadržaja. God. 1914. skupina intelektualaca, The Liberal Club, osnovala je u New Yorku Washington Square Players, koji su isprva postavljali jednočinke, a poslije i složenije komade, pretežito europskih dramatičara. Ubrzo su im se pridružili srodno nastrojeni Provincetown Players, pod vodstvom Georgea Crama Cooka i Susan Glaspell, koji su se iz Massachusettsa doselili u New York i djelovali do sredine 1920-ih, te otvorili svoje kazalište za mlade nade: R. E. Jonesa, P. Greena i E. O’Neilla. Tijekom 1920-ih i 1930-ih otvarala su se poluprofesionalna i amaterska kazališta diljem Amerike, ali, oslonjena ponajprije na zabavne komade i broadwayski repertoar, nakon II. svjetskog rata izgubila su smisao privlačnošću televizije. Između dvaju svjetskih ratova, međutim, došlo je do gubitka interesa za europsku kulturu i do rasta američke samosvijesti, poduprtog i gospodarskim napretkom, koji je pogodovao izgradnji novih kazališnih kuća, postavama novih komada, entuzijazmu gledatelja i afirmaciji niza dramatičara, skladatelja, glumaca, redatelja i dizajnera. Iz te se kazališne renesanse izdvaja E. O’Neill, sin putujućega melodramskoga glumca, sklon tragičkoj matrici te intelektualno i stilski izazovnijoj problematici, što se probila širenjem žanrovskih interesa i drugih dramatičara (George Simon Kaufman, Ph. Barry i dr.) za socijalnu dramu, tragediju, ali i salonsku komediju. Cvjetao je i mjuzikl, najsnažnija američka izvozna tradicija, s C. Porterom, G. Gershwinom,Vincentom Youmansom i Arthurom Schwartzom kao istaknutim, eksperimentalno nastrojenim skladateljima, te nadarenim libretistima kao što su P. G. Wodehouse, Lorenz Hart, Ira Gershwin i Dorothy Fields. Sa svojim »revijama«, operetama i farsama na Broadwayu su najistaknutija i dalje bila braća Shubert, Lee, Samuel i Jacob, a ondje su započela već 1900. Ambiciozniji su se autori okrenuli producentskim kapacitetima Kazališne gilde, koja je doskora postala nacionalno repertoarno kazalište, no javili su se i novi, neovisni producenti, poput Winthropa Amesa i Arthura Hopkinsa. Prvi kritičar novije škole bio je Walter Prichard Eaton, kojega su slijedili G. J. Nathan, Stark Young i Brooks Atkinson, kontroverzni, poštovani i utjecajni publicisti, pa je 1918. bila ustanovljena i Pulitzerova nagrada za dramu. Pojava zvučnoga filma 1927. bila je pogubna za kazalište jer je mnogo nadarenih ljudi otišlo u Hollywood, pa je i godišnja broadwayska produkcija bila znatno smanjena, a ništa bolje nije bilo ni u drugim gradovima. Jačala je lijeva propagandna nota, koju je podupirao Federalni kazališni projekt, vladina akcija u prilog kazališnim zaposlenicima tijekom krize. Tu je akciju 1935. odobrio Kongres, sve više, međutim, dalek spomenutoj ideološkoj militantnosti, pa je projekt 1939. bio ukinut. I Kazališna gilda bila je apolitična, pa su iz nje otišli Harold Clurman, Cheryl Crawford i L. Strasberg. Oni su 1931. osnovali Group Theatre, u kojem su postavljali politički intonirane komade C. Odetsa, poslije orijentiranoga više prema filmu, pa je kazalište 1940. bilo raspušteno. Druga frakcija Gilde, The Playwright’s Company, koju su tvorili M. Anderson, S. N. Behrman, Sidney Howard, E. Rice i R. E. Sherwood, djelovala je sve do 1960. Nepovezana s ikojom grupacijom javila se i L. Hellman. Početkom 1940-ih entuzijazam je prigušivao gospodarske nevolje pa su uspješni komadi dulje ostajali na repertoaru, no broj se praizvedbi i premijera i dalje smanjivao. Ali su se upravo tada afirmirali značajni dramatičari poput T. Williamsa i A. Millera, prvi kao poetski apostol društvene dekadencije, drugi pak kao prozaičniji kritičar obiteljskih i društvenih tema. Zaslugom R. Rodgersa i O. Hammersteina, žanr mjuzikla iz zabavne se glazbene komedije preobrazio u zahtjevniji sklad glazbe i priče, u koji su se uklapale i baletne točke, a javila su se i nova imena, L. Bernstein, Jule Styne, Frederick Loewe kao skladatelji te Betty Comden, Adolph Green i Alan Jay Lerner kao libretisti. Cvat pokrajinskoga kazališta obilježila je skupina Margo Jones, Theatre ’47, iz Dallasa, koja je postavljala klasične i aktualne dramske komade, te Arena Stage i Guthrie Theatre u Minneapolisu, a neovisne skupine stigle su i u manhattanski Greenwich Village, pa je Off-Broadway postao zanimljiviji od Broadwaya, na kojem su se davale sentimentalne društvene drame W. Ingea, no za prve Pulitzerove nagrade off-produkciji trebat će čekati 1970-e. Izniman je uspjeh 1960-ih postigao N. Simon, kojemu je karijera trajala sve do 1990-ih, a među ambicioznijima isticao se E. Albee. Premda su Jerry Bock i Sheldon Harnick značili novi naraštaj u mjuziklu, nastup rock and roll kulture onemogućio je uspjeh zlatnih godina žanra, nastanivši se i u samome mjuziklu. Sedamdesetih su se javili S. Shepard, D. Rabe i D. Mamet, jednako na Broadwayu koliko i u off-ponudi, gdje su pobirali uspjehe, dok je u mjuziklu sazrijevao Stephen Sondheim, a režiju preuzimali Harold Prince, Gower Champion, B. Fosse i Michael Bennett te poslije Tommy Tune. A. Wilson sa svojim komadima o crnačkoj populaciji i Albert Ramsdell Gurney s duhovitim tretmanom visokoga društva – razmjerno nepopularnom interesu 1980-ih – nova su imena američke drame, dok je A. L. Webber novo ime američkog mjuzikla. No toj su se mainstream produkciji od kasnih 1960-ih pridružili još i eksperimentalni žanrovi poput hepeninga, performansa, ambijentalnog i multimedijskoga kazališta, koje su proslavile trupe poput Living Theatre, Performance Group, La Mama, a među redateljima te »druge avangarde« ponajviše se ističu L. Anderson i R. Wilson.

Knjižnice

Prve knjižnice u SAD-u spominju se kao male privatne zbirke knjiga, religijskoga i gospodarskog značaja (o uzgoju životinja, obradbi tla, vojnim vještinama ili liječenju), koje su doseljenici donijeli u novu domovinu. U prvoj polovici XVII. st. pojedini su svećenici, senatori ili trgovci imali i nekoliko tisuća svezaka knjiga, koje su kasnijim donacijama postale jezgre današnjih velikih javnih znanstvenih knjižnica. Potkraj XVII. i početkom XVIII. st. osnivale su se mnogobrojne vjerske i klupske, društvene, a poslije i knjižarske pretplatničke knjižnice. Knjižnica koju je 1731. osnovao B. Franklin u sastavu Library Company of Philadelphia bila je prva takva pretplatnička knjižnica koja je utjecala na osnutak sličnih. U to su se doba osnivale i sveučilišne knjižnice (1638. knjižnica Harvardova sveučilišta donacijom 400 svezaka knjiga svećenika Johna Harvarda, zatim knjižnice sveučilišta Yale, Princeton, Rutgers, Dartmouth i dr.). Prva javna narodna knjižnica bila je osnovana 1833. u Peterboroughu, a osnutak mnogobrojnih javnih knjižnica bio je omogućen donošenjem zakonskog akta o obveznom izdvajanju lokalnih zajednica za knjižnice namijenjene svim kategorijama stanovništva (→ boston). Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. zakladom industrijalca A. Carnegieja bilo je izgrađeno više od 2500 knjižnica, ne samo u SAD-u nego i u ostalim zemljama engleskoga jezičnoga područja. To je doba osnutka i drugih, specijalnih, znanstvenih i državnih knjižnica (Medicinska nacionalna knjižnica 1836., Nacionalna knjižnica za poljoprivredu 1862). Prva namjenska zgrada za knjižnicu Sveučilišta u Južnoj Karolini bila je izgrađena 1841. Brojnost knjižnica i uloga koju su dobivale u SAD-u dovele su i do jačanja bibliotekarske profesije, osnutka profesionalnih udruženja (American Library Association, 1876), vrijednih teorijskih i praktičnih radova (Deweyeva klasifikacija, stručni časopis Library Journal, Poole’s Index to Periodical Literature) kojima je američko bibliotekarstvo znatno pridonijelo razvoju bibliotekarske znanosti i unaprijedilo djelatnost i praksu u cijelom svijetu. Potkraj XX. st. SAD je imao više od 15 000 narodnih knjižnica, mnogobrojne dječje i pokretne knjižnice, oko 3300 visokoškolskih i fakultetskih knjižnica s više od 720 milijuna knjiga, vjerojatno najveće zbirke knjiga i druge građe u pojedinim knjižnicama poput onih u Kongresnoj knjižnici, New York Public Library, Boston Public Library i dr.

Filozofija

Početci američke filozofije sežu u XVIII. st. i u svojoj najranijoj fazi razvoja – zahvaljujući poglavito utjecaju kalvinističko-puritanske misli – ona je bila pretežito određena teologijskim i metafizičkim naslijeđem Europe. Pod tim je utjecajem Jonathan Edwards (1703–58), preteča tzv. novoengleske filozofije, razvio determinističko-idealističku filozofiju religije koja počiva na kalvinističkoj metafizici. Istodobno se razvila i materijalistička metafizika (J. Priestley, 1733–1804) i deistička filozofija religije (Th. Paine, 1737–1809). Nastavljajući se na Engleze G. Berkeleya i I. Newtona te Amerikanca B. Franklina (1706–90), Samuel Johnson (1696–1772) pridonio je razvoju prosvjetiteljstva, ali je značajan bio utjecaj i tzv. romantičarskih »transcendentalista« i škole iz Saint Louisa, gdje se susreću prvi začetci američkoga hegelijanizma, čiji su glavni predstavnici William Ellery Channing (1780–1842), R. W. Emerson (1803–82), Frederick Henry Hedge (1805–90), Margaret Fuller (1810–50) i H. D. Thoreau (1817–62). Transcendentalisti su zagovarali slobodno religiozno mišljenje, antidogmatsko i antikalvinističko kršćanstvo. U tom razdoblju pojavio se i prvi čisto filozofijski časopis »Journal of Speculative Philosophy« (1826–93), a 1892. počeo je izlaziti i časopis »Philosophical Review«. Razdoblje od 1880. do 1940. smatra se »klasičnim dobom« američke filozofije, koje kao dominantni smjerovi karakteriziraju pragmatizam, realizam i naturalizam.

Pragmatizam

Utemeljiteljem pragmatizma smatra se Ch. S. Peirce (1839–1914) koji je izradio metodički princip za smisleno objašnjenje fundamentalnih pojmova polazeći od njihova empirijsko-eksperimentalnoga učinka. Time je izravno omogućio nastanak logičko-analitičke filozofije XX. st. Na temelju Peirceove metode W. James (1842–1910) razvio je nauk o istini koji počiva na teorijskoj verifikaciji i psihološkom postupku obrazloženja verificiranih podataka. Daljnji razvoj pragmatizma vodi preko J. Deweya (1859–1952) prema instrumentalizmu. U središtu su Deweyeve filozofije iskustvo i razvoj života u konkretnoj dinamici zbiljnosti. Neorealizam, koji se nastavlja na W. Jamesa i tvrdi da je zbiljnost objekta neovisna o spoznajnim funkcijama subjekta, predstavljaju R. B. Perry (1876–1957), W. P. Montague (1873–1953), Edwin Bissel Holt (1873–1946). Oslanjajući se na I. Kanta, C. I. Lewis (1883–1964) razvio je vlastiti pragmatistički sustav.

Kritički realizam

Kritički realizam zastupaju G. Santayana (1863–1952), R. W. Sellars (1880–1973) i A. O. Lovejoy (1873–1963); oni su smatrali da se filozofija treba vratiti »prirodnomu svijetu« i njegovim problemima, a spoznaja u okvire osjetilnog iskustva.

Naturalizam

Naturalizam se razvijao polazeći od istraživanja Deweya i ranoga Santayane. Istaknuti su predstavnici A. N. Whitehead (1861–1947), R. B. Perry, Morris Raphael Cohen (1880–1947) i E. Nagel (1901–85), koji su cjelokupnu filozofijsku metodiku (epistemologija, filozofija prirode, etika i dr.) nastojali zasnovati na načelima matematike. Pritom su polazili od pretpostavke da karakteri predikacija, što su izravno dani u objektu, nisu nikakve »egzistencije u svijesti«, već čiste bîti koje se jedino mogu svjesno zahvaćati.

Potkraj 1930-ih, sigurno i zbog velikoga broja filozofa izbjeglih iz Njemačke, u SAD-u je snažno ojačala i fenomenologija (M. Farber, 1901–80; Aron Gurwitsch, 1901–73; A. Schütz, 1899–1959; Maurice Natanson, 1924–96; Jitendra Nath Mohanty, r. 1928., i dr.). Glavna istraživanja kretala su se u smjeru prevladavanja Husserlova transcendentalnog idealizma i mogućnosti utemeljenja fenomenologije socijalnoga svijeta života. Zamjetan je utjecaj i europskih neoskolastičkih i protestantskih filozofa i teologa (J. Maritain, É. Gilson, P. Tillich).

Unatoč tomu, cjelokupnu filozofiju XX. st. odlučujuće je obilježila analitička filozofija s ciljem da sa stajališta kritike metafizike i jezika osvijetli temeljna filozofijska i znanstveno-teorijska pitanja. Pritom je temelj princip verifikacije, tj. načelo da se neki pojam promatra u svojem empirijskom značenju. Spekulativna filozofija mora ustupiti mjesto fundamentalnim znanstvenim istraživanjima i to s obzirom na jezičnu smislenost znanstvenog iskaza: A. Church (1903–95), Nelson Goodman (1906–98), W. V. O. Quine (1908–2000), Arthur Pap (1921–59) i dr.

Logički empirizam

Logički empirizam zastupaju Max Black (1909–88), Norman Malcolm (1911–90), Hilary Putnam (1926–2016), N. Chomsky (r. 1928), J. R. Searle (r. 1932) i Saul Aaron Kripke (r. 1940), s jasnim distanciranjem od jezično-znanstvene analize. Oni se odriču striktnoga fenomenalizma, s pozicije realizma napuštaju fizikalizam, a sferu psihičkoga promatraju kao klasu pojava koja je jednako vrijedna kao i područje fizičkoga. Po tom se razlikuje od logičkoga pozitivizma. Za kritiku i samokritiku logičkoga empirizma i pozitivizma od početka 1970-ih zaslužni su ponajprije P. K. Feyerabend (1924–94), Th. Kuhn (1922–96), W. V. O. Quine, H. Putnam i dr. Njihova kritika seže od epistemološkoga anarhizma, preko osvjetljavanja strukture znanstvenih revolucija, pa sve do izradbe novih metodičkih ideala.

U praktičnoj filozofiji, etici i metaetici, osim Williama Klausa Frankene (1908–94), posebice se ističe J. Rawls (1921–2002) s teorijom pravednosti. Uočava se nastojanje oko ponovnoga oživljavanja etike vrlina (Alsdair MacIntyre, r. 1929), uz oslanjanje na staru etiku dužnosti i utilitarističke teorije. Pod utjecajem Petera Singera (r. 1946) razvijaju se i medicinska etika i bioetika (Hugo Tristram Engelhardt, r. 1941), životinjska etika (T. Regan, r. 1938) itd. U estetici su značajni prije svega N. Goodman i Arthur C. Danto (1924–2013), koji je osobito zaslužan za prevladavanje napetosti između tradicionalne i analitičke estetike i za ponovno osvjetljavanje njezinih velikih tema. Na području metafizike, osim Rodericka M. Chisholma (1916–99), značajni su radovi Davida Kelloga Lewisa (1941–2001). No i u tim se istraživanjima pokazuje da metafizika za analitičku filozofiju gubi status »prve filozofije« i da sve više ustupa mjesto teoriji duha koja polazi od pitanja može li se duh u potpunosti objasniti materijalistički, odnosno naturalistički (R. W. Sellars; Donald Herbert Davidson, 1917–2003; Michael Dummett, 1925–2011; Fred Dretske, 1932–2013; S. A. Kripke i dr.). U filozofiji religije posebno su značajna istraživanja Alvina Plantinga (r. 1932), u kojima se analitička filozofija religije nastoji zamijeniti znanstveno utemeljenom filozofijom religije. Posebno buran razvoj doživjela je analitička spoznajna teorija (epistemologija) koja je, krećući se između navlastito analitičke pozicije (Gilbert Helms Harman, r. 1938; Barry Stroud, Alvin I. Goldman, r. 1938., i dr.) i europske tradicije kritike uma, dobila svoje plodno posredovanje u djelu R. Rortyja (1931–2007). Premda je zbog snažne znanstveno-teorijske orijentacije temeljnih filozofijskih istraživanja povijest filozofije, posebno neameričke, bila zanemarivana, u drugoj polovici XX. st. ponovno raste zanimanje za nju. Temeljni je interes pritom uključivanje pragmatizma u analitičku spoznajnu teoriju (H. Putnam, Susan Haack, r. 1945., i dr.), a nasuprot postojećoj europskoj analitičkoj filozofiji, nastoji se uvesti tzv. »postanalitička filozofija«. U teorijskoj filozofiji glavni je pravac istraživanja usmjeren na razvijanje sustavne teorije značenja (D. H. Davidson), opće teorije simbolâ (N. Goodman) i teorije duha koja polazi od spoznaja kognitivne znanosti (Jerry A. Fodor, 1935–2017; Daniel Clement Dennet, r. 1942., i dr.).

Likovne umjetnosti

Arhitektura

U doba naseljivanja, u tzv. doba pionira, gradile su se brvnare ili kuće od kamena lomljenca. Tek potkraj XVII. st. počele su se graditi kuće od opeke, koja se dovozila iz Europe, osobito Nizozemske. Prve naseobine spominju se početkom XVII. st. na rijeci James u Virginiji (1607). Od XVIII. st. useljivali su se graditelji iz Europe, koji su donosili stilske odlike zemalja iz kojih su potjecali. Kolonijalnim stilom započelo je prvo razdoblje američkoga graditeljstva, koje je imalo obilježje francuskoga klasicizma (kuće skladnih razmjera, s portikom, stupovljem i zabatom). U prve graditelje tzv. federalnog stila, sljedbenike europskoga klasicizma i A. Palladija, ubrajaju se Pierre Charles L’Enfant (1754–1852), autor plana grada Washingtona (1790–91), te državnik Th. Jefferson (1743–1826), graditelj vlastite rezidencije Monticello (1767–1809) i projekta Kapitol u Richmondu (1785–99), kojim je pokrenuo tzv. Greek revival (smjer u kojem se primjenjuju elementi klasične grčke arhitekture) i time stvorio prauzor službene arhitekture u SAD-u. Istaknuti graditelji toga razdoblja bili su Ch. Bulfinch (1763–1844), autor zgrade državne uprave u Bostonu (1795–98), James Hoban (1762–1831), autor nacrta prema kojima se 1792. započela graditi Bijela kuća u Washingtonu, te Benjamin Henry Latrobe (1764–1820) i William Thornton (1759–1828). Oko sredine XIX. st. u duhu engleske gotike gradili su Richard Upjohn (1802–78) i James Renwick (1818–95), a najistaknutiji američki pejzažni arhitekt F. L. Olmsted (1822–1903) u duhu engleske tradicije projektirao je parkove u New Yorku (Central Park, 1858–61). Arhitektonski atelijer McKim, Mead i White, što su ga 1879. u New Yorku osnovali Ch. F. McKim (1847–1909), W. R. Mead (1846–1928) i S. White (1853–1906), projektirao je u većim američkim gradovima, osobito New Yorku, javne ustanove u historicističkom stilu, od kojih su najznačajniji Madison Square Garden (1887–91) i željeznička postaja Pennsylvania u New Yorku (1906–19). Historicizam se održavao i početkom XX. st. u projektima C. Gilberta (1859–1934), osobito u neogotičkom neboderu Woolworth u New Yorku (1913). Braća Charles Sumner Greene (1868–1957) i Henry Mather Greene (1870–1954) te Bernard Maybeck (1862–1955) razvijali su u Kaliforniji potpuno drugačiju vrstu arhitekture prožetu duhom američke tradicije i novih egzotičnih, osobito japanskih, elementa. U XIX. st. uz eklekticizam i historicizam javila su se i prva smionija tehnička rješenja. H. H. Richardson (1838–86) među prvima je u Chicagu gradio nebodere od opeke i željeza kojima je utro put izgradnji nebodera čelične konstrukcije, a L. H. Sullivan (1856–1924), u suradnji s Dankmarom Adlerom (1844–1900), projektirao je kultnu građevinu toga doba, zgradu Auditorij u Chicagu (1887). Svojim se smionim arhitektonskim djelima (zgrada Wainwright u Saint Louisu, Missouri, 1890) oštro suprotstavio eklekticizmu, a sklonošću arhitektonskim ukrasima geometrijskih i vegetabilnih oblika nagovijestio je secesiju. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. skupina arhitekata vezana za čikašku školu bila je zaslužna za razvoj arhitektonskih izraza prikladnih za nebodere. Porast stanovništva i industrijalizacija u milijunskim velegradovima nametnuli su nova urbanistička rješenja; tijekom nekoliko desetljeća bili su građeni kompleksi divovskih nebodera, isprva od kamena, potom od betona, čelika i aluminija sa stijenama od stakla. U Sullivanovu atelijeru formirao se F. L. Wright (1868–1959), najznačajnija stvaralačka individualnost američke arhitekture. U ranim nekonvencionalnim stambenim objektima (»prerijske kuće«) ostvario je izravan kontakt s prirodom. Smionost i mašta glavne su odlike njegovih projekata i realizacija, među kojima se ističu Midway Gardens u Chicagu (1914) i hotel Imperial u Tokyju (1916–22). Nakon I. svjetskog rata njegova su ostvarenja obilježena masivnošću i monumentalnošću, a od kraja 1930-ih javlja se nova oblikovna forma njegove arhitekture, zakrivljena ploha (Guggenheimov muzej u New Yorku, 1959., u obliku spiralne rampe). Između 1920-ih i 1930-ih podizale su se građevine u duhu art décoa; najpoznatiji je primjer Chryslerov neboder u New Yorku (1930), projekt Williama Van Alena (1883–1934). Od početka XX. st. doselili su se u SAD mnogi europski arhitekti. Finac Eliel Saarinen (1873–1950) i njegov sin Eero Saarinen (1910–61) autori su više funkcionalističkih građevina raznovrsne namjene (Tehnički centar kompanije General Motors kraj Detroita, 1948–56., Kresgeova predavaonica i kapela u sastavu Massachusettskoga tehnološkog instituta u Cambridgeu, 1953–55). Od 1923. boravili su u SAD-u Austrijanci Rudolf Schindler (1887–1953) i R. Neutra (1892–1970), koji je slijedio ideje svojega učitelja A. Loosa i projektirao specifične građevine (veliki kolodvori, robne kuće, urbanistički zahvati), a začetnik je paviljonskoga tipa školskih zgrada (Corona Avenue School u Los Angelesu, 1935). Pod utjecajem funkcionalizma R. Neutre Edward Durell Stone (1902–78) i Philip Goodwin (1904–65) projektirali su Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku (1939). U ubrzanom razvoju američke arhitekture bile su značajne nove ideje koje su dolazile iz Europe. Neosporan je utjecaj izvršio Le Corbusier, a vrlo značajna ostvarenja nastala su djelatnošću trojice emigranata iz nacističke Njemačke, W. Gropiusa (1883–1969), L. Miesa van der Rohea (1886–1969) i M. L. Breuera (1902–81). Ti su se arhitekti istaknuli djelatnošću u Bauhausu u Njemačkoj, čije su ideje prenijeli i razvijali te time znatno utjecali na razvoj moderne američke arhitekture. Gropius se doselio 1937. i do 1952. predavao na Harvardovu sveučilištu te projektirao funkcionalističke stambene zgrade, koledže, izložbene paviljone, a u Chicagu osnovao New Bauhaus. Iste godine emigrirao je i Mies van der Rohe, koji je vodio arhitektonski odsjek Tehničkog instituta države Illinois (1938–58), za koji je 1939–56. projektirao kompleks zgrada i paviljona koji su od temeljnoga značenja za modernu arhitekturu. Njegovi projekti nebodera s istaknutim vertikalnim stupovima od kovine Lake Shore Drive Apartments u Chicagu (1948–51) i Seagram Building u New Yorku (1958), koji je projektirao u suradnji s Ph. Johnsonom (1906–2005), snažno su utjecali na oblikovanje stambenih nebodera širom svijeta. Povremeno je i nakon II. svjetskog rata dolazio do izražaja utjecaj Le Corbusiera, koji je dao idejno rješenje za prvi ostakljeni neboder na svijetu, palaču Ujedinjenih naroda u New Yorku, građenu 1948–51. po projektu Wallacea Kirkmana Harrisona (1895–1981). Značajne realizacije dao je arhitektonski atelijer Skidmore, Owings & Merrill (SOM), specijaliziran za projektiranje reprezentativnih poslovnih objekata, što su ga 1935. u New Yorku osnovali arhitekti L. Skidmore (1897–1962), N. A. Owings (1903–84) i J. O. Merrill (1896–1975). Među njihova glavna ostvarenja ubrajaju se prvi neboder u željezu i staklu Chase Manhattan Bank (1952) i Lever House (1961) u New Yorku te Inland Steel u Chicagu (1954). Suvremene arhitektonske težnje zastupali su R. Venturi (r. 1925), J. Stirling (1926–92) i L. Kahn (1901–74), koji je u svojim projektima dinamičnim spojem formalnih i funkcionalnih arhitektonskih elemenata ostvario monumentalnu strukturu volumena i površina (Umjetnička galerija Sveučilišta Yale, 1953; Salkov institut u La Jolli, 1965). Projekti P. Rudolpha (1918–97) obilježeni su slobodom u oblikovanju prostora i snažnim ekspresivnim izgledom (Umjetnički centar Jewett u Wellesleyu kraj Bostona, 1955–58). M. Yamasaki (1912–86) autor je elegantnih dvostrukih nebodera Svjetskoga trgovačkog centra (1962–75), koji su do terorističkog napada 11. IX. 2001. dominirali siluetom New Yorka. R. B. Fuller (1895–1983) konstruirao je čuvenu geodezijsku kupolu, koja je poslije imala široku primjenu pri gradnji športskih, izložbenih i industrijskih građevina (paviljoni SAD-a na izložbama u Moskvi 1959. i Montrealu 1967), a I. M. Pei (r. 1917) projektirao je goleme transparentne oblike simboličke vrijednosti (kompleks pristanišnih zgrada u međunarodnoj zrakoplovnoj luci J. F. Kennedy u New Yorku, 1970. i 1984–85). Postmodernistička arhitektura uglavnom reinterpretira povijesna razdoblja, stilove i pojedine graditelje; rani je primjerak sjedište AT&T-a (tzv. zgrada Chippendale) u New Yorku (1978), projekt P. Johnsona i Johna Burgeea (r. 1939), a ističu se projekti pripadnika tzv. newyorške petorke J. Hejduka (1929–2000), M. Gravesa (1934–2015), Petera Davida Eisenmana (r. 1932), R. A. Meiera (r. 1934) i Ch. Gwathmeya (r. 1936). Autorska osobnost došla je do izražaja u djelima Ch. W. Moorea (1925–93) i P. D. Eisenmana, koji u svojim projektima izražavaju ekstremne oblike dekonstrukcije (Wexnerov centar za umjetnost Sveučilišta u Ohiju, 1989). Česta su ostvarenja reprezentativnih građevina javne namjene američkih arhitekata u drugim zemljama – Guggenheimov muzej u Bilbau (1991–97), najznačajnije djelo F. O. Gehryja (r. 1929), novi glavni ulaz podzemnoga proširenja Louvrea u Parizu, tzv. staklena piramida, 1989., I. M. Peia, ili arhitekata drugih nacionalnosti u SAD-u – Muzej suvremene umjetnosti u Los Angelesu (1981–86) A. Isozakija (r. 1931).

Kiparstvo

Prva kiparska ostvarenja europskih doseljenika bile su rezbarije uglavnom ukrasne namjene u drvu i klesani ornamenti ili skromni figurativni motivi na nadgrobnim spomenicima. Od XVIII. st. bili su pozivani europski kipari ili su se pojedina djela, pretežito spomenici i poprsja zaslužnih građana, naručivala kod europskih majstora. Predsjednik Th. Jefferson pozvao je 1785. francuskoga kipara J. A. Houdona (1741–1828), koji je za naručitelje iz SAD-a već bio izveo nekoliko portreta (»Th. Jefferson«, »G. Washington«). Njegov produhovljeni realizam znatno je utjecao na američke kipare. U prvoj polovici XIX. st. kipari su se školovali pretežito u Italiji, a najznačajniji su učenici B. Thorvaldsena Horatio Greenough (1805–52), autor golema mramornoga kipa G. Washingtona pred Kapitolom u Washingtonu (1841), i Thomas Crawford (1813–57), autor kipova velikih razmjera (»Umiruća Indijanka«), konjaničkih kipova i divovskih brončanih figura. Hiram Powers (1805–73) djelovao je u Italiji radeći u duhu klasicizma za naručitelje iz SAD-a portretna poprsja, mitološke i alegorijske figure (»Grčka robinja«, 1843). Nakon Američkoga građanskog rata izrađivali su se uglavnom memorijalni spomenici; u nizu spomenika te vrste odskaču radovi J. Q. Warda (1830–1910). Realistička modelacija, osobito portreta i spomenika, glavna je značajka kipova i medalja A. Saint-Gaudensa (1848–1907). Predstavnik kasnoga klasicizma bio je D. Ch. French (1850–1931), a njegovo je glavno djelo spomenik A. Lincolnu za Lincoln Memorial u Washingtonu. U drugoj polovici XIX. st. došlo je do pojačana utjecaja pariške akademske škole i znatnijega uvoza francuskih djela. Francuska vlada poklonila je vladi SAD-a golemu skulpturu svjetionik »Sloboda prosvjetljuje svijet« (poznata kao »Kip slobode«, 1886), smještenu na otoku Liberty na ulazu u newyoršku luku, rad F. A. Bartholdija (1834–1904). Pariški đak George Grey Barnard (1863–1938) bio je pod utjecajem A. Rodina kao i kipari realističkih portreta i spomenika Paul Wayland Bartlett (1865–1925) i Olin Levi Warner (1844–96) te Lorado Taft (1860–1936), autor figura životinja, osobito bizona, mustanga i puma. Nakon izložbe Armory Show (1913) američko kiparstvo pratilo je sve europske avangardne i eksperimentalne pravce. J. Epstein (1880–1959), koji je od 1905. djelovao u Engleskoj, prešao je od ranih realističkih radova na stilizaciju snažne unutarnje ekspresije, osobito u mnogobrojnim psihološki tretiranim portretima (»R. Tagore«). Useljenik iz Litve William Zorach (1887–1966) radio je u mramoru i aluminiju stilizirane kipove bliske izduženim figurama W. Lehmbrucka. Između 1927. i 1941. bili su izvedeni monumentalni portreti četiriju predsjednika (→ mount rushmore national memorial) prema zamisli kipara Gutzona Borgluma (1867–1941). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u SAD su emigrirali brojni umjetnici iz Europe, a većina njih su u plastično oblikovanje unijeli nova shvaćanja i metode: N. Gabo (1890–1977), J. Lipchitz (1891–1973), C. Brancusi (1876–1957) i L. Moholy-Nagy (1895–1946). A. Calder (1898–1976) radio je od 1932. pokretne žičane konstrukcije u labilnoj ravnoteži s lančanim reakcijama kovinskih dijelova, tzv. mobile. Pod utjecajem španjolskoga kipara i slikara J. Gonzáleza, apstraktne skulpture od željeza oblikovao je D. Smith (1906–65). I. Noguchi (1904–88) isprva je oblikovao zaobljene apstraktne kompozicije, potom biomorfne oblike. Nadrealizmu su se priklonili Gertrude Green (1904–56) i David Hare (1917–92). R. Lippold (1915–2002) autor je geometrijskih konstrukcija od kromirane žice, L. Nevelson (1900–88) autorica asamblaža u obojenom drvu, sastavljenih od geometrijskih i gotovih industrijskih elemenata, J. A. Chamberlain (1927–2011) od dijelova razbijenih automobila, a E. Kienholz (1927–94) od bizarnih predmeta svakodnevne uporabe. Najistaknutiji su predstavnici kiparstva pop-arta G. Segal (1924–2000), koji je od 1961. oblikovao u gipsu grubo obrađene likove u prirodnoj veličini prema stvarnomu modelu, i C. Th. Oldenburg (r. 1929), koji je uvećavao predmete iz svakodnevnoga života do golemih dimenzija. Divovske pop-artističke instalacije, preobražavajući krajolik u artificijelni ambijent, ostvaruje američki likovni umjetnik bugarskog podrijetla Christo (r. 1935) sa suprugom Jeanne-Claude de Guillebon (1935–2009). Glavni su predstavnici land arta Robert Smithson (1938–73) i Walter De Maria (1935–2013), a minimalizma C. Andre (r. 1935), koji je sažimanjem oblika, pretežito na kvadrate i kocke, stvarao sintezu skulpture i slike; D. Judd (1928–94), S. Le Witt (1928–2007) i R. Serra (r. 1939) autori su jednostavnih geometrijskih skulptura. R. Morris (1931–2018) uz plastiku i čelik rabio je filc koji je izrezivao i vješao o zid. Maštovite lumino-kinetičke objekte (videoskulpture i videoinstalacije) radili su N. J. Paik (1932–2006) i D. Flavin (1933–96). Predstavnici su hiperrealističke skulpture J. De Andrea (r. 1941) i D. Hanson (1925–96). Novi naraštaji uglavnom reinterpretiraju prethodna razdoblja, stilove, pravce i pojedine kipare, ali i razmišljaju o odnosu krajolika, multinacionalnih potreba i arhitekture. Kič skulpture u duhu post-pop-arta izrađuje Jeff(rey) Koons (r. 1955), a Barbara Kruger (r. 1945), Jenny Holzer (r. 1950) i Barbara Bloom (r. 1951) rade maštovite tzv. feminističke instalacije, osobito videoinstalacije. Začetnik ambijentalnih instalacija bio je Rober Gober (r. 1954). U najznačajnije spomenike modernoga doba ubraja se »Spomenik palima i nestalima u Vijetnamskom ratu« (1981–84) u Washingtonu, djelo Maye Ying Lin (r. 1959). Stanovitu ulogu u novijem američkom kiparstvu odigrao je I. Meštrović (1883–1962) kao profesor kiparstva na sveučilištima u Syracusi (1947–55) i South Bendu (1955–62).

Slikarstvo

Portreti obogaćenih pionira i trgovaca nastali potkraj XVII. st. najranija su slikarska ostvarenja europskih doseljenika u SAD. U XVIII. st. radili su domaći samouki portretisti Robert Feke (djelovao 1740-ih) i J. S. Copley (1738–1815). Jedan od pionira slikarstva u SAD-u, poznat poglavito po akvarelima životinja i ptica, bio je John James (Jean-Jacques) Audubon (1780–1851), učenik J.-L. Davida u Parizu. B. West (1738–1820) bio je slikar romantičnih povijesnih kompozicija te reprezentativnih portreta. U prvoj polovici XIX. st. prizore iz borbe za neovisnost slikao je londonski student J. Trumbull (1756–1843). G. Stuart (1755–1828), na glasu kao portretist G. Washingtona, školovao se u Edinburghu, a pejzažist Washington Allston (1779–1843) u Londonu. S. F. B. Morse (1791–1872), svestrani izumitelj, suosnivač je udruge crtača u New Yorku (1825), iz koje se razvila National Academy of Design, i odigrala važnu pedagošku ulogu školujući naraštaje slikara i grafičara. Početkom XIX. st. Thomas Cole (1801–48) prvi je istaknutiji slikar krajolika i osnivač tzv. Hudson River School, koja je, sa stanovitom primjesom romantike, nastojala izraziti specifična obilježja tada još djevičanskih krajolika Novoga svijeta. Sljedbenici te škole bili su A. B. Durand (1796–1886), Frederic Edwin Church (1826–1900), autor motiva iz južnoameričkih Anda, i Thomas Moran (1837–1926), autor motiva iz parka Yellowstone i Stjenjaka. Slikari krajolika na način te škole bili su i Albert Bierstadt (1830–1902), koji je slikao golema platna u duhu romantizma uglavnom s prizorima planina, dok se G. Inness (1825–94), pod utjecajem barbizonaca, svjetlijom paletom približio impresionistima. Usporedno s portretom i pejzažnim slikarstvom razvijalo se i žanr-slikarstvo najšire tematike, često ilustrativna značaja s primjesom humorne naracije. G. C. Bingham (1811–79) prikazivao je idiličan život Srednjega zapada, a George Catlin (1796–1872) život Indijanaca i portrete njihovih poglavica. U duhu akademizma izrađivao je John La Farge (1835–1910) zidne slike i vitraje u crkvama i javnim ustanovama (Trinity Church u Bostonu, 1877). Potkraj XIX. st. pojedini slikari odlaze u Europu i uspijevaju se afirmirati u središtima europskih likovnih zbivanja, osobito u Parizu i Londonu. Ističu se J. McNeill Whistler (1834–1903) i Mary Cassatt (1844–1926), bliski impresionistima, te svestrani W. Homer (1836–1910), koji se od ilustratora časopisa i crtača prizora iz Američkoga građanskog rata razvio do slikara žanr-prizora, marina i krajolika. Pariški đak Th. Eakins (1844–1916) slikao je žanr-prizore, motive iz života Crnaca, te prizore iz američke povijesti i športa. Pjesnik i slikar Albert Pinkham Ryder (1847–1917) slikao je platna pretežito maloga formata, u kojima je ostvarivao osebujan romantičan ugođaj na temu ljudske osamljenosti. Snažan poticaj razvoju američkog slikarstva u duhu akademizma dao je student münchenske Akademije W. M. Chase (1849–1916). Kao predsjednik Društva američkih likovnih umjetnika (Society of American Artists) i nastavnik na više sveučilišta usmjerio je razvoj slikarstva prema maniri austrijskog slikara H. Makarta (teatralne povijesne i alegorijske kompozicije) i svojega učitelja W. Leibla (realistični portreti i krajolici). Neko se vrijeme zapažalo kolebanje između utjecaja iz Münchena i Pariza, dok nisu prevagnuli francuski impresionizam i postimpresionistički smjerovi. John Twachtman (1853–1903) slijedio je C. Moneta i J. McNeilla Whistlera. Pariški đak J. S. Sargent (1856–1925), koji je djelovao pretežito u Londonu, ubraja se u najznačajnije portretiste s početka XX. st. (»Th. Roosevelt«). M. B. Prendergast (1859–1924), pod utjecajem francuskog neoimpresionizma, osobito P. Signaca, slikao je žarkim bojama naivno-poetske prizore iz parkova i gradskih ulica. Snažna stvaralačka individualnost bio je slikar i pedagog R. Henri (1865–1929), autor realističkih gradskih prizora i likova Indijanaca i Crnaca, utemeljitelj grupe »Osmorica« (»The Eight«) i organizator izložbe Armory Show u New Yorku (1913), na kojoj su prvi put u SAD-u bili prikazani radovi impresionista, fovista i kubista. Tom je izložbom započeo odlučan prodor europskih avangardnih strujanja koja su, radeći u Parizu (1905–10), upoznali J. Marin (1870–1953) i Joseph Stella (1877–1946), slikar blizak futuristima. Max Weber (1881–1961), podrijetlom Poljak, priklonio se načinu pariške škole. Između dvaju svjetskih ratova u američkom slikarstvu postojalo je nekoliko struja. Tzv. precizionisti tematski su bili vezani za industrijske objekte i industrijske predmete; Charles Sheeler (1883–1965) izrađivao je složene kompozicije brodskih, a Elsie Driggs (1898–1992) tvorničkih dijelova, Georgia O’Keeffe (1887–1986) slikala je blistave newyorške nebodere i divovski uvećano cvijeće. S. Davis (1894–1964) je pod snažnim utjecajem kubizma stvarao kompozicije tematski vezane za komercijalnu ambalažu (čime je začetnik pop-arta 1960-ih) i suvremenu arhitekturu. Druga struja, tzv. regionalisti, pod utjecajem meksičkog muralizma obrađivali su teme iz nacionalne povijesti i ruralnoga dijela Amerike; glavni su predstavnici Thomas Hart Benton (1889–1975) i G. Wood (1891–1942). Urbani realizam te društvena i politička zbivanja bilježili su B. Shahn (1898–1969), Reginald Marsh (1898–1954) i Isabel Bishop (1902–88) te E. Hopper (1882–1967), koji se približio duhu metafizičkoga slikarstva. Krajolike, prizore iz farmerskoga i gradskog života, mrtve prirode i fantastične kompozicije stvarali su američki naivni slikari; među najistaknutije ubrajaju se Grandma Moses (1860–1961), Morris Hirschfield (1872–1946) i Horace Pippin (1888–1946). Francuski slikari F. Picabia (1879–1953) i M. Duchamp (1887–1968) te američko-francuski fotograf, filmski redatelj i slikar Man Ray (1890–1976) imali su vodeću ulogu u newyorškom dadaizmu. Istaknuti promicatelj moderne umjetnosti, sve do njezinih ekstremnih ekshibicija, bio je galerist i fotograf A. Stieglitz (1864–1946), izdavač časopisa »291« i vlasnik istoimene galerije u New Yorku u kojoj je priređivao izložbe modernih europskih slikara. Oko 1940-ih pojavio se naraštaj slikara koji su se nakon postkubističkih i nadrealističkih lutanja priklonili apstraktnom izrazu. Začetnici su apstraktnog ekspresionizama A. Gorky (1904–48), R. Motherwell (1915–91), J. Pollock (1912–56), koji je drip-tehnikom (izravno cijeđenje boje iz tube) slikao platna velikih dimenzija često rađena na podu, Clyfford Still (1904–80), F. Kline (1910–62) i W. De Kooning (1904–97). Lirskom apstrakcijom, velikim bojenim prozirnim poljima poput kondenzirane svjetlosti ili monokromnim platnima, pripadnici tzv. newyorške slikarske škole M. Rothko (1903–70), B. Newman (1905–70) i A. Reinhardt (1913–67) odmaknuli su se od apstraktnog ekspresionizma i dali poticaj razvoju minimalističkoga slikarstva, odnosno postslikarskoj apstrakciji. Predstavnici su minimalističkoga slikarstva, odnosno slikarstva obojenih polja (Color-Field Painting), M. Louis (1912–62), koja je prepoznatljiva po primjeni intenzivnih boja položenih u trake, H. Frankenthaler (1928–2011) i K. Noland (1924–2010), koji se u potonjim radovima, najčešće koncentričnim krugovima ili motivima dijamantnoga reza, priklonio slikarstvu tvrdoga ruba (Hard-Edge Painting) kao i E. Kelly (1923–2015) i F. Stella (r. 1936). Spona između Bauhausa i avangardnih strujanja u SAD-u nakon II. svjetskog rata bio je američki slikar njemačkog podrijetla J. Albers (1888–1976), koji je znatno utjecao na razvoj apstraktnoga slikarstva, posebice op-arta s glavnim predstavnikom Richardom Anuszkiewiczem (r. 1930). Od 1958. javio se pop-art, preuzet iz Engleske; glavni su predstavnici C. Th. Oldenburg, J. Johns (r. 1930), R. Lichtenstein (1923–97), A. Warhol (1928–87) i R. Rauschenberg (1925–2008), koji se ubraja u začetnike hepeninga. Predstavnici su škole novih realista, odnosno hiperrealizma, koji se kao reakcija na apstraktni ekspresionizam vraćaju prikazivanju ljudskoga lika, Ph. Pearlstein (r. 1924) i Ch. Close (r. 1940). Jednog od glavnih predstavnika i teoretičara konceptualne umjetnosti J. Kosutha (r. 1945) slijedili su mnogobrojni umjetnici koji su se okušali u proširenim medijima: A. Kaprow (1927–2006) u hepeningu, Laurie Anderson (r. 1947) i Karen Finley (r. 1956) u performansu, Denis Oppenheim (r. 1938), V. Acconci (1940–2017) i Bruce Nauman (r. 1941) u body artu. U okviru umjetničkih akcija fluxusa N. J. Paik među prvima se služio videotehnikom (→ videoumjetnost). Sredinom 1980-ih slikari su se nadahnjivali povijesnim razdobljima, stilovima ili pojedinim slikarima, ili su ih pak reinterpretirali. Figuracija je zastupljena u djelima Elizabeth Murray (r. 1940), Jennifer Bartlett (r. 1941), Juliana Schnabela (r. 1951), Erica Fischla (r. 1948), Roberta Longa (r. 1953) i multimedijalnog umjetnika Davida Sallea (r. 1952). Philip Taaffe (r. 1955) i Peter Halley (r. 1953) naslanjaju se na neoplasticizam. Snažnu komunikaciju s mladom publikom ostvarili su dvojica slikara grafita Keith Haring (1958–90), autor globalno prepoznatljiva grafičkog rukopisa, i Jean-Michel Basquiat (1960–88).

Fotografija

Potkraj XIX. st. Jacob Riis (1849–1914) bilježio je fotografijom socijalne uvjete u sirotinjskim četvrtima New Yorka; Edward S. Curtis (1868–1952) stvorio je golem opus fotografija sjevernoameričkih Indijanaca, Timothy O’Sullivan (1892–1916) pionir je ratne fotografije. Autorsku interpretaciju svakodnevne životne stvarnosti dao je Paul Strand (1890–1976), Edward Steichen (1879–1973) i Ansel Adams (1902–84) bilježili su lirske krajolike, a Harry Callahan (1912–99) gotovo apstraktne prizore iz prirode. Diane Arbus (1923–71) bilježila je uglavnom ekspresivne portrete, a Robert Mapplethorpe (1946–89) muške aktove i cvijeće. Henry Wessel (r. 1942) snimao je urbani krajolik, a Cindy Sherman (r. 1954) svojim fotografijama preispituje ulogu žene u suvremenom društvu.

Glazba

Glazba na teritoriju današnjega SAD-a očituje veliku raznovrsnost nastanka, utjecaja i razvoja. Umjetničku glazbu bitno su odredili europski umjetnički krugovi i stilovi od dolaska Europljana u XVI. st. Španjolski misionari počeli su prakticirati katoličku crkvenu glazbu već od 1540-ih na područjima današnjega New Mexica i Floride te poslije, u XVIII. st., u Texasu i Kaliforniji. Protestantsku crkvenu glazbu, uglavnom u obliku pjevanja psalama, može se pratiti od 1620. na području Nove Engleske, s prvom pjesmaricom tiskanom u Bostonu 1698. Engleski puritanski kolonisti osnivali su od početka XVIII. st. pjevačke škole (Boston, Providence i dr.) i zborove te nastavili s tiskanjem psalamskoga repertoara engleskog podrijetla. Prvi skladatelj američkih sakralnih melodija bio je William Billings (1746–1800), koji je objavio dvije zbirke (1770., 1794). Nakon Američkoga rata za neovisnost (1775–81) bilo je utemeljeno mnogo novih pjevačkih škola, zborova i amaterskih glazbenih društava te su do 1800. bile objavljene stotine pjesmarica s novokomponiranom sakralnom protestantskom glazbom, s približno 5000 skladbi više od 250 skladatelja-psalmodičara. Svjetovnu glazbu (pjesme, glasovirska djela) započeli su skladati sredinom XVIII. st. u već kozmopolitskim središtima poput Philadelphije, New Yorka, Bostona i Baltimorea uglavnom skladatelji engleskog podrijetla (Francis Hopkinson, potom Rayner Taylor, James Hewitt i dr.). Posebnu su ulogu u tom prvom razdoblju odigrali pripadnici kršćanske zajednice Moravske braće (»Unitas fratrum«) njemačkoga jezičnog izričaja u Pennsylvaniji i Sjevernoj Karolini, koji su promicali vokalnu i instrumentalnu glazbu svjetovnoga i sakralnoga karaktera po uzoru na onodobni europski glazbeni idiom. Tijekom prve polovice XIX. st. pojavili su se i prvi orkestri (Boston, New York), često kao dijelovi kazališnih ansambala, koji su izvodili gotovo isključivo europski repertoar. Prvi značajniji američki skladatelj bio je Anthony Philip Heinrich (1781–1861), koji je 1820-ih počeo skladati u ranoromantičkom stilu uglavnom programna djela (pjesme, zborovi, glasovirska, orkestralna i druga instrumentalna djela) nadahnuta američkom prirodom (npr. »Silvijada«, 1823; »Pushmataha«, 1831). William Henry Fry (1813–64) bio je, uz druga vokalna i instrumentalna (uglavnom orkestralna) djela, autor prve opere jednog u Americi rođenoga skladatelja (»Leonora«, 1845), ali i oštar kritičar američke ravnodušnosti prema domaćoj umjetničkoj glazbi, uzrokovane inozemnim glazbenim monopolima i zakonima tržišta koji su preferirali provjerenu europsku glazbu. Louis Moreau Gottschalk (1829–69), član francuske kolonijalne obitelji iz Santo Dominga, školovan u Parizu, ostvario je istaknutu karijeru kao prvi američki koncertantni pijanist i kao skladatelj djela (opere, pretežno glasovirske vokalne i instrumentalne skladbe) nadahnutih raznolikim folklorom Louisiane i Karipskog otočja (npr. »Savana« – »La Savane«, 1849–51; »Bendžo« – »Le Banjo«, 1855). Nov zamah umjetnička je glazba doživjela nakon Građanskoga rata 1861–65. zahvaljujući izdašnijim donacijama potaknutima novim gospodarskim prosperitetom. Bile su izgrađene značajne građevine u glazbenoj funkciji u većim gradovima: New Yorku (Metropolitan Opera, 1883; Carnegie Hall, 1891), Chicagu (Orchestra Hall, 1904), Bostonu i dr. I izvan velikih središta razgranala se koncertna djelatnost turnejama poznatih pjevača, pijanista i violinista, a od 1870-ih započeo je procvat glazbenog školovanja na sveučilišnoj razini (Harvard, Yale, Columbia i dr.), koji je potom snažno obilježio glazbeni život SAD-a angažiranjem istaknutih domaćih (npr. E. MacDowell, 1896., na Columbiji) i inozemnih skladatelja (npr. A. Dvořák, 1892–95., u newyorškom Nacionalnom konzervatoriju). Dvořákov angažman znatno je pridonio ideji o stvaranju američke nacionalne glazbe, što će se ostvariti početkom XX. st. u hibridnim formama kao amalgam europske glazbe i lokalnih američkih tradicija (crnačke, kreolske i indijanske glazbe te europskog folklora). Između dvaju svjetskih ratova pojavila se nova generacija skladatelja koja će američku glazbu učiniti svjetski poznatom: općepriznati stvaratelj modernog američkog stila umjetničke glazbe A. Copland (1900–90), konzervativni modernist W. Piston (1894–1976), te osobito planetarno popularni spajatelj jazza, opere i simfonizma G. Gershwin (1898–1937) i znatno kasnije prepoznati nacionalno obojeni avangardist Ch. Ives (1874–1954). Nove svježe impulse od 1930-ih nadalje donijela je praksa redovitih radijskih prijenosa iz Metropolitan Opere i koncerata orkestra NBC-a pod ravnanjem A. Toscaninija, koja je umjetničku glazbu unijela u domove široke američke publike. Neposredno prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata SAD je nastavljao privlačiti najznačajnije svjetske skladatelje, koji su ondje proveli dio ili ostatak svojega života (npr. A. Schönberg, I. Stravinski, B. Bartók, P. Hindemith i dr.). Tomu je pridonijelo i daljnje jačanje položaja umjetničke glazbe na uglednim američkim sveučilištima (Princeton, Berkeley, Harvard, Eastman i dr.), gdje su svoju egzistenciju, neovisno o komercijaliziranome tržištu, osigurali i vodeći izvorno američki skladatelji, radeći kao profesori i slobodni istraživači te mahom promičući modernistička i avangardna stremljenja. Nakon II. svjetskog rata najistaknutiji su američki skladatelji starijega naraštaja bili, osim navedenih, još zagovornik dodekafonije M. Babbitt (1916–2011), apstraktni ekspresionist M. Feldman (1926–87), široko popularni tradicionalist S. Barber (1910–81) i vodeći svjetski avangardist J. Cage (1912–92). Državnu financijsku potporu vodećim glazbenim institucijama kao što su Metropolitan Opera i glavni simfonijski orkestri pruža od 1965. Nacionalna zaklada za umjetnost, što će zajedno s tradicionalnim američkim privatnim mecenatstvom osigurati budućnost umjetničke glazbe u SAD-u do danas. Među živućim američkim skladateljima ističu se, među ostalima, George Crumb (r. 1929), Roger Reynolds (r. 1934), Steve Reich (r. 1936), Philip Glass (r. 1937), William Bolcom (r. 1938), Paul Chihara (r. 1938), Charles Dodge (r. 1942), Meredith Monk (r. 1942), Christopher Rouse (r. 1949), John Zorn (r. 1953) i mnogi drugi. Karakterizira ih nepripadanje skladateljskim školama i individualnost estetičkih orijentacija u njihovim djelima. U SAD-u djeluju mnogobrojne značajne ustanove koje se bave organiziranjem, izvođenjem i promicanjem te obrazovanjem na području umjetničke glazbe. Osim spomenutih, to su, među više stotina simfonijskih orkestara, i u međunarodnim razmjerima poznati simfonijski orkestri u Bostonu, Philadelphiji, Chicagu, Los Angelesu, Clevelandu, Saint Louisu, Dallasu i dr.; renomirane operne kuće u San Franciscu, Houstonu, Chicagu i dr.; mnogobrojni specijalizirani festivali (npr. u Tanglewoodu, Ann Arboru, Cincinnatiju, Rochesteru i dr.); svjetski poznate visoke glazbene škole (fakulteti, akademije) u New Yorku, Bostonu, Chicagu, Philadelphiji, Bloomingtonu, Berkeleyu, Princetonu, New Havenu (Yale), Cambridgeu (Harvardovo sveučilište), Urbani, Rochesteru, Chapel Hillu i dr.

Tradicijska glazba

Tradicijska glazba u SAD-u danas se klasificira u pet velikih skupina: glazbu starosjedilačkih Indijanaca i Inuita (Eskima), etničke glazbe europskih useljenika, afroameričku glazbu, hispanoameričku glazbu i glazbu Amerikanaca azijskoga podrijetla. – Glazba starosjedilačkih Indijanaca očituje veliku raznolikost, ali i neke zajedničke elemente, npr. prevagu vokalne glazbe, monofoniju, ponavljanje, silaznost melodije, pratnju udaraljkama (bubnjevi, čegrtaljke) i spregu s plesom. Razlikuju se regionalni stilovi plemena koja žive na velikim ravnicama između Mississippija i Stjenjaka (plemena Arapaho, Blackfoot, Crow, Omaha, Kiowa, Pawnee i Sioux), u istočnom šumskom području između Atlantika i Mississippija (Cherokee, Choctaw, Creek, Seminole, Chickasaw, uključujući i područje sjeveroistoka s Velikim jezerima – plemena Wabanaki, Irokezi, Delaware, Ojibwa i Menominee), na jugozapadu (New Mexico, Arizona, dijelovi država Utah i Colorado) i u Kaliforniji (plemena naroda Pueblo – Hopi, Zuni, Acoma, zatim Apaši, Navajo, Yuma, Pima, Papago i dr.), te Velike zavale od Stjenjaka do Sierra Nevade (plemena Washo, Ute, Paiute i Šošoni). U drugoj polovici XX. st. razvio se panindijanski međuplemenski pokret koji prakticira tzv. powwow kao mjesto glazbenoga, plesnoga, društvenoga i religioznoga susreta mnogih plemena na kojem se izvodi tradicionalni i suvremeni repertoar. Glazba Inuita (Eskima) na Aljasci stilski je srodna s indijanskim glazbama u pjesmama, plesovima i pratnji bubnjevima, ali se njihovi žanrovi i funkcije međusobno razlikuju (npr. svetkovine uz lov na kitove). – Etničke glazbe europskih useljenika zrcale folklorne, jezične, vjerske i povijesne tradicije donesene iz njihovih europskih postojbina. Njihovu održanju pripomogle su pojedine institucije etničkih kultura (npr. poljski Falcon, češki Sokol i Hrvatska bratska zajednica) te rano snimanje etničkih glazbi na gramofonske ploče. Neke zajednice održale su svoju glazbu kroz vjerske tradicije (npr. amiši i menoniti). Najranije etničke tradicije, engleska na sjeveroistoku i škotska na jugoistoku SAD-a, oslanjaju se uvelike na instrumentalnu glazbu (osobito violinsku). Francuska zajednica njeguje glazbu kanadske kebečke provenijencije (pjesme, plesna glazba), a posebno mjesto pripada glazbi Cajuna, potomaka stanovnika francuske Louisiane. Njemačka etnička glazba jedna je od najstarijih i vrlo je raznolika jer uključuje i austrijsku, dio srednjoeuropske židovske i druge tradicije; od svih etničkih glazbi najsnažnije je utjecala na američku glazbenu kulturu u cjelini. Irska etnička glazba podjednako je zastupljena u vokalnom i instrumentalnom području, osobito u plesnoj glazbi, a datira još iz XVII. st. Znatno je utjecala na američke skladatelje umjetničke glazbe. Talijanske etničke glazbe prilično su strogo podijeljene na južnotalijanski i sjevernotalijanski regionalni repertoar bez mnogo međusobnog utjecaja, ali oba kruga bilježe utjecaje matične talijanske popularne glazbe, počevši od 1920-ih. Norveške i švedske etničke glazbe u SAD-u djelomično teže spajanju u panskandinavski idiom, koji se sastoji pretežno od balada, vjerskih himana i plesova uz violinu. Švicarske etničke glazbe očituju raznolikost s obzirom na jezičnu, regionalnu i vjersku različitost u staroj domovini. Među istočnoeuropskim etničkim glazbama ističu se albanska, armenska, bugarska, grčka, rumunjska, ruska, ukrajinska, srpska i makedonska, a među srednjoeuropskima baltičke (litavska, letonska i estonska), češka, slovačka, madžarska, poljska, slovenska i hrvatska. Hrvatska etnička glazba u SAD-u osobito snažno i uspješno promiče tamburicu kao hrvatsko nacionalno glazbalo. – Glazba afroameričkoga podrijetla također je vrlo raznolika s obzirom na žanrove, povijesna razdoblja, društveni kontekst i funkcionalnost. Svojim formalnim i estetičkim vrijednostima (npr. naglaskom na ples i pokret) oduprla se, unatoč pokrštenju većine crnačkoga stanovništva, asimilaciji i zadržala svoju afričku izvornost, tako da ju se može smatrati i dijelom afričke glazbene kulture. Po ukinuću ropstva nakon Građanskoga rata započeo je proces pretvaranja usmene u pisanu glazbenu kulturu, osobito crnačkoga folk spirituala kao prve prepoznate izvorne afroameričke umjetničke glazbe. Baptističke, metodističke i osobito pentekostalne crnačke vjerske zajednice unijele su tijekom prve polovice XX. st. u tzv. gospel instrumentalnu pratnju, nove tekstove i nove skladbe (istaknuti autori: Charles A. Tindley, Thomas A. Dorsey i dr.). W. C. Handy bio je početkom XX. st. prvi profesionalni autor bluesa, predstavivši ga u širim društvenim slojevima. U instrumentalnoj glazbi sinkopirani stil ragtimea izveden je iz plesa robova (istaknuti autori: S. Joplin, Jelly Roll Morton i dr.), dok se rani jazz s juga SAD-a (New Orleans) razvio iz kolektivne instrumentalne improvizacije. Već od 1920-ih, a osobito od 1940-ih započeo je proces spajanja i preklapanja sakralnih i svjetovnih tradicija ragtimea, jazza, bluesa i gospela u hibridne stilove, od koji je velik uspjeh postigao soul (istaknuti autori: R. Charles, James Brown, A. Franklin i dr.). Javne izvedbe gospela, himana, balada, rhythm and bluesa s novim temama mira i univerzalne ljubavi našle su široku primjenu u velikim američkim pokretima za građanska prava 1950-ih i 1960-ih. Golem utjecaj afroameričke glazbe, prije svega jazza, na popularnu i umjetničku glazbu SAD-a (G. Gershwin, C. Porter i dr.) i Europe (D. Milhaud, E. Krenek, P. Hindemith, I. Stravinski i dr.) nakon I. svjetskog rata, te njezino planetarno širenje masovnim medijima (radio, ploče, TV, video) u drugoj polovici stoljeća, čini tu komponentu najizvornijim i najutjecajnijim segmentom američke glazbe tijekom cijeloga XX. st. Glazba umjetnika afroameričkoga kruga, često istodobno vokalnih ili instrumentalnih interpreta i skladatelja, kao što su Duke Ellington, L. Armstrong, Count Basey, L. Hampton, M. Davis, D. Gillespie, Ch. Parker, E. Fitzgerald, John Lewis i njegov »The Modern Jazz Quartet«, S. Vaughan i mnogi drugi, smatra se vrhuncem američke glazbe XX. st. – Suvremena tradicijska hispanoamerička glazba konglomerat je uglavnom folklorom nadahnutih glazbi sa španjolskoga, meksičko-srednjoameričkoga, južnoameričkoga i karipskoga područja. Dok je izravni španjolski utjecaj gotovo posve prestao, ostale komponente dio su današnje američke tradicije. Meksička tradicija već dugo živi u jugozapadnim državama SAD-a, od Texasa do Kalifornije i Colorada, vezana uz tzv. stil norteño s ansamblima tipa conjunto. Unutar novije karipske tradicije istaknuta mjesta zauzimaju kubanska (npr. ples rumba) i portorikanska glazba (npr. ples bomba uz bubnjeve conga), pretežno u istočnim i jugoistočnim dijelovima SAD-a. Latinskoamerički utjecaji očituju se i u plesnoj glazbi, podrijetlom, osim s Kube i iz Meksika, i iz Argentine i Brazila (npr. tango, samba, mambo, ča-ča-ča, bossa nova i salsa). – Glazbu Amerikanaca azijskoga podrijetla tvore većinom tradicije iz Kine, Japana i Koreje, ali i Indije, Pakistana, Filipina, Vijetnama, Laosa, Kambodže, Polinezije, Mikronezije i Melanezije. Većemu dijelu američke populacije podrijetlom iz Azije svojstven je najviši stupanj prilagodbe američko-europskim umjetničkim tradicijama.

Posebno mjesto u američkoj glazbenoj kulturi zauzima zabavna glazba. Najkasnije od 1880-ih u SAD-u se počela razvijati sustavna tržišna proizvodnja i distribucija pjesama lakšega i zabavnoga karaktera. Pritom se za takve pjesme formiralo tržište sa zaštitom autorskih prava, istraživao se popularni ukus, ustanovljivale su se kompozicijske formule i nametalo ih se bučnom promidžbom, osobito nakon masovnijeg uvođenja radija, zvučnoga filma i gramofonskih ploča (već 1926. prodano ih je 126 milijuna). Takav su američki model nakon I. svjetskog rata prihvatile i europske zemlje. Od sredine XX. st. američka industrija zabavne glazbe stvara nove načine njezina tržišnoga plasmana: top liste hitova, tzv. disk-jockeye (DJ) kao voditelje posebnih radijskih i televizijskih programa, specijalizirane studije za snimanje s tehnološkim unaprjeđenjima poput pultova za miješanje, sintetizatora i dr. U najnovije doba nove digitalne elektroničke tehnike pružaju široke mogućnosti individualizirane proizvodnje i potrošnje svih oblika zabavne glazbe. Povijesno gledano, u početcima američke zabavne glazbe osobito se isticala industrija tzv. Tin Pan Alley u New Yorku, posebno u sprezi s lakim oblicima glazbenoga kazališta (vodvilj, revija, mjuzikl). Između dvaju svjetskih ratova nastao je i do danas se nastavio kult glazbenih osobnosti, pretežno popularnih pjevača (Al Jolson, B. Crosby, F. Sinatra, D. Martin, E. Fitzgerald, L. Armstrong, Nat King Cole, Paul Anka i dr.); razvio se osobito na području country glazbe (Hank Williams, Johnny Cash, Patsy Cline, Dolly Parton i dr.) i rocka te svih njihovih podvrsta (E. Presley, B. Dylan, J. Baez, J. Joplin, B. Springsteen, F. Zappa i dr.). Na američku zabavnoglazbenu scenu uvelike su utjecale etničke glazbe, poglavito afroamerička i hispanoamerička, stvorivši niz hibridnih vrsta i žanrova. S druge je strane američka zabavna glazba u nekoliko navrata, osobito nakon I. i II. svjetskog rata, znatno i presudno utjecala na svjetsku industriju zabavne glazbe.

Film

Tijekom XIX. st. u SAD-u je niz izumitelja dao izniman doprinos razvoju filmske tehnologije; otkrića E. Muybridgea, G. Eastmana, a naročito Th. A. Edisona i W. K. L. Dicksona postavila su temelje filmske kamere i tehnike projekcije. Proizvodnju filmova za kinetoskop (Kinetoscope) Edison je počeo 1893. u svojem (prvom na svijetu) filmskom studiju Black Maria, a Andrew Holland je 14. IV. 1894. počeo kontinuirano prikazivanje tih filmova na Broadwayu. Istodobno, različiti su izumitelji radili na razvoju kinoprojektora; najznačajniji je izum Thomasa Arbata koji je Edison otkupio, promijenio mu naziv u vitaskop (Vitascope) te njime održao svečanu projekciju u New Yorku 23. IV. 1896 (taj se datum smatra rođendanom američke kinematografije). Popularnost filma naglo je rasla, što je dovelo do brza razvoja produkcije i prikazivalaštva, pa je 1897. izbio tzv. patentski rat između vodećih proizvođača te vlasnika patenata, na čelu s Edisonom, i malih kompanija. Sukob je završio fuzioniranjem »velikih« u Motion Pictures Patent Company (MPPC). U prvom desetljeću XX. st. osnovala su se prva stalna kina, tzv. nickelodeoni, a zanimanje publike za film bivalo je sve veće: u razdoblju najvećega priljeva stanovništva u SAD, pretežito slabo obrazovanomu puku koji nije vladao engleskim jezikom kazalište je bilo nedostupno i preskupo te mu je odgovarao nijemi film (»govor slike«).

Razvoj američke kinematografije zapaža se kroz tri usko isprepletene komponente na koje su utjecala otkrića i uspjesi E. S. Portera, Th. H. Incea i D. W. Griffitha: razvoj montaže, razvoj fabularnoga filma te razvoj filmske industrije. Proizvodnja je isprva bila koncentrirana na istočnoj obali, a početkom 1910-ih preselila se u Hollywood, koji je ubrzo postao najistaknutije svjetsko središte proizvodnje filmova, u potpunosti prešavši na moderni industrijski tip proizvodnje, zasnovan na strogoj podjeli poslova i preciznom godišnjem planiranju. Ono se temeljilo i na diferencijaciji publike; različitim društvenim grupama nudili su se njima prikladni filmovi. U nijemom razdoblju prevladavali su akcijski filmovi – pustolovni i vesterni, u kojima se afirmirao prvi tip popularne muške zvijezde – čovjek od akcije (W. S. Hart, D. Fairbanks) te melodrame, u kojima se isticao prvi tip ženske zvijezde – naivka (L. Gish, M. Pickford), a 1920-ih popularan je bio i tip latinskoga ljubavnika (R. Valentino). Osobito su gledane bile i komedije u tipu tzv. američke burleske ili slapsticka, koji je utemeljio M. Sennett. Najveći umjetnički doprinos filmu općenito tada su dali upravo velikani slapsticka, kao Ch. Chaplin i B. Keaton, ali i još prije D. W. Griffith, koji je spektaklima »Rođenje nacije« (1915) i »Netrpeljivost« (1916) inovativnim montažnim postupcima i razrađenim fabulama stekao ugled »oca filmske umjetnosti« i snažno utjecao kako na razvoj klasičnoga fabularnog stila tako i europskog modernizma. Do vrhunca razdoblja uspona dolazi u prvoj polovici 1920-ih, kada su se osnivale velike kompanije (»studiji«): Fox (poslije 20th Century Fox), Warner Bros., Paramount Pictures, Universal te Metro-Goldwyn-Mayer, koje su razvile tzv. vertikalni sustav proizvodnje s proizvodnom kompanijom na vrhu »piramide«, a njega još čine distributeri te prikazivači, vlasnici kina koja su tada postala sve modernija i prilagođena sve većim prohtjevima publike (najveća su imala i do 2000 mjesta). Razvoju američkog filma već je prije pogodovao i I. svjetski rat, koji je pasivizirao mnoge kinematografije i omogućio da u 1920-ima SAD osvoji većinu tzv. prekomorskih tržišta, istiskujući neameričku konkurenciju, pa je film tada postao i simbol rastuće američke globalne moći. U razdoblju tzv. zreloga nijemog filma (1920-ih) istaknuti su redatelji bili E. von Stroheim i K. Vidor, koji su dali znatan prinos realističnim tendencijama, potom R. Walsh te Nijemci E. Lubitsch i F. W. Murnau, kao i majstor dokumentarnoga filma R. J. Flaherty. Potkraj 1920-ih nastao je zvučni film, a tu je tehnološku i stilsku revoluciju vodio upravo Hollywood, koji je najbolje prevladao teškoće prijelaza na novu tehnologiju. Unatoč velikoj ekonomskoj krizi, godina 1929. bila je rekordna po broju gledatelja i prihodima. Iako su prihodi ubrzo pali, Hollywood je brzo uspio vratiti publiku strategijama poput dvostrukoga programa (uvođenje tzv. B-filma), kao i novim žanrovima. Tada se javio mjuzikl (1930-ih isticali su se koreograf B. Berkeley te glumci F. Astaire i G. Rogers), nove vrste komedije zasnovane na brzim dijalozima, npr. screwball komedija (F. Capra, H. Hawks, G. Cukor, L. McCarey), u okviru koje su se javili i tipovi zvijezda momak iz susjedstva (C. Gable, C. Grant, G. Cooper, J. Stewart) i dobra prijateljica (K. Hepburn), te »luckasta komedija« (braća Marx), a daljnji je razvoj doživjela i tzv. sofisticirana komedija E. Lubitscha. S ozvučenjem je popularnost znatno porasla i crtanom filmu (W. Disney). U melodrami su najveće prinose dali J. von Sternberg, F. Borzage, C. Brown i G. Cukor, potonji napose u tzv. ženskim melodramama, a javili su se i daljnji tipovi ženskih zvijezda – vamp (M. Dietrich, G. Garbo) i emancipirana žena (B. Davis, J. Crawford). Zahvaljujući mogućnostima dijaloga, akcijski filmovi doživjeli su psihološku i socijalnu razradbu, napose različite vrste kriminalističkoga filma: gangsterski film (redatelji Hawks, W. A. Wellman, M. LeRoy), koji je bio i odraz razdoblja prohibicije, ekonomske krize i gangsterizma, s novim tipom tzv. dobroga lošeg momka (J. Cagney, E. G. Robinson), potom detektivski film i triler u okviru kojih se, početkom 1940-ih, i kao posljedica ratne psihoze, razvila struja film noir kojoj su najznačajniji predstavnici bili Hawks, Walsh, J. Huston, J. Tourneur te osobito izbjeglice pred nacizmom koji su u američki film unijeli i elemente ekspresionizma – F. Lang, B. Wilder, O. Preminger, R. Siodmak, E. Ulmer (od glumaca najveći ugled stekao je H. Bogart). Od 1940. u Hollywoodu je djelovao te tijekom dvaju desetljeća umjetničke vrhunce u žanru trilera ostvario Britanac A. Hitchcock, koji je poslije ostvario i vrhunske filmove strave. Druga polovica 1930-ih vrhunac je razdoblja klasičnih hollywoodskih tzv. prestižnih produkcija, raskošnih melodrama (često adaptacija književnih uspješnica) u kojima su se okušavali i istaknuti redatelji (J. Ford, Cukor). Paradigmatski je primjer toga tipa filmova »Zameo ih vjetar« (1939) V. Fleminga. U drugoj polovici 1930-ih razvio se i dokumentarni film koji je kratkotrajno sponzorirala država (P. Lorentz, J. Ivens), a zamah dokumentarizmu dali su i ratni angažirani filmovi, poput serije »Zašto se borimo?« F. Capre i drugih autora. Razdoblje netom prije ulaska SAD-a u II. svjetski rat bilo je obilježeno i pojavom ranoga modernizma (O. Welles) te drugih stilskih inovacija u okviru socijalno-kritičkih tendencija (Ford, W. Wyler) koje su se osobito proširile nakon rata (Wyler, J. Huston, F. Zinnemann, E. Kazan). Potkraj 1940-ih, u okviru prakse snimanja izvan studija te utjecaja novoga medija – televizije, nastao je i tzv. poludokumentarni igrani film (J. Dassin, H. Hathaway). Razdoblje II. svjetskog rata i prvo vrijeme poraća bilo je ujedno novo razdoblje visokih prihoda (novi rekord bio je zabilježen 1946), i dominacije ratnoga filma, često i u formi melodrame (kultna »Casablanca« M. Curtiza iz 1943). Međutim, već potkraj 1940-ih započela je kriza, s naglim padom broja gledatelja, uvelike prouzročena konkurencijom naglo rasprostranjene televizije te primjenom antimonopolističkih zakona od 1949. zbog kojih su veliki studiji izgubili vlasništvo nad kinima. Na Hollywood je nepovoljno utjecao i makartizam, kada je nekim redateljima i scenaristima bio onemogućen rad (»hollywoodska dvanaestorica«), a neki među najtalentiranijima (J. Losey, Dassin) izbjegli su u Europu. Tada se (prva polovica 1950-ih) afirmirao novi tip zvijezde – buntovnik bez razloga (M. Brando, J. Dean) te su se razvile cinične varijacije žanrovskoga filma, napose kriminalističkoga (N. Ray, S. Fuller, D. Siegel, R. Aldrich). Filmska industrija pokušala je zaustaviti gubitak publike uvođenjem novih tehnologija poput tehnike širokoga platna te povećanjem broja filmova u boji, kao i razvojem spektakla (C. B. DeMille, Wyler). Također, 1950-e su ujedno i razdoblje u kojem su umjetničke vrhunce doživjeli klasični žanrovi mjuzikla (V. Minnelli, S. Donen i G. Kelly), vesterna (Ford, Hawks, Walsh, A. Mann; najpopularniji glumac žanra bio je J. Wayne) te melodrame (Minnelli, D. Sirk, G. Stevens). Rasap studijskoga sustava ipak se nije zaustavio pa su 1960-ih i 1970-ih veliki studiji izgubili primat te se sve više ograničili na distribuciju filmova nastalih u produkciji manjih tvrtki i nezavisnih producenata. Od kraja 1950-ih značajna je alternativa hollywoodskoj produkciji, pretežito u New Yorku, bio američki modernistički (avangardni) film koji su 1940-ih začeli M. Deren i K. Anger, a koji je vrhunce doživio u okviru struje underground filma (S. Brakhage, A. Warhol, J. Mekas) te iz nje izniklih improvizacijskih igranih filmova (J. Cassavetes). Dokumentarni film doživio je pak vrhunac potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih u struji izravnoga filma, koji je snažno utjecao na televiziju. Usporedno s gubljenjem primata velikih studija potkraj 1960-ih javila se tendencija tzv. Novog Hollywooda, koji se odlikuje kritičkijim odnosom prema američkoj suvremenosti, s jakim odjecima protuvijetnamskoga raspoloženja i kontrakulture, demitologiziranjem američke prošlosti, kao i utjecajima europskog modernizma. Tu je struju ambivalentnim odnosom prema žanrovskoj tradiciji anticipirao S. Peckinpah, a među redateljima najistaknutiji su S. Kubrick, A. Penn, M. Nichols, R. Altman, M. Scorsese, T. Malick, B. Rafelson, M. Cimino, Cassavetes i češki imigrant M. Forman. Prevladavajuću skepsu epohe najbolje su oslikavali tzv. filmovi ceste (D. Hopper). Već tijekom 1970-ih i prevlasti Novoga Hollywooda došlo je do kreativne obnove žanrovskoga filma (F. F. Coppola, J. Carpenter, S. Spielberg, S. Lumet), u kojoj se naziru i početci postmodernizma (B. De Palma, Ph. Kaufman i Britanac R. Scott), a nakon 1980. došlo je do preokreta u proizvodnji, povratka »starim vrijednostima« (koje reprezentiraju i filmovi C. Eastwooda), te prilagođivanja interesima sve mlađe kinopublike (ponovno raste i popularnost crtanih filmova studija W. Disneya). Reprezentativni su žanrovi postali znanstvena fantastika, film strave i filmovi fantazije (J. Milius, Spielberg, G. Lucas, W. Craven, J. Cameron, R. Zemeckis), a među društveno angažiranim redateljima afirmirao se O. Stone. Za proizvodnju je karakteristična »horizontalna ekstenzija«: od 1980-ih film se intenzivnije povezuje s televizijom i videotržištem te se sve više zasniva na razvoju elektroničke i digitalne tehnologije. U tom razdoblju jačaju i postmodernističke tendencije (J. Jarmusch, T. Burton, Q. Tarantino, J. Coen), često vezane uz tzv. nezavisni film, a digitalni animirani film razvija se pod utjecajem inovacija J. Lassetera. Među autorima igranoga filma ističu se i W. Allen, D. Lynch, S. Lee, S. Soderbergh i D. Fincher, u čijim se djelima izmjenjuju i miješaju utjecaji modernizma, postmodernizma i klasičnoga žanrovskog filma.

Sjedinjene Američke Države. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56303>.