Sjeverni morski put, morski put kroz Arktički ocean, duž sjeverne obale Europe i Azije; najkraća veza između Atlantskog i Tihog oceana. Od Karskih vrata do Beringova prolaza dug je 4536 km; spaja luke europskoga dijela Rusije s lukama Dalekog istoka. Otvaranjem Sjevernoga morskog puta do tada izolirana polarna obala Sibira uključena je u gospodarstvo Rusije (izvoz ruda, drva i krzna). Duž obale i na ušćima rijeka razvila su se mnoga lučka naselja (Dikson, Igarka, Narjan-Mar, Novi Port, Pevek, Tiksi i dr.). Na tihooceanskoj obali kraj Vladivostoka razvile su se i luke Magadan, Sovjetskaja Gavan, Providenija i dr. Otkrićem bogatih ležišta nafte i prirodnoga plina uz obalu i u podmorju Arktičkoga oceana, javila se potreba za izgradnjom suvremenih LNG terminala (Sabetta) i rafinerija. Uz pomoć zrakoplovstva i mnogobrojnih radarskih i meteoroloških postaja, za plovidbu se koristi do 150 dana u godini. Plovi se redovito u konvojima, koje predvode ledolomci. Od 1935. počela je redovita plovidba; intenzivirala se početkom XXI. st. (ubrzano topljenje arktičkoga ledenog pokrova u posljednjem desetljeću olakšava plovidbu, naročito u ljetnim mjesecima). Sjevernim morskim putem prvi je prošao Adolf Erik Nordenskiöld (1878–79); 1932. ledolomac Sibirjakov (Barentsovo more – Tihi ocean), 1933. Čeljuskin (do Beringova prolaza), 1934. ledolomac Litke s istoka na zapad.