disleksija (dis-1 + grč. λέξıς: izražavanje), poremećaj koji se očituje trajnim teškoćama pri čitanju, razumijevanju pročitanoga i učenju, unatoč primjerenom stupnju kognitivnog, intelektualnog i emocionalnog razvoja te urednim funkcijama vida i sluha; često i naziv za skupinu uzajamno povezanih smetnji čitanja (disleksija u užem smislu), pisanja (disgrafija) i/ili računanja (diskalkulija). Pojam je 1887. skovao njemački oftalmolog Rudolf Berlin; naziva se i legastenija, a nekoć korišteni pojmovi »minimalna cerebralna disfunkcija«, »organski poremećaj« i »psihoneurološki poremećaj« danas se smatraju zastarjelima. Disleksija je neizlječiva te, prema procjenama, pogađa 5 do 15% populacije: pretpostavlja se da je posljedica genetskoga naslijeđa i osobitosti u radu mozga, tj. nedostatne obradbe zvukovnih i vizualnih obilježja riječi te prostorno-vremenskih odnosa, kao i problema s organizacijom informacija i pamćenjem pročitanoga, zbog čega pri čitanju može doći do okretanja, brkanja, razdvajanja, nadodavanja ili izostavljanja slova, riječi, dijelova rečenice ili redaka teksta, te otežana prepoznavanja rime, ritma i glasova. Ako su joj uzrok ozljede i bolesti mozga, naziva se »stečenom disleksijom« ili aleksijom. Najčešće se uočava kada dijete krene u školu, premda se naznake disleksije očituju i prije (takva djeca često kasnije progovore, imaju poteškoća s usvajanjem dječjih pjesmica itd.), a često je povezana i s poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću. Potvrđuje se nakon niza testiranja koja provode učitelji u suradnji s psihologom, defektologom, logopedom i roditeljima (starateljima), te se potom dijete poučava osobitim tehnikama čitanja, tj. pisanja i/ili računanja. Uz primjerenu prilagodbu, mnoga disleksična djeca tijekom vremena napreduju u jezičnom i pojmovnom razvoju ne razlikujući se znatno od svojih vršnjaka.
U Hrvatskoj djeluje više udruga koje pomažu disleksičnim osobama (npr. Hrvatska udruga za disleksiju i Udruga Dyxy: Županijska udruga za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja).
