Oslo (norveški izgovor [u'slu]) (od 1624. do 1877. Christiania, do 1924. Kristiania [kristia:'nia]), glavni i najveći grad Norveške i luka na sjeveroistočnoj obali fjorda Oslo; 724 290 st. (2025; šire gradsko područje 1 110 887 st., 2025). Grad upravno čini okrug, teritorijalno najmanji, ali brojem stanovnika najveći u Norveškoj. Leži na brežuljkastom terenu (do 629 m); obuhvaća 40 otočića i 343 jezera. Jači industrijski i demografski razvoj grada započeo je u drugoj polovici XIX. st. Vodeće je gospodarsko (trgovačko, novčarsko, industrijsko) i pomorsko središte Norveške (brodarske kompanije, osiguravateljska društva); u gradu posluje velik broj kompanija povezanih s naftnom industrijom. Industrijska proizvodnja (informatička, elektrotehnička, elektronička, farmaceutska i metalna, te drvna, kemijska, prehrambena i tekstilna industrija) u velikoj je mjeri preseljena u rubne dijelove grada ili susjedne gradove, pa su pogoni prenamijenjeni u uredske ili stambene prostore; vrlo je razvijeno nakladništvo i tiskarstvo. Kulturno je središte Norveške sa sveučilištima (Universitetet i Oslo, osnovano 1811., i OsloMet – Storbyuniversitetet, osnovano 2018., prije koledž), visokim školama, Akademijom znanosti (Det Norske Videnskaps-Akademi, osnovana 1857), znanstvenim institutima osobito iz područja biotehnologije i biomedicine, kazalištima, operom i baletom. Ima mnogo muzeja i galerija: Nacionalni muzej (osnovan 1836), povijesni, tehnički, muzej Edvarda Muncha (otvoren 1963., u novoj zgradi u četvrti Bjørvika od 2021) i Henrika Ibsena, Nobelov centar za mir (2005), a na poluotoku Bygdøy nalaze se muzej vikinških brodova, polarnih istraživanja Fram, Kon-Tiki, pomorski i etnografski (Norsk Folkemuseum) na otvorenome. U parku Frogner smješteno je više od 200 radova kipara Gustava Vigelanda, a u blizini je i Vigelandov muzej. Među povijesnim građevinama ističu se srednjovjekovni zamak Akershus, pregrađena u XVII. st. u renesansni dvorac, katedrala (1694–97), neoklasicistička kraljevska palača (1848), zgrada burze (1828) i parlamenta (1866). Razvijen je turizam. Nedaleko od grada nalazi se glasoviti skijaški centar Holmenkollen (svjetski kup; skijaški festival); u Oslu su 1952. bile održane VI. zimske Olimpijske igre. Ubraja se u glavne trgovačke (promet 5,4 milijuna tona, 2024) i putničke (oko pet milijuna putnika na godinu) luke Norveške; trajektna luka ima veze s domaćim (Nesoddtangen i dr.) i inozemnim lukama (Kopenhagen, Frederikshavn, Kiel). Važno je cestovno, željezničko (prva pruga Oslo–Eidsvoll, 1854) i zrakoplovno čvorište (zračna luka Gardermoen, promet oko 26,4 milijuna putnika, 2024).
Oslo je oko 1048. osnovao norveški kralj Harald III. Strogi, a oko 1070. postao je biskupsko sjedište te su crkva i samostani znatno utjecali na razvoj grada. Od 1299. do 1537. bio je rezidencija norveških vladara, koji su stolovali u zamku Akershus izgrađenom 1300–08. Za epidemije kuge 1348–49. u Oslu je umrlo više od polovice stanovništva. Tijekom norveške neovisnosti bio je važno trgovačko i političko središte, a izgubio je na važnosti nakon stvaranja Kalmarske unije s Danskom 1397. Više puta stradavao je u požarima, a nakon onoga 1624. u kojem je gotovo potpuno uništen obnovio ga je kralj Kristijan IV. kao planski zamišljen grad s pravilnim rasterom ulica i nazvao ga Christiania. Politički značaj Oslo vraća nakon norveškog raskida unije s Danskom 1814. i stvaranja personalne unije sa Švedskom, kao glavni grad norveškog dijela zajedničke države. Od sredine XIX. st. se širi i urbanistički razvija (grade se reprezentativne državne i javne zgrade), od 1905. je glavni grad samostalne Norveške te od 1. I. 1925. ponovno nosi tradicionalno ime Oslo. Nov urbani razvoj doživljava nakon II. svjetskog rata.
