konstanta (od lat. constans, genitiv constantis: nepromjenljiv, postojan) (stalnica).
1. U fizici, fizikalna veličina koja zadržava istu vrijednost tijekom nekog procesa, promjenâ drugih veličina ili okolnosti.
Apsolutna (općenita ili univerzalna) konstanta ne mijenja se pri bilo kakvoj promjeni uvjeta, nego ima stalnu (konstantnu) vrijednost, npr. brzina svjetlosti u vakuumu, gravitacijska konstanta, konstanta raspada, Planckova konstanta, plinska konstanta. (→ prirodna konstanta)
Relativna konstanta (materijalna konstanta i/ili konstanta stanja) ovisi o vrsti tvari i/ili o stanju sustava, npr. električna otpornost, indeks loma, specifični toplinski kapacitet konstante su određene vrste tvari, vrelište neke tvari konstanta je samo uz stalan atmosferski tlak. Neke relativne konstante nemaju svoj naziv, npr. konstanta u Boyle-Mariotteovu zakonu: pri stalnoj temperaturi T umnožak tlaka p i volumena V plina je stalan, tj. ako je T = konst., tada je pV = konst.
Konstanta razmjernosti (znak k) povezuje fizikalne veličine. Primjerice, konstanta elastičnosti opruge jest konstanta razmjernosti između elastične sile F koja djeluje na oprugu i produženja opruge Δl = l2 – l1, dakle: F = –kΔl.
2. U matematici, konstanta je neki dobro definiran broj (univerzalna matematička konstanta), npr. Eulerov broj, pi, zlatni rez ili vrijednost za koju se smatra da se neće promijeniti u određenome matematičkom razmatranju, npr. u funkciji f(x) = x + c, konstanta je c, a x je varijabla.
Konstantna funkcija za sve argumente postiže samo jednu vrijednost, npr. f(x) = 3.
Derivacija konstante jednaka je nuli, a rješenju neodređenoga integrala pribrojava se integralna konstanta (znak C) bilo koje vrijednosti.
3. Općenito, ono što je stalno ili nepromjenjivo.
