Stjepan Batory (mađarski István Báthory [ba:'tɔri], poljski Stefan Batory, litavski Steponas Batoras), poljski kralj i litavski veliki knez te transilvanijski (erdeljski) knez (Şimleu Silvaniei / Szilágysomlyó, danas u Rumunjskoj, 27. IX. 1533 – Grodno, danas u Bjelorusiji, 12. XII. 1586). Potomak ugarske velikaške obitelji Báthory. U sukobima oko ugarske krune između rimsko-njemačkoga cara Ferdinanda I. (koji ga je odbio otkupiti iz osmanskoga zarobljeništva oko 1553) i transilvanijskog kneza Ivana (II.) Žigmunda Zapolje, stupio je 1556. u Zapoljinu službu te ga 1571. naslijedio (s naslovom vojvode), nakon sukoba s habsburškim kandidatom Gáspárom Bekesom kojega je ponovno porazio 1575. u bitki kraj Kerelőszentpála (današnjega Sânpaula), kada su sukobi obnovljeni u kontekstu nastojanja cara Maksimilijana II. da preuzme poljsko-litavsku krunu. Borba frakcija u poljskom Sejmu okončana je postizanjem sporazuma šljahte s Batoryjem, kojim je on, oženivši se 1. V. 1576. Anom Jagelonskom, sestrom Sigismunda II. Augusta, okrunjen za poljskoga kralja (uz suprugu kao suvladaricu), a mjesec dana poslije, nakon pregovora s litavskim plemstvom, potvrđen je za litavskoga velikog kneza. Prusku je kneževinu nakon dvogodišnje pobune pridobio, poslije šestomjesečne opsade Gdańska, potvrdom gradskih i kneževskih privilegija. Vlast u Transilvaniji (stekavši 1576. naslov kneza), koja je tada postala poluneovisna država, prepustio je bratu Kristófu, a njegova vladavina u Poljskoj i Litvi bila je obilježena uspješnim okončanjem Livonskoga rata (1558–83), u kojem je isprva u savezu sa švedskim postrojbama povratio Cēsis (Wenden) 1578., a potom uz golemu plaćeničku vojsku u borbama protiv snaga ruskoga cara Ivana IV. Vasiljeviča Groznog pripojio veći dio Livonije i grad Polock, postigavši potom, nakon neuspjele opsade Pskova 1581–82. i ruskog poraza protiv Šveđana u Narvi (1581), mir u Jamu Zapolskom 1582. Konsolidiravši političke prilike u zemlji, uz modernizaciju sudstva (uvođenje krunskog i litavskog suda) i vojske (uvođenje pješaštva sastavljena od seljaka) te utemeljenje sveučilišta u Vilniusu (1579), za njegove je vladavine poljsko-litavska unija postala vodećom silom na prostoru srednje Europe i Baltika. Nakon njegove iznenadne smrti od zatajenja jetre (u novijoj historiografiji razmatra se i moguće namjerno trovanje), Ana Jagelonska poduprla je izbor svojega nećaka Sigismunda III. Vase za poljsko-litavskoga vladara. Iako u Poljskoj isprva negativno pamćen zbog razvoja kraljevskog apsolutizma, oslanjanja o kancelara, magnata Jana Zamoyskog i favoriziranja ugarskog plemstva, Batory je u poljskoj historiografiji XIX. i XX. st., napose onoj popularnoj, izrastao u figuru uspješna ratnika i učinkovita vladara.
