Crutzen [kry'cə], Paul, nizozemski meteorolog i kemičar (Amsterdam, 3. XII. 1933 – Mainz, Njemačka, 28. I. 2021). Doktorirao 1973. na Sveučilištu u Stockholmu, gdje je radio na odsjeku za meteorologiju 1959–74. Potom radio u Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration) u SAD-u (1974–77) i na Sveučilištu u Coloradu (1977–80) te bio ravnatelj u Institutu »Max Planck« u Mainzu 1980–2000. Bavio se atmosferskom kemijom i biogeokemijskim procesima te utjecajem ljudskoga djelovanja na klimu.
Otkrio je (1970) da se didušikov monoksid (N2O), koji prirodno proizvode bakterije u tlu, uzdiže u stratosferu, gdje ga Sunčeva energija dijeli na dva reaktivna spoja: dušikov monoksid (NO) i dušikov dioksid (NO2). Nastali spojevi razgrađuju stratosferski ozon (O3), npr. NO + O3 → NO2 + O2, gdje je O2 dvoatomska molekula kisika. S Johnom Birksom opisao je nuklearnu zimu u djelu Atmosfera nakon nuklearnoga rata: sumrak u podne (The Atmosphere After a Nuclear War: Twilight at Noon, 1982). Predložio umjetno usporavanje globalnoga zagrijavanja oslobađanjem sumpora u gornjim slojevima atmosfere, koji bi reflektirao Sunčevu svjetlost natrag u svemir (2006). Za rad na atmosferskoj kemiji, naročito na dijelu koji se odnosi na stvaranje i uništavanje ozonskoga omotača, dobio 1995. Nobelovu nagradu za kemiju s Marijom Molinom i Frankom Sherwoodom Rowlandom. Bio je član Ruske akademije znanosti (od 1999) i Royal Society (od 2006). Po njem je nazvan planetoid (9679 Crutzen).
