G. 1. Jedanaesto slovo hrvatske abecede, a sedmo latinske, za velar /g/. Nosi silabičko ime »ge«. Razvilo se početkom III. st. pr. Kr. u lat. pismu iz slova C, koje je nakon višestoljetnog označivanja glasova g i k, pod utjecajem etrurske artikulacije, počelo označivati samo glas k, dodavanjem okomite crtice uz donji desni dio slovnoga luka. Podrijetlo slova C, dakle i G, izvodi se iz zaobljene zapadnogrč. gamme, koja se pak razvila iz starosemitskoga gimel, a u egip. hijeroglifima pronalazi mu se preteča u logografu »ugao kuće« ili »palica«. U latinskoj je abecedi smješten na 7. mjesto, pošto je odande izbačeno tada nepotrebno grčko slovo zeta. Majuskulni oblik slova malo će se kroz povijest mijenjati: u stupnju oblosti polukružnice, te u izvođenju pridružene crtice.
U poluuncijali, koja se upotrebljavala između V. i IX. st., i u najstarijoj kurzivnoj minuskuli, nastaloj u IV. st., ima oblik nalik na brojku 5. Oblik blizak današnjemu minuskulnom g, gotovo zatvorene kružnice te spuštene i zaobljene crtice, nalazimo već u beneventani, a sličan će se oblik zadržati i u karolinškoj minuskuli, gotici, humanističkoj minuskuli.
Ćirilično slovo glagoljǫ preuzeta je grčka gamma. Oko podrijetla glagoljičke inačice nema slaganja: Neki smatraju da je glagoljičko g originalno izvedeno, slično slovima za ostala dva velara /k/ i /h/, dok drugi smatraju da se podrijetlo treba tražiti u nekom drugom, npr. u grč. kurzivnom pismu.
U suvremenim nacionalnim latiničkim pismima slovo g može, osim fonema /g/, izražavati i /ž/, /dž/, /đ/, ovisno o fonološkoj okolini. Može sudjelovati i u tvorbi digrafa, npr. u talijanskoj abecedi gl /lj/, gn /nj/, u mađarskoj gy //.
Kroz povijest hrvatskog pravopisanja, glas se g bilježio na dva načina: osim znatno uobičajenijega g, piše se katkad i gh, najčešće ispred samoglasnika e i i, te na kraju riječi (F. Glavinić 1628., J. Habdelić 1674., M. Reljković 1779). Osim za pisanje glasa g, to je slovo poslužilo i za bilježenje glasa đ: N. Ranjina 1507., j: M. Marulić 1521., P. Zoranić 1569., te osobito pod utjecajem susjednih grafijskih sustava (talijanskoga, madžarskoga…) u kombinaciji s drugim slovima: gh za đ: J. Palmotić 1670., ghi za đ: J. Palmotić 1670., ghj za đ: S. Rosa 1764., gi za đ: N. Ranjina 1507., gij za ji: P. Zoranić 1569., gj za đ: G. Čevapović 1820., gl za lj: B. Splićanin 1495., M. Marulić 1521., gn za nj: M. Marulić 1521., gni za nj: P. Hektorović 1568., gy za đ: I. Pergošić 1574., ili za j: F. Vrančić 1595.
Glas g u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga glasa g, koji dolazi od starijega g: gora (< gora < *garā), aspiriranoga gʰ: magla (< mьglа < *migʰlā), labiovelarnoga g: govedo (< govędo *gavinda), aspiriranoga labiovelarnog gh: gorjeti (< gorěti < *gharētei). U asimilaciji po zvučnosti g nastaje od k: gdje < kъde. Gubi se ispred n i nj: brinuti se (usp. briga), janje (usp. jaganjac). U nominativu mozak g prelazi u k. Glas g dolazi i u europeizmima i pozajmljenicama: gimnazija (grč.), genij (lat.), galija (tal.), gerilja (španj.), garaža (franc.), gangster (engl.), gauda (niz.), grof (njem.), geslo (češ.), gulaš (madž.), galama (tur.), ginko (jap.).
2. U matematici, znak (G) ili (g) za funkciju, npr. G (x, y), g (x).
3. U mjeriteljstvu, znak (G) za decimalni predmetak giga; znak (G) za staru jedinicu magnetske indukcije gaus; znak (g) za mjernu jedinicu gram.
4. U fizici, znak (G) za gravitacijsku konstantu, električnu vodljivost i Gibbsovu energiju; znak (g) za gravitacijsko ubrzanje.
5. U današnjoj glazbenoj abecedi, peti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura (c d e f g a h). U notaciji se položaj tona g1 naznačuje tzv. G-ključem.
6. U latinskoj epigrafici, kratica (G) za gens, genius i dr.