TRAŽI DALJE:
STRUKE:

točka

točka.

1. Interpunkcijski znak koji se u suvremenim ortografijama europske tradicije koristi za razdvajanje rečenica. U grčkom pisanju koristila se samostalno, ili u višestrukoj kombinaciji (dvotočje, trotočje, četiri točke, pet točaka), za razgođivanje manjih ili većih sintaktičkih cjelina. Takav se običaj prenio i u latinske, ćiriličke i glagoljičke tekstove. Nerijetko se točka u ranom sr. vijeku upisivala i bez obzira na rečenično razgođivanje, tek da bi se popunila uspostavljena bjelina (pri napuštanju načela scriptura continua).

2. U matematici, osnovni matematički pojam koji se izvorno ne definira, a na intuitivnoj se razini poima kao apstrakcija traga što ga vrh dobro zašiljene olovke ostavlja na listu papira, kao bezdimenzionalni podskup prostora koji ima samo svojstvo položaja. Ovisno o području, različito se opisuje, npr. u Euklidovim Elementima točka je ono što nema dijelove, u analitičkoj geometriji n-dimenzionalnoga prostora točka je određena n-torkom (x1, , xn) svojih koordinata. Neke točke imaju posebne nazive npr. centar, infleksija, ishodište, pol, referentna točka, singularna točka, šiljak, vrh i sl.

3. U fizici → materijalna točka

4. U pravu, posebno, brojkom istaknut dio pravne odredbe, manji od paragrafa ili članka i alineje.

5. U mjeriteljstvu, točka ili punkt (njem. Punkt < lat. punctum: točka), prastara jedinica duljine, posljednji put definirana kao (1/12) crte, vrijednosti: točka = 0,182 9 × 10–3 m = 0,182 9 mm. (→ hvat; tipografska točka)

Citiranje:
točka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61573>.