Ambros [æ'mbrɔ:s], Victor, američki razvojni biolog (Hanover, New Hampshire, 1. XII. 1953). Diplomirao je biologiju 1975., a doktorirao iz genetike 1979. u Massachusettskom tehnološkom institutu (MIT) u Cambridgeu. Ondje je radio 1979–83., a potom 1984–92. na Harvardovu sveučilištu. Od 1992. do 2007. profesor je na Dartmouth College, a od 2008. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Massachusetts.
Isprva se bavio istraživanjem poliovirusa, uzročnika dječje paralize te proučavao djelovanje RNA-polimeraze ovisne o RNA, enzima koji sintetizira nove molekule RNA rabeći RNA kao predložak. Pokazao je važnost toga enzima za opstanak virusa, osobito onih s RNA genomom, jer im omogućuje umnažanje unutar stanice domaćina. Proučavao je genetiku i razvoj oblića Caenorhabditis elegans te 1993. otkrio prvu mikroRNA (miRNA, engleski microRNA), malu nukleinsku kiselinu koja se sastoji od 21 ili 22 nukleotida, i koja je važna u kontroli genske ekspresije iako ne sadržava informaciju za protein. Ustanovio je da miRNA koju kodira gen lin-4 utječe na negativnu regulaciju proteina LIN-14, odnosno da smanjuje biosintezu toga proteina. Otkrio je potom da se mehanizam te regulacije temelji na vezanju lin-4 miRNA na komplementarne dijelove lin-14 glasničke RNA (mRNA), nastale transkripcijom gena lin-14; na taj se način smanjuje translacija lin-14 mRNA, odnosno nastanak proteina LIN-14. Ekspresija gena lin-14 mijenja se tijekom ličinačkoga stadija; smanjena ekspresija toga gena, tj. smanjena biosinteza proteina LIN-14, ključna je za nastavak razvoja i staničnu diferencijaciju oblića Caenorhabditis elegans nakon završetka ranoga ličinačkoga stadija, odnosno omogućuje prijelaz iz prvoga ličinačkoga stadija u drugi.
Član je Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2007) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 2011). S Garyjem Ruvkunom dobio je 2024. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, za otkriće mikroRNA i njezine uloge u poslijetranskripcijskoj regulaciji gena.
