Wundt [vunt], Wilhelm, njemački psiholog i filozof (Neckarau, danas dio Mannheima, 16. VIII. 1832 – Großbothen, 31. VIII. 1920). Završio je medicinu na Sveučilištu u Heidelbergu 1856. te ondje radio 1857–74. Bio je zatim profesor induktivne filozofije na Sveučilištu u Zürichu 1874–75. te filozofije na Sveučilištu u Leipzigu od 1875. do umirovljenja 1917. Isprva se bavio fiziologijom, potom je, upoznavši se s istraživanjima Ernsta Heinricha Webera i Gustava Theodora Fechnera, proučavao povezanost osjeta i reakcije. Zaslužan je za utemeljenje psihologije kao samostalne znanstvene discipline, u Leipzigu je utemeljio prvi laboratorij eksperimentalne psihologije (1879) te uveo psihologiju kao samostalnu sveučilišnu akademsku disciplinu, odvojivši ju od filozofije i fiziologije. Prihvatio je Fechnerovo stajalište o međuovisnosti tjelesnih i psihičkih procesa (psihofizički paralelizam), prema kojem svaki fizički događaj ima svoj mentalni pandan, kao što i svaka mentalna slika ima svoj fizički pandan. Utemeljitelj strukturalizma u psihologiji, uveo je introspekciju kao glavnu metodu za proučavanje uma u kontroliranim uvjetima. Nastojao je rastumačiti djelovanje uma istražujući neposredna svjesna iskustva (osjeti, osjećaji, mentalne slike, apercepcija i dr.). Bavio se i socijalnom i kulturnom psihologijom smatrajući da je eksperimentalno ispitivanje osjeta i percepcije samo dio psihologije. Ljudski jezik poimao je u kontekstu razvoja različitih modusa izražavanja, od fizioloških preko mimike i gesta pa do glasovnoga jezika, tvrdeći da su jezične strukture i psihološki procesi što ih one izražavaju izomorfni, a osobit je doprinos dao teoriji jezika gesta. Jezik je nužni proizvod razvoja ljudskoga duha i oruđe za usavršavanje mišljenja te u razvoju jezika Wundt razlikuje tri stadija: 1) nagonske izražajne kretnje, 2) proizvoljno korištenje tih kretnji radi priopćavanja, 3) širenje kretnji oponašanjem. Putem jezika prenose se izvorne mitske predodžbe koje pokazuju da se čovjekovo shvaćanje prirode, religija i ćudorednost zasnivaju na mitu. Svoju etiku shvaća kao »etiku činjenica« koja utvrđuje motive, svrhe i norme ćudorednoga djelovanja. Umjetnost pak nastaje zahvaljujući oblikotvornoj igri fantazije koja ne podliježe nikakvim logičkim zakonima mišljenja. Glavna djela: Prilozi teoriji osjetilnoga opažanja (Beiträge zur Theorie der Sinneswahrnehmung, 1862), Osnove fiziološke psihologije (Grundzüge der physiologischen Psychologie, 1874), Logika (Logik, I–III, 1880–83), Sustav filozofije (System der Philosophie, 1889), Nacrt psihologije (Grundriss der Psychologie, 1896), Psihologija naroda: istraživanje razvojnih zakona jezika, mita i morala (Völkerpsychologie: eine Untersuchung der Entwicklungsgesetze von Sprache, Mythus und Sitte, I–X, 1900–20).
