STRUKE:

grafika

grafika (grčki γραφıϰή: slikarska umjetnοst).

1. U likovnim umjetnostima skupni naziv za tehničke postupke umnožavanja crteža ili slikovnih prikaza, pri kojima se s ploče od drva, kovine, kamena i dr., koja je obrađena kao matrica i premazana bojom, otiskuju grafički listovi i reprodukcije. Prema materijalu i načinu obradbe ploče postoje različite grafičke tehnike: drvorez, bakrorez, bakropis, litografija, suha igla, linorez, sitotisak, računalna grafika. Ploča kao matrica može biti obrađena na tri osnovna načina: kod drvoreza i linoreza izrađuje se kao izbočeni reljef, kod bakroreza, bakropisa i njihovih inačica (suha igla, akvatinta, mezzotinta) crtež je urezan ili izjeden kiselinom, a kod litografije su površine kamena i crteža u istoj ravnini. Otiskivanje se isprva izvodilo rukom s pomoću valjka, a u novije vrijeme posebnim strojevima (preše, tijesak).

Od srednjega vijeka do početka XIX. st. obrtnici su prenosili umjetnički crtež na matricu; od tada većina umjetnika cijeli postupak izvodi sama. Svaki grafički list s izvorne matrice smatra se originalom, pa ga zato u novije doba umjetnici redovito olovkom potpisuju uz oznaku broja otisnutih primjeraka i naklade (pokusni primjerci s E. A., od franc. épreuves d’artiste: uz odobrenje umjetnika).

Grafika se pojavila na kraju srednjega vijeka, a njezina pojava i razvoj usko su vezani uz proizvodnju papira. Drvorez (poznat još u antici kod izradbe pečata) kao reproduktivna tehnika razvio se potkraj XIV. i početkom XV. st., u isto vrijeme kada su zlatari, odn. oružari otkrili i usavršili tehniku bakroreza i bakropisa. Isprva su te tehnike služile za reproduciranje igraćih karata i kalendara (u Njemačkoj od 1377. i gotovo istodobno u Italiji – 1379), potom za ilustriranje tiskanih knjiga (»Biblija siromaha«, od XIV. st.) ili kao zamjena za iluminacije u tekstovima pisanima rukom (»Madona iz Bruxellesa«, 1418). Grafika je postupno postala samostalno umijeće i uzdigla se do posebne likovne discipline. – Prvi datirani drvorezi potječu iz XIV. st, a savršenstvo u toj tehnici postigli su u XVI. st. L. Cranach st., A. Dürer, H. Holbein mlađi Tijekom XVII. i XVIII. st. drvorez je zamro, ali se u XIX. st. (nakon izuma Th. Berwicka 1775. drvorez se izvodi na poprečnoj ploči) obnavlja, osobito u ilustracijama knjiga te grafičkim listovima (A. Doré, P. Gauguin, E. Munch, M. Vlaminck, F. Masereel). U Japanu je drvorez poznat već od X. st. i otada se kao specifičan japanski umjetnički izraz razvio do savršenstva (H. Moronobu, Utamaro, K. Hokusai, T. Hiroshige). – Među prvim bezimenim majstorima bakroreza bio je Nijemac Majstor igraćih karata (oko 1430–50). Ta se tehnika razvila do savršenstva u XV. i XVI. st. (M. Schongauer, A. Dürer, Pollaiolo, A. Mantegna, M. A. Raimondi), a od kraja XVI. st. služila je gotovo isključivo za reproduciranje djela drugih umjetnika. U XVI. st. poznati su umjetnički bakropisi renesansnih slikara u Njemačkoj i Italiji (U. Graf, A. Dürer, Parmigianino i dr.). U XVII. st. u bakrorezu su izveli djela visokog umjetničkoga dometa Rembrandt i J. Calot, a tijekom XVIII. st. ističu se A. Canaletto, W. Hogarth, G. B. Piranesi, G. B. Tiepolo, F. Goya, u XIX. st. E. Degas, C. Pissaro, dok su u XX. st. među najznačajnijima H. Matisse, P. Picasso, G. Rouault, J. Villon i dr. – Litografiju je izumio Nijemac J. A. Senefelder (1796); počekom XIX. st. postala je najpopularnijom grafičkom tehnikom, kojom se moglo otiskivati više listova nego starijim tehnikama, a zbog jednostavnoga postupka i tehničkih mogućnosti prihvatili su je mnogobrojni umjetnici: F. Goya, J. A. D. Ingres, H. Daumier, J. Ensor, P. Bonnard, Picasso, P. Klee i dr.

U XVII. st. utemeljene su prve ustanove ili atelijeri za reproduciranje grafičkih radova prema djelima u ulju drugih slikara (→ halkografija; Chalcographie du Louvre, 1670). Tijekom XVIII. st. osnivale su se grafičke zbirke, odn. kabineti, a među najpoznatijima je Albertina u Beču. U Zagrebu Kabinet grafike HAZU skuplja, čuva i izlaže izvorne i reproduktivne grafike svjetskih i hrvatskih umjetnika.

Grafika je bila osobito važna sve do izuma novijih fotomehaničkih postupaka i tehnoloških inovacija (offset, sitotisak i sl.), koje su se javile nakon II. svjetskoga rata u Europi i Americi (V. Vasarely, A. Warhol), te do pojave programirane i računalne grafike od poč. 1970-ih (M. Bense, H. Cohen). – Do izuma fotografije u XIX. st. grafikom su se dokumentirala različita područja ljudske djelatnosti (arhitektonski spomenici, pučke nošnje, vedute, krajolici, običaji i portreti, zemljopisne karte).

Prvi poznati grafičar u Hrvatskoj bio je Niže Radaković (sred. XV. st.); tiskanjem i ukrašavanjem knjiga bavili su se u XV. st. D. Dobrićević i A. Paltašić; najstarije hrvatske glagoljske tiskane knjige imaju ukrašene inicijale, čak i grafičke prikaze na cijelim stranicama (»Navještenje« u »Misalu«, Rijeka 1531). Među grafičarima XVI. st. izdvajaju se M. Kolunić-Rota i N. Bonifacij, a slikar A. Medulić obogatio je bakrorez tehnikom suhe igle i monotipijskim postupkom. U XVII. st. u bakropisu i drvorezu izrađivale su se osobito vedute, predjeli i zemljopisne karte (prvu hrvatsku kartu izradio je S. Glavač, 1673). Polihistor P. Ritter Vitezović kao bakrorezac surađivao je s J. W. Valvasorom, a bakrorezima je opremio svoje historiografsko djelo »Stemmatographia« (Beč, 1701). Početkom XIX. st. litografijom su se ilustrirale knjige i časopisi, radile su se zbirke veduta gradova i povijesni prizori (J. Hühn, I. Zasche, J. F. Mücke) te portreti (B. Marković, P. Mančun). Zanimanje za grafiku raste usporedno s razvojem novijega hrvatskoga slikarstva (I. Kršnjavi, B. Čikoš-Sesija, M. Kraljević, J. Račić). Stvarno utemeljenje moderne hrvatske grafike rezultat je umjetničke i pedagoško-organizacijske djelatnosti M. Cl. Crnčića i T. Krizmana. U prvim desetljećima XX. st. tehničkim se dometom odlikuju grafike Lj. Babića, B. Šenoe, M. Đurića, V. Kirina i dr. Za II. svjetskoga rata potresni ratni prizori zabilježeni su u grafici E. Murtića, Z. Price, B. Kovačevića, F. Vaića i dr. U razdoblju nakon 1945. znatno se proširilo zanimanje za grafički izraz koji se tijekom vremena obogaćuje bojom i sve više približava slikarstvu; u njoj se zamjećuju stilski razvoj i mijene karakteristične za suvremenu umjetnost. Značajnije grafičke opuse ostvarili su: I. Antolčić, E. Murtić, N. Reiser, I. Picelj, F. Paro, A. Kinert, F. Kulmer, B. Bućan, V. Nevjestić, I. Šiško, M. Trebotić, Z. Keser, N. Arbanas.

2. U tiskarstvu, tiskarska djelatnost, skupni naziv za sve grafičke tehnike koje se bave izradbom tiskovnih formi te umnožavanjem tekstova i lik. prikaza.

3. U računalstvu → računalna grafika

grafika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23038>.