STRUKE:

Mickiewicz, Adam

ilustracija
MICKIEWICZ, Adam

Mickiewicz [mick’e'v’ič], Adam, poljski književnik (Zaosie, Nowogródek, danas Bjelorusija, 24. XII. 1798Carigrad, 26. XI. 1855). Prvu naobrazbu stekao u dominikanaca u Nowogródeku. Završio 1819. klasičnu filologiju u Vilniusu i tamo suosnovao tajno Filomatsko društvo (1817); bio gimnazijski nastavnik (1819–23) u Kaunasu. Pod optužbom (1823) za urotničku djelatnost članova Filomatskoga društva, bio osuđen na šestomjesečnu zatvorsku kaznu. Potom bio u progonstvu (Sankt Peterburg, Moskva, Odesa), prijateljevao s dekabristima i A. S. Puškinom; putovao je 1829. u Njemačku i Italiju te sa Z. Krasińskim u Švicarsku. Pokušao se 1830., neuspješno, priključiti poljskom ustanku. God. 1832. u Parizu u krugovima poljske tzv. velike emigracije slovio za najvećega duhovnog autoriteta. Sve više razočaran, zapao je u vjersku krizu te se povukao iz javnoga života, a nakon 1834. prestao pisati. Od 1839. predavao je rimsku književnost na Sveučilištu u Lausannei, a 1840–44. slavenske književnosti na pariškom Collège de France, pod utjecajem mističkoga, antikatoličkoga i antipapističkoga naučavanja Andrzeja Towiańskoga. Nakon raspada skupine »tovjanjčika« (1847) osnovao je vlastitu sljedbu u duhu kršćanskoga socijalizma. U Rimu je 1848. utemeljio poljske legije u sastavu talijanske vojske u borbi protiv Austrije. U Parizu s francuskim socijalistima utemeljio je 1849. dnevnik La Tribune des Peuples, u kojemu je objavljivao političke napise. Nakon zabrane lista, živeći pod stalnim policijskim nadzorom, radio (1852) kao knjižničar. Kada je izbio Krimski rat, otišao (1855) u Tursku, gdje je potaknuo organiziranje poljskih legija. Navodno je bio otrovan, no izvjesno je da je umro za epidemije kolere. Pokopan je u Parizu, a 1890. posmrtni ostatci preneseni su u katedralu na Wawelu u Krakovu, mjestu krunidbe poljskih kraljeva, gdje počivaju najistaknutiji velikani poljskoga naroda. U Parizu je 1903., pri Poljskoj knjižnici (osnovana 1838), otvoren muzej njegova imena, u kojem je pohranjena ostavština.

Iako je već u Vilniusu pisao prve pjesme u klasicističkom duhu, u Kaunasu je, nadahnut književnim djelima J. W. F. Goethea i G. G. Byrona te platonskom ljubavlju prema plemkinji Maryli (Maria Wereszczakówna), doživio romantičku pjesničku inicijaciju. U Vilniusu je 1822. objavljen prvi svezak njegovih Pjesama (Poezje), među kojima glavninu čini ciklus Balade i romance (Ballady i romansy), pojava kojih označava početak poljskoga romantizma. Slijedi drugi svezak Pjesama (Poezje, 1823) s povijesnim domoljubnim spjevom Gražina (Grażyna), s temom iz srednjovjekovne Litve, te s II. i IV. dijelom dramske poeme Dušni dan (Dziady). Ujednačene kompozicije, mnoštva vrsno karakteriziranih protagonista, postojane dramske napetosti te napisana u ritmiziranoj prozi uzvišenim, »biblijskim« tonom, ta je poema reprezentativna metafizička drama europskoga romantizma i virtuozna društvena satira, koja je u stanju političke potlačenosti poljskoga naroda imala ulogu duhovnoga manifesta nacionalnoga identiteta. Ciklusi ljubavnih Odeskih soneta (Sonety odeskie) te putopisno-metafizičkih Krimskih soneta (Sonety krymskie) objavljeni su u Moskvi 1826. U spjevu Konrad Wallenrod (Sankt Peterburg 1828) u središtu je zbivanja, smještenih u Litvu u XIV. stoljeće, pitanje domoljubnoga makijavelizma. Pjesme nastale u Rimu tiskao je u trećem svesku Pjesama (Poezje, 1833). Grižnja savjesti zbog nesudjelovanja u poljskom ustanku potaknula ga je da u Dresdenu (1832) napiše III. dio dramske poeme Dušni dan, u kojem govori o progonu prijatelja iz Filomatskoga društva, dajući patnji poljske mladeži gotovo biblijske razmjere. Prvi dio te dramske poeme ostao je nezavršen i objavljen je nakon autorove smrti. Knjige poljskoga naroda i poljskoga hodočašća (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego, 1832), »katekizam poljske emigracije«, inaugurirale su program poljskoga mesijanizma. Nacionalni idilični ep Gospodin Tadija ili posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz, czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834), Mickiewiczev nostalgičan povratak domovini u zlatno doba poljske vlastele, s intenzitetom nacionalne obilježenosti kojemu u poljskoj književnosti nema premca, smatra se remek-djelom europskoga romantizma. Već za života bio je prihvaćen kao bard romantizma (prvi poljski romantični pjesnik-prorok – wieszcz), čiji je kult snažno utjecao na oblikovanje poljske nacionalne svijesti u XIX. stoljeću. Kao liričar nazivan i »slavenskim bardom« i tvorcem »slavenske drame«, začetnik je poljskoga romantizma i autor nacionalnoga epa. Spojivši klasicizam s romantizmom i otvorivši romantizam prema realizmu, odsudno je utjecao na potonji razvoj poljske književnosti. Reformirao je i obogatio poljski jezik te odredio smjer njegove standardizacije.

Citiranje:
Mickiewicz, Adam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 28. 1. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40577>.