TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Languedoc

Languedoc [l8118gdɔ'k], povijesna pokrajina u južnoj Francuskoj, između rijeke Rhône, Sredozemnoga mora te pokrajina Auvergne na sjeveru i Gaskonje na zapadu. Obuhvaćala je veći dio današnje regije Okcitanije, kao i dijelove današnje regije Auvergne-Rhône-Alpes, odnosno prostor današnjih departmana Tarn, Aude, Hérault, Gard, Lozère, Ardèche te dijelove departmana Haute-Garonne i Haute-Loire. Naziv je dobila prema okcitanskom jeziku (langue d’oc), a sama je dala naziv langdočkom narječju okcitanskoga. Glavno središte bio je Toulouse.

Od VIII. st. pr. Kr. područje pokrajine bilo je nastanjeno keltskim plemenima (među kojima su od III. st. pr. Kr. dominantni Volci), a u VI. st. pr. Kr. obale koloniziraju Grci. Pod vlast Rima potpada 121. pr. Kr. te je kao dio provincije Narbonske Galije (Gallia Narbonensis) temeljito romanizirano. Početkom V. st. dolazi pod Vizigote i ostaje dio njihova kraljevstva do franačkih osvajanja početkom VI. st. (osim pojedinih enklava koje su ostale vizigotske). Od 713. južni su dijelovi pod Arapima, 759. Pipin Mali čitavo područje vraća pod vlast Franačke, a 781. ono postaje dio Akvitanije kao vazalnoga franačkoga kraljevstva. Nakon podjele Franačkoga Carstva dio je zapadne Franačke te se do kraja IX. st. sa slabljenjem kraljevske vlasti raspada na niz gotovo samostalnih feudalnih grofovija i vicegrofovija među kojima je najveća bila Grofovija Toulouse. Njezini grofovi, tek nominalni vazali francuskoga kralja, do sredine XI. st. postaju suvereni gotovo cijelog područja kasnije pokrajine, s više vlastitih vazala, na vrhuncu moći za vladavine Raimonda IV. i njegova sina Alphonsea Jourdainea potkraj XI. i početkom XII. st., kada je grofovija središte razvijene dvorske civilizacije. Od sredine XII. st. vazali se uvelike osamostaljuju, dio dolazi i pod suverenitet aragonskoga kralja, a potkraj tog stoljeća širi se neomanihejska sljedba albigenza što izaziva otpor pojedinih feudalaca i dovodi do križarskog rata protiv albigenza 1209. te naposljetku intervencije francuskoga kralja. Rat je završen Pariškim mirom 1229. kojim je istočni dio grofovije zajedno s vazalnim vicegrofovijama (Albi, Agde, Béziers, Carcassone, Nîmes) te područjima istočno od Rhône (markgrofovija Provansa i grofovija Valentinois) koja poslije postaju dijelovi pokrajine Dauphiné i papinskih posjeda (Comtat Venaissin), došao pod francusku krunu, a i preostali se dio vezao za Francusku brakom grofa Alfonsa od Poitersa, sina Luja VIII. i Ivane, kćeri posljednjega toulouškog grofa Raimonda VII. Njihovom smrću bez potomaka 1271. i ostatak Toulouške Grofovije bio je pripojen Francuskoj koja je između XIII. i XV. st. zavladala i okolnim feudima do tada pod suverenitetom aragonskoga kralja (Grofovijom Gévaudan 1258., Montpellierom 1349., Grofovijom Comminges 1454). Iz svih je tih entiteta formirana sredinom XIV. st. pokrajina Languedoc, koja je imala visok stupanj autonomije. Dio zapadno od rijeke Garonne 1469. prepušten je Guyennei, a pokrajini su poslije pripojene vicegrofovija Narbonne (1507) i grofovija Rodez (1607) pošto su postale dijelom kraljevske domene. Tijekom francuskih vjerskih ratova u drugoj polovici XVI. st. uporište je hugenota, u pokrajini je do protestantskih pobuna dolazilo i 1620–22. i 1627–27. te početkom XVIII. st (kamizari).

Citiranje:
Languedoc. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 11. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35361>.