struka(e):

vremenski obrat, promjena predznaka vremenske koordinate u klasičnoj fizici i nerelativističkoj kvantnoj mehanici; u kvantnoj teoriji polja opisan je odgovarajućim antiunitarnim operatorom. Iako su Newtonovi zakoni i Maxwellove jednadžbe simetrični na vremenski obrat, već klasična fizika poznaje tzv. termodinamičku strelicu vremena određenu porastom entropije. Slično se u kvantnoj mehanici može nametnuti vremenski obrat na dinamičku Schröedingerovu jednadžbu, odn. »iscrpna ravnoteža« koja zahtijeva jednakost matričnih elemenata originalnoga i obrnutoga procesa. Ipak, u primjeni će, kao i u klasičnoj fizici, recipročni proces biti nevjerojatan: u pokusu je nemoguće postići takve odnose faza koji bi od vremenski obrnutog vodili na originalni proces. Stoga se u procesima s elementarnim česticama, koje podliježu zakonima kvantne teorije polja, vremenski obrat testira neizravno, na račun tzv. CPT = I teorema: narušenje vremenskoga obrata (T) ekvivalentno je narušenju vremenske mikroobrativosti (CP-transformacije, istodobnoga zrcaljenja prostora i zamjene čestica antičesticama). Takvo CP-narušenje (→ cp-simetrija) potvrđeno je u procesima kojima upravlja temeljno slabo međudjelovanje, najprije u sustavu neutralnih K-mezona, a odnedavno i u procesima s B-mezonima. Makoto Kobayashi i Toshihide Maskawa predložili su teorijski mehanizam CP-narušenja i za to dobili Nobelovu nagradu (2008). Izravno mjerenje narušenja vremenskoga obrata moguće je putem statičkoga svojstva elementarne čestice, električnoga dipolnoga momenta, za koji su danas postavljene samo granice.

Citiranje:

vremenski obrat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vremenski-obrat>.