Heraklije II. (grčki Ἡραϰλεῖος, Hērakleῖos), poznatiji kao Heraklona (grčki Ἡραϰλωνᾶς, Hēraklōnãs, doslovno: mali Heraklije), bizantski (istočnorimski) car (Carigrad, 626 – ? Rodos, nakon 641). Sin Heraklija I. i njegove nećakinje Martine, iz braka koji je zbog krvnog srodstva bio omražen u narodu. Za cezara je okrunjen 632., a za augusta i suvladara 638. Početkom 641., nakon očeve smrti, naslijedio je prijestolje s polubratom Konstantinom III., dok je, prema carevoj oporuci, Martina trebala sudjelovati u vlasti kao »majka i carica«. Otpor aristokracije i naroda prisilio je nepopularnu udovicu na formalno povlačenje, iako je kao regentica malodobnog sina zadržala stvarnu vlast. Rastuće je napetosti dodatno pojačala Konstantinova iznenadna smrt koja je, ostavivši Heraklonu jedinim vladarem, potaknula glasine o trovanju. Na čelo nezadovoljnog mnoštva došao je general Valentin Arsakid pod čijim je pritiskom u rujnu 641. za suvladara imenovan Konstantinov sin Konstans II. koji je zatim u studenome iste godine uz potporu Senata postavljen za samostalnog vladara. Zbačen s prijestolja i osakaćen (odrezan mu je nos, što je bio prvi slučaj poslije česte bizantske prakse sakaćenja iz političkih razloga), Heraklona je potom, zajedno s majkom, prognan na Rodos, a daljnja im je sudbina nepoznata.
