Valentinijan I. (latinski Flavius Valentinianus [fla:'wi·us walenti:ni·a:'nus]), rimski car (Cibalae, danas Vinkovci, 321 – Brigetio, kraj današnjega Komároma u Madžarskoj, 17. XI. 375). Od mladosti je služio u vojsci, isprva prateći 330-ih oca Gracijana, komesa Afrike, zatim kao član carske garde te zapovjednik u Galiji i Mezopotamiji pod Konstancijem II. Iako je za Julijana II. pao u nemilost – prema kasnijoj predaji zbog privrženosti kršćanstvu – već za kratke Jovijanove vladavine bio je 364. imenovan zapovjednikom elitnoga vojnog odreda i stacioniran u Ankiru (danas Ankara). Nakon iznenadne Jovijanove smrti vojska ga je u veljači 364. proglasila augustom, a mjesec dana poslije za svojega je suvladara imenovao mlađega brata Valenta, povjerivši mu istočne pokrajine Carstva. Protiv Alamana, koji su 365. provalili preko Rajne u Galiju, ratovao je sve do 374. kada je, zbog napada u Panoniji, bio prisiljen sklopiti mir. Pohod protiv panonskih Kvada poveo je 375., no potkraj iste godine iznenada je preminuo od moždanog udara tijekom pregovora s njihovim predstavnicima. Za vladavine se suočio s pobunama u Britaniji (367–368/9) i Africi (372–374) koje su – ponajviše zahvaljujući vojskovođi Teodoziju, ocu budućeg cara Teodozija I. Velikoga – uspješno ugušene. Brinuo se za siromašne a, oslanjajući se ponajprije na suradnike vojničkoga podrijetla, umanjio je utjecaj stare senatorske aristokracije. Zbog sukoba u Galiji i znatnih napora u utvrđivanju rajnskog limesa, bio je prisiljen povećati poreze. Vratio je kršćanstvu, podupirući Nicejsko vjerovanje, povlašten položaj izgubljen za Julijanove vladavine. Iako je načelno ostao vjerski tolerantan, ne zabranjujući štovanje nekršćanskih božanstava niti potičući sukobe s pobornicima arijanizma, 372. je ipak spriječio okupljanje manihejaca u Rimu, a u sukobima sjevernoafričkih biskupa 373. nastupio je nasuprot donatista.
