Sigismund I. Stari (poljski Zygmunt I Stary, litavski Žygimantas II Senasis), poljski kralj i litavski veliki knez (Kozienice, 1. I. 1467 – Krakov, 1. IV. 1548). Pripadnik dinastije Jagelovića, peti sin Kazimira IV. Jagelovića i Elizabete Habsburške, mlađi brat češkog i hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića, poljskog kralja Ivana I. Alberta i litavskoga velikoga kneza te poljskoga kralja Aleksandra Jagelovića. Nakon Aleksandrove smrti 1506. postao je litavski veliki knez i poljski kralj, a okrunjen je 24. I. 1507. U unutarnjoj politici naslijedio je ojačanu zakonodavnu vlast Sejma, na koji je mogao utjecati imenovanjem senatora, što je vodilo učvršćenju parlamentarizma i jačanju plemstva, a zakonskim uređenjem kmetstva učinio je kmetove osobnom svojinom plemstva. U više je reformi odredio proceduru biranja kralja, učvrstivši kraljevsku vlast odvajanjem prihoda, a središnju vlast jačanjem upravnog aparata i poreznog sustava. Politički srazovi s plemstvom očitovali su se u pokušaju atentata 1523. te u neuspjeloj pobuni sitnog plemstva u Lavovu 1537 (tzv. Kokošja pobuna, Wojna kokosza). Premda nije uspio uvesti stalni porez za vojsku, uveo je obavezni vojni rok. Vodio je 1507–22. više ratova s Moskovskom Kneževinom i Vasilijem III. Ivanovičem na litavskom području (1514. izgubivši Smolensku Zemlju), da bi pobjedama nad Moldavcima 1531 (bitka kod Obertyna) te u litavsko-moskovskom ratu 1534–37. učvrstio poljsko-litavsku državu, a jugoistočnu granicu prema Osmanlijama nastavio je braniti od provala krimskih Tatara (više od deset sukoba 1510–28). Savez s Habsburgovcima sklopio je 1515., a zbog saveza s Ugarskom 1512. je oženio Barbaru, kćer Stjepana Zapolje. Talijankom Bonom Sforzom, nećakinjom cara Maksimilijana I. Habsburškog, oženio se 1517. te je ona u Poljsku dovela niz talijanskih umjetnika, učinivši Sigismundov dvor žarištem poljske renesanse (tzv. zlatno doba Poljske). S Njemačkim viteškim redom poveo je 1519–21. posljednji Poljsko-teutonski rat, okončan sporazumom kojim je teutonska država sekularizirana i pretvorena u Prusko vojvodstvo, a njegov nećak Albrecht Hohenzollern, posljednji veliki meštar Njemačkoga viteškog reda, dobio ju je 1525. kao svjetovno leno pod poljskom krunom. Nakon izumrća muške loze mazovskih Pjastovića 1526. vratio je Mazoviju u poljske granice. U kasnijim godinama života bio je bolestan i teže pokretan pa je moguće da je njegov sin Sigismund II. August izabran za nasljednika (vivente rege) već 1529.
