Wilson [wi'lsən], Robert, američki kazališni i operni redatelj (Waco, Texas, 4. X. 1941 – Water Mill, New York, 31. VII. 2025 ). Studij arhitekture završio je 1965. na Institutu Pratt. Osnovavši 1968. eksperimentalnu kazališnu družinu Byrd Hoffman School of Byrds, s njom je 1969. postavio predstave Kralj Španjolske (King of Spain) i Život i vrijeme Sigmunda Freuda (The Life and Times of Sigmund Freud), potom sedmodnevnu izvedbu KA MOUNTAIN AND GUARDenia TERRACE: a story about a family and some people changing (1972) na festivalu u Shirazu u Iranu, Život i vrijeme Josipa Staljina (The Life and Times of Joseph Stalin, 1973) u trajanju od 12 sati, Pismo kraljici Viktoriji (A Letter for Queen Victoria, 1974). Opera Einstein na plaži (Einstein on the Beach, 1976), za koju je glazbu skladao Philip Glass, obojici je priskrbila svjetsku prepoznatljivost (1998. je postavio i Glassove opere Bijeli gavran i Čudovišta milosrđa), a Wilson je status jednog od vodećih avangardnih kazališnih redatelja potvrdio predstavom Smrt, razaranje i Detroit (Death, Destruction & Detroit, 1979) te djelomice ostvarenim projektom dvanaestosatne predstave za ljetne Olimpijske igre 1984., naslovljene Građanski ratovi (CIVIL warS: a tree is best measured when it is down).
Počev od predstave Crni jahač (The Black Rider, 1990), ostvarene s Williamom Burroughsom kao tekstopiscem i Tomom Waitsom kao skladateljem, realizirao je svojevrsne art rock mjuzikle u suradnji s Waitsom (Alice, 1992., prema Lewisu Carrollu; Woyzeck, 2000., prema Georgu Büchneru) i Louom Reedom (Time Rocker, 1996; POEtry, 2000., prema djelima E. A. Poea; Lulu, 2011., prema Franzu Wedekindu). Režirajući od kraja 1980-ih najčešće u Europi, uz drame Heinera Müllera (Hamletmašina, 1986, Kvartet, 1987), Antona Pavloviča Čehova (Labuđi pjev, 1989; Tri sestre, 2001), Williama Shakespearea (Kralj Lear, 1990; Hamlet, u formi monologa koji je osobno izvodio, 1995; Zimska priča, 2005; Oluja, 2021), Henrika Ibsena (Kad se mi mrtvi probudimo, 1991; Gospođa s mora, 1998; Peer Gynt, 2005), Augusta Strindberga (Igra snova, 1998), Samuela Becketta (O, divni dani, 2008; Krappova posljednja traka, 2009; Svršetak igre, 2016), Eugènea Ionesca (Nosorog, 2014), Jeana Geneta (Crnci, 2014), postavio je niz predstava slobodno temeljenih na motivima dramskih, epskih i proznih tekstova npr. Virginije Woolf (Orlando, 1989), Marguerite Duras (Bolest smrti, 1991), Gustava Flauberta (Iskušenje sv. Antuna, 2003), Karla Krausa i Jaroslava Hašeka (1914, 2014), Sofokla (Edip, 2018), Alfreda Jarryja (Ubu, 2022), Oscara Wildea (Dorian, 2022), Hermana Melvillea (Moby Dick, 2024), usmenog epa indonezijskoga naroda Bugi I La Galigo (2004), Homerove Odiseje (2012), staronordijske mitološke poezije u adaptaciji Jona Fossea (Edda, 2017). Zapažene su mu također režije opera i glazbenih djela Salome (1987) Richarda Straussa, Čarobna frula (1991) Wolfganga Amadeusa Mozarta, Parsifal (1991), Lohengrin (1991) i Prsten Nibelunga (2000–02) Richarda Wagnera, Madama Butterfly (1993) i Turandot (2018) Giacoma Puccinija, Œdipus Rex (1996) Igora Stravinskoga, Peleas i Melisanda (1997) Claudea Debussyja, Aida (2002), Macbeth (2013), La traviata (2015), Trubadur (2018) i Otello (2019) Giuseppea Verdija, Opera za tri groša (2007) Kurta Weilla i Bertolta Brechta, Orfej (2009), Odisejev povratak u domovinu (2011) i Krunidba Popeje (2014) Claudija Monteverdija. Osobito se bavio motivom Fausta (Doktor Faust Giacoma Manzonija, prema romanu Thomasa Manna, 1989; Doktor Faust pali svjetla, prema Gertrude Stein, 1992; Faust Charlesa Gounoda, 2008; Faust I i II, prema Johannu Wolfgangu Goetheu, 2015).
Redateljska mu je poetika bliska nadrealizmu i ekspresionizmu, a odlikuju je dominacija samostalnih vizualnih i akustičkih atrakcija nad prikazom fabule, spor tempo ljudskih pokreta, dugo trajanje i neobični prostori izvedbe te provokativno propitivanje etičkih i političkih tema. Bavio se i scenografijom, skulpturom (nagrađen je Zlatnim lavom na Venecijanskome bijenalu 1993) te videoumjetnošću.
