Foka (grčki Φωϰᾶς, Phōkãs), bizantski (istočnorimski) car (Trakija ili Kapadokija, oko 547 – Carigrad, 5. ili 6. X. 610). Skromnog podrijetla, bio je centurion (kentarh) u vojsci koja se 602., odbivši prezimiti na neprijateljskom teritoriju preko Dunava, pobunila protiv cara Maurikija. Pošto je izabran za predstavnika pobunjenika, došao je u prijestolnicu gdje je, svrgnuvši i pogubivši cara te muške članove njegove obitelji, u studenome iste godine okrunjen uz potporu vojske i pristanak Senata, postavši prvim istočnorimskim vladarom od osnutka Carigrada koji je vlast preuzeo vojnim udarom. Strahovladom je od samih početaka potaknuo niz urota i nemira, a istodobno su ga na zapadnim granicama pritiskali Avari i Slaveni te na istoku Perzija koje je šah Hosroe II., nastupivši kao osvetnik cara Maurikija, 603. obnovio neprijateljstva. Oslabljen građanskim ratom i unutarnjim tenzijama, Foka nije uspio odgovoriti na perzijsku prijetnju, pa su do kraja njegove vladavine Perzijanci osvojili veće dijelove Mezopotamije, Armenije i Sirije te stalno upadali u Anatoliju (u nekoliko navrata čak do Kalcedona nasuprot Carigradu). Pritisnut na istoku, bio je 604. prisiljen obnoviti i povećati danak Avarima, iako ni time nije zaustavio urušavanje dunavskog limesa i masovno naseljavanje slavenskih skupina u unutrašnjost Ilirika. Saveznika je pokušao naći u papi kojemu je 607. priznao status poglavara svih crkava, a o dobrim odnosima s Rimom svjedoče i odluka o pretvaranju Panteona u kršćansku crkvu (609), odnosno stup podignut 608. Foki u časti – posljednji spomenik jednom rimskom vladaru na antičkom rimskom Forumu. Carstvo je također bilo dodatno oslabljeno epidemijom kuge i glađu, a kada se pak afrički egzarh Heraklije 608. pobunio i ubrzo zavladao Egiptom, Foka je izgubio svaki oslonac vlasti. Potkraj 610. u prijestolnicu je bez otpora i uz oduševljenje puka ušao istoimeni egzarhov sin, svrgnuvši i pogubivši Foku.
