Vijetnam (Việt Nam; Cộng hòa xã hội chủ nghĩa Việt Nam; Socijalistička Republika Vijetnam), država u jugoistočnoj Aziji, na istočnom dijelu Indokineskoga poluotoka (Indokina), između Kine na sjeveru (duljina granice 128 km), Južnokineskoga mora na sjeveroistoku (Tonkinski zaljev), istoku i jugu, Tajlandskog ili Sijamskoga zaljeva na jugozapadu, Laosa na sjeverozapadu i zapadu (2130 km) te Kambodže na jugozapadu (1228 km); obuhvaća 331 344 km².
Prirodna obilježja
Vijetnam se pruža u meridijanskom smjeru u duljini od približno 1650 km, dok mu širina od obale Južnokineskoga mora prema unutrašnjosti iznosi od 50 (pokrajina Quang Binh/Quảng Bình) do 500 km (regija Tonkin). Sastoji se od planinskoga dijela na sjeveru i zapadu te od nizinskoga na sjeveru, istoku i jugozapadu. Više od 1000 km dugo Anamsko gorje (granica s Laosom), koje se pruža od sjeverozapada prema jugoistoku ispresijecano je dubokim riječnim dolinama i razdijeljeno u usporedne lance. U južnom dijelu, gorja imaju karakter masiva s prostranim visoravnima. Najviši vrh na sjeveru je Fan Xi (Si) Pan (3147 m; najviši vrh zemlje), a na jugu Chu/Chư Yang Sin (2422 m). Planinski dio (planine više od 1000 m obuhvaćaju 15% površine) građen je uglavnom od granita, bazalta, kristaličnih škriljevaca, pješčenjaka i vapnenaca (pojava krša). Nizinski dio čini područje Crvene rijeke (Sông Hồng) na sjeveru (regija Bac Bo/Bắc Bộ), uska obalna nizina uz Južnokinesko more na istoku i velika delta Mekonga na jugozapadu (Nam Bo/Nam Bộ; 40 000 km²). Zbog velike količine nanosa, delta Crvene rijeke (površina oko 16 700 km²) vrlo je plodna; godišnje se u more proširi za približno 100 m. Duljina obale iznosi 3260 km. Vijetnamu pripada oko 3000 otoka i otočića u Tonkinskom zaljevu, a otočne se skupine pružaju i uz jugoistočnu i jugozapadnu obalu (najveći je otok Phu Quoc/Phú Quốc, 574 km²).
Klima Vijetnama modificirana je njegovim prirodnim smještajem, kretanjem monsuna, reljefom i blizinom Južnokineskoga mora, što dovodi do znatnih klimatskih razlika. Sjeverni Vijetnam ima umjereno toplu (sinijsku) klimu sa suhim zimama te vrućim (Cwa) i toplim (Cwb) ljetima. Zimi je suho pod utjecajem sjeveroistočnoga monsuna, a ljeta su topla i vlažna zbog jugozapadnoga monsuna; ima četiri godišnja doba. Južni Vijetnam ima tropsku monsunsku (Am) i savansku klimu (Aw) koja zbog utjecaja monsuna ima samo dva godišnja doba (suho i kišno razdoblje), s neznatnim kolebanjima temperature tijekom godine. Umjerena je klima (Cwb) i u planinskim područjima (Sa Pa i Da Lat), a tropska prašumska (Af) u središnjem dijelu (Vinh). Srednja je siječanjska temperatura u nizinskim dijelovima od 16,1 °C (Lao Cai na krajnjem sjeveru) do 25 °C (Ho-Ši-Min). Srednja srpanjska temperatura svagdje je visoka (26 do 28,9 °C). Najviše oborina (oko 85 do 90%) padne na cijelom teritoriju Vijetnama za jugozapadnoga monsuna, koji puše od travnja, odnosno od svibnja do listopada. U razdoblju od srpnja do studenoga česta je pojava tajfuna. Vijetnam obično pogodi šest do osam tajfuna na godinu (velika opasnost od poplava, osobito u delti Mekonga). Najveći dio Vijetnama prima 1500 do 2000 mm oborina na godinu, mjestimično 3000 do 3500 mm (visoko planinsko područje).
U gustoj riječnoj mreži prevladavaju planinske rijeke s mnogobrojnim brzicama i vodopadima. Planinske rijeke imaju najviši vodostaj u jesen i zimi, a nizinske ljeti. Većina tih manjih rijeka u nekom svojem dijelu plovna je za manja plovila, stoga predstavlja za gospodarstvo važne prometne pravce od unutrašnjosti prema obali. Neke su od tih rijeka: Ca (Cả), Huong (Hương), Han (Hàn), Con (Côn), Ben Hai (Bến Hải) i Dong Nai (Đồng Nai). Na nekim planinskim rijekama izgrađene su hidroelektrane (La Nga /La Ngà/; kompleks Ham Thuan – Da Mi /Hàm Thuận – Đa Mi/) ili brane radi natapanja okolnoga poljoprivrednog područja (Saigon). Najveća je rijeka u sjevernom dijelu Crvena rijeka (Sông Hồng), plovna od ušća do grada Viet Trija (Việt Trì), a u južnom dijelu Mekong, plovna od ušća do grada Phnom Penha u Kambodži (za visoka vodostaja i do Vientianea u Laosu); od cijeloga toka Crvene rijeke Vijetnamu pripada 510 km, a od Mekonga 220 km. Najveće je prirodno jezero u Vijetnamu Ba Be (Ba Bể; regija Tonkin; 6,5 km²).
Znatan je dio Vijetnama pod šumom (44,6% teritorija; oko 148 000 km2). Vazdazelena tropska šuma pokriva planinske pristranke do 700 m na sjeveru, odnosno 1300 m na jugu. Na višim staništima raširena je vazdazelena suptropska šuma, a mjestimično i listopadne šume umjerenoga pojasa. Nizine prekrivaju bambusova džungla, travnjaci i rižišta. Obrađeno je 28,5% površine. Obala je obrasla kokosovim palmama te šumama mangrova. U delti Mekonga mangrove su šume važne za ublažavanje poplava tijekom sezona monsuna.
Stanovništvo
S 96 208 984 st. (2019) Vijetnam se ubraja u najmnogoljudnije države svijeta. Stanovništvo mu je u proteklih 20 godina naraslo za približno 20% (76 323 173 st. 1999). Prosječna je gustoća naseljenosti 297 st./km² (2019; 257 st./km² 2007). Dva su izrazito gusto naseljena područja: na sjeveru dolina i delta Crvene rijeke (700 do 1100 st./km² rubno područje; 2398 st./km² grad Hanoi), a na jugu delta Mekonga (400 do 710 st./km² rubno područje; 4363 st./km² grad Ho-Ši-Min). Naseljenost uskog obalnog pojasa također je znatna (oko 200 st./km²). Napučenost se smanjuje prema planinskomu dijelu u unutrašnjosti (pokrajina Lai Chau/Châu 50,7 st./km²). U Vijetnamu žive Vijetnamci (Viet ili Kinh; 85,3%), naseljeni uglavnom u nizinama i područjima delta rijeka, te pripadnici mnogobrojnih azijskih naroda: Tai (Tay, Thai, 3,8%), Muong (1,5%), Kmeri (Khmeri, 1,4%), Mong (1,4%), Nung (1,1%), Dao (0,9%), Hoa (0,7%) i dr. Službeni je vijetnamski jezik. Prema popisu iz 2019. 86,3% su nereligiozni ili slijede tradicionalno vijetnamsko narodno vjerovanje izvan organizirane religije, katolici čine 6,1%, budisti 4,8%, sljedbenici novih religijskih pokreta zasnovanih na istočnjačkim religijama oko 2%, a protestanti 1%. Stanovništvo raste po prosječnoj godišnjoj stopi od 0,7% (2020–24; 1,3% 2002–07), što je rezultat podjednakoga prirodnog priraštaja i u znatno manjoj mjeri negativne migracijske bilance. Nedugo nakon ujedinjenja zabilježen je egzodus stanovništva, uglavnom u SAD (oko 1 milijun), Kanadu i Francusku. Zbog velikoga broja djece po obitelji (žene su 1975. u prosjeku rađale 5,8 djece), uvedene su sankcije za više od dvoje djece u obitelji pa je natalitet znatno smanjen (2,1 dijete u 2021; 2,3 djece u 2001); 2021. natalitet je iznosio 15,7‰, mortalitet 6,4‰, a prirodni priraštaj 9,3‰. Smrtnost je dojenčadi znatno smanjena (13,6‰ 2021; 26,8‰ 2005). Stanovništvo postaje sve starije (starije od 60 godina 2005. je bilo 8% stanovništva, a 2021. 12,8%). U dobi je do 14 godina 23,2%, od 15 do 59 godina 64%, a starije je od 60 godina 12,8% stanovništva. Očekivano trajanje života iznosi 76,4 godine za žene, a 71,1 godinu za muškarce (2021). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 29%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 33,1%, a u uslužnim djelatnostima 37,8% zaposlenoga stanovništva (2021). Radno je aktivno 58% stanovništva (47,6% žena; 2021). Nepismeno je 4,2% stanovništva starijeg od 15 godina (2021). Sveučilišta su u Hanoiju, Ho-Ši-Minu, Da Nangu i dr. Glavni je grad Hanoi (Hà Nội, 3 605 364 st., 2019), a najveći je Ho-Ši-Min (Hồ Chí Minh, 7 004 921 st.); ostali gradovi su (2019) Da Nang (Đà Nẵng, 988 561 st.), Haiphong (Hải Phòng, 841 520 st.), Can Tho (Cần Thơ, 812 088 st.) i Hue (Hué, 351 456 st.). U gradovima živi sve više stanovništva (37,1% st. 2021; 27,4% st. 2007).
Gospodarstvo
Nakon državnoga ujedinjenja 1976. gospodarstvo se razvijalo na socijalističkim načelima, s osloncem na Sovjetski Savez. Od 1986. provodi se postupna ekonomska liberalizacija. Trgovinski embargo SAD-a, nametnut nakon Vijetnamskoga rata, ukinut je 1994. Uključivanje u svjetsko gospodarstvo potvrđeno je članstvom u ASEAN-u (1995) i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (2007). Zahvaljujući gospodarskim reformama i stranim ulaganjima, 2000–19. održan je stabilan rast BDP-a s prosječnom godišnjom stopom od 6,6% koja je, zbog pandemije bolesti COVID-19, pala na 2,7% 2020–21. Zatim je godišnji rast BDP-a bio 8% (2022) i 5% (2023). Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti smanjena je s 4,8% (2000–10) na 2,2% (2010–20), a 2020–23. iznosi 2,5%. Udjel siromašnog stanovništva smanjen je s 14% (2010) na manje od 4% (2023). Vrijednost BDP-a 2023. iznosi 429,7 milijarda USD (približno 4350 USD po stanovniku), a u njegovom sastavu najveći je udjel uslužnog sektora (oko 51%), potom industrije (37%) i poljoprivrede (12%). Godišnja je stopa inflacije 3,2% (2023). Otvaranje zemlje prema inozemstvu potaknulo je razvoj turizma; 2023. bilo je 12,6 milijuna stranih posjetitelja (najviše iz Južne Koreje, Kine i Taiwana, SAD-a te Japana), a prihod od turizma iznosio je 28 milijarda USD (6,5% BDP-a). Od prirodnih bogatstava važna su ležišta nafte i prirodnog plina, zatim fosfati, boksit, ugljen, rude mangana, antimona i kroma, plodno zemljište, šume, hidroenergetski potencijali i dr. U poljoprivrednoj su ponudi riža, tapioka, kukuruz, šećerna trska, soja, kava, čaj, različito voće i povrće, pamuk, začini, kokos, indijski orah, kaučuk, različite vrste mesa, mlijeka i ribe. Razvijaju se elektronička, prehrambena, tekstilna, metalna, građevinska, naftna, drvna, kemijska i druge vrste industrije. Vrijednost robnoga izvoza 2022. bila je 399 milijarda USD, a uvoza 358 milijarda USD. U izvoznoj su ponudi telekomunikacijski uređaji i oprema, integrirani sklopovi, uredski strojevi, tekstil, odjeća i obuća, proizvodi od gume i plastike, kemikalije, drvo, namještaj, prehrambeni proizvodi i dr. Uvozi integrirane sklopove, telekomunikacijske uređaje, strojeve i opremu, vozila, sirovu naftu i njezine derivate, tekstilne proizvode, kemikalije, metale, hranu i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (29,4%), Kina (17,8%), Južna Koreja (6,3%) i Japan (6,2%). Najviše uvozi iz Kine (38,4%), Južne Koreje (16,9%), Japana (5%) i Tajvana (4,3%). Veličina je javnog duga oko 40% BDP-a (2023).
Promet
Duljina cestovne mreže iznosi 594 898 km (2019), od čega je asfaltirano 80% (32,7 automobila na 1000 stanovnika, 2016). Željeznička mreža duga je 3159 km (2021); glavna je pruga koja povezuje sjever (Hanoi) i jug (Ho-Ši-Min) zemlje prolazeći duž obale (Vinh, Hue, Da Nang, Dieu Tri, Nha Trang i dr.). Hanoi je željezničkom prugom povezan i s kineskom željeznicom (za sjeverniji Kunming i za istočniji Nanning). Duljina unutrašnjih plovnih puteva iznosi 37 312 km, od čega je 43% plovno za brodove tonaže veće od 50 brt. Najveću važnost imaju plovni rukavi u delti Mekonga te rijeke sjevernog Vijetnama. Morske luke imaju velik porast prometa roba; dok je 1995. bilo pretovareno 14,5 milijuna tona tereta, 2006. pretovareno je čak 39,0 milijuna tona, a to je tek malo više nego što je 2022. izvezeno robe u samo jednoj (najvećoj) morskoj luci. Glavne su morske luke Ho-Ši-Min (54,8 milijuna tona), Quy Nhon (8,87 milijuna tona), Haiphong (17,34 milijuna tona), Da Nang (6,66 milijuna tona), Quang Ninh (4,77 milijuna tona). U posljednjih petnaestak godina broj se putnika u zračnom prometu više nego učetverostručio (2020. prevezeno je 31,7 milijuna putnika, a 2006. 7,4 milijuna putnika). Međunarodne zračne luke imaju Hanoi (Noi Bai), Vinh, Can Tho, Ho-Ši-Min (Tan Son Nhat), Da Nang, Hue, Haiphong i Nha Trang. Internet rabi 70% stanovništva.
Novac
Novčana je jedinica dong (đồng; đ, VND); 1 dong = 100 haoa.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Vijetnama mogu se pratiti od prapovijesti. U II. tisućljeću pr. Kr. na području Vijetnama javilo se nekoliko brončanodobnih kultura, među kojima se posebno ističu kulture Phung-nguyen (2000. do 1400. pr. Kr.) i Dong Son (Đông Sơn; 1000. do I. st. pr. Kr.). Pod utjecajem Indije i Kine razvilo se na području današnjega Vijetnama nekoliko feudalnih državnih tvorevina, među kojima se posebno isticalo kraljevstvo Van Lang (Văn Lang) u sjevernom Vijetnamu. U III. st. pr. Kr. na područje sjevernog Vijetnama doseljavali su se iz južne Kine predci današnjih Vijetnamaca, koji su tijekom III. st. pr. Kr. postupno osvajali kraljevstvo Van Lang te na njegovim ruševinama uspostavili kraljevstva Au Lac (Ǎu Lac; oko 210. pr. Kr.) te Nam Viet (Nam Viêt; oko 207. pr. Kr.). Za starije (»zapadne«) dinastije Han, Kina je 179. pr. Kr. osvojila Au Lac, a već 111. pr. Kr. i Nam Viet, čime je započela gotovo desetostoljetna vladavina Kine u sjevernom Vijetnamu, koji je bio uređen kao kineska provincija. Južni i središnji Vijetnam imali su drukčiju sudbinu. Dok se južni Vijetnam od I. do VI. st. nalazio u sastavu kmerskoga carstva Funan sa središtem u delti rijeke Mekong, središnji su se dijelovi Vijetnama od IV. st. nalazili u sastavu kraljevstva Čampa. Premda je protiv kineskih vlasti izbijalo nekoliko ustanaka, od kojih su najpoznatiji ustanci sestara Trung (Trưng; 39/40–43) i ustanak ratnice Trieu (Triêu; III. st.), tek je 939. ustankom Ngo-Quyena (Ngô Quyên; 939–944) i bitkom kraj rijeke Bach Dang bila zbačena kineska vlast, što je omogućilo Ngo-Quyenu da se okruni za prvoga kralja Dai Vieta (Đai Viêt: Veliki Vijetnam). Iako je kraljevstvo Dai Viet za vladavine dinastije Ngo (Ngô; 939–980) bilo u vazalnom odnosu prema Kini, taj položaj nije omeo kralja Ding-bo-Linha (Đinh Bô Linh; 968–980) da ojača središnju kraljevsku vlast po uzoru na susjedno Kinesko Carstvo, te da započne sa širenjem teritorija na štetu susjednoga kraljevstva Čampa. Za rane dinastije Le (Lê; 980–1009) i dinastije Li (Ly; 1009–1225) bila je centralizirana i profesionalizirana uprava, a vladar Li Thanh Tong (Ly Thanh Tông; 1054–72) prvi je nosio titulu cara Velikoga Vijetnama (Dai Viet), što je ostalo ime vijetnamskoga carstva sve do 1804. Daljnje jačanje Dai Vieta privremeno su zaustavili kambodžanski vladar Surjavarmana II. (1113–50), koji je osvojio Vijetnam, te nekoliko navala Mongola (1075–77., 1257. i 1285–88). Za dinastije Tran (Trân; 1225–1400), koja je stvorila snažnu vojsku, i za kasnije dinastije Le (1428–1788) nastalo je zlatno doba svekolikoga razvoja, koje je privremeno prekinula kineska okupacija 1407–28. pod dinastijom Ming. Dai Viet ponovno je ojačao pod dinastijom Le te se proširio na jug na račun Čampe, koju je 1471. anketirao, te privremeno, na račun Kambodže. Unatoč razvoju, od XVI. do XVIII. st. Dai Viet potresale su dinastičke borbe te je zemlja stvarno bila podijeljena između plemićkih obitelji Trinh, na sjeveru, i Nguyen (Nguyên), na jugu. Sukobe između tih obitelji, od kojih se posebno ističe rat 1627–73., podržavale su europske zemlje, poput Francuske i Portugala, koje su se pokušale učvrstiti na području današnjega Vijetnama. Istodobno, dok se Dai Viet širio na ostatak kraljevstva Čampa i deltu Mekonga (od 1650. do 1760), zemlju su potresali seljački ustanci, od kojih je najznačajniji bio onaj braće Tay-Son (Tây Sơn; Nguyen-Hue, Nguyen-Nhac, Nguyen-Lu; tzv. ustanak zapadnih planina, 1771–86), koji je srušio vlast obitelji Trinh i Nguyen i dinastije Le te se jedan od vođa ustanka, Nguyen-Hue, 1788. proglasio carem (Quang-Trung). God. 1792–93. porazio ga je posljednji preživjeli član obitelji Nguyen, Nguyen-Anh, koji se uz francusku potporu 1802. proglasio carem (Gia-Long, do 1820) te promijenio zemlji ime u Anam. U drugoj polovici XIX. st. u Vijetnam počinju prodirati Francuzi, koji su osvojili Cochinchineu 1858–67. i pretvorili ju u koloniju, a 1883/84. uspostavili protektorat nad Anamom i Tonkingom. God. 1888. područje današnjega Vijetnama bilo je sjedinjeno s Kambodžom i Laosom (od 1893) u Francusku Indokinu, u sastavu koje je bilo sve do 1946. Dok su Cochinchine i Tonkin bili stavljeni pod izravan francuski nadzor, u Anamu je i dalje na vlasti bio car. Potkraj XIX. st. počela se javljati oporba protiv francuske vlasti, koju su činili mladi Vijetnamci mahom školovani u Francuskoj, a koja je zahtijevala proglašenje novoga ustava i veću unutarnju autonomiju. Nakon I. svjetskog rata pokret za vijetnamsku autonomiju još je više ojačao. God. 1923. bila je osnovana Omladinska liga novoga Vijetnama (od 1925. Udruženje vijetnamske revolucionarne omladine), 1924. je Ho-Ši-Min (Hô Chi Minh) u Guangzhou (Kanton) osnovao Savez revolucionarne mladeži Vijetnama, a 1927. u Hanoiju je u tajnosti bila osnovana Vijetnamska nacionalna stranka pod vodstvom mladoga učitelja Nguyen Thai Hoka (Nguyên Thai Hôc), koji je bio pod velikim utjecajem Sun Jat-sena i kineskoga Kuomintanga. Nakon mnogobrojnih incidenata koji su izbijali zbog surovog iskorištavanja radne snage na plantažama, pod vodstvom Vijetnamske nacionalne stranke 1930. izbio je u Tonkinu ustanak, koji se proširio na ostatak zemlje i iste godine bio brutalno ugušen, a njegov vođa Nguyen Thai Hok pogubljen. Te godine osnovana je Komunistička partija Indokine, na čelu s Ho-Ši-Minom, čija je pobuna također bila brutalno okončana. Premda je francuski kolonijalni pritisak popustio za vladavine Narodne fronte u Francuskoj (1936–37), nakon pada Narodne fronte on je bio obnovljen. Za II. svjetskog rata Vijetnam se nalazio pod japanskom okupacijom na temelju sporazuma s Pétainovom vladom sa sjedištem u Vichyju od 9. XII. 1941. Japanski okupacijski režim zadržao je sav aparat francuske kolonijalne uprave. Iste godine bila je osnovana Liga za neovisnost Vijetnama (Viet-minh), na čelu s KP Indokine, koja je predvodila borbu za nacionalno oslobođenje. Njihove su snage tijekom 1942. gotovo u potpunosti eliminirale japanske okupacijske vlasti, tako da se do kraja 1944., kada je u prosincu bila osnovana Vijetnamska oslobodilačka armija, djelatnost Viet-minha svela na manje lokalne akcije. Računajući na mogućnost savezničke akcije, Japanci su početkom ožujka 1945. razoružali francuske snage, raspustili francuski kolonijalni aparat te 10. III. 1945. uspostavili Vijetnam kao neovisnu carevinu.
Nakon poraza Japana, Viet-minh je uspostavio nadzor nad sjevernim dijelom Vijetnama gdje je osnovana privremena vlada (16. VIII. 1945) pod vodstvom Ho-Ši-Mina te je 2. IX. 1945. bila proglašena Demokratska Republika (DR) Vijetnam s Ho-Ši-Minom kao predsjednikom republike (što je ostao do smrti 1969). Istodobno su na to područje došle i trupe kineskoga Kuomintanga, dok je južni dio Vijetnama (Cochinchine) pod svoju vlast vratila Francuska. Viet-minh i francuske vlasti vodili su 1945–46. pregovore o budućnosti Vijetnama tijekom kojih su vojnici Kuomintanga napustili Vijetnam, a vijetnamski komunisti na područjima pod svojom kontrolom eliminirali političke protivnike. Potkraj 1946. došlo je do sukoba između francuskih snaga i snaga Viet-minha te je nakon francuskog bombardiranja luke Haiphong izbio otvoreni rat (tzv. Indokineski rat). Francuske su trupe ubrzo zauzele i središnji te veći dio sjevernog Vijetnama, dok je DR Vijetnam zadržao vlast nad najistočnijim dijelovima sjevernog Vijetnama. Do 1949. Viet-minh je vodio gerilsku borbu protiv Francuza koji su području pod svojim nadzorom u lipnju iste godine dali status pridružene države (Država Vijetnam) u sastavu Francuske unije, a njezinim poglavarem proglašen je bivši car Bao Dai. Osnažen pobjedom komunista u Kini, Viet-minh se od 1950. počeo upuštati i u konvencionalno ratovanje u kojem su Francuzi, izgradivši mrežu utvrda, isprva imali više uspjeha. Ipak, Viet-minh je do kraja 1952. zauzeo veći dio sjevernog Vijetnama izvan linije francuskih utvrda, ali su francuske trupe i dalje odbacivale izravne napade. Pokušaj Francuza da prošire mrežu utvrda kraj Dien Bien Phua doveo je do najveće bitke u ratu i francuskog poraza te pregovora u Ženevi na kojima je 20. VII. 1954. bio postignut međunarodni sporazum o privremenoj podjeli Vijetnama (sa 17. paralelom kao crtom razgraničenja i s predviđenim održavanjem slobodnih izbora te mogućnošću ujedinjenja). Na sjeveru je održan DR Vijetnam (tzv. Sjeverni Vijetnam), a na jugu Država Vijetnam (tzv. Južni Vijetnam) koja je 26. X. 1955. proglašena Republikom Vijetnam. U njoj je vlast preuzeo Ngo Dinh Diem (srušen je pučem u studenome 1963). SAD je vojno podržavao Diemov režim nastojeći ga održati kao geopolitičku protutežu komunističkomu Sjevernom Vijetnamu. Početkom 1959. došlo je do prvih otvorenih sukoba između gerilskih skupina (pripadnika bivšeg Viet-minha) u Južnom Vijetnamu i južnovijetnamske vojske. Gerilsku je borbu od svojega osnutka (20. XII. 1960) predvodila prokomunistička Fronta nacionalnog oslobođenja (FNO; Vietkong), koju je pomagao Sjeverni Vijetnam. Početkom 1965. SAD je započeo kontinuirano bombardiranje Sjevernoga Vijetnama, a potom je i kopnenim snagama pomagao održanje južnovijetnamskoga režima (→ vijetnamski rat). Nakon više kratkotrajnih vojnih hunti, državnim udarom u lipnju 1965. vlast u Južnom Vijetnamu preuzeo je Nguyen Van Thieu, isprva zajedno s generalom Nguyen Cao Kyom (Nguyễn Cao Kỳ; premijer 1965–67). U Sjevernom Vijetnamu najutjecajniji je političar postao Le Duan (Lê Duẩn), koji je 1960. naslijedio Ho-Ši-mina na položaju generalnog sekretara KP Vijetnama (ostavši na njemu do smrti 1986). Nakon mirovnoga sporazuma u siječnju 1973. uslijedilo je američko vojno povlačenje; potom su bili obnovljeni sukobi u Južnom Vijetnamu, koji su okončani u travnju 1975. pobjedom FNO-a i snaga Sjevernog Vijetnama. Uslijedilo je državno ujedinjenje te je 2. VII. 1976. proglašena Socijalistička Republika Vijetnam (od 1977. članica je UN-a). Ujedinjeni Vijetnam suočio se s gospodarskim problemima obnove zemlje i uvođenja planskoga gospodarstva na jugu (što je dovelo i do pojačanog ilegalnog napuštanja zemlje potkraj 1970-ih), a i s vanjskopolitičkim tenzijama. Vijetnam je 1977. proglasio isključivi gospodarski pojas u širini od 200 morskih milja te je s Kinom i više drugih regionalnih država u sporu oko morskih granica (→ južnokinesko more). Pogoršani odnosi s režimom Crvenih Kmera u Kambodži (koji je odbijao vijetnamske prijedloge o tješnjoj suradnji) rezultirali su potkraj 1978. vijetnamskom vojnom intervencijom i uspostavom nove provijetnamske vlasti u toj državi, a 1979. izbili su pogranični sukobi s Kinom (ponovno 1987–88). Savezništvo sa SSSR-om potvrđeno je potkraj 1970-ih ustupanjem baze Cam Ranh sovjetskoj ratnoj floti. Regionalnoj stabilnosti vodilo je vijetnamsko vojno povlačenje iz Kambodže (1989), uključivanje u ASEAN (1995) te sporazumijevanje s Tajlandom o morskoj granici (1997). Potkraj 1980-ih započeta je gospodarska liberalizacija. Nakon ujedinjenja najdulje je na položaju predsjednika republike bio Tran Duc Luong (Trân Đưc Lương; 1997–2006). S Kinom je 2000. postignut sporazum o kopnenoj granici i o razgraničenju u Tonkinskom zaljevu, a s Rusijom je 2001. zaključen sporazum o sigurnosti i suradnji.
Početkom 2000-ih postupno se normaliziraju odnosi sa SAD-om. Pregovori s Rusijom o obnovi vojne suradnje vode se od početka 2018 (ruska flota većinom je napustila bazu Cam Ranh nakon raspada SSSR-a, te je 2002. zatvorila preostale instalacije; od početka 2014. Rusija obnavlja služnosti u bazi). Održana je vladavina komunističke stranke; od siječnja 2011. predvodi je Nguyen Phu Trong (reizabran 2016. i 2021). Od ožujka 2023. predsjednik je republike Vo Van Thuong (Võ Văn Thưởng), član stranačkoga vodstva (Politbiroa) od 2016. Zbog korupcijskih skandala svojih suradnika prinuđen je na ostavku u travnju 2024. te ga je u svibnju zamijenio policijski general To Lam (Tô Lâm), ministar javne sigurnosti od 2016. U listopadu 2024. u parlamentu je za predsjednika republike izabran umirovljeni general Luong Cuong (Lương Cường), ravnatelj vojne političke uprave 2016–24., član Centralnoga komiteta Komunističke stranke od 2011. i njezina Politbiroa od 2021.
Politički sustav
Prema ustavu od 15. IV. 1992. Vijetnam je republika, unitarna država s jednostranačkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga Narodna skupština između svojih članova za razdoblje od 5 godina. Predsjednik republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga te predsjeda Vijećem nacionalne obrane i sigurnosti. Izvršnu vlast ima vlada na čelu s predsjednikom vlade, kojega između svojih članova na prijedlog predsjednika republike bira Narodna skupština. Članove vlade na prijedlog predsjednika vlade potvrđuje Narodna skupština. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština, koja ima 493 zastupnika što ih biraju državljani izravno, na općim i tajnim izborima na mandat od 5 godina. Biračko pravo opće je i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni narodni sud, lokalni narodni sudovi, vojni tribunal i ostali tribunali. Administrativno, država je podijeljena na 58 pokrajina, koje se dijele na okruge, pokrajinske gradove i gradove te 5 općina. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 2. rujna (1945).
Političke stranke
Komunistička stranka Vijetnama (Đẚng Cộng sản Việt Nam), osnovana 1930., stranka je ljevice (zagovara državni socijalizam). Predvodila je borbu za državnu neovisnost i ujedinjenje. Od 1945. bila je vladajuća stranka Demokratske Republike Vijetnama (Sjeverni Vijetnam); u vlast je uključila i manje utjecajnu Demokratsku stranku (osnovanu 1944) i Socijalističku stranku (osnovanu 1946). Jedina je legalna stranka nakon ujedinjenja Vijetnama (1976) i vodeća u Vijetnamskoj domovinskoj fronti (osnovanoj 1977), zajednici političkih organizacija radništva, omladine i dr. (obuhvatila je i južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobođenja, osnovanu 1960., te Demokratsku i Socijalističku stranku do njihova ukidanja 1988). Od vijetnamskog ujedinjenja na čelu su stranke najdulje bili Le Duan (Lê Duẩn; 1976–86) i Nong Duc Manh (Nông Đức Mạnh; 2001–11), a od 2011. stranku vodi Nguyen Phu Trong (Nguyên Phú Trong), reizabran 2016. i 2021 (bio je predsjednik republike 2018–21).
