Dobrudža, povijesno-geografska pokrajina između donjega toka Dunava, njegove delte i Crnoga mora. Obuhvaća 23 100 km². Veći, sjeverni dio (oko 15 500 km²) pripada Rumunjskoj (Dobrogea), a južni (oko 7600 km²) Bugarskoj (Dobrudža). U građi prevladavaju vapnenci i kristalični škriljevci. Velike površine prekrivene su praporom. Pretežno brežuljkast kraj (osim u delti Dunava); najviši je vrh Ţuţuiatu (467 m). Klima je stepsko kontinentalna (prosječna godišnja količina oborina iznosi 350 do 450 mm; ljetne temperature sežu do 40 °C, a zimske padnu do –25 °C). Stanovnici (1,2 milijuna, od toga 850 000 st. u Rumunjskoj) su Rumunji, Bugari, Ukrajinci, Armenci, Romi. Uglavnom stepsko područje, potkraj XIX. st. pretvoreno u glavni žitarski kraj Rumunjske i Bugarske. Uzgajaju se pšenica, ječam, kukuruz, vinova loza, suncokret, pamuk; razvijeno je stočarstvo (ovce, konji) i ribolov. U sjevernom su dijelu u manjoj mjeri sačuvane šume. Iskorištavaju se ležišta ruda željeza, bakra, granita, kaolina; u Bugarskoj su i manja ležišta nafte i naftnih škriljevaca. Razvijena je metalurgija i kemijska industrija. Najveći je grad Constanţa, glavna luka Rumunjske. Na crnomorskoj obali su morska kupališta. Dobrudžom vode željezničke pruge Bukurešt–Constanţa i Dobrič (Bugarska) – Tulcea (Rumunjska). Rumunjskim dijelom Dobrudže prolazi kanal Dunav (Cernavodă) – Crno more (Constanţa; otvoren 1984).
Dobrudžu su nastavali Tračani, a na obali Crnoga mora Grci su u VII. st. pr. Kr. utemeljili nekoliko kolonija. U V. st. pr. Kr. zauzeli su je Skiti, pod Rimljane je potpala u I. st. pr. Kr. Za seobe naroda preko Dobrudže su prolazili Goti, Huni, Alani, Slaveni i Bugari, te je u Prvo Bugarsko Carstvo ušla u VII. st. U XI. i XII. st. Dobrudža je bila pod bizantskom vlašću, a od kraja XII st. u sastavu je Drugoga Bugarskoga Carstva. Njegovo slabljenje omogućilo je njezino osamostaljivanje sredinom XIV. st. (vjerojatno je dobila ime po knezu Dobrotici koji je vladao 1347–86). Od 1389. pod Vlaškom, Osmanlije su je zaposjele do 1420. U Rusko-turskom ratu 1877–78. osvojile su je ruske postrojbe te je na Berlinskom kongresu 1878. podijeljena između Rumunjske (sjeverni dio) i Bugarske (južni dio). U II. balkanskom ratu Rumunjska je okupirala južnu Dobrudžu 1913., a rumunjska vlast je iste godine potvrđena mirovnim ugovorom u Bukureštu. Nakon sloma Rumunjske u I. svjetskom ratu 1916., cijela Dobrudža došla je pod bugarsku okupaciju. Po mirovnom ugovoru u Neuillyu 1919. cijela je Dobrudža pripala Rumunjskoj. Bugarsko-rumunjskim sporazumom u Craiovi 7. IX. 1940. južna Dobrudža vraćena je Bugarskoj, a to je nakon II. svjetskog rata sankcionirano Pariškim mirovnim ugovorom od 10. II. 1947.
