struka(e):

astrologija (astro- + -logija), učenje o proricanju čovjekove sudbine po položaju i značajkama planeta, zvijezda i drugih nebeskih tijela (u starijih pisaca »zvjezdogatnja«). Nastala je u Kaldeji, najvjerojatnije u III. tisućljeću pr. Kr., kada su tamošnji narodi, vjerujući u geocentrični sustav, uočavanjem poveznica između prirodnih pojava te Sunčevih ciklusa i Mjesečevih mijena, zaključili kako kretanja nebeskih tijela imaju znatan utjecaj na ljudsku sudbinu. Prvi organizirani sustav astrologije, zajedno s onim astronomije, s kojom se kao nauk izjednačavala do prosvjetiteljstva, razvio se u Babiloniji u II. tisućljeću pr. Kr., kada se javljaju prvi zvjezdani katalozi te zapisi o nebeskim nagovještajima, uz naputke o najpovoljnijim razdobljima za žetvu, lov, ribolov i druge gospodarske djelatnosti, kao i o ritualnim udobrovoljavanjima bogova u slučaju onih nepovoljnih. Osobito je važno bilo praćenje kometa, te položaja Sunca i Mjeseca, napose njihovih pomrčina, koji su smatrani predznakom nesreće (npr. smrti vladara).

U okviru tzv. kaldejske ili zapadnjačke astrologije, oko VI. st. pr. Kr., nastao je i najstariji poznati zodijak, podijeljen na 12 jednakih dijelova, odnosno znakova nazvanih prema zviježđima kroz koja prolazi ekliptika. Na temelju njega izrađuje se horoskop trenutka (»dobozor«), iz kojega se potom iščitavaju odnosi među nebeskim pojavama. Od II. st. pr. Kr. nadalje ti se znakovi nazivaju Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe, te im se pripisuju »nebeski vladari« (oku vidljivi Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, a razvojem optičke tehnologije također Uran [1781], Neptun [1846] i Pluton [1930]). Osim kaldejske, iz koje su proistekli, tijekom vremena te u skladu s kalendarima i kulturom pojedinih društava, razvili su se i drugi astrološki sustavi, poput indijske (jyotish ili vedske) te kineske astrologije.

Proširivši se iz Mezopotamije u stari Egipat, potom u Grčku i na Istok, uz pojmovnu prilagodbu vladajućim religijskim sustavima, astrologija golem procvat zadobiva u razdoblju helenizma, kada je prihvaćaju mnogi učenjaci (Hiparh iz Nikeje, Klaudije Ptolemej, Vetije Valent i dr.), koji su je – oslanjajući se na babilonski zodijački sustav te filozofske postavke stoicizma (prema kojem je sve podložno sudbini), pitagorizma (kozmos shvaćen u matematičkim terminima), platonizma i aristotelizma (razlikovanje supralunarnog [nepromjenjivoga] i sublunarnoga [promjenjivoga] svijeta) – nadopunili mnogobrojnim, i danas važećim postavkama: teorijom o četirima elementima (vatra, zemlja, zrak i voda), kao i pravilima o ključnom značaju ascendenta (točka u kojoj ekliptika presijeca horizont na istoku), povoljnim (sekstil [60°], trigon [120°]) i nepovoljnim (kvadrat [90°], opozicija [180°]) planetarnim aspektima, te drugim astrološkim principima zasnovanima na načelu opozicije (npr. aktivno – pasivno, muško – žensko, dnevno – noćno).

U antičkoj Grčkoj, uz izradbu tzv. mundanih (horoskop pojedinog društva kao cjeline), uobičajenima su postale i tehnike izradbe natalnih (horoskop pojedinčeva karaktera i sudbine zasnovan na trenutku rođenja) te tzv. katarhičnih karata (horoskop događaja, biranje najpovoljnijeg trenutka za pojedinu aktivnost – tzv. elektivna ili incepcijska astrologija, ili izrada karte koja donosi odgovor na postavljeno pitanje – tzv. horarna ili interogativna astrologija), od kojih se potonje, uvažavanjem mogućnosti čovjekove intervencije, udaljavaju od ideje astrološkoga determinizma. Od podvrsta astrologije važan utjecaj imala je i tzv. medicinska astrologija, koju su zagovarali i neki od najistaknutijih liječnika onoga vremena (Hipokrat, Galen). Ipak, bilo je i učenjaka koji su joj se protivili, kao i onih koji su je djelomično priznavali, no istodobno mnoge astrologe smatrali varalicama, diletantima i fatalistima.

Još je veći ugled uživala u Rimskome Carstvu, kada su pojedini vladari političke odluke ponekad temeljili na savjetima osobnih astrologa (osobito poznati bili su Trasil iz Mendesa, koji je savjetovao Tiberija, i njegov sin Tiberije Klaudije Balbil, savjetnik Klaudija I., Lucija Domicija Nerona te Tita Flavija Vespazijana).

Premda se kršćanstvo, poput ostalih velikih religija, djelomice oslanjalo na astrološku tradiciju (npr. Uskrsna nedjelja slavi se nakon prvoga punog Mjeseca poslije proljetnoga ekvinocija), pretežno ju je odbacivalo, poglavito jer, u svom fatalističkom obliku, negira mogućnost čovjekova i božanskoga utjecaja na astrološku predodređenost. Njegovim jačanjem, kao i smanjenjem broja poznavatelja grčkoga jezika, na kojem je dotad bila napisana većina knjiga zapadnjačke astrologije, »znanje o zvijezdama« izgubilo se od IV. do XII. st. (iznimku čini razdoblje karolinške renesanse). Nakon rekonkiste, na latinski se počinju prevoditi tekstovi helenističkih i arapskih astrologa (Mašallah bin Asari, Abu Mašar al-Balhi i dr.), koji su astrologiju u međuvremenu obogatili novim učenjima, kao što su mnogobrojne »arapske točke« (npr. sreće, duha) i napose tzv. teorija konjunkcija (npr. spoj Jupitera i Saturna [»velika konjunkcija«] držao se pokazateljem važnih, uglavnom zlokobnih povijesnih događaja poput ratova i epidemija).

Ponovni procvat u Europi astrologija je doživjela u kasnome srednjem vijeku te posebice u doba renesanse. Naučavala se na sveučilištima, a njezinim predviđanjima, mnoga od kojih su se tiskala u mnogobrojnim astrološkim ljetopisima i almanasima, povodili su se gotovo svi slojevi društva: od puka, preko istaknutih istraživača (Kristof Kolumbo, Vasco da Gama) do vladara, koji su se, kao u antičkom Rimu, koristili uslugama dvorskih astrologa, ujedno velikih učenjaka (ističu se matematičari i okultisti Guido Bonatti i Mihael Škot, savjetnici rimsko-njemačkoga cara Fridrika II., John Argentine, liječnik engleskog kralja Eduarda V. i Artura, princa od Walesa, humanist, filozof i književnik Martius Galeotti, astrolog francuskog kralja Luja XI., Tycho Brahe, astrolog dansko-norveškoga kralja Fridrika II., okultist, alkemičar i matematičar John Dee, savjetnik engleske kraljice Elizabete I.), a prema nekim izvorima i pojedini su pape bili naklonjeni astrologiji (Siksto IV., Julije II., Leon X., Pavao III.).

Astrologija je bila i popularan motiv u umjetnosti od XIV. do kraja XVI. st., osobito u slikarstvu (Sandro Botticelli, Rafael, Michelangelo Buonarroti, Tintoretto, Albrecht Dürer, Hans Holbein ml., Peter Paul Rubens i dr.) i književnosti (Goeffrey Chaucer u Canterburyjskim pričama koristi se astrološkim aluzijama; Dante Alighieri se u Božanstvenoj komediji uvelike referira na astrologiju, a u Pakao je smjestio i dva astrologa – G. Bonattija i M. Škota; William Shakespeare koristi astrološke motive u svojim komedijama, osobito u Kako vam drago i Na Tri kralja, kao i u tragedijama, poput Julija Cezara, Kralja Leara i Hamleta).

Od XVII. st. utjecaj joj opada zbog rasta utjecaja racionalističke paradigme, kao i prihvaćanjem heliocentričnog sustava Nikole Kopernika te revolucionarnih teorija Galilea Galileija, Johannesa Keplera i Isaaca Newtona, koji ipak nisu potpuno odbacili astrologiju (osobito Kepler, koji ju je nastojao pomiriti s novim astronomskim saznanjima). Sukobi između tih dvaju nauka u to su se doba širili i na pisane rasprave (npr. polemika između protivnika astrologije Johna Chambera i pristaše Christophera Heydona, 1601–03), s prevagom stajališta o neznanstvenosti, pa i devijantnosti astrologije, s obzirom na njezino vezivanje uz čarobnjaštvo i varanje, koji su se zakonski kažnjavali. Unatoč tomu, tijekom XVII. i XVIII. st. dio se vladara nastavio koristiti uslugama astrologa (posljednjom se smatra britanska kraljica Ana Stuart), a pojedini astrolozi, posebice u Engleskoj, i dalje su usprkos pokojim kontroverzama uživali javni ugled (npr. u XVII. st. William Lilly, kojega su nazivali »engleskim Merlinom«, i Nicholas Culpeper, liječnik i botaničar, a u XVIII. st. Ebenezer Sibly, liječnik, te John Worsdale, »stručnjak za predviđanje smrti«).

Okultistička (okultizam) i razumom neobjašnjiva svojstva astrologije pokazala su se osobito zanimljivima i umjetnicima romantizma, napose književnicima (npr. Williamu Blakeu, Walteru Scottu, Friedrichu Schilleru te Johannu Wolfgangu Goetheu, koji u autobiografiji iznosi obilježja svoga natalnog horoskopa), a naglašavali su ih i astrolozi XIX. st., mahom Britanci, ujedno i začetnici modernog astrološkog novinarstva (Francis Moore, urednik almanaha Vox Stellarum, Robert Cross Smith [Raphael], urednik časopisa The Straggling Astrologer i Prophetic Messenger, Richard James Morrison [Zadkiel], urednik almanaha The Herald of Astrology, poslije Zadkiel’s Almanac, i dr.).

Od kraja XIX. st. astrologija potpada pod snažan utjecaj psihologije: pionirom takvog humanističkog i nedeterminističkoga pristupa smatra se engleski astrolog Alan Leo, »otac moderne astrologije«, koji ju je, zajedno sa svojim nasljednicima, Charlesom E. O. Carterom, C. C. Zainom, Marcom Edmundom Jonesom i Daneom Rudhyarom, nadopunio postavkama Sigmunda Freuda i posebice Carla Gustava Junga, snažnog zagovornika astrologije, sagledavajući natalnu kartu ponajprije kao odraz čovjekova duševnog i energetskoga potencijala, u duhu ezoteričnih učenja Teozofskoga društva (→ teozofija), kojega su mahom bili članovi.

Premda od XVII. st. nije povratila znanstveni status (statističku opravdanost astrologije bez znatnijega su uspjeha nastojali potvrditi francuski istraživači Michel i Françoise Gauquelin), astrologija je od XX. st., a posebice od 1960-ih, kada na Zapad prodire mnoštvo istočnjačkih ideja i astroloških tehnika, postala dijelom popularne kulture (osnivaju se astrološka društva i škole, izdaju časopisi, objavljuju osobito čitane astrološke novinske rubrike, emitiraju radijske emisije i dr.), a njezinim su se naukom i dalje povremeno služili umjetnici (npr. William Butler Yeats, John Barrymore, Vasilij Kandinski, Piet Mondrian, Arnold Schönberg) i političari (npr. Theodore Roosevelt, Ronald Reagan, François Mitterrand, te, unatoč službenim zabranama astrologije u Trećem Reichu, nacistički vođe poput Rudolfa Hessa, Heinricha Himmlera i Josepha Goebbelsa, koji su redovito konzultirali astrologe, zbog čega su propagandne službe savezničkih sila 1942–43. dale distribuirati lažni astrološki časopis Der Zenit, ne bi li utjecale na njemačke ratne operacije).

Citiranje:

astrologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 23.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/astrologija>.