Vojna krajina

ilustracija
VOJNA KRAJINA nakon 1745.

Vojna krajina (Vojna granica, Krajina, njem. Militärgrenze, lat. confinium), militarizirana sigurnosna zona u sastavu Habsburške Monarhije, na granici prema Osmanskomu Carstvu. U doba najvećega opsega protezala se na 1750 km dugačku prostoru između Jadrana i Karpata. Dijelila se na Hrvatsko-slavonsku, Banatsku i Sedmogradsku krajinu. Hrvatsko-slavonska vojna krajina bila je najzapadniji i najstariji dio cjelokupne Vojne krajine. Nastala je i razvila se kao zasebna vojnoobrambena institucija u XVI. st. i kao takva održala se sve do konačnoga razvojačenja 1873. i ponovnoga sjedinjenja s civilnom Hrvatskom 1881. godine.

Nastojanje Matije Korvina da, nakon pada Bosne 1463., izgradi trajan i djelotvoran obrambeni sustav protiv Osmanlija, općenito se smatra početkom oblikovanja Vojne krajine kao vojnoobrambene institucije. God. 1469. preustrojio je Senjski kaštelanat, do tada ključno obrambeno uporište Frankapana, u → Senjsku kapetaniju i time položio temelj Vojnoj krajini. Poraz hrvatske plemićke vojske na Krbavskom polju 1493. i daljnji osmanski prodori odredili su sudbinu Hrvatskoga Kraljevstva. Pošto je sultan Sulejman II. Veličanstveni 1526. prešao Dravu i zauzeo Osijek, Osmanlijama je bio otvoren put preko Posavine do Zagreba, preko Podravine i Međimurja do Štajerske, preko Velike Kanjiže u južnoj Ugarskoj do Beča te preko Podunavlja do Budimpešte. Zbog tih događaja, a nakon pogibije kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju (1526), hrvatski su staleži, neovisno o Madžarima, na izbornom saboru u Cetinu 1. I. 1527. izabrali nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburškoga za svojega kralja, a on se za uzvrat obvezao da će u Hrvatskoj držati 1000 konjanika i 200 pješaka za njezinu obranu. Time je, udruživanjem snaga vladarske kuće Habsburg, unutarnjoaustrijskih zemalja i Hrvatskoga Kraljevstva protiv Osmanlija, započelo razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenoga sustava. No to ipak nije spriječilo Osmanlije, koji su 1529. prvi put opsjeli habsburšku prijestolnicu Beč, da 1530-ih sve učestalije provaljuju u Kranjsku i Štajersku. Otkako se osvojenjem Moslavine, Virovitice i Čazme polazno područje osmanskih pohoda opasno približilo unutarnjoaustrijskim zemljama, 1553. bila je donesena odluka o sustavnom uređenju Vojne krajine. Tada je vrhovni krajiški zapovjednik I. Lenković krajiško područje podijelio na Hrvatsku krajinu (njem. Krabatische Graenitz) i Slavonsku krajinu (njem. Windische, odn. Slawonische Graenitz). Dok je Hrvatska krajina trebala služiti kao bedem Kranjske, Slavonska je krajina trebala biti bedem Štajerske. Osim postojeće Senjske, uređene su i nove kapetanije: Ogulinska, Hrastovička, Žumberačka, Koprivnička, Križevačka i Ivanićka. Vojnu krajinu branili su njemački plaćenici (Deutsche Knechte) i haramije u manjim utvrdama, te njemački arkebuziri i hrvatski husari u većim tvrđama. S vremenom su troškovi obrane postajali sve veći problem, posebno zbog toga što je neprestanim otimanjem dijelova hrvatskog teritorija hrvatsko plemstvo ostajalo bez zemlje i kmetova, a time i bez prihoda. Uvidjevši da je hrvatskom ratištu potrebna žurna vojna i financijska konsolidacija, Rudolf II. s nadvojvodom Karlom II. i poslanicima unutarnjoaustrijskih zemalja raspravljao je 1577. o načinu i uvjetima pretvaranja Vojne krajine u stabilnu pograničnu zonu. Tijekom veljače i početkom ožujka 1578. staleški odbori Štajerske, Koruške i Kranjske u Brucku na Muri točno su utvrdili obveze tih zemalja u pokrivanju vojnoobrambenih troškova, koji su iznosili 548 205 forinti godišnje. Također je bilo određeno da će Vojnom krajinom upravljati Dvorsko ratno vijeće u Grazu i da će hrvatski ban u svim krajiškim pitanjima i vojnim poslovima biti podređen nadvojvodi Karlu II. kao vrhovnomu zapovjedniku. Na sutoku Kupe i Korane započela je 1579. izgradnja nove, renesansne utvrde, koja će po njem dobiti ime Karlovac. Zbog strateške važnosti Karlovca, potkraj XVI. st. sve se više uobičajilo ime Karlovački generalat za Hrvatsku krajinu, dok se 1630-ih zbog slične uloge Varaždina počeo upotrebljavati naziv Varaždinski generalat za dotadašnju Slavonsku krajinu. Pobjeda kršćanske vojske kraj Siska 1593. potvrdila je opravdanost habsburške zamisli o Vojnoj krajini kao obrambenom pojasu protiv Osmanskoga Carstva. Tzv. Dugi rat (1593–1606), koji je uslijedio, ubrzo se proširio i na Panonsku nizinu. Iako su Osmanlije nekoliko puta uspjeli poraziti habsburšku vojsku, u sljedećim godinama nije bilo većih obrata.

Kada se u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti razbuktao Tridesetogodišnji rat (1618–48), on je gotovo potpuno zaokupio političku i vojnu snagu Habsburške Monarhije. U XVII. st. za Hrvatsku je nastupilo doba relativnoga mira, jer su iz Bosanskoga pašaluka provaljivali tek manji vojni odredi. No financiranje Vojne krajine nije uvijek djelotvorno funkcioniralo, pa su vojne postrojbe zbog kašnjenja plaća često pljačkale okolna naselja ili jednostavno napuštale svoju službu. Osim neredovite novčane potpore, Habsburgovci su iz još jednoga razloga sve teže prihvaćali ovisnost o unutarnjoaustrijskim zemljama u financiranju Vojne krajine. Naime, zahvaljujući »turskomu blagoslovu«, naučavanje M. Luthera vrlo brzo je napredovalo u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj, a politički predstavnici tih unutarnjoaustrijskih zemalja uspjeli su prisvojiti velike ovlasti u Vojnoj krajini, te znatne vjerske povlastice. Financijske i političke implikacije tih okolnosti potaknule su bečki dvor da pokuša primijeniti i druga rješenja za vojnokrajišku obranu na opustjelim područjima Hrvatske. Već 1530-ih bečki je dvor podijelio zemlju i određene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na žumberačkom području. Doseljenici su dobivali zemljišta na slobodno korištenje uz jedini uvjet da na vlastiti trošak ratuju protiv Osmanlija. Oni nisu potpadali pod nadležnost vlastelina, nego su uživali znatnu samoupravu s vlastitim vojvodama i knezovima. Početkom studenoga 1630., u jeku Tridesetogodišnjega rata, car Ferdinand II. izdao je → Vlaške statute (Statuta Valachorum), koji su uređivali odnos vlaških doseljenika u Varaždinskom generalatu prema vojnim zapovjednicima, te njihove obveze i prava na unutarnju samoupravu. Doseljenici su dobili službeni status krajišnika (njem. Grenzer), a stvaranjem novoga, vojnoga staleža krajišnika polako se ostvarivao proces političkog izdvajanja krajiškoga područja ispod vlasti Hrvatskoga sabora i bana.

Tako, dok se početkom XVI. st. izbor Habsburgovaca hrvatskom plemstvu činio najboljim sredstvom za obranu »ostatka ostataka« Hrvatske, porazi Osmanlija tijekom oslobodilačkih ratova, koji su uslijedili nakon druge opsade Beča 1683. i bili potvrđeni Karlovačkim (1699) i Požarevačkim mirom (1718), značili su ponajprije pobjedu bečkoga dvora, a ne Hrvatskoga sabora. Iako je od toga doba Vojna krajina zbog odvraćanja izravne osmanske opasnosti izgubila svoju osnovnu, obrambenu namjenu, nije bila ukinuta, nego je čak bila proširena na većinu novooslobođenih zemalja. Jedina je iznimka bila vraćanje Banske krajine Saboru i banskoj vlasti, što je provedeno odlukom Leopolda I. (1703), koji je time nastojao spriječiti pristajanje hrvatskih staležâ uz ugarskog ustanika F. II. Rákóczyja, unuka P. Zrinskoga i F. K. Frankapana.

Sredinom XVIII. st. završilo je razdoblje Vojne krajine kapetanijskoga tipa, tj. Krajine kao srednjoeuropskog obrambenoga pojasa protiv Osmanlija, a započelo razdoblje Vojne krajine pukovnijskoga tipa, tj. Krajine kao nepregledne Habsburške vojarne na otvorenom. Tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740–48) krajišnici su prvi put, brojno zastupljeni, sudjelovali na ratištima daleko od mjesta stanovanja. Proslavili su se taktikom »maloga rata« i svojim ratnim pothvatima po Njemačkoj, u Austrijskoj Nizozemskoj i sjevernoj Italiji te utjecali na promjenu dotadašnjega načina ratovanja. Prepoznavši vrijednost tih ratnika, vojni su krugovi 1740-ih odlučili provesti temeljitu reorganizaciju kako bi od njih učinili još bolje, prije svega disciplinirane vojnike, te kako bi Vojna krajina postala financijski, a time i politički neovisna o utjecaju unutarnjoaustrijskih zemalja. Od tada je Vojna krajina imala 17 pukovnija. Karlovačka krajina bila je podijeljena na Ličku, Otočku, Ogulinsku i Slunjsku pukovniju, Banska krajina na Prvu i Drugu bansku pukovniju, Varaždinska krajina na Križevačku i Đurđevačku, a Slavonska krajina na Brodsku, Gradišku i Petrovaradinsku pukovniju. Krajiške pukovnije nisu tvorile samo taktičke, nego ujedno teritorijalne i administrativne jedinice. Ubuduće je svaki dvanaesti stanovnik Vojne krajine sudjelovao u ratovima habsburških vladara, što je bilo peterostruko više od udjela ostalih stanovnika Monarhije. Glavna dužnost krajišnika u doba mira bila je kordonska služba radi sprječavanja širenja kuge iz Osmanskoga Carstva. Obveze i dužnosti krajišnika bile su uređene Vojnokrajiškim pravima iz 1754. te Temeljnim zakonima iz 1807. i 1850. Mnogobrojne reorganizacije Vojne krajine tijekom tih godina imale su za cilj da se što bolje i djelotvornije urede vojne i poljoprivredne dužnosti krajišnika. Mirom u Schönbrunnu 1809. dio Vojne krajine južno od rijeke Save našao se u sastavu Napoleonovih Ilirskih pokrajina (do 1813), pri čem je bilo zadržano postojeće uređenje, a umjesto njemačkoga kao službeni bio je uveden francuski jezik. Ukidanjem kmetstva 1848. položaj krajišnika znatno je oslabio s obzirom na seljake u susjednoj civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, a Vojna krajina se sve više pretvarala u anakronizam. To se nije moglo spriječiti ni 1849. proglašenjem Vojne krajine zasebnom krunskom zemljom Habsburške Monarhije, kada je ona obuhvatila 200 000 km², 1 010 000 stanovnika, 12 gradova, 9 trgovišta i 1760 sela. Iako se ne može nijekati posebna privrženost krajišnika vladarskoj kući Habsburg, što su i jasno pokazali tijekom revolucije 1848–49., Vojna krajina nije djelovala kao »talionica naroda« habsburškoga tipa, niti je u njoj nastala neka »austrijska nacija«. U njezinu hrvatsko-slavonskom dijelu tijekom stoljeća nastalo je mješovito krajiško stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova, vlaških došljaka tijekom XVII. st., te srpskih izbjeglica, koji su se ondje naselili na prijelazu XVII. u XVIII. st. Konfesionalna pripadnost obuhvaćala je rimokatolike, pravoslavce, grkokatolike, Židove i protestante. Unatoč mnogobrojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna krajina razvojačena je tek 8. VIII. 1873., a odluka o sjedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. VII. 1881.

Vojna krajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65199>.