zor.
1. U filozofiji, u užem smislu, izravni pogled na neku osjetilno danu pojedinačnu stvar koja se pokazuje u svojoj konkretnoj punini, tj. bez posredovanja drugih spoznajnih sadržaja. Zorna spoznaja naziva se i intuitivna zato što svoj predmet zahvaća u trenutačnom stanju, za razliku od apstraktivne spoznaje, koja zanemaruje zorno dana pojedinačna svojstva i usmjeruje se na bitni sadržaj. Općenito se razlikuju osjetilni i duhovni zor: dok je osjetilni zor vezan za čovjekove organe i usmjeren na pojave tjelesnoga svijeta, čime se stječe predodžba o njima, duhovni je zor usmjeren samo na te predodžbe, na temelju kojih spoznaje ideju, odn. bit stvari. On se s druge strane odnosi na zahvaćanje duhovnih akata mišljenja i htijenja, ali to zahvaćanje nije neposredno, već refleksivno. Time je primarno usmjeren na opće, zanemarujući pritom realnu egzistenciju, no s druge strane svaki opći pojam dobiva određenu »zornost« samo kao ispunjen konkretnim sadržajem. To izražava i glasovita Kantova tvrdnja da su »pojmovi bez zorova prazni, a zorovi bez pojmova slijepi«. U novovjekovnoj filozofiji zorni sadržaj u duhovnoj spoznaji oštro se razdvaja od onoga pojmovno-diskurzivnoga, čime se sfera bitka-po-sebi ostavlja izvan razmatranja, tj. ostaje u području racionalno neshvatljivog zrenja (H. Bergson) ili osluškivanja u šutnji (L. Wittgenstein), tj. jedino za »emocionalnu prezentaciju« ili ćućenje, koje utoliko ne može biti racionalno objašnjivo (M. Scheler, neokantovstvo).
2. U psihologiji, prolazna funkcionalna struktura složena od većega broja osjeta koja se nakon prepoznavanja i razumijevanja njezina sadržaja pretvara u percepciju.