geštalt-psihologija ili geštaltizam (prema geštalt), psihologijska škola koja ljudsko ponašanje i psihičke procese istražuje kao cjelinu, različitu od zbroja njezinih dijelova. Osnovali su je, početkom XX. st., Max Wertheimer, Kurt Koffka i Wolfgang Köhler, kao odgovor na strukturalističku psihologiju Wilhelma Wundta. Odbacivši dotadašnju praksu istraživanja isključivo usko povezanih čimbenika, ustanovili su da živčani sustav čovjeka nije samo pasivni receptor podražajnih struktura okoline, već da se njoj mogu »dodavati« elementi pod utjecajem drugih psihičkih procesa (motivacija, emocije, pamćenje, očekivanje, umor). Istražujući načine na koje pojedinac oblikuje svoje cjelovito iskustvo, odnosno sastavlja organizirani oblik, najviše u području vidne percepcije, utvrdili su određene zakonitosti, među kojima osobito načelo dobrog oblika, tj. pojednostavljivanje složenih podražaja, odnosno sklonost pronalaženja reda i značenja ondje gdje ga zapravo nema. Ostale su zakonitosti načelo blizine (objekti koji su prostorno bliski doživljavaju se kao skupina ili cjelina), sličnosti (sklonost povezivanju objekata na osnovi jedne ili više zajedničkih karakteristika), kontinuiteta (objekti smješteni u nekoj ravnoj ili zakrivljenoj liniji doživljavaju se kao povezani), a otkrivena je i iluzija prividnoga kretanja (phi-fenomen). Postavke geštalt-psihologije, koje su znatno utjecale na kasnija istraživanja osjeta i percepcije, te razjasnile utjecaj kognitivnih procesa na socijalno ponašanje, primjenjuju se u raznim područjima, od socijalne psihologije, obrazovanja, preko dizajna i estetike, do proučavanja potrošačkoga ponašanja, a ujedno su i temelj geštalt-terapije.
