struka(e):
ilustracija
SLAVONSKA KRAJINA, kraj XVI. st: (I) – Utvrde Ivanićke kapetanije; (K) – Utvrde Križevačke kapetanije; (KO) – Utvrde Koprivničke kapetanije; Zagreb i Varaždin – Krajiška središta izvan kapetanijskog sustava; isprekidana linija označava približnu granicu Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije

Slavonska krajina (njemački Windische Gränitz, Slawonische Gränitz), izvorni službeni naziv za obrambeno područje koje je branilo preostale dijelove Kraljevstva Slavonije te Štajerske od osmanskih napada. Preteče su joj obrambeni sustavi Sigismunda Luksemburgovca i Matije Korvina, a počinje se formirati dolaskom Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje 1527. Slavonska krajina bila je jedna od karika obrambenog sustava Vojne krajine.

Isprva privremene vojne postrojbe nizom odluka vladara i staleža unutarnjoaustrijskih zemalja od 1540-ih pretvaraju se u stalne posade. Vojskom je zapovijedao vrhovni ratni zapovjednik Hrvatske i Slavonije, kojemu se 1532. priključuje zamjenik (podzapovjednik) za Hrvatsku, a 1542. i za Slavonsku krajinu. Rastom broja utvrda 1568. dolazi do potpune podjele na hrvatsko i slavonsko zapovjedništvo i imenovanja dvaju odvojenih vrhovnih ratnih zapovjednika, čime se i Slavonska krajina jasno dijeli od Hrvatske krajine. Slavonski prostor počinje se sustavno utvrđivati pod vrhovnim ratnim zapovjednikom Ivanom Ungnadom, pod kojim su ojačane utvrde Varaždin, Koprivnica, Križevci, Ivanić i Zagreb (Gradec). Staleži Unutarnje Austrije od početaka financiraju obranu te, prema zaključcima Sabora u Brucku na Muri 1578., i formalno preuzimaju njezino vođenje. Osnivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu iste godine pogranični prostor i utvrde u potpunosti su izuzeti iz vlasti bana i Hrvatsko-slavonskog sabora te je Slavonska krajina stavljena pod nadležnost Štajerske.

Isprva se Slavonska krajina prostirala na teritoriju omeđenom rijekom Dravom na sjeveru, Sutlom na zapadu, Savom na jugu te osmanskom granicom na istoku. Propadanjem lokalnog plemstva i kraljevim preuzimanjem utvrda prvotno mali broj utvrđenih uporišta postupno je rastao pa se 1578. javila potreba reorganizacije i uvođenja kapetanijskog sustava. Od tada na slavonskom prostoru postoje tri kapetanije (Ivanićgradska, Koprivnička i Križevačka) te dva važna pozadinska središta (Zagreb i Varaždin). Sjedište Slavonske krajine bilo je isprva u Zagrebu, a od 1595. u Varaždinu, zbog čega se uz naziv Slavonska krajina postupno javlja i naziv Varaždinski generalat. Prema popisu vojske Slavonske krajine 1578. na njezinu su se teritoriju nalazile 24 utvrde, 671 konjanik i 2245 pješaka.

Nakon pada osmanske Petrinje 1595. novoutemeljena Petrinjska kapetanija priključena je Slavonskoj krajini, a 1606., kada se s proširenjem teritorija preko rijeke Česme ustalila habsburško-osmanska granica, iz sklopa Slavonske krajine izdvojeni su i pod bansku vlast vraćeni Zagreb i Varaždin (iako je Varaždin sve do 1756. ostao središtem zapovjednika Slavonske krajine). Nakon uključivanja Petrinjske kapetanije u izvorima XVII. st. sve se češće javlja naziv Slavonska i petrinjska krajina (Windische vnd Pettrinianische Gräniz). Nakon završetka Dugoga rata (1591/93–1606) provedena je nova reorganizacija obrane te od tada u međurječju Save i Drave postoji fiksna mreža od 22 utvrde raspoređene u četiri natkapetanije (Petrinjska, Križevačka, Koprivnička i Ivanićka). Istim reformama status kapetanije dobiva i Đurđevac, iako njegovi kapetani pod svojom nadležnošću nisu imali druge utvrde. Pošto je u Bečkome (Velikom) ratu (1683–99) oslobođeno cijelo savsko-dravsko međurječje, a ondje 1745. obnovljen županijski ustroj utemeljenjem Požeške, Virovitičke i Srijemske županije, te još 1702. na pograničju osnovana nova Posavska krajina, hrvatski su staleži tražili ukidanje Varaždinskoga generalata (kako se Slavonska krajina od XVIII. st. najčešće naziva da bi se razlikovala od Posavske ili Nove slavonske krajine). Međutim, vladar i krajiške vlasti tomu nisu bili skloni, a reorganizacijom Vojne krajine sredinom XVIII. st. prostor Varaždinskoga generalata u potpunosti je inkorporiran u vojnički sustav, tj. jasno odijeljen od Civilne Hrvatske. Umjesto dotadašnjih kapetanija utemeljene su dvije pukovnije – 64. pukovnija sa sjedištem u Križevcima i 65. pukovnija sa sjedištem u Đurđevcu. Petrinjska kapetanija je odlukom Marije Terezije 1753. izuzeta iz Varaždinskoga generalata i pripojena Banskoj krajini. Pukovnije pritom, osim jasno definiranih vojnih, postaju i teritorijalno-upravne jedinice. Također, uprava nad generalatom prelazi u Beč, najprije podređivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu onomu u Beču 1705., potom 1743. ukidanjem vijeća u Grazu. Od 1756. zapovjedništva obiju pukovnija Varaždinskoga generalata nalazila su se u novoutemeljenom Bjelovaru (nazivan i Novi Varaždin). Daljnjim reformama pukovnije su 1783. stavljene pod zajedničko zagrebačko zapovjedništvo s pukovnijama Banske krajine, a 1786. pridružene su im i pukovnije Hrvatske krajine (Karlovačkoga generalata). Iako su banske pukovnije 1790. ponovno izuzete u zasebno središte, Hrvatska i Slavonska krajina su do ukidanja zadržale zajedničko zapovjedništvo u Zagrebu.

Područje cijele Vojne krajine, tako i Varaždinskoga generalata (Slavonske krajine), razvojačeno je 1873. te 1881. priključeno Trojednoj kraljevini.

Citiranje:

Slavonska krajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/slavonska-krajina>.