Makarska, grad, luka i turističko središte u Dalmaciji, 63 km jugoistočno od Splita; 12 809 st. (2021). Leži podno Biokova, uz Jadransku magistralu. Središte je Makarskoga primorja, biokovskoga zaleđa (cesta preko 288 m visokog prijevoja Dubac) i naseljâ istočnog dijela otoka Brača. Industrija polimernih materijala i prehrambenih proizvoda (bezalkoholna pića i dr.); građevinarstvo. U okolici uzgoj vinove loze, masline, smokve. Turizam (1,5 km duga šljunčana plaža). Trajektna veza sa Sumartinom na Braču. Meteorološka postaja. U doba venecijanske vlasti nastaje prepoznatljiva barokna jezgra grada. Od 1700. do 1758. gradi se katedrala sv. Marka ispred koje istodobnim podizanjem baroknih palača (Karalipeo-Mrkušić i Babić-Lozina) nastaje gradski trg, s česmom (1755) s najstarijim kamenim grbom Makarske i onim providura Antonija Balbija. Na njemu se nalazi i kip Andrije Kačića-Miošića (rad Ivana Rendića iz 1889) po kojem danas nosi ime. U blizini je Gradska knjižnica Makarska (otvorena 1916). Oko trga širi se grad s glavnom osi Kalalargom i rasterom uličica, s kamenim palačama Alačević, Miličić, Vuković i drugima u stilu dalmatinskoga baroka, prepoznatljivoga po utjecaju dubrovačke i mletačke arhitekture. Na istočnom prilazu gradu franjevački je samostan s crkvom sv. Marije (1468., današnji oblik iz XVII. st., dograđen u XX. st.; zvonik 1712–15). U njemu se nalazi Malakološki muzej Makarska (osnovan 1963). Uz istočni dio obale nastaje palača Ivanišević s trijemom i galerijom, a s druge strane zaljeva ladanjski je kompleks (1773) iste obitelji, poznatiji kao palača Tonoli. Danas je u njoj Gradski muzej Makarska (osnovan 1959; njegove su sastavnice i Interpretacijski centar Veliki Kaštel u Kotišini i Galerija »Antun Gojak«). U blizini je na obali 1758. podignuta samostanska crkva sv. Filipa Nerija, iznimnih baroknih svodova, prozora i bočnih oltara, dok je na poluotoku Svetom Petru istoimena barokna crkva.
Prapovijesno stanovništvo je od ranoga neolitika do brončanoga doba obitavalo na povišenim, istaknutim ili pećinskim položajima u podnožju Biokova, poviše današnjega grada (npr. nalazi iz pećine Bubnjevače u Velikom brdu). U susjednim je selima zabilježen niz gradina, grobljanskih tumula i gomila, a najvažniji su, jer su omogućavali potpuni vizualni nadzor nad primorjem te bili sklonište, Gradac na Osejavi i Sveti Petar (u funkciji od približno 2500. pr. Kr., nalazi koji potvrđuju kontakte s egejskom civilizacijom). Na tom je području obitavao ilirski narod Ardijejaca, koji je uspostavio vlast od Makarskog primorja do Pelješca između IV. i II. st. pr. Kr., kada ih Rimljani nakon niza sukoba konačno pobjeđuju i uništavaju njihovu zajednicu. Pod rimskom vlašću nastaje središte tog dijela obale, naselje Muccurum (na Tabuli Peutingeriani pod imenom Inaronia), neuobičajena policentrična rastera i slobodnije gradnje (nekropole i tragovi arhitekture na položajima Glavice, Cvitačka, crkva sv. Filipa Nerija, Donja luka, Kačićev trg, franjevački samostan, oko hotela Meteor i Park, i dr.).
U aktima crkvene sinode u Saloni 533. spominje se Muccurum, odnosno biskup Mukurske biskupije, što aludira na postojeći urbanitet mjesta; iz tog je razdoblja ranokršćanska crkva i utvrda na Svetome Petru, u sklopu sustava Justinijanovih utvrda i kontrolnih postaja plovnoga puta. Naselje su tijekom bizantsko-gotskog rata 548. opustošili Goti te je biskupija ukinuta, čime završava njegov urbanitet. U IX. st. prostor je dio Neretvanske kneževine. Prema zapisima Ivana Đakona, kraj Makarske se 887. odvila pomorska bitka Mlečana i Neretvana, u kojoj je poginuo mletački dužd Pietro I. Candiano. U X. st. Konstantin VII. Porfirogenet na položaju današnjega grada navodi utvrdu Mókron (Μόϰρον). U drugoj polovici XI. st. kralj Petar Krešimir IV. je makarsko primorje, zajedno s cijelim neretvanskim područjem, pripojio Hrvatskoj te je od tada područje priznavalo vrhovništvo hrvatskih, odn. hrvatsko-ugarskih vladara do 1324. kada je došlo pod vlast bosanskih Kotromanića. Iako je u prvoj polovici XV. st. ponovno uspostavljena Makarska biskupija, čini se da potom dulje vrijeme nisu bili određivani ni titularni makarski biskupi. U darovnici kralja Stjepana Ostojića iz 1417. Makarska se navodi kao oppidum, odn. naseljeno mjesto s nekom vrstom obrambenih bedema, ali je darovnica velikaša Jurja Vojsalića iz 1434. bilježi kao selo. Sredinom XV. st. za vlast nad makarskim područjem vodile su se političko-diplomatske borbe između Mletačke Republike i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Mlečani su 1452., zahvaljujući nemirima u hercegovoj zemlji, stekli područje Makarske te su iste godine potvrdili povlastice tamošnjim plemićkim rodovima. Nema pouzdanoga podatka kada je Makarska pala pod osmansku vlast, najvjerojatnije u posljednjem desetljeću XV. st. U dokumentu fočanskoga kadije Muhameda Musina 1502. grad se prvi put spominje pod današnjim imenom (kao središte nahije Primorje). Stradala je za mletačko-osmanskoga rata 1537., ali je ubrzo obnovljena. Osmanlije su je 1568. proglasili trgovištem te utvrdili trima kulama povezanima zidovima. U novome mletačko-osmanskom sukobu Mlečani su je 1572. osvojili, ali su je nakon primirja 1573. vratili Osmanlijama. Iz tog doba datira i prvi slikovni prikaz Makarske (bakrorez Giovannija Francesca Camocija iz 1572). Naselje je 1615. ponovno dobilo rezidencijalnoga biskupa, što upućuje na daljnji urbani razvoj. Od prve polovice XVII. st. ima status varoši. Za Kandijskoga rata opet su je 1646. osvojili Mlečani, koji su je zapalili te porušili osmanske zidine. Ponovno je pod osmanlijskom upravom 1671–84., potom, što je i potvrđeno mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., pod Mletačkom Republikom do kraja njezina postojanja 1797. Tijekom XVIII. st. nastala je urbana jezgra (grade se katedrala sv. Marka, središnji gradski trg, glavna gradska ulica Kalalarga) te se Makarska počinje titulirati kao grad (città). Jačanjem trgovine te stvaranjem bogatijega sloja građana grad se proširio prema zapadu. Iz razdoblja francuske vladavine 1806–13., kada je bila središte jednog od četiri dalmatinska okružja, sačuvan je obelisk podignut u čast maršala Marmonta. Pod austrijskom vlašću nalazila se 1797–1806., te 1813–1918. Kratko, 1816–18., bila je jedan od pet okruga u Dalmaciji, potom je dio splitskog okruga. Makarska biskupija dokinuta je 1828. i pripojena Splitskoj biskupiji. Od 1868. do kraja Austro-Ugarske Monarhije Makarska je bila središte jednog od 12 dalmatinskih kotara. Tijekom XIX. st. gospodarski se sporo razvijala, dijelom zbog posljedica epidemije kuge 1815., kada je stradala trećina stanovništva, no ponajviše zbog slabe prometne povezanosti. Cesta do Brela sagrađena je 1818., ali je tek 1884. produljena do Šestanovca, cesta prema Vrgorcu sagrađena je 1878., ali se do sloma Austro-Ugarske Makarska nije cestovno povezala s dalmatinskim glavnim gradom Zadrom. Većina trgovačkog i putničkoga prometa odvijala se morem, napose nakon što je u Makarskoj 1878. osnovano prvo parobrodarsko društvo u Dalmaciji »Braća Rismondo« koje je 1879. uvelo liniju Split–Metković te 1880. Trst–Metković. U Makarskoj je, kao jednom od žarišta hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, Narodna stranka preuzela vlast već 1865., te odmah potom uvela hrvatski kao službeni jezik, a 1868. otvorena je Makarsko-primorska čitaonica. Na početku XX. st. otvara se nekoliko industrijskih pogona (paromlin 1901., tvornice tjestenine te za preradu ribe, 1904. i 1905). Između dva svjetska rata Makarska je bila općinsko i kotarsko sjedište. Administrativno je bila u Dubrovačkoj oblasti (1922–29), Primorskoj banovini (1929–39) te u Banovini Hrvatskoj (1939–41). Za II. svjetskog rata odn. za NDH bila je u sklopu Velike župe Cetina te je od kraja 1943. i tijekom 1944. izložena savezničkim bombardiranjima, najteže 8. IX. 1944. Šira okolica bila je jedno od značajnijih središta antifašističkoga pokreta. Jedinice jugoslavenskih partizana ušle su u Makarsku u listopadu 1944. U poslijeratnome razdoblju grad se postupno gospodarski razvijao. Luka, obnovljena do 1954., zbog plitkoće je zadržala lokalni značaj, pa nakon izgradnje Jadranske magistrale 1965. primat preuzima kopneni promet. Broj stanovnika kontinuirano je rastao tijekom XX. st., osobito nakon potresa 1962. kada se u grad naseljavaju stanovnici podbiokovskih naselja te zahvaljujući i razvoju turizma.
