Makarska, grad, luka i turističko središte u Dalmaciji, 63 km jugoistočno od Splita; 12 809 st. (2021). Leži podno Biokova, uz Jadransku magistralu. Središte je Makarskoga primorja, biokovskoga zaleđa (cesta preko 288 m visokog prijevoja Dubac) i naseljâ istočnog dijela otoka Brača. Barokna zborna crkva sv. Marka iz 1755 (ispred crkve je barokna česma i kip A. Kačića-Miošića, rad I. Rendića iz 1889), crkve: sv. Filipa (XVIII. st.), sv. Petra (XV. st.; stradala u potresu 1962); mnogobrojne barokne kuće (Ivanišević, Alačević, Karalipeo-Mrkušić, Vuković, Tonol i dr.); sklop zgrada Marineta (XVIII–XIX. st.). U gradskoj su jezgri Velika vrata uz koja je makarski biskup Stjepan Blašković (1731–76) dao podignuti jednu od prvih ubožnica u Dalmaciji. Franjevački samostan osnovan je 1400 (obnovljen 1540., u današnjem obliku iz 1614); njegova crkva sv. Marije pretvorena je u pinakoteku, a 1936. dograđena je nova po nacrtu S. Podhorskoga. Zavičajni muzej i Malakološka zbirka. Meteorološka postaja. Industrija polimernih materijala i prehrambenih (bezalkoholna pića i dr.) proizvoda; građevinarstvo i dr. U okolici uzgoj vinove loze, masline, smokve. Turizam (1,5 km duga šljunčana plaža). Trajektna veza sa Sumartinom na otoku Braču.
Arheološka istraživanja na području današnjega grada potvrdila su postojanje prapovijesnog i kasnoantičkoga naselja. U rimsko doba Makarska je bila postaja na cesti koja je povezivala Salonu i Naronu. Na mjestu današnjega grada na Tabuli Peutingeriani spominje se Aronia, a Cosmographia Anonima Ravenjanina datirana u VII. st. odn. početak VIII. st. navodi Aronia id est Mucru. U kasnoj antici i ranome srednjem vijeku spominje se toponim Muccurum, Mucules ili Mokro. Premda su starija istraživanja držala da je riječ o selu Makar nedaleko od današnjega grada, novija historiografska i arheološka istraživanju stavljaju ga na područje Makarske. Na salonitanskom saboru 533. utemeljena je Mukurska biskupija, što upućuje na određene urbane značajke naselja. Naselje su 548. opustošili Goti, a kako u razdoblju između VI/VII. i XIV/XV. st. na prostoru današnjega grada nisu utvrđeni pouzdani ostatci gradnji, dvojbeno je u kolikom je opsegu obnovljeno, iako je, kao manje naselje, opstalo tijekom srednjega vijeka. Najkasnije u prvoj polovici IX. st. stvorena je Neretvanska kneževina ili Paganija, dio koje je bilo i Makarsko primorje. U X. st. Konstantin VII. Porfirogenet spominje utvrdu Μόϰρον (Mókron). U drugoj polovici XI. st. kralj Petar Krešimir IV. je Makarsku zajedno s cijelim neretvanskim područjem pripojio Hrvatskoj. Od tada je Makarska priznavala vrhovništvo hrvatskih, odn. hrvatsko-ugarskih vladara do 1324. kada je došla pod vlast bosanskih Kotromanića. Iako je u prvoj polovici XV. st. ponovno uspostavljena Makarska biskupija, čini se da potom dulje vrijeme nisu bili određivani ni titularni makarski biskupi. U darovnici kralja Stjepana Ostojića iz 1417. Makarska se navodi kao oppidum, odn. naseljeno mjesto s nekom vrstom obrambenih bedema, ali je darovnica velikaša Jurja Vojsalića iz 1434. bilježi kao selo. Polovicom XV. st. za vlast nad makarskim područjem vodile su se političko-diplomatske borbe između Mletačke Republike i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Mlečani su 1452., zahvaljujući nemirima u hercegovoj zemlji, stekli područje Makarske te su iste godine potvrdili tamošnjim plemićkim rodovima povlastice. Nema pouzdanoga podatka kada je Makarska pala pod osmansku vlast, najvjerojatnije u posljednjem desetljeću XV. st. U dokumentu fočanskoga kadije Muhameda Musina 1502. Makarska se prvi put spominje pod današnjim imenom (tada je bila središte nahije Primorje). Stradala je za mletačko-osmanskoga rata 1537., ali je ubrzo obnovljena. Osmanlije su je 1568. proglasili trgovištem te utvrdili trima kulama povezanima zidovima. U novome mletačko-osmanskom sukobu Mlečani su je 1572. osvojili, ali su je nakon primirja 1573. vratili Osmanlijama. Iz tog doba datira i prvi slikovni prikaz Makarske (bakrorez Giovannija Francesca Camocija iz 1572). Naselje je 1615. ponovno dobilo rezidencijalnoga biskupa, što upućuje na daljnji urbani razvoj. Od prve polovice XVII. st. ima status varoši. Za Kandijskoga rata, Makarsku su 1646. opet osvojili Mlečani, koji su je zapalili te porušili osmanske zidine. Ponovno je pod osmanlijskom upravom 1671–84., potom, što je i potvrđeno mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., pod Mletačkom Republikom do kraja njezina postojanja 1797. Tijekom XVIII. st. nastala je urbana jezgra (grade se katedrala sv. Marka 1700–58., glavni gradski trg, glavna gradska ulica Kalalarga) te se Makarska počinje titulirati kao grad (citta). Jačanjem trgovine te stvaranjem bogatijega sloja građana grad se proširio prema zapadu. Iz razdoblja francuske vladavine 1806–13., kada je Makarska središte jednog od četiri dalmatinska okružja, sačuvan je obelisk podignut u čast maršala Marmonta. Pod austrijskom vlašću nalazila se 1797–1806., te 1813–1918. Kratko, 1816–18., bila je jedan od pet okruga u Dalmaciji, potom je dio splitskog okruga. Makarska biskupija dokinuta je 1828. i pripojena Splitskoj biskupiji. Od 1868. do kraja Austro-Ugarske Monarhije bila je središte jednog od 12 dalmatinskih kotara. Makarska se tijekom XIX. st. gospodarski sporo razvijala, dijelom zbog posljedica epidemije kuge 1815., kada je stradala trećina stanovništva, no ponajviše zbog slabe prometne povezanosti. Cesta do Brela sagrađena je 1818., ali je tek 1884. produljena do Šestanovaca, cesta prema Vrgorcu sagrađena je 1878., ali se do sloma Austro-Ugarske Makarska nije cestovno povezala s dalmatinskim glavnim gradom Zadrom. Većina trgovačkog i putničkoga prometa odvijala se morem, napose nakon što je u Makarskoj 1878. osnovano prvo parobrodarsko društvo u Dalmaciji »Braća Rismondo« koje je 1879. uvelo liniju Split–Metković odnosno te 1880. Trst–Metković. U Makarskoj je, kao jednom od žarišta hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, Narodna stranka preuzela vlast već 1865., te odmah potom uvela hrvatski kao službeni jezik, a 1868. otvorena je Makarsko-primorska čitaonica. Na početku XX. st. otvara se nekoliko industrijskih pogona (paromlin 1901., tvornice tjestenine te za preradu ribe, 1904. i 1905). Između dva svjetska rata Makarska je bila općinsko i kotarsko sjedište. Administrativno je bila u Dubrovačkoj oblasti (1922–29), Primorskoj banovini (1929–39) te u Banovini Hrvatskoj (1939–41). Za II. svjetskoga rata odn. za NDH bila je u sklopu Velike župe Cetina te je od kraja 1943. i tijekom 1944. izložena savezničkim bombardiranjima, najteže 8. IX. 1944. Šira okolica bila je jedno od značajnijih središta antifašističkoga pokreta. Jedinice jugoslavenskih partizana ušle su u Makarsku u listopadu 1944. U poslijeratnom razdoblju grad se postupno gospodarski razvijao. Luka, obnovljena do 1954., zbog plitkoće je zadržala lokalni značaj, pa nakon izgradnje Jadranske magistrale 1965. primat preuzima kopneni promet. Broj stanovnika, osobito nakon potresa 1962., kada se u gradu naseljavaju stanovnici podbiokovskih naselja, te zahvaljujući i razvoju turizma, kontinuirano je rastao tijekom XX. st.
