rukomet, sportska igra između dviju ekipa, u kojoj se loptu rukom vodi, dodaje i ubacuje u protivnička vrata, s ciljem postizanja više pogodaka od suparnika, osobito popularna i raširena u Europi.
Povijesni razvoj
Razvoj suvremenoga rukometa počinje potkraj XIX. st., kada se u nekoliko europskih zemalja gotovo istodobno pojavljuju slične igre (Raffball u Njemačkoj, håndbold u Danskoj, hazena u Češkoj i dr.). Max Heiser, koji je osmislio srodnu igru Torball, objavio je s Carlom Schelenzom i Erichom Konighom u Berlinu 1917. pravila tzv. velikoga rukometa koji se igrao do 1950-ih, s ekipama od 11 igrača na terenu, većinom na nogometnim stadionima, u Europi, tako i Hrvatskoj, gdje je popularan osobito 1930-ih (na programu Olimpijskih igara bio je 1936. u Berlinu). Schelenz je 1919. modificirao ta pravila (prihvaćena i kao međunarodna), a njihova prilagođena inačica oblikovana je za dvoransku varijantu rukometa (tzv. mali rukomet ili rukomet).
Igra ubrzo stječe popularnost te se osnivaju međunarodni savezi. Za trajanja Olimpijskih igara 1928. u Amsterdamu osnovana je Međunarodna amaterska rukometna federacija (njem. Internationale Amateur Handball Federation – IAHF) sa sjedištem u Berlinu, koja prestaje postojati utemeljenjem Međunarodne rukometne federacije (International Handball Federation – IHF) u Kopenhagenu 1946., u sklopu koje se potom osnivaju kontinentalne federacije (1973. afrička, 1974. azijska, 1977. panamerička koja je 2019. podijeljena na konfederacije za Sjevernu Ameriku i Karibe, te za Južnu i Srednju Ameriku, 1991. europska – EHF i 1993. oceanijska koja je raspuštena 2009. te obnovljena 2011).
Prvu međudržavnu utakmicu u dvoranskome rukometu odigrali su 1935. u Kopenhagenu reprezentativci Danske i Švedske (12 : 18), prvo svjetsko prvenstvo za rukometaše održano je 1938. u Berlinu (za žene 1957. u Jugoslaviji). Nakon II. svjetskog rata rukomet širom Europe istiskuje hazenu i veliki rukomet. Na Olimpijskim igrama rukometaši se natječu od 1972., rukometašice od 1976., a europska prvenstva za rukometaše i rukometašice održavaju se od 1994.
Uz nacionalna, u Europi se odigravaju i najvažnija međunarodna klupska natjecanja: Liga prvaka (pokrenuta kao Kup europskih prvaka 1956) i Liga prvakinja (Kup europskih prvakinja, 1961), Europska liga (prethodno Kup IHF-a od 1981. pa Kup EHF-a 1993–2020), kojoj su prije pripojeni Kup pobjednika kupova (igrao se 1975–2012) odnosno Kup pobjednica kupova (1976–2016), te Europski kup (prethodno Kup gradova 1993–2000. te Challenge kup 2000–20). Sva ta natjecanja igraju se pod okriljem EHF-a od 1993.
Pravila i način igre
Posljednju je inačicu pravila IHF objavio 2024. Igralište je pravokutna tlocrta, duljine 40 m i širine 20 m, omeđeno dvjema uzdužnim i poprečnim linijama te središnjom linijom podijeljeno na polovice. Na sredini poprečnih linija su vrata, unutarnje visine 2 m i širine 3 m, ispred kojih se nalazi omeđen vratarov prostor, na 3 m od njega linija za slobodno bacanje (tzv. deveterac), a na 7 m linija za tzv. sedmerac.
Ekipa se sastoji od najviše 16 igrača, od kojih se na terenu istodobno smije nalaziti najviše sedam (vratar i šest igrača u polju), pri čemu je u napadačkoj fazi igre najčešće riječ o lijevom, desnom i srednjem vanjskom igraču, lijevom i desnom krilu te kružnom napadaču (pivotu), a moguće je i uvođenje dodatnoga igrača umjesto vratara (zamjene igrača moguće su u svakom trenutku utakmice). Utakmica traje dva poluvremena po 30 minuta, s odmorom između poluvremena (10 ili 15 minuta). Pri neodlučenom rezultatu u eliminacijskoj utakmici susret se nastavlja produžetcima (2 × 5 minuta), prema potrebi i izvođenjem sedmeraca. Igru vode dvojica sudaca, koji u dvojbenim situacijama mogu donijeti odluku pregledavanjem videosnimke.
Vratar je jedini igrač koji se može neograničeno kretati u svome prostoru, a protivničke udarce smije zaustavljati svakim dijelom tijela. Igrači u polju smiju se kretati i igrati loptom po cijelom terenu osim u prostorima obaju vratara, a loptu mogu dotaknuti svim dijelovima tijela iznad koljena. Nakon hvatanja loptu je dopušteno držati najviše tri sekunde ili kretati se s njom najviše tri koraka, poslije čega ju se mora voditi bacanjem o podlogu, dodati ili uputiti udarac. U protivnička vrata može ju se ubaciti isključivo izvan vratarova prostora; napadaču je pritom dopušteno uskakanje u vratarov prostor, no loptu mora ispustiti prije nego što bilo kojim dijelom tijela dodirne podlogu. Suci mogu oduzeti loptu i dodijeliti je suparničkoj ekipi ako napad ocijene »pasivnim« (tj. bez vidljive namjere da se uputi udarac). Obrambeni igrači suparnike mogu sprječavati ispravnim postavljanjima. Najčešće su korištene obrambene formacije »6–0« (gdje se suparnika nastoji svesti na upućivanje udaraca s vanjskih pozicija) i »5–1« (u kojoj istureni igrač protivnicima ometa protok lopte i(li) pokušava izolirati nekoga od njihovih vanjskih igrača), dok se rjeđe koriste »riskantnije« formacije »4–2«, »3–3« i dr. Za prekršaje se dosuđuje slobodno bacanje (tzv. deveterac) u korist protivničke ekipe, a sedmerac ako je napadač na nedopušten način spriječen u izraženoj prilici za postizanje pogotka. Grublji prekršaji (prigovori sucu, nepravilno izvedene zamjene, namjerno igranje nogom, udaranje suparnika i dr.) sankcioniraju se, ovisno o težini, žutim kartonom, dvominutnim isključenjem (nakon trećega isključenja kažnjeni igrač više nema pravo povratka u igru) ili crvenim kartonom (dvominutna kazna te izravno isključenje s utakmice). Igra se od početaka postupno ubrzavala, što je ponajprije vidljivo u sve većem broju postignutih pogodaka na utakmicama.
Rukomet u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je rukomet jedan od najpopularnijih sportova. U Zagrebu je 2. X. 1941. osnovan Hrvatski rukometni savez, no djelatnost mu je bila obustavljena 1944. zbog ratnih zbivanja. Potom je u istome gradu 1945. utemeljen Odbor za rukomet pri Fiskulturnom savezu Hrvatske, a rukomet ulazi u program novoosnovane Više fiskulturne škole te se intenziviraju nastojanja oko osposobljavanja igrača, sudaca i instruktora. U Zagrebu je 19. XII. 1948. osnovan Rukometni savez Hrvatske koji je 1992. promijenio naziv u Hrvatski rukometni savez te je iste godine primljen u IHF i EHF.
Prvu rukometnu utakmicu u nas odigrali su 12. II. 1950. zagrebački klubovi Metalac i Maksimir (29 : 19), dok je prvi susret ženskih ekipa priređen 8. IX. 1951. u sklopu turnira u Novoj Gradiški, gdje je potkraj te godine održan i prvi međunarodni ženski klupski turnir (prvi međunarodni muški turnir organiziran je u Zagrebu početkom 1954). Prvo hrvatsko prvenstvo za rukometašice odigrano je 1952 (osvojila ga je Lokomotiva iz Virovitice), a za rukometaše 1954 (Prvomajska, Zagreb).
Prvenstva Jugoslavije za muškarce i žene održavala su se od 1953 (a kup od 1955. za muškarce te od 1956. za žene). Nakon osamostaljenja Hrvatske nacionalno prvenstvo i kup igraju se od 1991.
U muškoj konkurenciji hrvatski su klubovi osvojili ukupno 19 prvenstava i 13 kupova Jugoslavije, i to Partizan iz Bjelovara (prvenstva 1958., 1961., 1967–68., 1970–72., 1977., 1979; kupovi 1960., 1968., 1976), Zagreb (prvenstva 1957., 1962–63., 1965., 1989., 1991; kupovi 1962., 1991), zagrebački Medveščak (prvenstva 1953–54., 1964., 1966., prva dva pod imenom Prvomajska; kupovi 1965., 1970., 1978., 1981., 1987., 1989–90) te zagrebačka Mladost (kup 1955). Partizan je bio i osvajač Kupa europskih prvaka 1972. te finalist toga natjecanja 1962. i 1973., a Medveščak finalist 1965. U samostalnoj Hrvatskoj Zagreb je osvojio sva izdanja obaju domaćih natjecanja, s iznimkom dvaju kupova koje je osvojio Metković (2001–02), a te dvije momčadi ostvarile su i najzapaženije rezultate u europskim kupovima. Zagreb je osvajač posljednjih dvaju izdanja Kupa europskih prvaka (1992–93), prije njegove transformacije u Ligu prvaka, u kojoj je bio četverostruki finalist (1995., 1997–99), a igrao je i u finalu Kupa pobjednika kupova (2005), dok je Metković bio pobjednik (2000) i finalist (2001) Kupa EHF-a. Kod rukometašica, hrvatske su ekipe osvojile 15 prvenstava i 12 kupova Jugoslavije, pri čemu je najuspješnija bila zagrebačka Lokomotiva (prvenstva 1956., 1959., 1962., 1964–65., 1968–70., 1974., 1991; kupovi 1956–60., 1965., 1971., 1988). Prvenstvo su osvajale i Lokomotiva iz Virovitice (1955., 1958), koprivnička Podravka (1966–67) te klub Mirko Kljaić iz Nove Gradiške (1953), a kup Osijek (1966., 1978., 1981; prvi pod imenom Grafičar) i zagrebačka Trešnjevka (1969). Nakon osamostaljenja ističu se rukometašice Podravke (prvenstva 1993–2003., 2005–13., 2015–19., 2021., 2024–25; kupovi 1993–2004., 2006., 2008–13., 2015–17., 2019., 2022–25), a uz njih je domaća natjecanja osvajala jedino zagrebačka Lokomotiva, koja je 1990-ih djelovala pod imenom Kraš (prvenstva 1992., 2004., 2014., 2022–23; kupovi 1992., 2005., 2007., 2014., 2018., 2021). Te su ekipe bile najuspješnije i na međunarodnoj razini: Podravka je osvojila Ligu prvakinja (1996) te igrala u finalu toga natjecanja (1995), Kupa EHF-a (2001., 2006) i Kupa pobjednica kupova (2005), dok je Lokomotiva osvojila Kup IHF-a (1991) i Challenge kup (2017) te bila u finalu Kupa europskih prvakinja (1975), Kupa pobjednica kupova (1980., 1996., 1998) i Europskoga kupa (2021). Kup IHF-a osvojila je Trešnjevka (1982), a Kup pobjednica kupova Osijek (1982–83) i splitska Dalma (1984). Mnogi su hrvatski rukometaši i rukometašice osvajali međunarodna klupska natjecanja nastupajući za inozemne klubove. IHF-ovu nagradu za najboljega svjetskog igrača dobili su iz Hrvatske Ivano Balić (2003., 2006) i Domagoj Duvnjak (2013), dok je EHF igračem godine proglasio Luku Cindrića (2017).
Zapažena su i postignuća hrvatskoga rukometa u reprezentativnim natjecanjima. Niz hrvatskih igrača te treneri Josip Samaržija, Ivan Snoj, Vlado Stenzel i Vilim Tičić znatno su pridonijeli najvećim uspjesima jugoslavenske reprezentacije, sudjelujući u muškoj konkurenciji u osvajanju triju medalja na Olimpijskim igrama (zlato 1972., 1984; bronca 1988) i četiriju na svjetskom prvenstvu (zlato 1986; srebro 1982; bronca 1970., 1974), a u ženskoj konkurenciji dviju olimpijskih (zlato 1984; srebro 1980) i šest svjetskih medalja (zlato 1973; srebro 1965., 1971., 1990; bronca 1957., 1982).
Hrvatska muška reprezentacija prvu međunarodnu utakmicu odigrala je u Zagrebu 14. I. 1991. protiv Japana (23 : 23), ženska je prvi put nastupila također u Zagrebu 18. VI. 1991. protiv SAD-a (26 : 24). Od državne samostalnosti rukometaši su osvojili tri medalje na Olimpijskim igrama (zlato 1996., 2004; bronca 2012), šest na svjetskom (zlato 2003; srebro 1995., 2005., 2009., 2025; bronca 2013) i sedam na europskom prvenstvu (srebro 2008., 2010., 2020; bronca 1994., 2012., 2016., 2026), a rukometašice jednu na europskome (bronca 2020). Hrvatska je bila domaćin triju svjetskih prvenstava (muško 2009. i 2025; žensko 2003) te triju europskih (muško 2000. i 2018; žensko 2014).
