struka(e):

Planckov zakon [plaŋk~] (Planckov zakon zračenja), fizikalni zakon kojim je Max Planck (1900) opisao kako raspodjela energije zračenja crnoga tijela po frekvenciji ovisi o temperaturi i time objasnio nepodudaranje eksperimentalnih rezultata s Rayleigh-Jeansovim zakonom.

Prema Planckovoj hipotezi pri toplinskom zračenju energija se iz crnoga tijela ne oslobađa kontinuirano. Oscilatori (atomski ili molekulski), koji se nalaze u crnome tijelu, nabijeni su električnim nabojem i kvantizirani, tj. njihova se energija mijenja skokovito (diskretno) i oslobađa u paketićima, kvantima. Prema Planckovu zakonu raspodjela energije zračenja E crnoga tijela na temperaturi T po frekvencijama ν dana je izrazom:

Planck Max.jpg ,

gdje je c brzina svjetlosti, k Boltzmannova konstanta, a h Planckova konstanta. Eksponencijalno opadanje doprinosa visokih frekvencija rješava problem ultraljubičaste katastrofe. Istodobno, Planckov zakon ima dva granična slučaja. Za male frekvencije i na granici h → 0 Planckov zakon slaže se s Rayleigh-Jeansovim zakonom. Na granici visokih frekvencija iz Planckova zakona može se dobiti Wienov zakon za temperaturnu ovisnost maksimuma emisije zračenja. Iz Planckova zakona proizlazi i Stefan-Boltzmannov zakon, prema kojem ukupna snaga zračenja ovisi o četvrtoj potenciji temperature.

Citiranje:

Planckov zakon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/planckov-zakon>.