Leontije (grčki Λεόντιος, Leóntio), bizantski (istočnorimski) car (? – Carigrad, oko 15. II. 706). Izaurijskoga podrijetla, za vladavine Konstantina IV. imenovan je strategom maloazijske teme Anatolike. Pod Konstantinovim nasljednikom Justinijanom II. vodio je 686–687. uspješne pohode protiv Arapa u Armeniji i Iberiji na Kavkazu. Nakon katastrofalnog poraza rimske vojske 692. kod Sebastopolisa (danas Suhumi) bio je utamničen. U okolnostima stalnih ratnih sukoba Justinijan ga je 695. imenovao strategom srednjogrčke teme Helade. Međutim, ne napustivši Carigrad, pobunio se te je, uz potporu građana i aristokracije, preuzeo prijestolje i uzeo vladarsko ime Lav (grčki Λέων, Léōn). Malo se zna o njegovoj kratkoj vladavini. Nastojeći spasiti Afrički egzarhat od propasti, poslao je 697. vojsku da vrati dvije godine prije izgubljenu Kartagu. Iako je grad nakratko oslobođen, arapska su pojačanja već iduće godine prisilila bizantske postrojbe na povlačenje, čime je sjeverna Afrika nepovratno izgubljena. Strahujući od careve odmazde za neuspjeh, sudionici pohoda su se, pod vodstvom časnika Apsimara, pobunili te nakon višemjesečne opsade 698. osvojili prijestolnicu. Leontije je potom, odsječena nosa, poslan u samostan gdje je ostao do 706. kada je, nakon Justinijanova povratka na prijestolje, javno mučen i pogubljen na carigradskom hipodromu.
