Weber [ve:'bəɹ], Ernst Heinrich, njemački fiziolog (Wittenberg, 24. VI. 1795 – Leipzig, 26. I. 1878). Medicinu je diplomirao 1815. na Sveučilištu u Halleu. Bio je profesor anatomije i fiziologije na Sveučilištu u Leipzigu 1818–71. Bavio se fiziologijom osjeta; istražujući percepciju težine, otkrio je da najmanja zamjetljiva razlika (tzv. diferencijalni limen) u jakosti (intenzitetu) između dvaju osjetnih podražaja ovisi o intenzitetnoj razini podraživanja i da joj je proporcionalna, što je poslije doradio i matematički prikazao Gustav Theodor Fechner (→ weber-fechnerov zakon). U naknadnim se istraživanjima pokazalo kako to vrijedi u bilo kojem senzornom području (vid, sluh, dodir i dr.). Osobito je važan njegov doprinos razumijevanju fiziologije sluha i vida. Istražujući razvojni put slušnoga osjeta, otkrio je niz od tri ili četiri koščice (po njem nazvane Weberov aparat) u riba šaranki. S bratom Eduardom Friedrichom otkrio je inhibicijsku funkciju vagusa na srčani rad. Mnoga mjerenja u fiziologiji izveo je matematičko-fizikalnim metodama. Svojim eksperimentalnim pristupom, u kojem je primjenjivao postupke koji su poslije nazvani psihofizičkim metodama i koji se u različitim oblicima u psihologijskim istraživanjima rabe i danas, pokazao je da se u psihologiji mogu provoditi empirijska kvantitativna istraživanja, što je presudno utjecalo na razvoj psihologije kao samostalne znanosti. Najznačajnije mu je djelo Osjet opipa i opći osjećaj (Der Tastsinn und das Gemeingefühl, 1851).
