Taiwan (također Formoza), otok u zapadnom dijelu Tihog oceana, na dodiru Južnokineskog i Istočnokineskoga mora; obuhvaća 35 808 km². Leži između Japana i Filipina; od susjednog azijskog kopna (kopnene Kine) odijeljen je oko 180 km širokim Taiwanskim (Formoškim) prolazom. Taiwan je od 1949. sjedište Republike Kine (hanyu pinyin Zhonghua Minguo, tradicionalno kineski Ching-hua Min-kuo, prije tongyong pinyin Jinghua Minguo; engleski Republic of China), koja od 2005. nosi ime Republika Kina (Taiwan), a obuhvaća i 64 otoka arhipelaga Penghu ili Pescadores, otočja Kinmen (Jinmen, Quemoy) i Matsu ispred kineske obale te otoke Lyudao (Lüdao), Lanyu i arhipelag Diaoyutai uz istočnu, tihooceansku obalu, ukupne površine 36 197 km².
Prirodna obilježja
Otok se pruža između Japana i Filipina u duljini (smjer pružanja sjever-sjeveroistok – jug-jugozapad) od 394 km i širini (istok–zapad) od 144 km. Sastoji se od središnjeg ulančanoga planinskoga dijela (pinyin Zhongyang Shanmo, tradicionalno kineski Chung-yang Shan-mo) s vrhovima iznad 3000 m (najviši je planinski lanac Yushan ili Jade, 3952 m), koji na zapadu, preko nižih brda i brežuljaka te longitudinalnih riječnih dolina, postupno prelazi u prostranu nizinu, a na istoku se strmo ruši prema uskoj tihooceanskoj obali. Planine (više od 1000 m visine) obuhvaćaju oko 30% površine, brda, pobrđa i ravnjaci (100 do 1000 m visine) 40%, a nizine 30%. Središnje gorje građeno je pretežno od paleozojskih škriljevaca. Na otoku se nalaze mnogobrojni vulkani, pretežno ugasli; jaka je geotermalna aktivnost (izvori vruće vode, fumarole). Zbog smještaja na dodiru Euroazijske i Filipinske ploče (tektonika ploča) u seizmički aktivnom pojasu (Pacifički vatreni prsten) česti su potresi, ali uglavnom slabog intenziteta; u Taiwanskom (Formoškom) prolazu mnogi su aktivni podmorski vulkani. Obala duga 1566 km slabo je razvedena; duž južne obale javljaju se koraljni grebeni.
Rijeke su kratka toka i velikoga pada, osobito istočno od središnjeg planinskoga područja; nisu pogodne za plovidbu (osim rijeke Tamsui/Tanshui/Danshui), ali se iskorištavaju za proizvodnju električne energije i za natapanje. Najdulja je rijeka Zhuoshui (Jhuoshuei; 187 km), a najveće porječje ima Gaoping (3257 km²).
Klima je topla (središnjim dijelom otoka prolazi sjeverna ili Rakova obratnica) i vlažna, izrazitih monsunskih obilježja, s čestim pojavama tajfuna (tropski ciklon; srpanj–rujan). Uzrok su vlažnoj klimi topla struja Kuro-shio te inače suh zimski monsun koji Taiwanu donosi oborine jer se navlaži pušući preko Taiwanskoga prolaza. U ljetnom dijelu godine (travanj–studeni) prosječna temperatura kreće se između 20 i 30 °C, a u zimskom (prosinac–ožujak) oko 15 °C na sjeveru i 19 °C na jugu. Godišnja količina oborina iznosi od 2000 mm (na sjeveru) do 5000 mm (na jugu). Sjeverni i sjeveroistočni dio otoka ima umjereno toplu vlažnu klimu (Cfa, prema Köppenovoj klasifikaciji klima) s oborinama tijekom cijele godine, a južni tropsku kišnu, monsunsku klimu (Am) s glavninom oborina ljeti. Središnji dio otoka, osobito u nizinskom zapadnom dijelu, ima umjereno toplu kišnu klimu sa suhim zimama (sinijska klima) i vrućim ljetima (Cwa), a visokoplaninsko područje sinijsku klimu s toplim ljetima (Cwb).
Vegetacija je bujna, osobito u jugozapadnom dijelu otoka (mangrove, palme, kamforovac, čempresi, bambusi). Endemično je 27% biljnih i 11% životinjskih vrsta (ističe se formoški losos, Oncorhynchus masou formosanus, koji živi u rijekama središnjeg dijela otoka; nakon povlačenja ledenjaka ostao je izoliran, bez migracije u more). Šume zauzimaju 60,8% površine (2021), a obrađeno je 21,8% teritorija.
Stanovništvo
Na Taiwanu i okolnim otocima živi 23 829 897 st. prema popisu stanovništva iz 2020. ili 658 st./km², a 23 412 899 st. prema procjeni iz 2024. Najgušće je naseljeno zapadno primorje, osobito na sjeveru Taiwana (više od 2000 st./km²); gustoća naseljenosti otoka opada od zapadne obale prema unutrašnjosti (na jugoistoku otoka iznosi svega 53 st./km²). Stanovnici su pretežno Kinezi (Han; više od 95%), potomci iseljenika koji su stoljećima dolazili na otok s kineskoga kopna, a manjim dijelom i pripadnika Čang Kaj-šekova zbjega (više od 1 milijuna stanovnika doseljeno je nakon 1949). Starosjedioci (2,5%) pripadnici su različitih skupina malajsko-polinezijskoga podrijetla (Amis, Paiwan, Atalay, Bunun, Truku, Rukai, Puyuma/Pinuyumayan, Tsou i dr.), koji žive uglavnom u središnjem i istočnom dijelu otoka, a noviji doseljenici (2,5%), koji dolaze iz ekonomskih ili obiteljskih razloga, državljani su zemalja jugoistočne Azije (Indonezija, Vijetnam, Filipini, Tajland) te Kine, Hong Konga i Macaa. Službeni je jezik mandarinski kineski, a vrlo je raširen taiwanski hokkien ili hoklo (također holo, taigi) – dijalekt fujiansko-tajvanskog ili minnanskoga kineskog, a govore se i hakka (također dijalekt kineskoga) i jezici starosjedilačkih skupina. Najraširenije je tradicionalno kinesko narodno vjerovanje (27,9%, 2021), a zatim budizam (19,8%), taoizam (18,7%), kršćanstvo (protestanti 5,5%, katolici 1,4%), Yiguandao (I-Kuan Tao; 2,2%) i dr.; nereligiozna je gotovo četvrtina populacije (23,9%). Broj stanovnika tijekom XX. st. ubrzano se povećavao; za prvoga popisa 1905. na Taiwanu je živjelo 3,1 milijun stanovnika, 1956. godine 9,4 milijuna, 1990. godine 20,4 milijuna, a 2000. godine 22,3 milijuna stanovnika. Najvećom je stopom stanovništvo raslo 1956–66., u prosjeku 3,7% na godinu, 1990-ih stopa porasta je pala na 0,9%, a u posljednjem međupopisnom razdoblju (2010–20) na samo 0,3%. Takav pad stope porasta stanovništva rezultat je prvenstveno prirodnog pada stanovništva (–3‰, 2023), negativni učinak kojeg umanjuje znatno useljivanje. Potkraj 1990-ih ojačalo je useljivanje zbog brakova domicilnoga stanovništva sa strancima (najviše s Kinezima) te useljivanje radno sposobnog stanovništva iz država jugoistočne Azije. Za popisa 2020. na Taiwanu je živjelo više od 0,9 milijuna stranaca; izvan domovine živi više od 2 milijuna Taiwanaca i njihovih potomaka (SAD, Kina, Indonezija), od toga je više od 0,6 milijuna građana Taiwana (2020). Prirodni se priraštaj smanjuje od sredine XX. st. (7,6‰, 1951), a posljednjih je nekoliko godina negativan (–0,3%, 2023), prvenstveno zbog pada stope nataliteta koja iznosi samo 5,8‰ (2023); mortalitet iznosi 8,8‰ (2023), a smrtnost dojenčadi 3,2‰ (2023). Zbog niskog nataliteta stanovništvo ubrzano stari; u dobi je do 14 godina samo 12,2%, u dobi od 15 do 64 godine 72,4%, a starije je od 65 godina 15,4% stanovništva (2020). Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2023. iznosi 76,9 godina, a za žene 83,7 godina. Od 11 595 000 zaposlenih stanovnika (2024) u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4,7%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 34,4%, a u uslužnim djelatnostima 60,9%.
Glavni je grad Taipei (2 594 581 st., 2020), a najveći je Novi Taipei (Xinbei, Sinbei; 4 365 947 st.); ostali su veći gradovi (2020) Taichung (Taizhong; 3 033 840 st.), Kaohsiung (Gaoxiong; 2 734 275 st.), Taoyuan (2 441 064 st.), Tainan (1 875 076 st.), Hsinchu (Xinzhu, Sinjhu; 499 468 st.), Keelung (Jilong, Chilung; 367 264 st.) i Jiayi (Chiai, Chiayi; 252 028 st.).
Gospodarstvo
Početkom 2020-ih tajvansko gospodarstvo ostalo je među vodećima u svijetu. Godine 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 653 milijarde USD (32 756 USD po stanovniku); u njegovu sastavu vodeći je uslužni sektor (60,9%), a slijede industrijski (37,7%) i poljoprivredni (1,4%). Stopa je nezaposlenosti 3,6% (2022). Razvijena je elektronička industrija, proizvodnja naftnih derivata, oružja i vojne opreme, kemikalija, tekstila, željeza, čelika, cementa, strojeva, vozila, lijekova, hrane, i dr. Glavni su poljoprivredni proizvodi riža, kukuruz, voće, povrće i čaj; razvijen je uzgoj svinja, peradi i goveda te ribolov. Od prirodnih bogatstava manja su ležišta ugljena, prirodnoga plina, vapnenca, azbesta i mramora. Godine 2022. vrijednost robnog izvoza bila je 479,4 milijarde USD, a uvoza 428 milijarda USD. Taiwan je među vodećim izvoznicima mikroprocesora u svijetu, a izvozi također računala, uredske strojeve i dijelove, telekomunikacijske uređaje, naftne derivate, kemikalije, metalne proizvode, automobilske dijelove, i dr. Uvozi mikroprocesore, sirovu naftu i plin, drveni ugljen, strojeve i opremu, kemikalije, metale, vozila, tekstil, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Kina (40,7% izvoza i 23,6% uvoza), SAD (14,3% izvoza i 15,7% uvoza), te Japan (15,1% izvoza i 9,7% uvoza). Veličina je javnoga duga 29,7% BDP-a (2022).
Promet
Cestovna je mreža duga 42 799 km (2021), od toga na autoceste otpada 21 757 km. Osobito je razvijena u zapadnom dijelu otoka, gdje se u meridijanskom smjeru, usporedno s obalom, pružaju glavne nacionalne prometnice, međusobno povezane većim brojem poprječnih cesta (zapad–istok, odnosno obala–unutrašnjost). Željeznička pruga duljine 1115 km (2023) pruža se u priobalnom pojasu cijelog otoka; 350 km duga pruga za vlakove velike brzine (do 300 km/h), koja povezuje Taipei na sjeveru s Kaohsiungom na jugu duž gusto naseljene zapadne obale otoka, puštena je u promet 2007. Putnički promet ima znatno veću važnost od teretnoga. Pruge izgrađene u doba japanske vladavine (prva polovica XX. st.) za prijevoz sirovina (šećerna trska, drvo) i industrijskih proizvoda danas služe uglavnom u turističke svrhe. Zbog otočnog položaja i jake industrijske proizvodnje lučki promet ima veliku važnost za međunarodnu trgovinu Taiwana; glavne su luke na zapadnoj obali otoka, i to Kaohsiung (104,4 milijuna tona, 2024; s prometom od 9,2 milijuna kontejnera ubraja se u vodeće luke u svijetu, 2024), Taichung (68,6 milijuna tona i 1,6 milijuna kontejnera), Taipei (na ušću rijeke Tamsui), Keelung, Anping (Tainan), a na istočnoj obali Hualien (8,2 milijuna tona) i Suao (3,6 milijuna tona). Od četrdesetak zračnih luka za međunarodni su promet otvorene Taiwan Taoyuan (44,9 milijuna putnika, 2024), Kaohsiung (5,9 milijuna putnika, 2024), Taichung (2,1 milijun putnika) i Taipei Songshan (5,4 milijuna putnika).
Novac
Novčana je jedinica novi taiwanski dolar (NT$; TWD).
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području Taiwana mogu se pratiti od prapovijesti. U dokumentima se prvi put spominje u III. st. pr. Kr. Do danas se održalo nekoliko plemena prastanovnika čiji jezik pripada malajsko-polinezijskoj skupini. Prvi kineski vojni pohod i prvo kinesko naseljavanje zabilježeni su u VII. st. Od XIII. st. Taiwan se već smatrao kineskim teritorijem. U XVI. st. na otok su doprli Portugalci (1517., 1590), koji su ga nazvali Formosa (ilha), tj. krasni (otok), pa je pod tim imenom poznat sve do suvremenoga doba. Godine 1624. Nizozemci su zaposjeli dio otoka, a 1626. na sjeveru su se iskrcali Španjolci, koje su Nizozemci do 1646. protjerali. Godine 1652. buknuo je veliki ustanak, koji su Nizozemci svladali. Pod njihovom vlasti Taiwan je bio tek do 1661., kada su ih Kinezi s kontinenta porazili i protjerali. Godine 1683. kineski car Kangxi stavio je Taiwan pod svoju izravnu vlast. Nakon poraza u II. opijumskom ratu, Kina je mirom u Tianjinu (Tientsin; 1858) i Pekingu (1860) morala luku Tainan otvoriti strancima. Pod kineskom vlasti Taiwan je bio sve do 1895., kada je mirom u Shimonosekiju pripao Japanu. Za II. svjetskog rata Taiwan su kao japansku vojnu bazu često bombardirali Amerikanci (1944–45).
Završetkom II. svjetskog rata na Taiwanu je okončana japanska vlast, te je uz političku potporu SAD-a 25. X. 1945. uspostavljena vojna uprava Republike Kine (→ kina). U gušenju pobune dijela lokalnoga stanovništva 1947. bilo je više tisuća poginulih. Pošto su je porazile komunističke snage, u prosincu 1949. na Taiwan je došla nacionalistička kuomintanška vlada (s većim dijelom svoje vojske) predvođena Čang Kaj-šekom, te je Taipei proglašen privremenom prijestolnicom Republike Kine. NR Kina, proglašena 1. X. 1949., od početka je Taiwanu osporavala pravo da predstavlja Kinu. Na predsjedničkom položaju 1950–75. bio je Čang Kaj-šek koji je uspostavio autoritarni režim i jednostranačku vladavinu Kuomintanga. Tijekom 1950-ih NR Kina povremeno je napadala uporišta tajvanske vojske na otocima bližima kineskom kopnu (Kinmen, Matsu i dr.). Taiwan je 1954. sa SAD-om sklopio obrambeni sporazum, a vojno savezništvo nastavljeno je i nakon poboljšanja odnosa SAD-a i NR Kine 1970-ih (Taiwan je 1971. u korist NR Kine izgubio mjesto u UN-u, koje je imao od osnutka organizacije 1945). Nakon Čang Kaj-šekove smrti 1975., predsjednik je postao dotadašnji potpredsjednik Yen Chia-kan, a tijekom 1978–88. predsjednik je bio Čang Kaj-šekov sin Chiang Ching-kuo (1972–78. bio je premijer). Od 1960-ih gospodarstvo je neprestano raslo, a sredinom 1980-ih došlo je i do političke demokratizacije; 1986. osnovana je oporbena Demokratska progresivna stranka (DPP), a 1987. ukinuto je izvanredno stanje (proglašeno 1949). Nakon smrti Chiang Ching-kuoa početkom 1988. na predsjednički položaj došao je Lee Teng-hui koji je pobijedio i na prvim izravnim predsjedničkim izborima 1996. Tijekom 1995–96. odnosi s NR Kinom dodatno su pogoršani zbog njezinih velikih vojnih vježbi u Taiwanskom prolazu. Do promjene vlasti došlo je 2000. kada je za predsjednika izabran kandidat DPP-a Chen Shui-bian (ostao je na položaju do 2008), koji je zagovarao politiku neovisnog Taiwana (nastavile su se povremene napetosti u odnosima s NR Kinom). Od 2008. predsjednik je bio Ma Ying-jeou, vođa Kuomintanga (reizabran 2012), koji je pak poboljšao odnose s NR Kinom. U svibnju 2016. predsjednica je postala Tsai Ing-wen iz DPP-a. Zagovarala je tajvansku državnost, povećala vojne izdatke i razvijala savezništvo sa SAD-om, a reizabrana je 2020. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2024. pobijedio je Lai Ching-te, vođa DPP-a od 2023 (bio je premijer 2017–19. te potpredsjednik republike od 2020). Početkom 2020-ih diplomatske odnose s Taiwanom ima 11 članica UN-a i Vatikan.
Politički sustav
Prema Ustavu od 25. XII. 1947 (izmijenjen amandmanima iz 1992., 1994., 1997., 1999., 2000. i 2005) Taiwan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; među državljanima Taiwana starijima od 40 godina, na općim i tajnim izborima biraju ga građani za najviše dva mandata u trajanju od po 4 godine. Izvršnu vlast obnaša Izvršni Yuan (Xingzheng Yuan), na čelu kojega je premijer. Imenuje ga predsjednik republike, koji na prijedlog premijera imenuje i ministre. Najvišu zakonodavnu vlast ima jednodomni Zakonodavni Yuan (Lifa Yuan), sa 113 zastupnika izabranih na općim i tajnim izborima (šest zastupnika bira domorodačko stanovništvo). Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 20 godina života. Sudbenu vlast ima Sudbeni Yuan (Sifayuan), s 15 sudaca, koje imenuje predsjednik republike; 8 sudaca (uključujući predsjednika i potpredsjednika suda) bira se za mandat od 4 godine, a ostali za mandat od 8 godina. Administrativno Taiwan se dijeli na regije (shih) i posebne regije (chuan-shih). Nacionalni blagdan: Dan republike, 10. listopada (1911).
Političke stranke
Nacionalistička stranka (Kuomintang – akronim KMT), osnovana 1912., zabranjena i raspuštena 1913., obnovljena 1919., konzervativna je stranka. Osnivač joj je Sun Jat-sen, koji je prethodno osnovao Društvo za preporod Kine (1895) te Ujedinjenu ligu (1905) iz djelovanja koje je stranka potekla. Nakon Sunove smrti (1925), najistaknutiji u vodstvu KMT-a postaje Čang Kaj-šek. Od stvaranja komunističke Narodne Republike Kine (1949), stranka djeluje na Taiwanu gdje je vode Čang Kaj-šek (predsjednik republike od 1950. do smrti 1975) i njegov sin Chiang Ching-kuo (vodio je stranku 1975–88; predsjednik republike 1978–88). Stranka je 2000. izgubila predsjedničke, a 2001. i parlamentarne izbore te je u oporbi (ponovno i nakon izbora 2004), a na vlasti je ponovno 2008–16; potom je u oporbi (nakon izbora 2016. i 2020). Na izborima 2024. njezin je predsjednički kandidat poražen, a stranka je prva po broju zastupničkih mjesta, s malom prednošću pred Demokratskom progresivnom strankom (jedno mjesto više). Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska progresivna stranka (Minzhu Jinbu Dang), osnovana 1986., stranka je centra (nastala je rascjepom u KMT-u). Pobijedila je na predsjedničkim izborima 2000., a relativnu zastupničku većinu osvaja na parlamentarnim izborima 2001. i 2004. Nakon razdoblja na vlasti (2000–08), ponovno je u oporbi do izbora 2016. na kojima osvaja apsolutnu zastupničku većinu (ponovno i na izborima 2020) i predvodi koalicijsku vladu. Na izborima 2024. osvaja jedno zastupničko mjesto manje u odnosu na KMT i potom sastavlja manjinsku vladu. Iz stranačkoga vodstva na čelu republike bili su Chen Shui-bian (2000–08) i Tsai Ing-wen (2016–20); od 2024. predsjednik republike je Lai Ching-te. Stranka je članica Liberalne internacionale.
Film
Kinematografija na Taiwanu razvijala se u prvoj polovici XX. st. pod japanskom vlašću. Prve filmske projekcije održane su 1896., a prvi je film 1907. snimio japanski kinoprikazivač Takamatsu Toyojiro. Kako su kinodvoranama pristup imali samo pripadnici kolonijalne uprave, u nijemome su razdoblju prevladavali putujući kinematografi (22 između 1921. i 1937) koji su – po uzoru na japanske benshije – upošljavali tumače (benzi, bianshi; održali su se sve do 1950-ih), a na repertoaru su prevladavali kineski filmovi (uvezeni iz Shanghaija). Lokalna je proizvodnja bila propagandne naravi (namjenski filmovi i filmski žurnali), a 1922–43. proizvedeno je 16 dugometražnih igranih filmova, mahom u japanskoj produkciji (prvi u cijelosti taiwanske proizvodnje snimljen je 1925., a prvi zvučni 1937). U kineskoj je kinematografiji kao glumac i redatelj uspješno djelovao He Fei-guang (1913–97) s Taiwana. Nakon što se 1949. na Taiwanu učvrstila Čang Kaj-šekova vlast, u distribuciji prevladavaju američki te hongkonški i kineski filmovi na mandarinskome. Od 1954. filmove proizvodi Središnje filmsko poduzeće (Zhōngyǐng Gǔfèn Yǒuxiàn Gōngsī – Central Motion Picture Corporation, CMPC) koje, pod izravnim nadzorom Kuomintanga, proizvodi specifične, cenzorski odobrene žanrovske oblike – »film zdravog realizma«, »film socijalnog realizma«, »film književne romanse«, »film političke propagande«, najistaknutiji redatelj kojih je Li Hsing (1930–2021) – dajući prednost filmovima na mandarinskome koji su imali status domaćeg filma (bez obzira na to jesu li taiwanske, hongkonške ili kineske proizvodnje. Međutim, do 1969. prevladavali su filmovi na lokalnom idiomu (taiwanski hokkien tj. hoklo ili holo), a do 1981., kada je snimljen posljednji, u nezavisnim ih je produkcijama nastalo oko 2000, mahom žanrovskih, prema popularnim i folklornim predlošcima (često opernim). U okviru ekonomskih reformi 1970-ih filmska industrija doživjela je golem rast proizvodnje: na godinu se proizvodilo do 200 igranih filmova – melodrama (napose mnogobrojnih adaptacija romanâ spisateljice Chiung Yao), slapstick-komedija i borilačkih (wuxia) filmova (u svijetu uspješne režirao je 1970-ih King Hu). U težnji za međunarodnom i umjetničkom prepoznatljivošću CMPC je 1978. otvorio put novomu naraštaju filmskih autora te se 1982–90., u jeku demokratizacije, pojavio tzv. taiwanski novi film koji su činili društveno-kritički i psihološki filmovi, s temama urbane otuđenosti, generacijskog jaza te sraza modernosti i ruralne tradicije; sporim tempom, minimalističkim, poetskim stilom režije i glume te dedramatiziranošću (pod dojmom filmova Michelangela Antonionija) ti kasnomoderni filmovi reakcija su ne samo na taiwansku komercijalnu i ideologiziranu kinematografiju nego i na postmodernističku hipermodernost koju istodobno uprizoruje hongkonška kinematografija, s kojom je taiwanska od 1956. koprodukcijski isprepletena. Najistaknutiji su redatelji pokreta Edward Yang (»Toga dana, na plaži«, 1983; »Priča iz Taipeija«, 1985; »Vedar ljetni dan«, 1991; »Jedan po jedan«, 2000), Hou Hsiao-hsien (»Vrijeme za življenje, vrijeme za umiranje«, 1985; »Prašina u vjetru«, 1986; »Grad žalosti«, 1989; »Dobri muškarci, dobre žene«, 1995; »Zbogom jugu, zbogom«, 1996; »Millenium Mambo«, 2001), te autor drugog naraštaja Tsai Ming-liang (»Odmetnici neonskog boga«, 1992; »Živjela ljubav«, 1994; »Zbogom Zmajevim vratima«, 2003). Ostali su istaknutiji redatelji Chen Kun-hou (r. 1939; »Odrastanje« – »Xiǎobì De Gùshì«, 1983), Wang Tong (Wáng Zhōnghé, r. 1942), autor tzv. taiwanske trilogije (1987–92), Wan Jen (Wàn Rén, r. 1950), autor tzv. supertrilogije (1985–98), te Chang Yi (1951–2020). Poetički drugomu naraštaju pripada i Ang Lee (r. 1954) koji minimalistički stil pokreta nasljeduje u ranim djelima (»Guranje rukama«, 1991; »Svadbena gozba«, 1993; »Jedi pij muškarac žena«, 1994), o taiwansko-američkom kulturnom srazu. Taiwanska je kinematografija potkraj 1990-ih, izgubivši oslonac u kinematografiji Hong Konga nakon njegova povratka pod kinesku upravu i prešavši na otvoreno tržište (CMPC je privatiziran 2005), doživjela produkcijski slom (svega devet filmova proizvedenih 2001). Nov komercijalni uzlet doživljava u digitalnoj eri, od 2010., nizom vrlo gledanih romantičnih i glazbenih komedija te kriminalističkih filmova. Od novijih redatelja u XXI. st. istaknutiji su Yee Chih-yen (Yì Zhìyán, r. 1959), Chang Tso-chi (Zhāng Zuòjì, r. 1961), Chung Mong-hong (Zhōng Mènghóng, r. 1965), Zero Chou (Zhōu Měilíng, r. 1969), ujedno vodeća dokumentaristica, Wei Te-sheng (Wèi Déshèng, r. 1969), redatelj najgledanijega taiwanskog filma uopće, romantične glazbene drame »Rt br. 7, okrug Hengchun« (»Hǎijiǎo Qī Hào«, 2008), Tom Lin Shu-yu (r. 1976) i Giddens Ko (Kē Jǐngténg, r. 1978), popularni romanopisac. U tom se razdoblju pojavljuju i autori potekli iz starosjedilačkih otočkih zajednica, redateljica Laha Mebow (Chén Jiéyáo, r. 1975) te Umin Boya (Ma Chih-hsiang, Mǎ Zhìxiáng, r. 1978). Važnije su glumice Hsu Feng (Xú Fēng, r. 1950; i producentica), Joan Lin (Lín Fèngjiāo, r. 1952), Sylvia Chang (Zhāng Àijiā, r. 1953), Brigitte Lin (Lín Qīngxiá, r. 1954) i Shu Qi (Shū Qí, r. 1976), a glumci James (Jimmy) Wang Yu (Wáng Yǔ, 1943–2022), majstor borilačkih vještina i akcijski junak, Jack Kao (Gāo Jié, r. 1958), Lee Kang-sheng (Lǐ Kāngshēng, r. 1968) i Chang Chen (Zhāng Zhèn, r. 1976); neki su i komercijalne zvijezde pop-glazbe, a karijere im se usporedno odvijaju u hongkonškoj kinematografiji. Cenzura je liberalizirana 1988., a od 2015. dodjeljuje klasifikacijske oznake filmovima s obzirom na dob gledatelja. Filmski festival u Taipeiju održava se od 1998. Početkom 2020-ih na Taiwanu djeluje oko 110 kinodvorana, s 945 digitalnih ekrana, posjećenost kojih na godinu doseže 23 milijuna gledatelja. Na godinu se proizvodi oko 35 igranih filmova udio kojih je u ukupnoj gledanosti manji od 10% (najgledaniji su filmovi hollywoodske proizvodnje), a izvoze se mahom u Hong Kong i Japan, pri čem je taj izvoz u postotku izjednačen sa svjetskom distribucijom na internetskim streaming-servisima (Netflix, Disney+), na kojima su najgledaniji u azijskom području.
