Becić, Vladimir

ilustracija
BECIĆ, Vladimir
ilustracija1ilustracija2

Becić, Vladimir, hrvatski slikar, reporter i fotograf (Slavonski Brod, 1. VI. 1886Zagreb, 24. V. 1954). Jedan od predvodnika modernoga hrvatskoga slikarstva.

Školovanje i traženja

U Zagrebu je polazio privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije, potom u Münchenu privatnu školu Heinricha Knirra te 1906–09. Akademiju (kod Huga von Habermanna), zajedno s Josipom Račićem, Miroslavom Kraljevićem i Oskarom Hermanom, s kojima je tvorio neformalnu skupinu tada prozvanu Die Kroatische Schule, poslije münchenski krug, koji je odigrao važnu ulogu u okretanju glavnih tokova hrvatske umjetnosti prema modernizmu (sjećanja na prijatelje s Akademije objavio u Savremeniku 1931. i Hrvatskoj reviji 1935).

Za boravka u Münchenu te poslije u Parizu, gdje je 1909–10. pohađao Académie de la Grande Chaumière i radio kao crtač u časopisu Le Rire, slikao je realistički na tragu Goye, Velázqueza, Wilhelma Leibla i Édouarda Maneta. Isprva se istaknuo motivima iz prirode (Hrast, 1907., NMMU) i ženskim aktovima, prikazanima u svakodnevici (Ženski akt s novinama i Akt djevojke kod stola, 1907., NMMU; Ženski portret pred ogledalom, 1908., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek), slikanima prigušenim zemljano-zelenim bojama sa snažnim kontrastima svjetla i sjene. Vrhunce toga razdoblja postiže u portretima i mrtvim prirodama (Dama u crnom, 1908., Narodni muzej, Beograd; Portret Miroslava Kraljevića, 1908., Autoportret s polucilindrom i Mrtva priroda, 1909., NMMU), stvarajući ih minimumom sredstava i čistim postupkom temeljenim na krajnje suženoj, gotovo akromatskoj gami. Ubrzo otkriva Paula Cézannea te počinje iskušavati njegove tehnike u nizu pejzaža (Klasija, 1911., NMMU; Jablanovi, 1911), graditi kompozicije izraženim potezima, fasetama u zelenoj kromatskoj osnovi, prihvativši moderni izraz.

Po povratku u Zagreb 1910., kao član društva Medulić izlagao je na Rimskoj izložbi 1911., u srpskom paviljonu, i na Jugoslavenskim umjetničkim izložbama (Beograd 1904., 1912., 1922), sudjelujući tako u kretanjima ka kulturnom povezivanju južnoslavenskih naroda.

Ratni reporter

Bio je nastavnik u Beogradu 1913., potom u Bitolju, no ubrzo s izbijanjem I. svjetskoga rata javlja se kao dobrovoljac u srpsku vojsku, gdje je djelovao kao ratni slikar te ratni dopisnik (reporter, ilustrator i fotograf) za francuski časopis L’Illustration, u kojem je 1916–18., bilježeći niz ratnih zbivanja i protagonista, objavio i seriju fotografija (Srpsko povlačenje i Kralj Petar I napušta Srbiju u volovskoj zaprezi, 1916), neke od vrhunaca reportažne fotografije toga doba. Stvorio je i mnogobrojne crteže, akvarele, grafike i ulja s ratnim prizorima (Ranjenik, 1915., NMMU; Krsna slava, 1917., MSU; Kraljevo povlačenje, 1917), istaknuvši se kao jedan od najvažnijih kroničara I. svjetskoga rata.

Blažujska i zagrebačka zrela faza

Od 1919. djelovao je u Blažuju kraj Sarajeva, gdje je sagradio kuću i atelijer. Razrađuje Cézanneove tehnike, superiorno ih prihvaćajući. Slikanjem motiva iz svoje okoline (Majka s djetetom, 1919., NMMU; Knjige, 1919., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Autoportret, 1920., i Mrtva priroda, 1922., MSU) stvara temelje sezanističkoj struji u hrvatskom slikarstvu. Istodobno sudjeluje na izložbama Proljetnog salona (1920–25) i Grupe nezavisnih umjetnika (1924–27), a 1920. kratkotrajno boravi u Parizu, gdje se iznova nadahnjuje Manetom i Cézanneom, no postaje svjestan inovacija na pariškoj likovnoj sceni, posebno fovizma, te ih spaja u akvarelu s prikazom sezanističkoga motiva zdjele s jabukama i reprodukcijom Matisseove slike (Mrtva priroda, 1920., NMMU).

Po povratku u Zagreb, 1924. počinje raditi kao profesor na ALU (do 1947) te se sukladno suvremenim europskim kretanjima okreće neoklasicizmu. Kompozicije s prikazima monumentalnih ženskih figura i aktova u pejzažu, blažujskih pejzaža i mrtvih priroda gradi krajnje pročišćenim likovnim jezikom – prigušenom tonskom skalom slika volumene gotovo skulpturalne plastičnosti, zaglađenih površina, bez vidljiva poteza, čime postiže hladni dojam otuđenja i zatravljenosti (Blažujski krajolik, 1923., Gradski muzej Karlovac; Planinski pejzaž s potokom, 1923., Vera i Mira, 1924., i Mirjana, 1926., NMMU; Tri akta u pejzažu, 1924; Djevojka s vrčem, 1926., Gradski muzej Vukovar).

Potkraj 1920-ih okreće se kolorističkomu izrazu, otvorenijoj kompoziciji, mekšim oblicima, slobodnijemu rukopisu te svjetlijoj i intenzivnijoj paleti, ali uza zadržavanje voluminoznosti oblika. Od 1929. djeluje u Grupi trojice te je tematski sve više zaokupljen bosanskim i dalmatinskim krajolikom, u kojima ekspresivnom gestom naglašava regionalne specifičnosti (Šibenik, 1932., NMMU; Konjic, 1933; Rogotin, 1937., NMMU). U žanr-prizorima pak stereotipno prikazuje likove seljaka i ribara, uglavnom pri svakodnevnim, većinom fizičkim aktivnostima ili vezano za objed (Ribar, 1932., i Dječak s kukuruzom, 1937., NMMU; Neretvanska siesta, 1934–35., MMSU; Janje na ražnju, 1932., Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda; Ribe, 1933; Seljaci ručaju, 1935), dok likove iz građanskoga okruženja donosi u trenutcima odmora i dokolice (Sunčanje, 1932., Umjetnička galerija, Dubrovnik; Djevojka sa cvijećem, 1933., NMMU; Portret slikarice M. E., 1934., Umjetnička galerija BiH, Sarajevo), nerijetko zaokupljen ženskim aktom (Akt, oko 1933; Poluakt žene, 1934., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek).

Ratno i poslijeratno razdoblje

Tijekom II. svjetskoga rata i neposredno nakon njega ponovo suzuje skalu, slika pejzaže (Iz Hrvatskog zagorja, 1944) i intimne prizore (Vrganji, 1943; Branko, 1944; Portret bake, 1944., NMMU; Mrtva priroda s kukuruzima, 1945; Autoportret, 1946), a izdvajaju se lavirani crteži u kojima je dosegnuo punoću čistoga izraza (Dunja i seka i Autoportret, 1947., Kabinet grafike HAZU; Portret dr. Vlatka Velebita, 1948) te portret unuke Dunje (Djevojčica s lutkom, 1947., NMMU), kojim je, umećući fragment Velázquezove slike, ostvario posvetu svojemu slikarskomu uzoru.

Tematski u duhu socrealizma, a stilski sezanizma naslikao je žanr-sliku velikih dimenzija Izgradnja hidrocentrale Jablanica (1949., NMMU) te mrtvu prirodu, vazu s cvijećem s naslonjenom slikom Josipa Broza Tita (25. maj, 1947). Zadnjih godina posvetio se slikanju svojega intimnoga kruga (Autoportret s Nenom, 1951; Trešnje u Blažuju, 1952).

Nasljeđe

Među prvima donijevši modernističke ideje u našu sredinu, zanesen francuskim modernizmom, posebno Cézanneom, otvorio je put prema čistom slikarstvu u hrvatskoj umjetnosti, dok je kasnijim okretanjem kolorizmu sudjelovao u stvaranju jedne od najplodnijih hrvatskih slikarskih struja.

Od 1934. bio je redoviti član JAZU-a. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu 1984. i u Galeriji Klovićevi dvori 2018.

Citiranje:
Becić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 6. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6511>.