Torbar, Josip, hrvatski prirodoslovac, pedagog i političar (Krašić kraj Jastrebarskoga, 1. IV. 1824 – Zagreb, 26. VII. 1900). Studij filozofije i teologije započeo je u zagrebačkom sjemeništu (1843) te nastavio na Sveučilištu u Beču, gdje je položio profesorski ispit (1852). Zaređen je za svećenika 1849. Radio je na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji 1850–53., a od 1854. bio je profesor fizike i prirodopisa na zagrebačkoj realnoj gimnaziji te njezin ravnatelj (1858–67., 1873–90). Iz političkih razloga ban Levin Rauch smijenio ga je s položaja ravnatelja, a ban Ivan Mažuranić vratio na položaj.
Bavio se astronomijom, biologijom, geologijom, meteorologijom, klimatologijom, poviješću i popularizacijom znanosti. U radu Boškovićeva elementa materiae napram današnjoj atomistici (1869) pokušao je jedinstvenim mehaničkim načelom i s pomoću tri vrste atoma (tjelesni, eterni i tjelesno-eterni) objasniti svjetlosne, mehaničke, toplinske i električne pojave u prirodi. Istraživao je rad Markantuna de Dominisa u području optike, pogotovo njegovo tumačenje duge (1878). Sa češkoga je preveo prvi udžbenik iz fizike Počela siloslovja ili fizike: za niže gimnazie (1854) Františeka Josefa Smetane, a napisao je udžbenike Životinjarstvo, to jest nauk o životinjah: za više gimnazije i realke (1863) i Prirodopis (1864).
Bio je član JAZU-a od osnutka 1866., njezin tajnik (1872–74), predstojnik Matematičko-prirodoslovnoga razreda (1887–89) i predsjednik (1890–1900). Kao zastupnik u Hrvatskom saboru (1861., 1865., 1875) zauzimao se za samostalnost i cjelovitost Hrvatske. Pokrenuo je (s Vatroslavom Jagićem i Franjom Račkim) publikaciju Književnik, preteču Rada JAZU, bio je urednik Katoličkoga lista (1854) i Gospodarskoga lista (1868–72). Jedan je od osnivača Hrvatskoga planinarskoga društva (1874) i njegov predsjednik (1876–78).
