nabojni broj (znak z), bezdimenzijska veličina određena omjerom električnog naboja čestice Q i elementarnog električnog naboja e, dakle z = Q/e. Značajka je električki nabijenih čestica, a nikako neutralnih vrsta. Označava koliko elementarnih naboja ima određena električki nabijena čestica. Nabojni broj elektrona je 1–. Nabojni broj aniona negativnog je predznaka, a iznosom je jednak broju primljenih elektrona. Nabojni broj protona je 1+. Pozitivni nabojni broj kationa pozitivnog je predznaka, a iznosom je jednak broju otpuštenih elektrona. Primjerice, natrijev kation sastavljen je od 11 protona i 10 elektrona pa je njegov nabojni broj 11 − 10 = 1+. Prije se nazivao Ewens-Bassettov broj, ali se uporaba toga naziva više ne preporučuje.
Nabojni broj iona označava se nakon kemijskoga simbola elementa, u gornjem desnom indeksu i prvo se piše broj, a zatim predznak naboja. Ako je ion jednostruko nabijen, broj 1 izostavlja se, npr. Na+. U imenima se nabojni broj piše u zagradi neposredno (bez razmaka) nakon imena iona. Naboj se piše arapskim brojevima, a nakon broja obvezno se piše predznak naboja (npr. željezov(2+) ion, Fe2+). U jednoatomskim ionima, nabojni broj iona jednak je oksidacijskom broju. U poliatomskim ionima, zbroj oksidacijskih brojeva atoma jednak je nabojnom broju iona. U neutralnom atomu broj elektrona što kruže oko jezgre jednak je broju protona u jezgri, pa je nabojni broj elektronskog omotača iznosom jednak, a predznakom suprotan nabojnom broju atomske jezgre.
Antonius van de Broek (1870–1926), nizozemski odvjetnik koji se bavio fizikom, predložio je 1911. da se kemijski elementi poredaju u periodni sustav elemenata prema nabojnim brojevima jezgara, a ne prema relativnim atomskim masama. Nabojni je broj atomske jezgre iznosom jednak atomskom broju (odnosno broju protona u jezgri) toga kemijskog elementa; određen je omjerom njezina ukupnog električnoga pozitivnog naboja (Qn) i elementarnog naboja, dakle Z = Qn/e. Stoga je kemijski element skup svih atoma s istim protonskim brojem, Z. Tu je teoriju potvrdio engleski fizičar Henry Moseley karakterističnim spektrima rendgenskih zraka (Moseleyjev zakon, 1913), a Ernest Rutherford prihvatio je pretpostavku da je nabojni broj jezgre iznosom jednak rednomu broju kemijskoga elementa.
