TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Biokovo

ilustracija
BIOKOVO kod Makarske

Biokovo (lokalno Bijakova i Biakova), planina u Dalmaciji; najviši vrh Sv. Jure (1762 m); ostali vrhovi: Sv. Ilija (1642 m), Kimet (1536 m), Veliki Šibenik (1467 m), Vošac (1421 m). Leži na području između rijeka Cetine i Neretve. Proteže se duž jadranske obale u smjeru sjeverozapad–jugoistok (dinarski smjer), od prijevoja Dupci (Dubci; 288 m) na sjeverozapadu do niskog područja između Male vrulje i Osoja na jugoistoku; dugo 36 km, široko do 9,5 km. U širem smislu, obuhvaća i planinu Rilić (Velika Kapela, 1158 m) na jugoistoku. Biokovo je građeno od krednih vapnenaca, dolomita, pleistocenskih breča i eocenskoga fliša (lapor, pješčenjak, glina). Rasjednuto je (potres 1962) i krševito (ponikve, jame bezdanice, japage). Dosad je utvrđeno oko 400 speleoloških objekata. Najdublje jame su: Mokre noge (istražena do 831 m dubine), Amfora (788 m), Stara škola (576 m), Vilimova jama (565 m), Jama pod Kamenitim vratima (499 m). Na Razvalama, ispod glavnoga vrha, ima tragova pleistocenske glacijacije. Morske su padine strmije od kopnenih, a zadržavaju vlažni morski vjetar, koji izlučuje veliku količinu padalina (oko 3000 mm). Usprkos njihovu obilju, planina je zbog krškog reljefa bezvodna. Na dodiru priobalnoga fliša i vapnenačkoga strmca izbijaju snažna periodična vrela. Između rashlađenog zaleđa i toplijega primorja zimi struji jaka bura, osobito preko prijevoja Dupci. Primorska je strana gotovo gola, pa je značajnije moguće razviti samo stočarstvo. Na toj strani redaju se od obale prema vrhuncima pojasevi zimzelene vegetacije, klekovine i goleti. U podnožju kopnene strane raširena je zajednica hrasta medunca i bjelograba, u višim dijelovima planinske šume bukve, javora, lipe i jele, a u najvišim dijelovima planine šume dalmatinskoga crnog bora. Na sjeveroistočnim, kopnenim padinama uz stočarstvo moguće je ratarstvo, povrćarstvo i voćarstvo. Biokovo je stanište biljnih endema: biokovskoga zvonca (Edraianthus pumilo), biokovske visike (Cerinthe tristis) i biokovske zečine (Centaurea biokovensis). Ondje obitavaju kuna, lasica, suri orao, orao zmijar, sova ušara, a naseljeni su divokoza i muflon; endem je biokovski jamski kornjaš (Radziella styx). Poznato je lovište na divokoze, muflone i divlje svinje. Kopnena strana Biokova slabo je naseljena. U podnožju primorske strane veća su naselja: Makarska, Baška Voda, Tučepi, Podgora. Zbog teške prohodnosti Biokovo je slabo ispresijecano poprečnim prometnicama (preko prijevoja Dupci na sjeveru i cestom Zadvarje–Brela na jugu). Uz obalu se pruža Jadranska magistrala, a prilaz iz unutrašnjosti moguć je lokalnim cestama ili s autoceste Zagreb–Ploče (od 2008). Tunel Sv. Ilija otvoren je 2013. Planina je od 1981. zaštićena kao park prirode (19 550 ha). Do vrha Sv. Jure (s televizijskim tornjem iz 1965. i crkvicom iz 1968. sagrađenom na mjestu starije) vodi uska brdska cesta. Na lokalitetu Kotišina poviše Makarske nalazi se botanički vrt (16,5 ha). Razvija se avanturistički turizam; moguće je planinarenje (planinarske, pješačke i poučne staze, planinarske kuće, vidikovci), slobodno penjanje, biciklizam i padobransko jedrenje (letjelište).

Citiranje:
Biokovo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7755>.