Španjolska

ilustracija
ŠPANJOLSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33

Španjolska (España; Kraljevina Španjolska/Reino de España), država u jugozapadnoj Europi, na Pirenejskom poluotoku, između Biskajskoga zaljeva na sjeveru, Francuske (duljina granice 623 km) i Andore (64 km) na sjeveroistoku, Sredozemnoga mora na istoku i jugu, Gibraltara (1,2 km) na jugu, Portugala (1214 km) i Atlantskog oceana na zapadu. S Balearima (Sredozemno more) i Kanarskim otocima (Atlantski ocean) te Ceutom i Melillom (Afrika) obuhvaća 505 990 km².

Prirodna obilježja

Najstariji dio Španjolske, 600 do 800 m visoka visoravan Meseta građena je od pretkambrijskih i paleozojskih kristaličnih stijena i starih vapnenaca. Na sjeveru je okružena mladim nabranim Kantabrijskim gorjem i Pirenejima (Pico de Aneto, 3404 m), a na jugu Sierra Morenom i Andaluzijskim gorjem (najviši vrh Španjolske Mulhacén, 3479 m). Između Sierra Morene i Andaluzijskoga gorja nalazi se velika Andaluzijska tektonska depresija. Na sjeveroistočnome rubu Mesete pruža se Ibersko gorje, građeno od krednih i jurskih naslaga, a između Iberskoga gorja, Pireneja i Kantabrijskoga gorja depresija rijeke Ebro (Aragonska kotlina). S visoravni Mesete izdižu se planinski masivi Sierra de Gata, Sierra de Gredos i Sierra de Guadarrama (zajednički naziv Sistema Central), koji su nastali rasjedanjem u tercijaru. Meseta, koja je okružena planinama, ima umjerenu kontinentalnu klimu s vrućim ljetima i hladnim zimama; godišnja količina oborina iznosi na planinama do 1000 mm, a u nižim krajevima do 500 mm. Pod jačim su utjecajem Atlantskog oceana jugozapadni krajevi sa zimskim kišama (500 do 1000 mm). Najmanje kiše dobiva primorje Sredozemnoga mora (400 do 500 mm), gdje su temperature visoke tijekom većega dijela godine. U sjevernome dijelu oko Biskajskoga zaljeva srednja temperatura siječnja iznosi 8 °C, a srpnja 18 do 20 °C; godišnja količina oborina u primorju oko 1000 mm, a u planinskim krajevima 1500 do 2000 mm. – Najveći dio Španjolske pripada slijevu Atlantskog oceana; rijeke s Mesete teku većinom od istoka prema zapadu. U Atlantski ocean utječu Minho (španjolski Miño), Duero, Tajo, Guadiana i Guadalquivir, a u Sredozemno more Segura, Júcar, Ebro i Llobregat. Povremeni vodeni tokovi (ramblas) u suhom jugoistočnome dijelu Španjolske imaju vode samo za jakih pljuskova. Zbog razvedenoga reljefa i jakoga pada (brzice) rijeke se iskorištavaju za dobivanje električne energije i za natapanje. Osim donjega toka Guadalquivira (plovan do Seville), španjolske rijeke nisu važne za plovidbu. Za natapanje služe Aragonski kanal od Tudele do Zaragoze, dug 119 km, i Kastiljski kanal od Aguilara do Valladolida, dug 209 km.

Šume pokrivaju 35,9% ukupne površine; najprostranije su na Pirenejima i u sjevernome primorju Atlantskog oceana. U suhim krajevima razvila se umjesto šume kserofitna vegetacija makije i gariga (vazdazeleni hrast, hrast plutnjak, alepski bor). Na planinama, koje primaju dosta oborina, prevladavaju pašnjaci.

Stanovništvo

Prema registru stanovništva u Španjolskoj živi 46 449 565 st. ili 91,8 st./km² (2015), a prema popisu iz 2011. god. 46 815 916 st. ili 92,5 st./km². Obalni su krajevi naseljeni gušće od unutrašnjosti; najgušće su naseljena područja oko Madrida, Barcelone i Bilbaa (500 do 800 st./km²) a najrjeđe planinska unutrašnjost (oko 10 st./km²). U Španjolskoj živi 4,4 milijuna stranaca ili 9,6% ukupnog stanovništva (2015); najviše je građana drugih zemalja Europske unije (2,0 milijuna stanovnika), afričkih (0,9 milijuna) i južnoameričkih (0,9 milijuna) država. Španjolski državljani su Španjolci (44,9%), Katalonci (28,0%), Galicijci (8,2%), Baski (5,5%), Aragonci (5,0%), Romi (2,0%) i dr. Po vjeri su uglavnom katolici (77,0%), zatim muslimani (2,5%), protestanti (1,0%); nereligioznih je 19,5%. Broj stanovnika se od 2012. god. smanjuje zbog niže stope prirodnog priraštaja (2,4‰ u 2007. god., a 0,8‰ u 2013) i većeg iseljavanja od useljavanja. Naime, val useljavanja u posljednjih je desetak godina znatno slabiji (2007. god. uselilo je 958 300 st., a 2013. god. 280 800 st.) od iseljavanja (227 100 st. 2007. god., a 532 300 st. 2013). Smanjena stopa prirodnog priraštaja rezultat je sve niže stope nataliteta (9,1‰, 2013) i niske stope mortaliteta (8,3‰); smrtnost dojenčadi iznosi 2,7‰. U dobi do 14 godina je 15,2% stanovništva, od 15 do 64 god. 66,7%, a starije je od 65 god. 18,1% (2014). Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2013. iznosi 80,2 godine, a za žene 86,1 godina. Aktivno je 58,4% ukupnog stanovništva (2015). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4,2% zaposlenih, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 19,4%, a u uslužnim djelatnostima 76,4% (2014); nezaposlenost iznosi 22,1% (2015). Španjolska ima 80-ak sveučilišta od kojih su najstarija u Salamanci (osnovano 1218), Valladolidu (1241), Barceloni (osnovano 1450), Zaragozi (1583), Santiago de Composteli (1495), Madridu (osnovano 1499; preseljeno iz grada Alcalá de Henares), Valenciji (1499), Sevilli (1505), Granadi (osnovano 1531) i dr. Službeni je jezik španjolski (kastiljski); govore se i katalonski (Katalonija, Valencija, Baleari), galješki (Galicija), baskijski (euskera; Baskija), koji su u odgovarajućim administrativnim jedinicama službeni uz španjolski jezik (kooficijelni), te aragonski, asturski, aranski i dr. Glavni je i najveći grad Madrid (3 141 991 st., 2015); ostali su veliki gradovi (2015): Barcelona (1 604 555 st.), Valencia (786 189 st.), Sevilla (693 878 st.), Zaragoza (664 953 st.), Málaga (569 130 st.), Murcia (439 889 st.), Palma de Mallorca (400 578 st.), La Palmas (379 766 st.), Bilbao (345 141 st.), Alicante (328 648 st.), Córdoba (327 362 st.), Valladolid (303 905 st.), Vigo (294 098 st.), Gijón (274 290 st.), L’Hospitalet de Llobregat (252 171 st.), Vitoria-Gasteiz (243 918 st.), A Coruña (243 870 st.), Granada (235 800 st.), Oviedo (221 870 st.), Elche (227 312 st.), Cartagena (216 301 st.), Badalona (215 654 st.) i dr.; u gradovima živi 77,4% stanovništva (2011).

Gospodarstvo

Od sredine 1970-ih Španjolska reformira gospodarstvo te je 1986. postala članica Europske zajednice (od 1992. Europske unije). U uslužnom sektoru ostvareno je oko 64% BDP-a, u industriji oko 32%, a u poljoprivredi oko 4% (2007). Kao turističko odredište Španjolska je druga u svijetu (iza Francuske), s približno 70 mil. dolazaka (2006). Od prirodnih bogatstava Španjolska posjeduje nalazišta ugljena, željezne rude, bakra, cinka, uranija, magnezita, gipsa i potaše; ima bogat riblji fond i znatne hidroenergetske potencijale. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju žitarice, povrće, agrumi, grožđe, masline, maslinovo ulje, vino, meso i riba. U širokoj industrijskoj ponudi značajna je proizvodnja hrane, ugljena, čelika, žive, pluta, cementa, vozila, strojeva, lijekova, medicinske opreme, odjeće, obuće, športske opreme, brodova, jahti i dr. Španjolska je vodeći proizvođač vina i maslinova ulja u Europi, te najveći proizvođač žive i pluta u svijetu. Godine 2011. vrijednost izvoza bila je 309 milijarda USD; najviše izvozi živu, pluto, maslinovo ulje, voće, povrće, ribu, odjeću, obuću, športsku opremu, jahte, automobile i turističke usluge. Vrijednost je uvoza (2011) 365 milijarda USD; najviše uvozi naftu (2 milijuna barela dnevno), plin (34 milijarde m³ godišnje), sirovine, oružje, telekomunikacijsku opremu i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini glavni su partneri zemlje EU-a (oko 70%), od kojih su vodeći Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska (ukupno oko 51%); slijede zemlje OPEC-a (13%), Latinske Amerike (12%) i dr. Devizne rezerve iznose oko 47 milijarda USD. U 2011. ostvaren je BDP od 1 476 milijarda USD, 31 947 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 3,1% i nezaposlenost od 21,7%.

Promet

Željezničku mrežu čini 16 950 km željezničke pruge (2013), od čega je 10 020 km elektrificirano. Španjolska ima dobro razvijenu mrežu brze željeznice (AVE; brzine do 310 km/h) koja središnje položen Madrid radijalno povezuje s većim gradovima (Barcelona, Sevilla,Valencia i dr.). Ukupna je duljina cesta 2012. iznosila 682 983 km; od toga je 14 702 km autocesta. Za pomorski promet veliku važnost imaju luke Algeciras-La Linea (94,9 milijuna tona, 2014), Valencia (66,6 milijuna tona), Barcelona, Bilbao, Cartagena (Murcia), Tarragona, Las Palmas, Santa Cruz de Tenerife, Huelva i Gijón; jedina je riječna luka Sevilla (na Guadalquiviru). Luke kopnene Španjolske povezane su brodskim i trajektnim vezama s lukama na Kanarskim otocima, sjevernom Afrikom (Ceuta, Mellila, Maroko), s lukama Baleara, i dr. odredištima u Sredozemlju, te s Francuskom i Velikom Britanijom (iz Santandera i Bilbaa). Vrlo je živ međunarodni zračni promet, koji se odvija preko zračnih luka Madrid (Barajas; 46,8 milijuna putnika, 2015), Barcelona (39,7 milijuna putnika), Palma de Mallorca, Málaga, Alicante-Elche i dr.

Novac

Novčana je jedinica euro (€, EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. u upotrebi je bila peseta (ESP).

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na španjolskom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni nalazi, posebice iz špilja (Altamira, Castillo i Pindal), svjedoče o ranoj nastanjenosti današnjega španjolskoga teritorija. U potonjim prapovijesnim razdobljima obalna područja nastavali su Liguri i Baski, a unutrašnjost Iberi. Oko 1100. pr. Kr. Feničani su na njezinim južnim obalama osnovali niz faktorija. U VII. st. pr. Kr. obalni je pojas zahvatila i grčka kolonizacija. U idućim su stoljećima gotovo cijelu zemlju, osobito unutrašnjost, preplavili Kelti, dok su Kartažani istodobno u južnim i istočnim područjima osnivali svoja uporišta. Nakon Drugoga punskog rata (218. do 201. pr. Kr.) Kartažani su morali Rimljanima prepustiti sve svoje posjede u Hispaniji. Do 133. pr. Kr. oni su zaposjeli gotovo cijelu unutrašnjost i zapadnu obalu Pirenejskoga poluotoka, a do 14. nakon Kr. cijeli poluotok te na njem ustrojili nekoliko provincija. Suzbivši više ustanaka domaćega stanovništva, počeli su ga intenzivno romanizirati. Pod rimskom vlasti Pirenejski je poluotok ostao sve do početka V. st., kada su onamo prodrli Alani, Svevi i Vandali te nakon 450. Zapadni Goti (Vizigoti), koji su osvojili veći dio Španjolske (središte im je najprije bilo u Barceloni pa u Méridi) i stvorili Toledsko Kraljevstvo (Toledo je postao glavnim gradom gotske države oko 555), koje se održalo do 711., kada su ga uništili Arapi te priključili svojim posjedima.

Doba arapske dominacije (711–1085)

Nakon pada Toledskoga Kraljevstva dio se Zapadnih Gota povukao na sjever, gdje su osnovali Kraljevstvo Asturiju, dok je na preostalom dijelu Pirenejskoga poluotoka, zbog sukobâ između arapskih dinastija Abasida i Omejida, bio uspostavljen Kordopski Emirat (756) pod Abdur-Rahmanom I. Daljnji proboj Arapa prema Zapadnoj Europi zaustavio je Karlo I. Veliki, koji je potkraj VIII. st. osnovao Španjolsku marku (Marca Hispanica) sa središtem u Barceloni radi zaštite jugozapadnih granica svoje države. U Kordopskom Kalifatu unutrašnje su prilike bile sređene, i zemlja je nekoliko stoljeća proživljavala znatan gospodarski razvoj (uvođenje uzgoja pamuka, riže i šećerne trske, primjena umjetnoga natapanja, razvoj trgovine i obrta). Istodobno se i arapska kultura znatno razvila i dosegnula vrhunac u X. st. za vladavine Abdur-Rahmana III. i Hakama II., kada je Córdoba bila jedno od najjačih europskih kulturnih središta. Unutrašnje borbe u kalifatu dovele su, međutim, u XI. st. do njegova raspadanja na niz manjih emirata.

Rekonkista (1085–1492)

Iako je već od IX. st. bilo uspješnih pothvata za oslobođenje zemalja od Maura, takvo stanje u nekad jakom Kordopskom Kalifatu bilo je pogodno za početak rekonkiste, a žarištem je u XI. st. postala Asturija, baštinica zapadnogotskoga Toledskoga Kraljevstva. Četiri je stoljeća trajala rekonkista: od zauzeća Toleda (1085), preko odlučne bitke kraj mjesta Las Navas de Tolosas (1212), do osvojenja Granade (1492), posljednjeg arapskog uporišta na Pirenejskom poluotoku. U rekonkisti su značajan udjel imali i viteški redovi (templari, ivanovci). Za rekonkiste i u vezi s uspjesima u borbi protiv Arapa formiralo se na Pirenejskom poluotoku nekoliko kršćanskih kraljevstava (→ leon; kastilja; navarra; aragonija; barcelona; portugal). Na tlu potonje Španjolske najviše su ojačale Kastilja i Aragon. Uspon Kastilje započeo je osvojenjem Madrida, Talavere i Toleda potkraj XI. st. (u tim se borbama istaknuo španjolski narodni junak Cid), a nastavio se daljnjim osvajanjima arapskih područja u XIII. st. (Córdoba, Sevilla, Cádiz) te širenjem na druga kršćanska kraljevstva (Leon 1230). Istodobno se Aragon proširio na Kataloniju (1137) i Baleare (1229). Na taj je način, od polovice XIII. st., arapska vlast bila teritorijalno ograničena tek na jugoistočni dio Pirenejskoga poluotoka (Granada). Pošto su aragonski vladari osvojili 1282. Siciliju, učvrstili se u XIV. st. na Sardiniji, te 1442. došli u posjed Napuljskoga Kraljevstva, Aragon je postao jednom od najjačih pomorskih država na Sredozemlju. Udajom kastiljske princeze Izabele I. (zvana Katolička ili Kastiljska) za aragonskoga princa Ferdinanda II. Katoličkoga (1469) bili su stvoreni temelji za uspostavu jedinstvenoga kraljevstva 1474., kada je Ferdinandova žena Izabela stupila na kastiljsko prijestolje. Ferdinand II. Katolički kao vladar ujedinjene Španjolske nosio je ime Ferdinand V. (1479–1504). Zahvaljujući potpori gradova koje je favorizirao, uspio je slomiti moć velikaških obitelji. Svoj položaj dodatno je učvrstio postavši velikim meštrom triju viteških redova.

Unatoč stoljećima ratovanja, španjolsko i arapsko društvo znatno su utjecali jedno na drugo, posebice preko kršćana koji su živjeli u Kordopskom Kalifatu i Maura koji su živjeli u kršćanskim kraljevstvima. U tom složenom društvu posebnu je skupinu činila mnogobrojna i utjecajna židovska zajednica – Sefardi, koji su i ime dobili po Španjolskoj. Pošto je Španjolska 1492. osvojila arapsku Granadu, Ferdinand je protjerao sve nekrštene Židove (prvi val progona Židova bio se dogodio 1391).

Svjetska velesila (1492–1598)

Nakon osvojenja Granade, posljednjeg arapskog uporišta na Pirenejskom poluotoku, te pripojenjem Napuljskoga Kraljevstva (1504), Španjolska je postala najjačom europskom pomorskom silom. Otkako su mnogobrojni domaći i strani pomorci otkrili u ime španjolskih vladara nove svjetove (1492. K. Kolumbo otkrio je Ameriku), započela je izgradnja golema kolonijalnoga carstva. Nakon Ferdinandove smrti, na španjolsko prijestolje došao je njegov unuk Karlo V. Habsburgovac (1516–56; od 1519. rimsko-njemački car), koji je s bratom Ferdinandom I. podijelio 1521. goleme habsburške posjede (bratu je prepustio austrijske zemlje). Ustanak kastiljskih gradova Karlo je 1521. slomio i time učvrstio svoju apsolutnu vlast u zemlji. Nakon pobjede nad francuskim kraljem Franjom I. tijekom 1520-ih, Španjolska je postala glavna europska velesila. Njegov sin Filip II. (1556–98) vladao je Španjolskom, Nizozemskom, Milanom, Napuljem, Sicilijom, Portugalom (od 1581) te golemim kolonijalnim posjedom u Latinskoj Americi i u Aziji. Zlatno doba osjećalo se u kulturi (osnivanje sveučilišta), a pratila ga je i vjerska obnova. Međutim, već potkraj njegove vladavine i za vladavine njegovih nasljednika počelo se raspadati španjolsko carstvo. Godine 1581. odcijepile su se od Španjolske nizozemske sjeverne pokrajine i proglasile svoju samostalnost, a već 1588. u ratu s Engleskom stradala je Španjolcima »nepobjediva armada«, uništenje koje je Nizozemcima i Englezima otvorilo put za uspostavu pomorske prevlasti na otvorenim morima tijekom XVII. st. Štoviše, Filip II. nije uspio održati španjolsku pomorsku prevlast ni na zapadnom Sredozemlju unatoč velikoj pomorskoj pobjedi nad osmanskom flotom u bitki kraj Lepanta (1571).

Razdoblje slabljenja (1598–1808)

Za vladavine Filipa II. Španjolska je još ostavljala dojam političke i gospodarske velesile, no za vladavine njegovih nasljednika ona je – zbog jačanja Engleske i Nizozemske na moru, Francuske na kontinentu tijekom Tridesetogodišnjega rata (1618–48) te gospodarskog sloma 1627 (državni bankrot) – bila tijekom prve polovice XVII. st. svedena na drugorazrednu europsku silu. Tomu su pridonijeli i nemiri koji su izbili 1640., a koje je iskoristio Portugal za ponovnu uspostavu neovisnosti, koju je Španjolska priznala tek 1668. Taj novi drugorazredni položaj bio je potvrđen sklapanjem španjolsko-francuskoga Pirenejskog mira 1659., kojim je Španjolska pretrpjela teritorijalne gubitke i bila prisiljena na plaćanje velike ratne odštete.

Nakon smrti posljednjega španjolskoga Habsburgovca Karla II. (1665–1700) izbio je Rat za španjolsku baštinu (1701–14), tijekom kojega se na španjolskom prijestolju učvrstio Burbonac Filip V. (1700–46), unuk Luja XIV. i španjolske princeze Marije Terezije, kćeri kralja Filipa IV. Taj je rat zapravo bio obračun između Francuske i Engleske (od 1707. Velike Britanije). U njem je Španjolska izgubila Gibraltar, posjede u Nizozemskoj, Milano, Napulj i Sardiniju. Nakon Rata za španjolsku baštinu u zemlji su se donekle sredile financije, gospodarstvo i uprava. Karlo III. (1759–88) vladao je u duhu prosvijećenog apsolutizma, što je rezultiralo mnogobrojnim reformama te ograničavanjem uloge Katoličke crkve u španjolskom društvu (ukinuće isusovačkoga reda 1767). Na prijestolju ga je naslijedio Karlo IV. (1788–1808), koji je 1793. zaratio protiv revolucionarne Francuske. Nakon poraza sklopio je s njom sporazum (1796) te zaratio protiv Velike Britanije (poraz francusko-španjolske flote kraj Trafalgara, 1805). Stanje nakon ustanka u Aranjuezu (1808) i abdikacije Karla IV. iskoristio je Napoleon I. Bonaparte, koji je okupirao Španjolsku i za kralja joj nametnuo svojega brata Josepha Bonapartea. Francuska okupacija dovela je do izbijanja protufrancuskog ustanka i dugogodišnjega građanskoga rata.

Španjolska u XIX. st.

Tek nakon Napoleonova poraza kraj Leipziga (1813) uspjelo je Španjolcima uz britansku potporu istjerati Francuze iz zemlje. Rat s Napoleonovom Francuskom iskoristile su španjolske kolonije i jedna za drugom (uz britansku potporu) proglasile samostalnost (1810–24). Pošto je 1819. prodala Floridu SAD-u, od kolonijalnih posjeda Španjolskoj su preostali tek Kuba, Portoriko, Filipini te neki otoci u Indijskom oceanu. U samoj Španjolskoj na vlast se vratio Ferdinand VII., koji je pokušao ukinuti sve liberalne reforme. Zbog toga je izbio građanski rat, koji je bio dovršen tek 1823. intervencijom Svete Alijanse.

Kada je 1833. Ferdinand VII. umro, cortesi su za suverena priznali njegovu trogodišnju kćer Izabelu II., a kao regenta njezinu majku Mariju Kristinu (1833–41). Kraljev brat Don Carlos, koji je polagao pravo na krunu, proglasio se protukraljem (Karlo V.), a uz njega su stale sve pokrajine koje su se odupirale centralizaciji (Baskija, Navarra, Aragon, Katalonija, Valencia). Njegovi pristaše (karlisti) poveli su oružanu borbu protiv Marije Kristine i njezine kćeri Izabele II. (Prvi karlistički rat, 1833–39). Zahvaljujući potpori španjolskog liberalnoga građanstva (1834. proglasila je umjereno liberalni ustav) te europskih sila (Velika Britanija, Francuska i Portugal), Marija Kristina izišla je iz toga rata kao pobjednica. Pošto je general Baldomero Espartero 1840. prisilio Mariju Kristinu da napusti zemlju, on je od 1841. do 1843. vladao Španjolskom kao regent koji se bio istaknuo u borbi protiv karlista. Godine 1843. svrgnuo ga je s vlasti general R. M. Narváez. Premda je kao vođa konzervativaca i predsjednik vlade (uz prekide od 1844. do 1866) nametnuo novi, autoritarni ustav (1845), obustavio prodaju crkvenih posjeda i sklopio konkordat s papom (1851), ipak je tijekom dugogodišnjega mandata proveo postupnu modernizaciju države. Pitanje udaje Izabele II. (1843–68) izazvalo je međunarodne reperkusije; francuski kralj Luj XIX. usprotivio se njezinu vjenčanju s jednim njemačkim princem i natjerao ju da se uda za svojega bratića, a svojega je sina vjenčao s njezinom sestrom ciljajući na španjolsko nasljedstvo, što je opet izazvalo žestoko negodovanje Velike Britanije. Ljeti 1854. izbio je nov ustanak pod vodstvom generala Leopolda O’Donnella, koji se proširio na cijelu zemlju. Zahvaljujući njemu, na vlast se ponovno vratio general B. Espartero, koji je O’Donnella nagradio mjestom ministra rata. Lavirajući između konzervativaca (Moderados) i liberala (Progresistas) proveo je, prodajom crkvenih i državnih veleposjeda te općinske zemlje, agrarnu reformu, čime je omogućio gospodarsku obnovu sela. Godine 1856. naslijedio ga je O’Donnell, koji je unutrašnjopolitičke napetosti između dviju struja pokušao ublažiti okretanjem vanjskoj politici i osvajanju (Maroko 1859–60; Meksiko 1861–62; Dominikanska Republika 1861–65), s ograničenim uspjesima. Nagomilano nezadovoljstvo buknulo je 1868. pobunom flote pred Cádizom (18. IX. 1868), a ono se ubrzo proširilo u revoluciju koja je prisilila Izabelu na bijeg u Pariz i 1870. na abdikaciju u korist sina Alfonsa XII. Vlast u zemlji preuzeo je tzv. Savez liberala, a na čelu privremene vlade našao se general F. Serrano y Domínguez. Politička vlast prešla je u ruke bogatoga građanstva i liberalističkih veleposjednika. Početkom 1869. sastali su se ustavotvorni cortesi, koji su se izjasnili za ustavnu monarhiju. Ustavom iz 1869. bila je proglašena sloboda vjeroispovijesti i tiska; bio je uveden porotni sud i građanski brak, a vlada je ponovno zabranila isusovački red i raspustila samostane osnovane nakon 1837. U potrazi za kandidatom za prijestolje vlada je ponudila krunu njemačkom princu Leopoldu Hohenzollern-Sigmaringenu, što je izazvalo oštar protest Napoleona III. i potaknulo Francusko-pruski rat 1870. Krunu je napokon prihvatio (1870) princ Amadeo Savojski, sin talijanskoga kralja Viktora Emanuela II. Jaka unutrašnja previranja za Amadeove vladavine očitovala su se i u čestim promjenama vlada. Dok su na sjeveru zemlje karlisti 1872. ponovno dignuli ustanak (1872–76), u gradovima su učestali štrajkovi, a republikanski pokret dobio je silan zamah. Zbog takva stanja Amadeo je 1873. abdicirao. Nakon proglašenja republike (11. II. 1873) cortesi su donijeli nacrt ustava koji je predviđao federativno uređenje. Tomu su se oduprli tzv. nepomirljivi republikanci, koji su tražili punu samoupravu za svaku pojedinu oblast (zahtijevali su kantonalnu razdiobu zemlje); njima su se pridružili i bakunjinisti pozvavši radnike na generalni štrajk. Dignuvši ustanak, kantonalisti su osvojili vlast u nizu gradova (Sevilla, Córdoba, Granada, Málaga, Cartagena, Cádiz, Valencia i dr.). No bez jedinstvenoga vodstva i nepovezani u akciji, svi su ti gradovi nakon nekoliko mjeseci kapitulirali pred vladinim postrojbama. U siječnju 1874. general Serrano y Domínguez izveo je državni udar, uveo diktatorsku vlast, raspustio cortese i obnovio monarhistički ustav. Za kralja je dao izabrati Izabelina sina Alfonsa XII., čime je vratio dinastiju Burbonaca na španjolsko prijestolje. Po uzoru na Veliku Britaniju bio je donesen umjereni ustav (dvodomni parlament) i oblikovale su se dvije vodeće političke stranke – Konzervativna i Liberalna – koje su se do kraja XIX. st. smjenjivale na vlasti. Time je konačno bilo učvršćeno političko stanje u zemlji, što je potpomoglo razvoj industrije te ulazak inozemnoga kapitala (francuskoga, belgijskog, njemačkog i britanskoga) koji se zanimao, u prvom redu, za eksploataciju rudnoga bogatstva. U to doba ostale su političke skupine bile marginalizirane (karlisti, republikanci, socijalisti, anarhisti). Kraj stoljeća obilježili su atentati (anarhisti) i nacionalni pokreti (Katalonci i Baski) koji su tražili federalizaciju zemlje. Godine 1895. izbio je ustanak protiv španjolske vlasti na Kubi, a 1896. buknuo je ustanak i na Filipinima. U travnju 1898. SAD je, pod izlikom oslobođenja Kube, zaratio protiv Španjolske, koja je u kolovozu 1898. kapitulirala, a zatim se u prosincu mirovnim ugovorom u Parizu morala odreći Kube, Portorika, Filipina i Guama, a SAD joj je zauzvrat trebao platiti odštetu od 20 mil. dolara (→ španjolsko-američki rat). Godine 1899. Njemačka je otkupila Marijanske otoke i Karoline. Od golemoga španjolskoga kolonijalnog carstva preostalo je tek nekoliko posjeda u zapadnoj i sjevernoj Africi. Vojni poraz i slom kolonijalnoga carstva potkraj XIX. st. pokazao je nužnost ozbiljnih reformi, a nositelj zahtjeva za njima među građanskom inteligencijom bio je tzv. Naraštaj 1898.

Španjolska u XX. st.

Početak vladavine Alfonsa XIII. (1902–31) obilježio je nastavak političkog smjenjivanja konzervativaca i liberala na vlasti, a na vidjelo je sve jasnije izlazila njihova nemoć da riješe unutarnje probleme zemlje. Pokušaj da se to nadoknadi uspjesima u vanjskoj politici također nije uspio. Španjolski angažman u Maroku (međunarodnom konferencijom u Algecirasu 1906. bila je priznata razdioba utjecajnih sfera na tom prostoru između Francuske i Španjolske) postajao je zbog jakog otpora sve skuplji i omraženiji. To je konačno dovelo do generalnoga štrajka u Barceloni koji je bio krvavo ugušen (»tragični tjedan« 26–31. VII. 1909). Kada je nova liberalna vlada podvrgnula Katoličku crkvu zakonskoj kontroli te joj zabranila stvaranje novih kongregacija, došlo je do prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom (1910–12).

Neutralnost Španjolske u I. svjetskom ratu pogodovala je naglomu razvoju trgovine i industrije. Dok je s jedne strane dolazilo do silnoga priljeva inozemnog kapitala, osobito britanskoga (zlatne rezerve Španjolske banke porasle su za 400% od 1914. do 1918), s druge su se strane pojačavale društvene suprotnosti, što je dovelo do nemira 1917. Prestankom rata gospodarska je konjunktura splasnula; velik broj industrijskih pogona bio je zatvoren, ili je radio znatno smanjenim kapacitetom. Zemlju je zahvatila plima štrajkova; broj štrajkaša popeo se od približno 100 000 (1918) na gotovo četvrt milijuna (1920), a broj članova najveće sindikalne organizacije, Nacionalne konfederacije rada, porastao je od 100 000 članova 1914. na više od 1,2 mil. članova 1920. Revolucionarno vrenje poslijeratnih godina zahvatilo je i seljaštvo, osobito u Andaluziji, Estremaduri i Córdobi. Snažan poticaj dobio je i autonomaški pokret Katalonaca i Baska. Zbog toga je koalicijska vlada konzervativaca i liberala započela 1920. represije, a Katalonija je bila stavljena pod vojnu upravu. U ožujku 1921. predsjednik vlade Eduardo Dato Iradier ubijen je u anarhističkom atentatu. Politička kriza još se više produbila nakon događaja u Maroku, gdje je španjolska vojska pretrpjela težak poraz (srpanj 1921). Štrajkaški pokret dosegnuo je 1923. vrhunac, a u pojedinim vojnim postrojbama (Málaga, Granada, Sevilla), određenima za transport u Maroko, izbile su pobune. Izlaz iz te društveno-političke krize bio je potražen u vladi »jake ruke«. Uz potporu dvora general M. Primo de Rivera izveo je 13. IX. 1923. državni udar; nakon dva dana bili su raspušteni cortesi (ionako nepopularni zbog korupcije), uvedena je cenzura, zabranjeni su javni zborovi itd. Tek kada je u Španjolskoj zaživjela vojno-monarhistička diktatura, Primo de Rivera postavio je civilnu vladu radi provedbe opsežnoga programa modernizacije (1925). Iste je godine bila osnovana vladina stranka Unión Patriótica, koja nije uspjela privući širi krug pristaša. Pridruživši se 1925. pohodu francuskih militarista protiv Abdulkarima (Abd el-Krim), Primo de Rivera uspio je do 1927. »pacificirati« španjolski dio Maroka. Unatoč tomu, otpor režimu bio je sve veći, a kako Primo de Rivera nije uspio riješiti temeljne društvene probleme (postojanje velikoga broja veleposjeda, posljedice velike gospodarske krize 1929), izgubio je potporu vojske i kralja, te se morao povući u siječnju 1930. Pokušaj privremene vlade generala Dámasa Berenguera da spasi monarhiju obnovom ustavnoga režima nije uspio. U zemlji je počela inflacija, broj nezaposlenih porastao je na 600 000. Agrarni problem izbio je svom oštrinom: oko 1500 veleposjednika posjedovalo je istu površinu zemlje (3 mil. ha) kao 8 mil. seljaka. U kolovozu 1930. dvije najjače struje republikanaca pod vodstvom Niceta Alcalá Zamore (desni) i M. Azañe y Díaza (lijevi) stvorile su sa socijalistima Revolucionarni komitet i zatražile rušenje monarhije. Potkraj 1930. započele su pobune među vojnim postrojbama; u nekim pokrajinama seljaci su počeli prisvajati zemlju, u gradovima su republikanski prosvjedi bili sve žešći. Berenguerova vlada podnijela je u veljači 1931. ostavku; zamijenila ju je vlada admirala Juana Bautiste Aznara, koja se također povukla nakon općinskih izbora 12. IV. 1931., na kojima su u svim jačim gradovima većinu glasova dobili republikanski kandidati. Kralj Alfons XIII. napustio je Španjolsku 14. IV. 1931., a Revolucionarni komitet proglasio je republiku, privremeni premijer koje je postao N. Alcalá Zamora.

Temeljni problemi koje je trebalo riješiti bili su agrarna reforma, položaj Katoličke crkve, različitosti pojedinih pokrajina i odnos vojske i države. Nekoliko tjedana nakon proglašenja republike započeli su prvi antikatolički napadi (uništavanje crkava i samostana). Unatoč tomu, parlamentarni izbori u lipnju 1931. donijeli su golemu većinu republikancima i socijalistima (357 mandata); proturepublikanska desnica i monarhisti dobili su 33 mandata. Novi ustav po kojem je Španjolska postala parlamentarnom republikom bio je proglašen 9. XII. Bila je zajamčena sloboda govora, tiska, savjesti i vjeroispovijesti te privatnoga vlasništva. Također su bili ukinuti plemićki naslovi, žene su dobile pravo glasa, Crkva je odvojena od države. Potkraj 1931. Alcalá Zamora bio je izabran za prvoga predsjednika republike, a Azaña y Díaz za premijera. Katalonija je 1932. dobila autonomiju s posebnom vladom i parlamentom. Iste godine bio je donesen zakon o agrarnoj reformi, kojim su uklonjeni ostatci feudalnih odnosa, no agrarno pitanje njime nije bilo riješeno. Tijekom dviju godina bilo je podijeljeno seljacima oko 74 000 ha zemlje, a sam vojvoda od Albe posjedovao je 100 000 ha. Nisu uspjeli ni pokušaji reforme vojske. Konzervativci, zaplašeni zbog radikalizacije radništva i seljaštva, okupili su se u organizaciju Confederación Española de Derechas Autónomas (CEDA), koju je predvodio Gil Robles. Na izborima potkraj 1933. CEDA je sa saveznicima dobila 228 mandata naprama 136 što ih je dobio centar i 90 ljevica. Ta nestabilna ravnoteža dovodila je do čestih promjena vlada. Kada je desna vlada pokušala poništiti neke reforme, izbili su ustanci u Asturiji i Kataloniji. Vlada je protiv ustanika primijenila represalije, ukinula autonomiju Katalonije, dijelu svećenstva odobrila državnu potporu, dopustila djelatnost crkvenih škola, donijela novi agrarni zakon u korist veleposjednika, a Azañu y Díaza privremeno lišila slobode. Ta politika dovela je do udruživanja lijevoga centra i ljevice u Narodnoj fronti (komunisti, socijalisti, republikanci i dr.), koja je na izborima u veljači 1936. osvojila 284 mandata (od 473). Bila je osnovana koalicijska vlada s Azañom y Díazom kao premijerom. No suprotnosti su se između dviju skupina zaoštravale, a ubojstvo konzervativnoga zastupnika dalo je povoda izbijanju građanskoga rata. Vojna pobuna započela je pod vodstvom F. Franca u Maroku (17. VII) i Sevilli (18. VII), a republikanci su spriječili slične pokušaje vojnih garnizona u Madridu i Barceloni. Isprva su pobunjenici ovladali gotovo polovicom Španjolske. SSSR i Meksiko podupirali su republikanske snage, a dragovoljci (internacionalne brigade) dolazili su iz različitih zemalja. Velika Britanija i Francuska u kolovozu 1936. sklopile su Pakt o nemiješanju, kojemu su potom pristupile Njemačka, Italija, Portugal i SSSR. Republikanske snage, koje su uglavnom djelovale kao skupine Narodne milicije, preustrojile su se u listopadu 1936. u Regularnu narodnu republikansku vojsku s jedinstvenim zapovjedništvom. U redovima te vojske borilo se i oko 35 000 stranih dragovoljaca. Istodobno se na čelu pobunjeničke vojske nalazila vojna vlada (hunta) pod vodstvom generala F. Franca od 1. X. 1936. U studenome 1936. Njemačka i Italija priznale su Francovu vladu, kojoj su od početka građanskoga rata pružale pomoć u brodovima, zrakoplovima, oružju i ljudstvu (njemačka Legija Condor i talijanska Legionarska avijacija). Od samoga početka rata republikanci su, unatoč pojedinim uspjesima (npr. obrana Madrida u studenom 1936), stalno doživljavali poraze i postupno gubili teritorij, a bili su oslabljeni i političkim nesuglasicama različitih frakcija: slom Sjevernoga bojišta (31. III – 21. XI. 1937) s uništenjem Guernice (26. IV. 1937), neuspjela republikanska ofenziva kraj Teruela (15. XII. 1937 – 18. II. 1938), prodor Francovih snaga na Sredozemno more (8. III – potkraj lipnja 1938) i razbijanje republikanskih snaga na dva dijela – središnju Španjolsku i Kataloniju, bitka na Ebru (25. VII – 15. XI. 1938), borbe za Kataloniju (23. XII. 1938 – 14. II. 1939). Pošto su republikanci izgubili Madrid (28. III. 1939), prestao je njihov organizirani otpor. Već u veljači 1939. Velika Britanija i Francuska priznale su Francovu vladu, a SAD je to učinio 1. IV. 1939. Istoga je dana Franco objavio kraj rata koji je trajao 986 dana i odnio više od milijun ljudskih života. Početkom 1939. iz Španjolske je u Francusku, sjevernu Afriku, Meksiko, SSSR i druge zemlje izbjeglo oko 650 000 ljudi. Nakon sloma republikanaca, u proljeće 1939. Franco je kao diktator uveo u Španjolsku autoritarni i korporativni poredak (Zakon o sindikatima iz 1940). Na vanjskopolitičkom planu, Španjolska je u ožujku 1939. pristupila osovinskomu paktu protiv Kominterne, a u svibnju iste godine napustila je Ligu naroda. Unatoč savezništvu s Njemačkom i Italijom, Francov režim proglasio je Španjolsku »nezaraćenom stranom«. Premda Španjolska nije izravno sudjelovala u II. svjetskom ratu, pružala je određenu pomoć silama Osovine (sudjelovanje španjolske »dobrovoljačke« Plave divizije na Istočnome bojištu 1941–43; izvoz sirovina u Njemačku do 1944), ali su se preko nje prilično sigurno prebacivali izbjeglice pred nacizmom u Veliku Britaniju i prekomorske zemlje.

Godine 1947. formalno je obnovljena monarhija, a F. Franco je kao šef države (caudillo) postao i doživotni regent. Sporazum o vojnoj i ekonomskoj pomoći SAD-a, potpisan 26. IX. 1953., omogućio je otvaranje američkih baza, a potom je uslijedilo (1955) španjolsko članstvo u UN-u. Nakon razdoblja ekonomskog nazadovanja, od kraja 1950-ih došlo je do ubrzanoga razvoja zahvaljujući liberalizaciji gospodarstva. Godine 1956. Španjolska se povukla iz većega dijela Maroka, uključujući područje Tangera, a 1968. iz Španjolske Gvineje (→ ekvatorska gvineja). Španjolski zahtjevi za Gibraltarom bili su odbijeni na osnovi referenduma u rujnu 1967 (većina stanovnika Gibraltara očitovala se za zajednicu s Velikom Britanijom). Godine 1969. Španjolska je Maroku ustupila područje Ifni. Državnoj represiji bili su izloženi ljevičarski pokreti i organizacije, te zagovornici autonomije Baska i Katalonaca. Zbog velikih studentskih prosvjeda (osobito u Madridu i Barceloni), potkraj siječnja 1969. bilo je uvedeno tromjesečno izvanredno stanje. Od početka 1970-ih snažnije oružano djeluje organizacija Baskijska domovina i sloboda (→ ETA). Nakon Francove smrti 1975. došlo je i do stvarne restauracije monarhije, a kralj je postao Juan Carlos (→ ivan karlo), koji je proveo španjolsko povlačenje iz Zapadne Sahare i društvenu demokratizaciju. U srpnju 1976. za premijera je bio imenovan A. Suárez (osnivač liberalno-konzervativne Unije demokratskoga centra). U pripremi za slobodne izbore bile su legalizirane ljevičarske političke stranke i organizacije (zabranjene tijekom Francove vladavine), a u zemlju se vratio i komunistički lider S. Carrillo. Nakon izbora održanih u lipnju 1977. Suárez je ostao premijer (do 1981). Reformama je bila omogućena autonomija za Kataloniju i Baskiju (1979), te Andaluziju i Galiciju (1980). Nakon političke krize i Suárezove ostavke, u veljači 1981. bio je neuspjeli pokušaj desničarskoga državnog udara. Potkraj svibnja 1982. Španjolska je postala članica Sjevernoatlantskoga saveza (NATO), uz protivljenje socijalista i komunista. Nakon izbora u listopadu 1982. premijer je postao F. González Márquez (lider Španjolske socijalističke radničke stranke – PSOE; premijer je bio do 1996). Godine 1986. referendumom je bio potvrđen ostanak u NATO-u (podržan i od PSOE), te je Španjolska postala članica Europske zajednice (od 1992. Europske unije). Tijekom 1996–2004. premijer je bio J. M. Aznar vođa konzervativne Narodne stranke (PP); podržao je američku vojnu intervenciju u Afganistanu (2001) i Iraku (2003). Uoči parlamentarnih izbora, u Madridu je 11. III. 2004. u bombaškom atentatu islamističke skupine bilo ubijeno oko 200 ljudi. Nakon izbora održanih u svibnju 2004. premijer je postao José Luis Rodriguez Zapatero (vođa PSOE od 2000), koji je ubrzo okončao španjolsku vojnu prisutnost u Iraku (povučeno je oko 1300 vojnika). Zapatero je bio na položaju do prosinca 2011., kada je nakon izborne pobjede PP-a premijer postao Mariano Rajoy Brey (predsjednik PP-a od 2004). Zbog velike nezaposlenosti i socijalnih problema od 2010. povremeno izbijaju masovni prosvjedi. Početkom 2000-ih nastavljene su povremene separatističke inicijative u Baskiji i Kataloniji. Održan je i spor Španjolske s Velikom Britanijom (oko Gibraltara) i Marokom (oko Ceute, Melille i drugih španjolskih posjeda na marokanskom primorju). Nastavljena je američka vojna prisutnost, posebno u pomorskoj bazi Rota (SAD ju koristi od početka 1950-ih). Na izborima u prosincu 2015. uspjeh novih stranaka (Podemos, Ciudadanos) poremetio je političku prevlast konzervativaca (PP) i utjecaj socijalista (PSOE); slijedili su višemjesečni pokušaji stvaranja koalicijske vlade (PP je osvojio relativnu zastupničku većinu). Novo političko vodstvo Katalonije je u siječnju 2016. najavilo održavanje referenduma o neovisnosti. Politička kriza oko uspostavljanja nove vlade, koja se nastavila i nakon izbora u lipnju 2016., okončana je u listopadu 2016; premijer je ponovno postao Mariano Rajoy. Društvenu nestabilnost izazvali su novi zahtjevi katalonske vlade za održavanje referenduma o neovisnosti, izraženi u rujnu i listopadu 2017 (iako ga je Ustavni sud proglasio nelegalnim, a španjolska vlada zabranila, referendum je održan 1. listopada 2017. uz snažan pritisak španjolske policije i masovne prosvjede pristaša neovisnosti). Španjolska vlada uvela je izravnu upravu nad Katalonijom, nakon što je katalonski parlament proglasio neovisnost (27. X. 2017). Optužbe za korupciju vodile su izglasavanju nepovjerenja vladi, te je početkom lipnja 2018. za novoga premijera izabran Pedro Sánchez (od 2014. predvodi PSOE).

Politički sustav

Prema Ustavu od 29. XII. 1978., Španjolska je ustavna monarhija, unitarna država s parlamentarnim sustavom vlasti. Monarhija je nasljedna po muškom i ženskom potomstvu iz dinastije Borbón (španjolski ogranak dinastije Bourbon). Monarh je poglavar države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, njegove su odluke važeće uz supotpis predsjednika vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, Generalni kortes (Cortes Generales), koji se sastoji od Kongresa zastupnika (Congreso de los Diputados), koji može imati najmanje 300 a najviše 400 zastupnika, te Senata (Senado), koji ima 259 senatora (208 ih se bira izravno u 52 višemandatna okruga, a njih 51 biraju zakonodavna tijela 17 autonomnih zajednica). Zastupnici obaju domova biraju se na općim, izravnim i tajnim izborima za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Izvršnu vlast ima vlada (El Gobiero), na čelu koje je predsjednik vlade, koja je za svoj rad odgovorna parlamentu. Sudbena vlast utemeljena je na načelu neovisnoga sudstva. Opće (generalno) vijeće sudbene vlasti (Consejo General del Poder Judicial) štiti neovisnost sudstva, ali i sudaca i magistrata od ostalih vlasti u državi. Najviše je pravosudno tijelo u državi Vrhovni sud (Tribunal Supremo), a Ustavni sud (Tribunal Contitucional) pazi da zakoni i djelovanje javne vlasti budu u skladu s Ustavom. Administrativno je država podijeljena na 17 autonomnih zajednica (comunidades autónomas), koje se sastoje od 50 pokrajina (pokrajine su formirane udruživanjem 8111 općina). Pojedine autonomne zajednice (Andaluzija, Baskija, Galicija i Katalonija) imaju veće samoupravne ovlasti. Postoje i 2 autonomna grada (Ceuta i Melilla), koji su pod izravnom nadležnosti središnje države. Nacionalni blagdan: Nacionalni dan, 12. listopada (1498).

Španjolska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59817>.